detalj slike: KRK Art dizajn

MUK ili MUK-a?

Na društvenoj mreži Fejsbuk našao sam se sasvim slučajno. Prihvatio sam je kao dio mene, kao obavezu, kao utjehu. Pronađoh ovdje mnoge stare prijatelje i upoznah neka nova lica. Nisam slutio da će me, negdje u zasjedi čekati, ne samo neistomišljenici već i ljuti protivnici zapisanih, naišlih razmišljanja i okasnijelih buđenja mojih. Razumijem, ti ljudi misle drugačije, oni "lebde" svemirskim bespućima u svojim "raskošnim" zanosima. Ubijeđeni koračaju tobože čvrsto po mojoj/našoj prošlosti i njihovoj sadašnjosti. Uz sve ovo, uvjerih se da "internet pijaca" nije tu da povezuje ljude i krajeve već da kreira historiju obogaćenu "novim" saznanjima. Često puta, da svađa.

Mislio sam da je prošlost onakva kakva se desila, ali ne, ona je onakva kako je zapisana i kako će biti zapisana.

O budućnosti ne treba previše brinuti. Ona je u dvorištu moćnih!

Ni ovo saznanje nije me spriječilo da "pobjegnem" sa društvene mreže, zajedno sa rukopisima, da zaboravim virtualna druženja, da ostavim prostor onima kojima nije dodijao svijet laži, vrijeđanja, obećanja, ocjena, već?

Moje, isprovocirano ćutanje, moj MUK ili moj-a MUK-a govori više nego što možete da čujete. I mnogo strašnije nego što slutite.

A onda, "probudi" me pjesma Gojkova i Draganova[1], prijatelja i ratnih drugara.

U meni pobudi novu tugu, izmami stare suze, u ruke tutnu olovku i nametnu pitanje: „Zar se život morao sa nama, Srbima iz Hrvatske tako poigrati?“ Toliko umnih ljudi na svim poljima imaše naš rod i Hrvatska država! Da njih dvojica ne zapjevaše, da ja to ne vidjeh na internetu ne bi znao da su živi i da njeguju sjećanja. Da se nisu promijenili.

Neka „načeto razmišljanje“ ostane za neku novu knjigu, idem dalje:

Internet komunikaciju nisu darovali Bogovi već pohlepa. Prvog, onoga koji je počeo, izumio bolest "zakržljalog mozga" vrijeme je nagradilo profitom, a nas/mene koji smo prihvatili "igru bolesti" - nadanjem.

Kritike upućene na moj račun razumijem kao savršen način kreacije. One usmjeravaju, popravljaju, sugerišu, optužuju, brane... one stvaraju. Razumije se, ako za njih postoji osnova, ali ako je i nema - dobro je došla. Dakle, čestitam kritičarima napisanog, vaša kritika – pomaže.

Istina, riječi ne smiju da vrijeđaju, da pljuju po ličnosti, pa i onoj najmanjoj, onoj na marginama svih dešavanja. Čuvajte čovjeka!

U mojim zapisima se ponekad javi ličnost bez imena i prezimena. Stvorila ga je ljubav, vrijeme, i olovka. To je moj nezamjenjivi lik, moje književno "dostignuće", moj putokaz u naše juče. Čovjeka prate događaji. To su ne ispričane priče. One su dio mene, moga dana. To je izraz slobodnih osjećanja koje pišu zarobljene ljubavi i odsanjani snovi. To je moja vodilja, možda baš u naše sutra?

Do sada ni u jednom tekstu ne zapisah drugu priču osim svoje, one koje mi šapnu (ne)vrijeme, koju osjeti duša ova. I ne zapisah ništa lažno. Biserne riječi u rečenicama sazdane iz trenutaka zablude se izmiješaše u skučenosti prostora i u zarobljeništvu srca ovog.

Zašto da ih Neko izvodi na vješala "tuđe istine" - bez suđenja? Tuđe istine su uvijek sumnjive istine. A ni naše ne mogu biti savršene.

Da li na stratište slova odvode prijatelji ili iskreni kritičari? Ili Sud prošlosti?

Zna se da apsolutna istina ne postoji?

Jedina i jedinstvena odbrana od vješala i lažnih optužbi sa početka ovog svjedočenja (zapisivanja) pred licem vremena i na pravdi očekivanja je, MUK-a ili ćutanje.

Ćutim, trpim, čitam, pišem i molim se za sve ljude dobre volje.

Neka sve Vas zdravlje služi! Vraćam se jedinom prijatelju, iskrenom prijatelju, najboljem prijatelju - knjizi.

Kao svjedok mnogih dešavanja i pratilac mnogih sudbina imam pravo da pišem ali, i pravo da ćutim. U knjizi koju ne znam da li započinjem ili završavam vraćam se trenucima zanosa i časovima razočarenja. Nekoliko puta bez suda, suđen da nestanem – preživio sam. Preživjeće i moje riječi. 

Gađali su me otrovnim strelama, dok sam im beskrajnu ljubav nudio. Ubijali su u meni želju, a ja sam im još više dobra želio. Ciljali su stare, a pogađali nove rane.  

Promašili život, pogodili riječ. Riječ je ostala netaknuta, a mene nisu ubili.

A i na početku bješe riječ, zar ne?

Istovremeno optužujem i branim "dželate" moje sudbine. Oni trpe, osjećam, nije im lako. Valja u noć i njima i meni, u noć u kojoj uživaju šišmiši, noćne sove i zaljubljeni. Noć bogatu maštanjima, siromašniju za dan što nestaje.

Nisam svetac, mnogo sam griješio, prečesto čak. Mnogo sam vidio. Ono što se ne vidi - ili ne smije vidjeti – u mnogim prilikama. Ispreplitale su se svakodnevno greške, slijepilo, vidovitost, požude, zanosi, padanja, očekivanja... Ne samo moja.

Oprostite mi, Vi kojih se moje greške tiču. Vama su vaše oproštene!

Možda je najbolje da čovjek druguje sa MUK-om?

---

[1] Oficiri bivše JNA. Prijatelji: Gojko Kranjčević i Dragan Poštić

PODELITE OVAJ TEKST NA: