detalj slike: KRK Art dizajn

JAHAČI APOKALIPSE

 

Pred jutro sam se onesvijestio. U trenutku kad sa govornice skliznu čaša vode i prosu se u odaji Narodnog Zdanja. Cika stakla i prazni pogled predsjedavajućeg prekinu mir, tišinu. Onoga koji, ponosan na cjelodnevne svađe, oštrim korakom i opasnim pogledom ode prema vratima na kojima stoje, učini mi se dvije Sotone.

Posljednje što sam vidio bijaše slika TV ekrana gdje  je igralo milion, ma kakav milion, dva miliona zvjezdica. Zlatne, srebrnaste, ljubičaste, žute, crne i šarene zvijezde rezale su sobu i zaustavljale se na jastuku punom uzdaha. Na pokrivaču splasnutih želja. Tijelo mi se umiri na mekom tepihu moje sobe, a glava osloni na knjigu „Kako se kalio Čovjek“, koju počeh skoro čitati. Sklapajući oči upamtio sam da sam između strane 12 i 13. ostavio podsjetnicu sa svojim imenom. Iz vremena dok sam imao ime. Razaznao sam da je „pisac dijela“ do te 13. stranice "Vođa Slijepog Naroda". I da tek zaplet slijedi.

I ja sam danas broj? Ili samo nevidljivi glas?

Premoren sam. Ubijaju me svakodnevna dešavanja, rasprave i naišla pamet pojedinca, zaključim u svoje ime. Sa okrpljenog odijela stresem prašinu vjekova i ispružim se između dvije grupe udobnih stolica Parlamenta, tek nedavno Zaključene, zlobnici kažu Zaključane Države. Stan mi neko izmače ispod leđa, preseli me, i ostavi na podu odaje mržnje i svjetlosti. Ili svjetlosne mržnje. Nepoznati odnese televizor, zaustavi informacije, ugasi Dan, uze svoje književno djelo i ode. Pun sebe vjerujući da će dobiti Nobelovu nagradu za svađu, koja se od ove godine najuspješnijim dodjeljuje.

Nakon Ćuprije na Drini red je da Nagradu uzme Dejtonska Bosna! Zaslužila je.

Koliko prostora, koja ljepota za ležanje na Podu Zakonodavne Vlasti. Odmaram se i slušam. Mikrofoni iznad mene, strše ko osušene stabljike neubranih kukuruza. Povijaju se prema umuklim govornicima. Naprijed je glavna i glavata pozornica, bina. Ukrašena simbolom Nemanja, nikla kao najnovije Strašilo iz đedove, tek proklijale 'šenice, u njivi Nadanja zasađene.

Na njoj Stvorenja čiji broj cipela prelazi veličinu standarda utvrđenog i prilagođenog ljudskim veličinama.

Nema ove godine roda. Ni dogodine, bojim se.

Primirim se. Pritajim se. Osjećam da ću preživjeti. Procijenim da je najljepše ležati na patosu na kome te gaze „umne noge i bistre glave“. Tada najmanje boli. I još kad tvoj na tebi kolo igra?

Vrijeme je da se ide, Sjednica završava. Još  se ne dam. Još koji minut hoću da uživam, da dušu smirim. Još sanjam da su rovovi između Dobra i Zla iskopani… učini mi se – nisu. Pričekaću.

O kako je ovdje lijepo. Svi se sapliću o mene. Smetam im. Na moje rane se niko ne obazire, a ni ja na njihove korake.

Preskaču me tek izabrani Narodni Tribuni. Od njihovog bahatog hoda učini mi se da sam ojačao. Mrtav im ne mogu koristiti, a živ im ne trebam, znam. Koliko je to smiješno?

A jesam, stvarno sam lud, a nisam toliko glup.

U podsvijesti, nedugo zatim začuh sirenu Hitne pomoći koja se, zaključujući po zvuku, sve brže približava „uzavrelom grotlu pameti“. Kroz maglu čujem glas bolničara – gdje je? Kome treba pomoći? Poslanici opozicije redom upriješe prst prema bini, pozornici na kojoj se zaustavi sudbina jednog življenja. Ovi, drugi, biće da su pozicija, upiru prst prema izlaznim vratima – tamo, On je tamo otišao, govore. Tamo se sakrio. Brane se optužujući druge. Mene ne vide. Nagaziše me medicinski radnici i doktorica. Davaoci Prve pomoći gaze po ranjenom čovjeku!

Očepi me stvarnost. Do vraga!

Predstava je počela prije nešto više od 24 sata. Temu su nametnuli prodavci „mira na balkanski način“. Bio sam budan sve to vrijeme.

Kad bi najzanimljivije ja se onesvijesti? Sudbina? Demokratiju dokazuju oni koji ubijaju dijalog. Za govornicom se smjenjuje sila i nemoć. Noć i dan. Na svečanoj, nižoj galeriji Visoki generali, ozbiljni političari, zbunjeni i plaćeni novinari, došli i onemoćali Heroji. Zidove krase slike visokih planina i dubokih kanjona. Na glavnom zidu galerije, prema centralnom svodu Skupštinske građevine pozajmljene od predaka, „jahači apokalipse“ razbaškarili se. Tri su na broju, četvrti je negdje otišao.

Možda u izviđanje većeg Zla?

Konje su ostavili privezane u dijelu dvorane u kome sjedi Vlast. Vlast čuva konje?

Gdje je četvrti? Onaj, na bljedunjavo zelenom konju nege nestade. At ode po Smrt, vlasti radi. Taj koji zadrža sve moći svojih partnera, ove trojice koji čekaju. Njihovi konji nervozno ržu, a zavezani. Ržu, siti! Tapkaju u mjestu, uz poslaničke klupe koje su poslanici napustili. Ostala zob i slugani.

Najnemirnije je konjče crvene boje.

Osjećam bolove na ranjenom tijelu, ne dam duši da me napusti. Osvijestio sam se i puzajući krenu prema izlazu. Prema izlazu? Ima li izlaza? Gdje je? Ko zalupi vrata pred nosom naroda?

Oholost je nadjačala razum. Želja za novcem i vlasti je realnost. Život zabravljen iz vrata smrti čami još jedan vijek. Čeka otrežnjenje. Govornicu guraju govornicu za govornikom. Od šatora do šatora.

Cika konja i blejanje jagnjadi prolomi se Dvoranom.

Pođoh za Svetozarevo!

Kandilo ispred nose polumrtvi preci. Potomaka nije. Ostali su, dežuraju na patosu Stvarnosti i uboge Prošlosti. Za budućnost niko i ne haje!

Ona i dalje stoji za govornicom ponavljajući riječi – Budućnost, to sam JA!

PODELITE OVAJ TEKST NA: