detalj slike: KRK Art dizajn

ZAVIČAJ SE VOLI DO GROBA

 

Ponovo je primaknem i pomirišem. Ne, nije to ta! Nijedna nije ko ona u spavaćoj sobi kod babe na selu, ni žuta ni mirisna. A znam,,, vidim da je ista samo se s godinama razgranala i podivljala.

Baba je podbirala dunje onako kako su sazrijevale i opadale i slagala ih na ormar. Možda je baš zbog tih dunja spavanje kod nje imalo neku posebnu draž..

Kakvu je samo pitu baba pravila!!! Nije bilo važno od čega. Nekad bi u nju i žaru stavila. Pa kad je iznese napolje da se malo „hladne“, jer mi ko djeca nismo bili za nekog velikog čekanja.

Trčali bi oko one tepsije ponekad malo čopnuli nekad se i opekli,,, ali ne bi se odmicali, sve dok baba ne bi izašla sa krpom u rukama i ponijela tepsiju unutra.

Nema toga više,,, nema ni babe, ni pite, ni dunje koja opojno miriše….. Istina je sve to još uvijek postoji. Do mene je. Ja ne osjećam ono što sam nekada osjećala. Ko da sam se kroz život nekako pokvarila. Negdje sam neke osjećaje izgubila.

Jednom je sjećam se, mama zamolila mene i drugare da odnesemo ručak tati na groblje. Nekako je tada bilo moderno da se odvoje porodične grobnice. U selu smo bili svi izmiješani, ali se znalo ko je kome rod. Na groblju su porodice bile odvojeno. Svaka je imala svoj ćošak i još malo slobodnog prostora koje će vremenom popuniti.

Mama je ispekla pile i ubacila ga u šerpu, pa sve to lijepo spakovala u kesu. U drugu kesu je stavila tek pečen hljeb umotan u krpu i očišćen mladi luk. Utrpala nam je kese u ruke. U ceker je stavila par piva i sokova i pokazala nam put do groblja.

„Požurite djeco da ne galame što sa ručkom kasnite.” Ma ko bez duše u ovoj specijalnoj misiji peli smo se uz brdo skoro trčeći. I opet smo zakasnili.

Groblje je tada pomalo ličilo na gradilište. Bila je tu nekoliko porodica koje su željele na vrijeme riješiti pitanje vječne kuće i tako ostaviti manje tereta u amanet svojim potomcima.

Neko je prije nas stigao na groblje sa ručkom. Nacija seljačka uvijek se držala zajedno. Nije bilo odvajanja svi su zajedno sjeli i jeli. Podijelili su hranu koja je prva stigla.

Kada smo se pojavili onako rumeni od trčanja izazvali smo osmijehe na njihovim licima. Tata me pomilova po obrazu i reče:

„Vratite vi to kući, mi smo već jeli.” Samo nama se nije vračalo neobavljenoga posla. Po uzoru na njih usput smo riješili da se ulogorimo pored potoka raspakujemo sve i jedemo. Bila su to bezbrižna vremena. Još čujem naše osmijehe, i tihi žubor vode.

Sada tu više nema ni potomaka, a ni mnogih pokojnika. Spakovali su se i krenuli sa nama u avanturu preko okolnih planina. Tražeći neko bolje sutra, obećano jučer,,, a još nedočekano.

Selo postoji i dalje tražim ga često na mapi i na Gugl kartama. Tu su i poznate zgrade sa nepoznatim fasadama a u njima neki drugi ljudi. Ima i onih koje sam nekada poznavala, a među nama praznina koja nas sve više udaljava. Prošlo je previše vremena. Nestale su zajedničke uspomene i sjećanja.

Evo vratila sam se opet. Pogledom tražim snjegove na okolnim planinskim vrhovima. Bjelašnica me zelenilom razočarala. Poslala mi dodire ledenog vjetra ne bi li mi zaledila krv u žilama. Nešto nedostaje, valjda mi fali ljubavi ili neko bivše sjećanje. Ni trava nije više onako mirisna niti me ona šuma sebi doziva da krenem ko nekad u avanturu, i uživam u krošnjama drveća.

Ostala mi je zauvijek draga šetnja onim puteljkom pored željezničkih šina, gledam ih sa sjetom. Po šinama se uhvatila paučina. Pokušavam da pronađem nešto poznato, drago. Nešto ili nekoga sa osmjehom a sve je prazno. Nema više ničega, pa ni vozova!!

Ostala je uspomena, mada evo priznajem ponekad sumnjam da je bilo šta od ovih sjećanja istina.

Vraćam se ko krivac svake godine istoga dana, pognute glave. Prislužim svijeću onima koji su ostali. I u srcu ponovo tražim ljubav za svaku travku i list u šumi koji moje korake šuštanjem dočeka. Zavičaj je to i voli se do groba.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: