detalj slike: KRK Art dizajn

PRIČA O SIJAČU

 

 

Priča o sijaču je jedna od najranijih novozavjetnih alegorijskih priča. U toj paraboli govori o sijaču koji prosipa sjeme koje pada po putu, na stijenje, među trnje, ali i na plodno tle. I pavši na neplodno tle, većina tih sjemenki biva izgubljena i nikada ne da ploda. Ili pak nikne i da plod, koji se onda sasuši. Iz nekih pak nikada ni ne nikne. No, jedan manji broj sjemenki padne na dobro tle i da ploda.

 

Inače, sama priča počinje tako što Isus jednog dana izlazi na obalu mora nakon čega se oko njega okuplja mnoštvo ljudi. Isus se potom popne na lađu i održi propovijed u kojoj objašnjava značenje ove alegorijske priče. Sjeme koje sijač sije je riječ. Riječ Isusova. I priča o sjemenu i kako se ovo prima na različitim vrstama zemlje je zapravo priča o tome kako se riječ Isusova prima u srcima onih koji su je čuli. Tako npr. kod nekih, slično sjemenu posijanom na kamenitom tlu, riječ naiđe na radosno srce koje ga najprije sa zanosom primi, no pošto ti nemaju korijena u sebi, kad naiđu nevolje i gonjenja, oni se odmah sablazne i prestanu da vjeruju u nju. Za razliku od njih i onih drugih tankovjernih, kad riječ padne na plodno tle, kad se zakači za dobro srce, ti dobrog srca svesrdno primaju tu riječ, slušaju je i vjeruju u kazano bez trunke sumnje slijedeći poruku njenu, pa njihovo sjeme donese rod tridesetostruko i šezdesetostruko i stostruko. Kada su učenici njegovi pitali Isusa zašto narodu govori u pričama, Isus je odgovorio: "Vama je dano da znate tajne carstva Božjeg, a onima napolju sve u pričama biva" (Marko 4:11). Jer oni "gledajući ne vide i slušajući ne čuju niti razumeju" (Matej 13:11-13).

 

Ova parabola ili Isusova alegorijska priča je nešto o čemu nisam prestajao da razmišljam od trenutka kad sam je prvi put čuo za vrijeme službe u crkvi. I ubijeđen sam da vjerovatno niko nikada neće ni smisliti jaču i smisleniju i značenjski jaču parabolu od ove.

I slušajući tako neki dan reportažu o čuvenom sokolaru Stipi Bašiću iz jednog mjesta u Srbiji, zastao sam na trenutak kad sam čuo njegove riječi, nemalo presenećen zbog oštrine i tona onoga što je izrekao ovaj čovjek. Naime, sokolar Stipe Bašić, uz čije ime ide i kuriozitet da je ranije bilo golubar, izrekao je nešto pomalo surovo, ali kao odgajivač i trener umilnih bezazlenih životinja – golubova- pismonoša koji su se svojom bezazlenošću kvalifikovale da u kljunu nose maslinovu grančicu kao simbol mira, a sada trener surovih grabljivica sokolova, Stipe je bio neka vrsta, kako se to moderno kaže „insajdera“- ljudi koji poznaju i perspektivu žrtve i dželata:

 

„Ja sam nebrojeno mnogo puta edukovao golubare i savetovao ih šta da rade... „, tako je otpočeo svoj govor sokolar Stipe. „Pa, ljudi moji, menjajte termin treninga svojih pismonoša. Ne možeš ti svako jutro da ih ispuštaš na trening u 9. Pa, ovi moji sokolovi su inteligentni. Oni imaju tajmer u glavi. Aha, 9 je sati, idem na doručak. On lepo sačeka da se ovi popnu, pa se skloni negde sa strane i namesti se ispred sunca. I onda se samo obruši i odnese goluba. A onda se golubari žale kako im je tobože odneo najboljeg. Ma vraga, najboljeg, odneo je verovatno najgoreg. Jer najbolji će se spasiti. Najbolji se drže grupe. Njih ne može da uhvati. Ali onaj koji je izgubio živce i izdvojio se iz grupe – taj je gotov. Taj je otpisan. I dobro je da je tako – jer bolje je da najslabiji strada. Jer, kako će ovi snažni preživeti. Pa zar sokolovi, ti snažni i nemilosrdni, nisu najvažnija karika u lancu. I zar oni uglavnom ne love one oštećene, mentalno nestabilne, maloumne. Pa, zar ti i ne treba da stradaju? Zašto da prenose svoje loše osobine na potomstvo. Najbrži, najlepši i najefikasniji treba da opstanu i da prenose svoje zdrave gene na sledeću generaciju, jer tako se priroda čisti.“

Da, tako je zborio bivši golubar i sadašnji sokolar Stipo Bašić. Ja sam ga, kuvajući čaj, najprije slušao s pola pažnje i s blagom nevjericom – sve mi je to bilo isuviše okrutno i surovo. Ali, onda sam se, sve malo-pomalo, itekako valjano udubio u njegove riječi i pomislio: „Pa, zar ovo i nije prava pravcata parabola koja se može tako dobro primijeniti na umjetnike, sanjare i one nesnalažljive u ovom okrutno brzom i nemilosrdnom društvu. Zar i ti, naprijed navedeni zaneseni, u svom suludom vjerovanju da su centar vaseljene i da će "ljepota spasti svijet" ne napuštaju grupu i vode svoj samotnjački, pustinjački život, spremni da zarad ljepote i umjetnosti žrtvuju ama baš sve. Zar oni nisu ti koji, izdvojeni od grupe, prkose oštrim vjetrovima, koji plivaju u susret brzoj struji, koji staju na megdan zakonima i surovosti okoline i sanjaju svoj san. A onda dođu sokolovi, tj. jaki i odabrani, za koje su ovi koji su napustili jato samo mentalno nestabilni, slaboumni, nejaki i nesnalažljivi. I koji shodno tome treba da budu sklonjeni da bi ovi jaki kao najvažnija karika u lancu nastavili da žive. Jer zašto da ti zasanjani prenose svoje loše osobine na potomstvo. Najbrži, najlepši i najefikasniji treba da opstanu i da prenose svoje zdrave gene na sledeću generaciju, jer tako se priroda čisti. A zasanjane jednostavno odnose sokolovi.

PODELITE OVAJ TEKST NA: