detalj slike: KRK Art dizajn

SAN

Istinita priča

godina 1943. Drugi Svjetski rat,

selo Jasenica kod Bosanske Krupe

Surova ratna dešavanja razbila svaku nadu i pomisao na  bilo šta lijepo u životu. Snijeg zapadao, sve prekrio, ledom okovao, uvukao studen u svaku kost. Čovjek ni da se sjeti nečeg vedrog i toplog, da bar malo dušu razgali, da bar u snu doživi nešto ljepše, ako već ne i na javi.

Jedva proziran i uzak prozorčić ne pokazuje ništa, no na zapadu, preko Jaseničkog polja, ono malo zamagljenog Grmeča i to je sve. Koliko već leži u ovoj čađavoj izbi, ne bi Lazo ni znao gdje se nalazi, da kroz taj prozorčić ne prepoznaje granu kruške sred male varošice Jelača i ono par obronaka Grmeča, poviše Suvaje.

Dva-tri posljednja dana Lazo se osjeća  mnogo bolje. Misli su se potpuno vratile i izbistrile. I u tijelu se osjeća mnogo bolje, gotovo čio. To mu je dobra nagovijest i sve mu izgleda da izlazi kao pobjednik u ovom grčevitom koštacu sa tifusom.

Samo da mu je još saznati išta sigurnije o porodici. Ma da je čuti da su živi i zdravi, ne bi žalio umrijeti. Samo da je saznati da su djeca živa i zdrava, kao i mati im Milka, da ih pazi i čuva dok ne izrastu, a sa njim neka bude šta bude. Tako je Lazo razmišljao.

Od starog Gaje malo šta može i čuti..

A šta će i Gajo čuti, kad pored njihovih kuća više niko i ne prolazi. Otišao sav narod, razbijen k'o jato ptica, ne smije se ni pojaviti. Nijemci naišli i prošli, ižestili ofanzivu, razbili sve, život, smisao, postojanje...

Kad neko krišom naiđe iz grmečkih zbjegova, samo čuješ zlo i nesreću: - poginuo ovaj, poginuo onaj, kad naišli mitraljezima pa u zbjegu sve smlavili, kad naišli avionima pa zbjegove digli u zrak, sve raznijeli.  Kod Risove grede pobili toliko, u Uvalama toliko, pod Trovarom toliko... Stalno lebdi jedno te isto pitanje: - da li će u Podgrmeču ostati iko živ, osim starog Gaje?

A šta će i Gajo prenijeti Lazi u toj skrivenoj sobi, no to što i on čuje od pokojeg ubogog prolaznika.

Ma, nije to ni soba, gdje on leži i boluje tifus, to je drvena ostava, šupa za alat, naslon uz ambar, prostorija u koju više niko i ne zaviruje, koliko je trošna. Niko ne bi mogao ni pomisliti da tu leži partizan, jedini prevodilac u Vrhovnom štabu, što bi narod rekao, tolmak engleskog i njemačkog jezika.

A, kako li bi ga Nijemci rado smakli, samo da znaju da je tu, ali Gajo ga sklonio gdje se niko ne bi ni nadao.

U ofanzivi narod sav izbjegao, partizani i Štab se povukli, tek nekoliko gerilaca pokušavali da u selu sačuvaju i spase što se može, dolazili krišom po noći, u međuvremenu Lazu sustigao tifus, niko ne zna ni  da je živ, ni gdje se nalazi.

Kad ga je tifus savladao, obratio se stricu Gaji, jedinom skrivenom čiči iz Jelača, kom se mogao povjeriti, i Gajo ga sada skrivenog čuva i Bogu se moli da preživi.

Bogu se moli za sve svoje i njegove ukućane, za sve rođake i komšije iz Jasenice, za sav narod nevini, srpski, što po stoti put strada, a da čestito i ne zna zbog čega, jer nikom ne misli i ne čini zlo, ali eto, od zla više ne može ni da opstane, koliko dušmani nasrću i kidišu.

U čađavoj i mračnoj izbi, Gajo od srca namjestio krevet i šporet, ali nigdje ženske ruke da to malo uredi. Kako se šta izvana i kroz daske pokvasi, tako i memli, a Gajo, muško, ko muško, ne sjeti se da nema ko čistiti nego on, pa i kad ima vremena, samo se moli bogu i čanta, sve molitve zna napamet, kao da ih čita iz knjige.

U svoj toj nevoljnoj neizvjesnosti, istovremeno počeše da ustaju i snijeg i Lazo.

Povremeno ode krišom dolje u Potok, obiđe kuću poharanu, opet se vrati gore u skrovište kod Gaje.

Gajo ispita svakog prolaznika pa onda Lazi prenosi sve što je čuo o njegovoj porodici: 

    - Nisu izginuli u Uvalama...

    - Viđeni su da odlaze prema Drvaru, ali bez ijednog grla stoke. Idu pješice zamotani u ponjave.

Viđeni su kod Grahova. 

    - Čankovići su bili sa njima zajedno u Gerzovu, kod Radulovića...

    - Ponovo su se vratili preko Grahova i zadržali se u Trubaru. Bilo je više Jaseničana i Gorinjaca sa njima... Tu je Boja Videkanjina svojim očima gledala kad jedna žena pozva tvoju djecu u šupu, gdje joj je skrivena kaca sa kupusom i podijeli im jednu zaleđenu glavicu kiselog kupusa, onako iz ruku, bez hljeba. I još viče da se sakriju i nikom ne kažu da im je ona dala ručak, jer ništa se ne smije dijeliti mimo komande i zbog toga bi mogla biti streljana po kratkom postupku.

    - Otišli su iz Trubara, kroz mećavu. Morali su se povući pred Nijemcima. Nijemci osjetili partizane, pa udarili, a partizani neće da ostave narod, Ginu ko snoplje i partizani i izbjeglice...

    - Ilinka ispričala kako se vidjela sa tvojom Marijom, negdje od Trubara prema Uni... Milka ostavila Simu na prtini... Marija u mraku osjetila da ga nema u koloni, vratila se i nakon pola kilometra našla ga gdje stoji na prtini u ponoć, sam samcat... Kad ga je Marija uprtila, rekao joj je da će kad poraste kupiti joj veliku zelenu suknju, da bude najljepša na zboru. To će biti poklon od njegovih prvih para, za to što mu je spasila život, Marija ne može nikako da zaustavi suze, što zbog toga, što zbog tifusa koji je počeo kod Milke, pa se na momente gubi toliko da i dijete zaboravi...

    - Pregazili su Unu.

     - Zadnji put su primijećeni da preko Une, idu u Liku...

Već stiže i proljeće, po neki se Jaseničani krišom vratili, Lazine familije nema, pa nema...

Ne može ni doći, ako je Milka pod tifusom. Šta li će djeca, ako im mati umre. Kako li će sami, ne znaju se ni vratiti, a i ne smiju. Svi će propast, Bože me oprost, potpuno, propasti, pomrijeti u ovom ratu surovom.

Malo po malo, Lazo sve češće poče konačiti u svojoj poharanoj i pustoj kući. U toj samoći, sve više ga hvata nekakav neopisiv užas, osjeća da će poludjeti od muke. Svako veče ide na spavanje gladan, a onda na momente, sanja Ameriku, mladost, izobilje...

Sanja svoj stan u Detroitu, Fordovu livnicu, i sve livce u njoj, radost na dan isplate. Sanja nasmijano lice uvijek namrgođenog gospodina Forda, i vedro lice njegovog omiljenog prijatelja Nikole Tesle...

Sve vrijeme razdire ga košmar i strah za porodicu.  Išao bi ih tražiti, ali ne zna gdje...

Jedne noći pred zoru, nije ni osjetio da je zaspao... Samo u jednom trenutku iskrsnu slika, zov i odjek...

 Iznenada se nađe na nekom nepoznatom mjestu. Put se blago penje, a kroz prtene kajase vidi da se mršavo kljuse spotiče jedva vukući drvena kola ispod njega.  Sa gornje lijeve strane, nekoliko kuća drvenim dijelom se naginju nad put. Kroz još nedovoljno olistale grane šljive, jedva nazire da se gore pred vratima druge kuće, igra nekoliko djece, svi u ritama. Samo za tren, iza ćoška kuće proviri jedna dječija glava...

Lazi se iznenada ote nezadrživ krik:

    - Joojaaaa !!...

Tek tada Lazi se razbistri san i java, i on shvati da je  u neobuzdanom košmaru skočio s kreveta i već sav u znoju stoji kao okamenjen, dok u ušima i pustoj sobi sve  zvoni od njegovog krika...

Možda su tu.. – pomisli Lazo. Samo kako da to mjesto nađem? Posljednja informacija kaže da trebam u Korjenicu, pa ću se tamo raspitati...

Čim granu sunce Lazo se ošuškom denu preko sela, kod ono par komšija što su se već vratili kući.

    - Ljudi, treba mi hitno konj, i kola. Moje porodice nema. Mogli bi biti u Lici. Djeca mala a mati im boluje tifus. Moram ih pokušati naći što prije. Pomozite ako Boga znate!

Nedimovići pomogoše da se sklope neka stara drvena kola, a Drljače dovedoše neko mršavo alatasto kljuse. Kako to Lazo vidje, admah mu ispade iz usta:

    - Ta ne može odvući kola ni do Poznića, ni do kuće Ise Čankovića, a kamoli u Liku...

    - Samo ti uzmi i ništa ne brini. Ide to kⁱo vjetar. To kljuse je uzoralo već nekoliko bašta...

Pripremi Lazo svoj prevoz i uputi se u Liku.

Šestog dana u Štabu u Korjenici, rekoše da u jednom selu ima još dosta izbjeglica sa djecom, ali nemaju tačan popis ko se gdje nalazi.

Nastavio je da pretražuje sam.

Na jednom mjestu kolski put se blago penje, a kroz prtene kajase vidi da se mršavo kljuse spotiče jedva vukući drvena kola ispod njega... Sa gornje lijeve strane, nekoliko kuća drvenim dijelom se naginju nad put. Kroz još nedovoljno olistale grane šljive, jedva nazire da se gore pred vratima druge kuće, igra nekoliko djece, svi u ritama. Samo za tren,  iza ćoška kuće proviri jedna dječija glava...

Lazi se iznenada ote nezadrživ krik:

    - Joojaaaa !!...

Djeca u trenu stadoše sa igrom i strčaše se na put...

Joja, Sava i Marija, vodeći i Simu za ruku..

Lazo je tog trena imao osjećaj da će se onesvjestiti...

Neopisivo mršava djeca, sva u ritama, smiješila su se ozareno kao nikad u životu, kao kada se ugleda spasenje.

Iz sveg tog muklog plača, tek Marija jednom uspjede da protisne:

Dobro je da si došao. Mama je jako bolesna. Povremeno je u bunilu da nas i ne prepoznaje.

Osmog dana Lazo sa porodicom stiže u Jasenicu, u Potok, u svoju kuću. Dan je bio sunčan i nasmijan, još ga je uljepšavala neopisiva radost djece.

I pored toga, Lazu su opsjedale misli velike nevolje.

Eto, nikad sastaviti dva dobra, čak ni kraj s krajem. Slomismo ofanzivu, oslobodismo teritoriju. Nađoh porodicu, opet se svi okupismo, i kud bi veća sreća, da nam se Milka ne razboli.

Neka nam je Bog na pomoći...

Već je Lazi bilo i preteško gtledati kako uvijek neko od djece a najčešće svi zajedno sjede pored majke, drže je za ruku i mole Boga da ozdravi...

Trećeg sunčanog dana, ophrvana tifusom i sva izmučena, Milka umrije, svu porodicu zavi u crno...

Bez obzira na sve, iz Lazinog dvorišta se opet čula graja, igra i radost, povici djece dok blago izgone na pašu, i dok se spremaju u školu...

 Uprkos svemu, život u Jasenici opet donese graju i  radost djece, a djeca opet donesoše opstanak i život.

Sve zajedno i Lazi donese bar povremeni osmijeh na lice, ali i neizbrisiva sjećanja i kao pečat života i kao poruku:  možda na mnogo šta nećemo uticati, koliko smo mali, ali zato uvijek možemo slijediti svoje snove i na kraj se uvjeriti koliko po nekad mogu biti veliki...

Te nemile 1943. godine, MOJ DJED Lazo Jelača, Ćićo, punio je 41 godinu života. Njegova najstarija preživjela kćerka Marija 13 godina, kćerka Sava (moja majka) 11 godina, sin Jovo (Joja) 8 godina i sin Simo 5 godina.

Jedini još preostali živi svjedok tih nemilih događaja je tadašnji najmlađi slučajni učesnik, danas penzionisani doktor tehničkih nauka Simo Jelača, sa stalnim mjestom boravka u Otavi, Kanada.

PODELITE OVAJ TEKST NA: