detalj slike: KRK Art dizajn

KOMEDIOGRAFSKI SMIJEH

JOVANA STERIJE POPOVIĆA

Prof.dr Goran Maksimović

Srpski 19. vijek u književnosti dao je nekoliko velikih majstora komike i smijeha, među komediografima Jovana Steriju Popovića, Kostu Trifkovića i Branislava Nušića, a među pripovjedačima i prozaistima Simu Matavulja, Stevana Sremca i Radoja Domanovića. U ovom našem ogledu prevashodna pažnja posvećena je izdvajanju onih smjehotvornih osobina Jovana Sterije Popovića koje su ga učinile suštinskim rodonačelnikom srpskog smijeha i prvim velikim srpskim komediografom. Komediografski smijeh Jovana Sterije Popovića (1806-1856), razmotren je kroz analizu "veselih pozorja" (Laža i paralaža, Tvrdica, Pokondirena tikva, Zla žena, Džandrljiv muž, Ženidba i udadba, Beograd nekad i sad, Simpatija i antipatija, Rodoljupci), kao i "malih scena" (Pomirenje, Prevara za prevaru, Volšebni magarac, Sudbina jednog razuma). Pri tome smo ukazali na osobenosti tematsko-motivskog sklopa, na tipove kompozicije, na jezička sredstva komičnog, komične situacije, komične tipove junaka i dominantne tipove smijeha. Na osnovu toga su definisane i prepoznatljive osobine Sterijinog komediografskog smijeha, koje se kreću u rasponu od vedrog i humorističkog sagledavanja pojava, problema, karaktera i naravi, do podsmješljivog i zajedljivog, a na kraju i grotesknog i tragikomičkog prikazivanja društvenih anomalija svoga vremena.

Među utemeljiteljima srpskog smijeha u prvoj polovini 19. vijeka, Jovan Sterija Popović je bio najkompletnija i najsnažnija pojava, a komediografski i cjelokupan dramski rad doživljavao je kroz izrazitu didaktičku funkciju, te kroz nedvosmisleno uvjerenje da je "teatar škola u kojoj se život uči". To je vjerovatno i bio osnovni razlog što su Sterijine komediografske teme bile utemeljene na pojavama i ljudima iz neposredne stvarnosti piščevog rodnog grada Vršca, a zatim i srbijanske sredine, te što su njegovi komediografski karakteri u polazištu bili dio prepoznatljivog ambijenta ove banatske varoši iz prve polovine 19. vijeka,[1] potom i Beograda,[2] a zatim su snažnom smjehotvornom imaginacijom doživjeli preobražaj do univerzalnih tipova, poruka, značenja i ideja, zahvaljujući kojima privlače nesmanjenu pažnju književne i pozorišne publike, te književnih tumača i kritike, gotovo čitava dva stoljeća.

Mada u početnim decenijama 19. vijeka srpska dramska književnost dobija originalne tekstove u djelima Stefana Stefanovića i Lazara Lazarevića, za Steriju je tačno rečeno da je bio "otac srpske drame",[3] a početak njegovih interesovanja za komediju u posljednjim godinama treće i u prvim godinama četvrte decenije 19. vijeka (Pomirenje, Laža i paralaža, Pokondirena tikva), označio je istovremeno i značajno poetičko usložnjavanje i preobražavanje ne samo književnog rada ovoga pisca, već i najvećeg dijela srpske književnosti toga doba, od sentimentalno-istorijske proze (Boj na Kosovu ili Milan Toplica i Zoraida, Dejan i Damjanka ili Padenije bosanskog kraljevstva) i istorijske drame (Nevinost ili Svetislav i Mileva, Miloš Obilić, Naod Simeon ili Nesrećno supružestvo), do društvene komedije (Pomirenje, Lažaiparalaža, Pokondirena tikva, Tvrdica ili Kir Janja), parodično-humorističke proze (Roman bez romana), te milobruka i uređivanja tri godišta šaljivog kalendara (Vinka Lozića šaljivi kalendar). "Sve do Nušića u istoriji srpske drame nema pisca koji bi, po širini i obuhvatnosti svoje vizije, mogao da se meri sa Sterijom. Na samom početku naše drame, on stoji kao ogromna i pomalo usamljena pojava i kao da gotovo ni iz čega stvara osnovu za rascvat čitave jedne nacionalne dramske književnosti."[4]

Cjelokupan Sterijin komediografski rad kontinuirano je trajao sve do posljednjih dana piščevog života, tako da predstavlja u umjetničkom smislu jedinstvenu i nedjeljivu cjelinu, ali ga je u hronološkom smislu moguće posmatrati kroz dvije karakteristične i odjelite faze.

Prva faza dominira u četvrtoj deceniji 19. vijeka, odmah nakon Sterijinog povratka u rodni grad, pošto je okončao pravne studije, a obilježili su je sljedeći tekstovi: Laža i paralaža (komad je napisan za vrijeme studija u Kežmarku, a objavljen je u Budimu 1830. godine, da bi bio postavljen na scenu Teatra na Đumruku 25. aprila 1842. godine), Tvrdica ili Kir Janja (komad je napisan i objavljen 1837. godine, a prvi put je postavljen na pozorišnu scenu u Novom Sadu 11. novembra 1838. godine), Pokondirena tikva (komad je napisan odmah nakon Laže i paralaže, još za vrijeme studija u Kežmarku, ali je objavljen 1838. godine, a postavljen je na scenu Teatra na Đumruku 1. marta 1842. godine); kao i svojevrsna trilogija iz "bidermajerskog bračnog života"[5]: Zla žena (komad je objavljen 1838. godine, a potom postavljen na scenu Teatra na Đumruku 18. januara 1842. godine), Džandrljiv muž (komad je napisan odmah nakon Zle žene, jednom je izveden u beogradskom pozorištu "Kod Jelena" 6. novembra 1847, ali ga pisac nije objavio za života, niti je dopustio kasnija njegova scenska izvođenja) i Ženidba i udadba (komad je napisan odmah nakon Zle žene  i Džandrljivog muža, izveden je prvi i jedini put u Teatru na Đumruku 1. januara 1842. godine, a objavljen je 1853. godine). Navedenoj komediografskoj trilogiji blisko je i djelo Simpatija i antipatija ili Čudnovata bolest (komad je napisan 1841. ili 1842. godine, a izveden prvi put na sceni Teatra na Đumruku 14. maja 1842. godine).

Druga faza Sterijinog komediografskog rada obuhvata posljednje godine piščevog života, nakon ponovnog povratka u Vršac i okončanja dragocjenog boravka u Srbiji 1848. godine, a prepoznatljiva je po komedijama Beograd nekad i sad (komad je objavljen 1853. godine) i Rodoljupci (komad je napisan u razdoblju između 1850. i 1854. godine, ostao je u rukopisu i postavljen je na scenu Narodnog pozorišta u Beogradu tek 30. decembra 1904. godine).

Naporedo sa navedenim velikim komadima, Sterija je napisao i više "malih scena": Pomirenje (komad je napisan 1830. godine, a objavljen tek 1932. godine), Prevara za prevaru (komad je napisan 1841. ili 1842. godine), Volšebni magarac (komad je napisan 1841. ili 1842. godine), Sudbina jednog razuma (komad je napisan krajem 1847. ili početkom 1848. godine), koje su ukazale i na izvjesna piščeva stvaralačka lutanja i slabosti u komediografskom postupku, ali i na nesumnjivu sposobnost da i u okviru kratkih scenskih formi iskaže obilje i raskoš smijeha.

U poetičkome smislu Sterijin dramski rad možemo posmatrati kao složenu i raznovrsnu umjetničku tvorevinu. U ravni tragedije i istorijske drame baštini poetičke ideje Aristotela, Horacija, Boaloa i Lesinga, te stvaralačku praksu Viljema Šekspira, dok se u ravni komedije Sterija  naslanja na iskustva starijih autora Viljema Šekspira i našeg Marina Držića, a zatim Molijera i francuske klasicističke komedije, te savremenika Alfreda Kocebua i njemačke komedije prosvećenosti. S tim je svakako u bliskoj tipološkoj vezi i žanrovski sinkretizam, te širok raspon u kojem se kreću Sterijine komedije: od komedija karaktera (Tvrdica ili Kir Janja, Pokondirena tikva), preko komedija naravi (Beograd nekad i sad, Rodoljupci), do komedija intrige (Laža i paralaža, Zla žena, Džandrljiv muž, Ženidba i udadba)i komediografskih parodija (Simpatija i antipatija ili Čudnovata bolest), te "malih scena" (Pomirenje, Prevara za prevaru, Volšebni magarac, Sudbina jednog razuma), koje su najčešće utemeljene na brzim vodviljskim smjenjivanjima događaja, na komičnim situacijama, zabunama i nesporazumima.

U pogledu izlaganja ekspilicitnih poetičkih iskaza naročito su  interesantni podnaslovi i predgovori Sterijinih komedija, koji u značajnoj mjeri upućuju na autorovu potrebu da ukaže na žanrovske osobine, na komički postupak, na prirodu smiješnog i raznolikost pojedinih njegovih tekstova. Velike komade najčešće određuje kao "vesela pozorišta", kao "vesela pozorja" ili kao "šaljiva pozorišta" (Laža i paralaža, Pokondirena tikva, Tvrdica ili Kir Janja, Zla žena, Džandrljiv muž, Beograd nekad i sad, Rodoljupci). Za Ženidbu i udadbu koristi podnaslov "pozorišni odlomci u tri odelenija", čime sugeriše različitu, u ovom slučaju labavu kompozicionu prirodu komediografskog zapleta. Tekstove "malih scena" Sterija u podnaslovima određuje kao "vesele igre" ili "šaljive igre" (Prevara za prevaru, Sudbina jednog razuma). Za komad Pomirenje naglašava da je "igračka u jednom dejstviju". Među "malim scenama" komediografski je najrazvijeniji polemički tekst Sudbina jednog razuma, tako da s pravom nosi podnaslov "šaljive igre u dva dejstvija". Tekst Volšebnog magarca određen je samo kao "komedija". Tekst Simpatije i antipatije ili Čudnovate bolesti, Sterija određuje kao "parodiju u dva dejstvija" jer se komični zaplet zasniva na  ismijavanju poznate novele Preobraženja, popularnog švajcarskog pisca njemačkog govornog područja Alfreda Čokea.

Pored uobičajenih konvencija, kao što su posvete dobrotvorima i prijateljima koji su podstakli pisca da napiše djelo ili mu materijalno pomogli da ga objavi, Sterija u predgovorima najčešće raspravlja o prirodi komičnog, o vaspitnoj ulozi smijeha ili o društvenim okolnostima koje su bile podsticaj ili smetnja za nastanak pojedinih djela. U predgovoru Laže i paralaže, autor naglašava didaktičku funkciju komedije tako što ističe da je cilj njegovog pisanja bio "ispravlenije", a misao vodilja "da u šali kazana istina više nego suva materija dejstvuje", pri čemu se čovjek "najlakše popraviti daje kad se sam svojim budalaštinama smejati počne".[6]

Pored konvencionalne zahvalnosti prijatelju, vršačkom doktoru Gavrilu Pekaroviču, koji ga je podstakao da napiše ovo djelo, Sterija je u predgovoru Trvdice ili Kir Janje, neposredno ukazao na dvije osnovne funkcije komedije: zabavu i pouku, te na potrebu uvođenja teatara i kod Srba. Te funkcije su u toliko dragocjenije, a samim tim u toliko više obavezuju nove autore, što je na srpskom jeziku "nikakvo čislo komedija", te što su obavezni vaspitavati jednu sasvim novu književnu i pozorišnu publiku. U predgovoru Pokondirene tikve, koja je posvećena arhimandritu Samuilu Mašireviču, Sterija iznova ponavlja da su polza i zabava publike bili jedini razlozi zbog kojih je napisao ovo djelo, a zatim ukazuje i na interesantan istorijat rukopisa ovog djela, koje je napisano 1830. godine, odmah nakon Laže i paralaže, te na činjenicu da je u prerađenoj verziji značajno izmijenjen karakter Svetozara Ružičića.

U predgovoru Zle žene, Sterija najprije ukazuje na moguće idejne analogije i sličnosti njegovog djela sa volšebnom operom "Slavnog Vajsea". Pri čemu misli na poznatog njemačkog dramskog pisca Hristijana Feliksa Vajsea, autora "čarobne opere" (Zauber-Oper) Preobražene žene ili đavo je slobodan iz 1778. godine, koju je Sterija imao prilike da gleda za vrijeme školovanja u Pešti između 1826. i 1828. godine, pod nešto drukčijim naslovom Lečenje žene ili Veseli cipelar. Da bi predupredio bilo kakve nedobronamjerne insinuacije u pogledu autorstva svoga komada, naš komediograf naglašava da su isti motiv "svak po svom sviđenju i vkusu, upotrebili i izradili", Vajse za "volšebnu operu", a on za "prirodnu komediju", zbog čega ovo pozorište i naziva sopstvenim djelom i vjeruje da će ono kao takvo biti primljeno i kod njegove publike.[7] Odmah zatim Sterija se obraća ženskoj publici kako bi je uvjerio da djelo nije nastalo iz mržnje, svoju ljubav prema ženama potvrđuje uostalom jednom Šilerovom pjesničkom sentencom, već iz ljubavi prema ženskom rodu i potrebe da ukaže na ženska pretjerivanja i svu sujetu i ispraznost njihovog malograđanskog rasipništva i pomodarstva. Sterija se pri tome u prologu djela koristi i jednim Lesingovim aforizmom: "U celom svetu najviše ako bude jedna žena zla; samo je to beda, da svaki misli da je njegova ta!", kako bi naglasio da se radi o izrazitoj muškoj perspektivi i pogledu koji je sam po sebi uglavnom relativan i nepouzdan, ali i dovoljno objektivan da bi ga trebalo prihvatiti kao dobronamjernu pouku. Da bi to istinski potvrdio, autor najavljuje i skoru pojavu komedije Džandrljivi čovek, u kojoj na sličan način namjerava da ukaže na sujetu i mane muškog roda.

Najoštrije intoniran polemički predgovor, Sterija je napisao za šaljivu igru Sudbina jednog razuma, u kojem najavljuje da je komad nastao iz potrebe razobličavanja pseudonaučnih stavova "učenog gospodina" Milana Spasića. Bez imalo okolišanja, Sterija naglašava da se radi o praznovu i "nadriknjizi" sa zvučnim titulama doktora filosofije, glavnog upravitelja osnovnih učilišta Knjažestva Srbije, člena Društva Srpske Slovesnosti, člena odbora Prosveštenija i knjižničara Čitališta Beogradskog. Sterijin komad nastao je povodom prethodne oštre polemike vođene na stranicama Novina čitališta beogradskog, koja se izrodila iz opravdanih i stručnih piščevih primjedbi na rukopis Spasićevog udžbenika Zemljeopisanija, zbog brojnih pogrešaka, proizvoljnosti i gluposti, što je ovo djelo činilo neprimjerenim za školsku upotrebu. Povrijeđeni i nadobudni "doktor Spasić" odmah iza toga pokrenuo je čitavu bujicu javnih, a još više tajnih i zakulisnih napada na Jovana Steriju Popovića kao pisca i visokog državnog činovnika, te kao privatnu ličnost, tako da je komediograf bio primoran da 1847. godine objavi polemičku brošuru pod naslovom Objasnenije samo da bi do kraja razobličio ovu nasrtljivu i bezobzirnu ličnost. Spasić je, na primjer, optužio Steriju da je plagijator i da se kiti tuđim perjem, te da je navodno komedija Trvdica prevedena s njemačkog jezika, a da je "žalostno pozorje" Nevinost ili Svetislav i Mileva, prevod s mađarskog jezika tragedije Lepa Grkinja.[8] Pored toga je na krajnje pokvaren način širio ksenofobiju i pokrenuo čitavu harangu protiv "prečanskih Srba", a u tom kontekstu i protiv Sterije, koji su tobože u državnoj administraciji Kneževine Srbije zauzimali previše mjesta, te tako onemogućavali prave "srbijanske sinove" da se staraju o napretku svoje otadžbine.

Naravno da je Sterija lako opovrgao sve te besprizorne i sramne klevete, ali je pored toga smatrao neophodnim da jednu takvu "nesrećnu ličnost", a što je strašnije i čitavu jednu pojavu sličnih "učevnjaka" i "književnih muva", koji su u Evropi kupovali diplome za nekoliko stotina talira, do kraja ismije i razobliči i u formi šaljive igre. Otuda, Josip Lešić navedenu Sterijinu "dramatizovanu polemiku"[9], s pravom naziva "komedijom osvete", koja podsjeća na Molijerove Versajske improvizacije,[10] s tom bitnom razlikom što je naš pisac kritiku zadržao uglavnom samo na personalnom planu, a nije u umjetničkom smislu insistirao na univerzalnim značenjima te opšte i štetne pojave, već ju je samo nagovijestio. Nekoliko decenija kasnije, sličnim tematizacijama su se u srpskoj književnosti sa mnogo večim umjetničkim ambicijama bavili Milovan Glišić i Radoje Domanović u satiričkim pripovijetkama koje su u formi pseudoseja ismijavale lažne naučnike, konfuzne profesore neznalice, zbunjujuće udžbenike, smiješne naučne metode, neuke književne kritičare i slično (Kao bajagi popularna fizika, Ozbiljne naučne stvari...).

Sterija naglašava da je upravo ta nesrećna raspra u njemu "porodila misao spisati jedno veselo pozorje, kao za ugled g. Spasiću", tako da su mnogi izrazi u komadu uzeti iz Spasićeve knjige Zemljeopisanije, kao i iz drugih njegovih "sastavaka", samo da bi potvrdili stvarni intelektualni karakter čovjeka koji se izdavao za "bezpogrešna", a zapravo je bio obična neznalica i prevarant. Otuda su sve riječi koje kazuje "Doktor", kao junak Sudbine jednog razuma, "odličnim slovima pečatane", uz Sterijinu opreznu ogradu, koja je zapravo samo vješta komediografska aluzija, da ne bi trebalo izvoditi zaključak da je "karakter doktorov kopiran s karaktera g. Spasića".

U predgovoru za komediju Rodoljupci Sterija iznova ukazuje na prevashodnu didaktičku ulogu književnosti, a pogotovo na obavezu da se razobliče naše najbolnije nacionalne istine i samoobmane. Iza toga naglašava da bi ovo pozorije trebalo da bude "privatna povesnica srpskog pokreta" 1848. godine. Sterija naročito ističe da "nastojeće pozorije" nije izmislio, nego da je sve što se u njemu nalazi, čak i same izraze i riječi, pokupio iz neposrednog života ili iz novina, samo sa jednim ciljem da svoj narod nauči da kritički preispituje povijest, da razlikuje lažno od istinskog rodoljublja, te da cijeni umjerenost i razložnost. Na kraju, autor zaključuje da njegova namjera nije bila da ovim djelom baci ljagu na sopstveni narod, nego da ga pouči i osvijesti: "Sve što je bilo dobro, opisaće istorija; ovde se samo predstavljaju strasti i sebičnosti"(70). Značajnu dopunu navedenom Sterijinom predgovoru predstavlja svojevrsna prološka sentenca preuzeta od njemačkog komediografa Augusta Kocebua, kao jasan umjetnički signal za razumijevanje drukčijeg pogleda na istorijske događaje u kasnijem komediografskom zapletu: "Sloboda je otvorila veliku pokladnu knjigu. Svako kupuje od njenih maski i krije svoje strasti iza njih. Koristoljublje svira za igru".

Tematsko-motivski i značenjski sklop Sterijinih komedija ukazuje na veliku raznovrsnost pojava, ljudi i događaja, na kojima je ovaj pisac gradio komične zaplete, kao i na činjenicu da je bio pouzdani opservator komičnih tipova i psiholoških karaktera, te originalni slikar vojvođanskog (Vršac) i srbijanskog (Beograd) malograđanskog društva i srpskog mentaliteta u prvoj polovini 19. vijeka. Na Sterijinu veselu pozornicu izlaze umišljene malograđanke i skorojevići, izgladnjeli lažni baroni i njihovi lakeji, ozbiljni domaćini i trgovci, opsesivne tvrdice, nespretne i nesnalažljive sluge, bivše kuvarice iz grofovskih kuća, umišljeni slavjanski pjesnici, lakovjerne učene djevojke koje žive u svijetu sentimentalnih ljubavnih romana, povodljivi roditelji, sitni prevaranti i lažovi, neuki doktori i naučnici, zle žene i džandrljivi muževi, uštogljeni činovnici i penzionisani vojnici, licemjerne provodadžije i lakome mladoženje, neodlučne udavače, starovremenske žene koje se ne snalaze u novim i modernim vremenima, prestoničke dangube, lažni rodoljupci i trgovci nacionalnim osjećanjima, nakićene kaćiperke i pomodarke, odnarođeni gospodičići, jednom riječju sitnopalanački svijet i moral, koji je preživljavao i bujao u svim mijenama i vremenima, uprkos brojnim obrazovnim reformama, te socijalnim i političkim preobražajima. Steriju pri tome redovno zanima društveni ambijent, ali i psihološke okolnosti, u kojima su nastale te nerealne ambicije, deformisani moral, izoglavljene strasti i sebičnosti, poremećeni bračni i porodični odnosi, susjedska netrpeljivost, tako da su njegove komedije bogate brojnim značenjima, a osnovni smjehotvorni njihov aspekt neosjetno se transformiše u ozbiljnu pouku i podjednako saopštavanje onih bezazlenih i dobroćudnih istina, ali i onih tamnih, oporih i bolnih strana čovjekovoga života, te gorkih anomalija jednog doba i prostora.

U komediji Laža i paralaža tematizovana je ambicija sitnih palanačkih prevaranata Alekse i Mite da zavedu lakovjernu učenu djevojku Jelicu, koja je više živjelu u svijetu junaka sentimentalnih ljubavnih romana, nego u stvarnom životu, te da se Aleksa pod imenom tobožnjeg barona Golića njome oženi i tako dokopa imetka Jeličinog oca Marka Vujića, bogatog varoškog trgovca. U komediji Tvrdica ili Kir Janja zaplet je zasnovan na oblikovanju komičnog karaktera grčko-cincarskog trgovca opsjednutog strašću škrtarenja i patološkog čuvanja novca. U Pokondirenoj tikvi komediografski je tematizovana nerealna ambicija proste i neobrazovane palančanke Feme, udovice bogatog opančara, da postane nobl-dama i da iz temelja preobrazi svoj negdašnji život, kao i život svojih najbližih ukućana: kćerke, sluge, sluškinje i slično. Tri Sterijine komedije: Zla žena, Džandrljivi muž i Ženidba i udadba, tematizuju bračne i porodične odnose, a prije svega kritički razobličavaju džandrljivu i pakosnu žensku i mušku ćud, kao i malograđanske ženidbe i udadbe iz interesa i bez imalo emocija, što za posljedicu ima bračnu netrpeljivost, pakosno ujedanje i uzajamnu mržnju razočaranih supružnika. U komediji Beograd nekad i sad tematizovana je transformacija srpske prestonice iz poluturske čaršije u novu i preobraženu varoš sa obilježjima evropskog načina života i odnarođavanjem nacionalne kulture, u kojoj se ljudi staroga kova, kakva je majka Stanija, koja dolazi iz južnih krajeva u goste kod sina poslije 38 godina, često suočavaju sa tragikomičnim nesporazumima i nesnalaženjima. U Rodoljupcima je tematsko-motivska okosnica utemeljena na satiričkom ismijavanju lažnog rodoljublja, prevrtljivog morala, te nacionalizma iz uskih i sebičnih interesa, tako da je jedan veliki i značajan događaj iz istorije vojvođanskih Srba, revolucionarna 1848. i 1849. godina, sagledan iz neformalne, a zapravo stvarne povijesne perspektive.

U "šaljivim igrama" Sterija tematizuje uže probleme i pojave, tako da su njihovi zapleti jednostavniji i sažetiji, a upotrebljena komička sredstva, kao i značenjske ideje, bitno su skromniji. U Pomirenju je tematizovana tragikomična sudbina nadobudnog advokata Petrića koji je pokušao da izmiri dvije palanačke torokuše i alapače, priprostu paorku Femu i naduvenu pomodarku i graždanku Anicu, tako da je na kraju sam izvukao deblji kraj. U Prevari za prevaru dramskim sredstvima je tematizovana šaljiva narodna priča, koju je zapisao Vuk Vrčević u Boki Kotorskoj, o dvojici susjeda, u Sterijinoj komičkoj interpretaciji se nazivaju Kuzman i Damjan, koji se naizmjenično varaju oko novca koji je Kuzman zakopao u zemlju, u želji da ga sakrije od lopova. U Volšebnom magarcu komičkim sredstvima je ponovno interpretirana šaljiva narodna priča, bliska i sa komičnom šalom Marina Držića Novela od Stanca,u kojoj se trojica đaka, u Sterijinom komadu Marko, Miloš i Jakov, poigravaju sa lakovjernim seljakom i smišljaju podvalu sa "volšebnim magarcem" koji se tobože preobražava u dječaka. U Simpatiji i antipatiji ili Čudnovatoj bolesti, Sterija tematizuje lukavu dosjetku djevojke Agnice da kroz tobožnju čudnovatu psihičku bolest, usljed koje je odjednom postala vidovita, pouči i urazumi tvrdokorne roditelje, oca Samuila Crnokravića i majku Martu, da oproste njenom mladiću Dimitriju jedan nevini dječački grijeh zbog kojeg su dvije porodice bile u dugogodišnjem sukobu, te da im dozvole da se vjenčaju i krunišu svoju iskrenu mladalačku ljubav. U komadu Sudbina jednog razuma tematizovana je satirička kritika lažnih naučnika, pisaca udžbenika i profesora, u ovome slučaju se radi o konkretnoj Sterijinoj polemici sa "doktorom filosofije" Milanom Spasićem. Sa nadobudnim i neukim "Doktorom" poigravaju se dvojica sluga: Isailo i Manojlo, kao i dvojica komediografskih rezonera: Putnik i Šaljivac, sve dok ga nisu doveli do komične spoznaje sopstvenih životnih zabluda i iluzija.

Uprkos žanrovskoj i tematskoj raznolikosti, te bogatoj raznovrsnosti komediografskih tehnika, Sterijina "vesela pozorja" i "šaljive igre", imaju u osnovi profilisanu trodjelnu kompozicionu strukturu, u kojoj u ekspozicionoj ravni dominira stabilan i skladan poredak, u zapletu dolazi do narušavanja takvog životnog poretka usljed određenih nerealnih ambicija zabludjele i lakovjerne osobe ili čitavog "humornog društva", da bi u raspletu bio uspostavljen ponovni povratak na stabilan i skladan poredak. U tom smislu Sterijinu komediografiju možemo posmatrati u kontekstu velike razvojne putanje tzv. zapadnoevropske ironijske komedije.[11] U Sterijinim tekstovima je to iskazano kroz sažete, ponekad i potpunoredukovane ekspozicije, čija su značenja kasnije nadomještena kroz retrospekcije junaka u komediografskom zapletu. Zatim kroz razvijene dvostruke zaplete u kojima pored osnovne komediografske ravni dominiraju i bočni ili pomoćni sižei, koji se uzajamno ukrštaju u tački komediografske kulminacije. Treću kompozicionu cjelinu čine sažeti i efikasni raspleti u kojima se zabludjele osobe, ili "humorno društvo" u cijelosti, vraćaju na normalnu liniju života, tj. doživljavaju tačku prepoznavanja, ili se zadržavaju u svijetu pomjerene, komičke realnosti, u tzv. "tački zamrzavanja". Takve osobenosti su naročito uočljive u umjetnički najuspješnijim Sterijinim komedijama u Laži i paralaži, Pokondirenoj tikvi, Tvrdici ili Kir Janji, Zloj ženi, Rodoljupcima.

U Laži i paralaži, Sterija direktno ne ulazi u komediografski zaplet, već nas u razvijenoj ekspoziciji suočava sa junacima varalicama, Aleksom i Mitom, kojima je stari zanat bio laganje i obmanjivanje lagovjernih djevojaka i pribavljanje određene materijalne koristi za bezbrižan i dokon život. Mada i sami junaci u tom uvodnom dijalogu otkrivaju svoju životnu predistoriju, u tome njihovom razobličavanju značajnu iscjeliteljsku ulogu ima i djevojka Marija, koju je Aleksa ili baron Golić, već bio obmanuo i ostavio. Tek nakon tako osmišljene pripreme, Sterija nas uvodi u komični zaplet i suočava sa oblikovanjem smiješnog karaktera "učene djevojke" Jelice, koju je bogati otac školovao u Beču, a od sveg znanja živjela je u svijetu sentimentalnih ljubavnih romana.

Sa druge strane, u Pokondirenoj tikvi komediografska ekspozicija je potpuno izostavljena, tako da već u prvoj sceni iz razgovora Feme i njene kćerke Evice, jasno uviđamo da je bogata udovica iskočila iz životne ravnoteže, te da je njome uveliko prevladala zabluda kaćiperstva i pomodarstva, te vjerovanja kako i ona kao prosta žena iz zanatskog staleža može postati nobl dama. Fema je nezadovoljna time što njena kćerka i dalje istrajava u tome da živi po starome i skromnome načinu, onako kako je živjela za života svoga oca, što ne želi da se odrekne vjerenika Vasilija, što želi da radi kućne poslove i slično. Redukovanje ili potpuni izostanak komediografske ekspozicije, nadoknađen je kroz kasnije retrospektivne iskaze junaka (brat Mitar, sluga Jovan, kćer Evica), u kojima je izložena predistorija zabludjele jedinke, te ukazano na sasvim drukčiji način života prije komične preobrazbe. U Tvrdici ili Kir Janji, grčko-cincarskog trgovca Kir-Janju, odmah upoznajemo kao osobu koja je opsjednuta porokom tvrdičenja i patološkog čuvanja novca, usljed čega je u neprestanom strahu i od ukućana, pogotovo od mlade žene Juce, ali i od sugrađana, kao što je mladi notaroš Mišić, koji je bio zainteresovan za Janjinu kćer Katicu. U komadu Zla žena mlada Sultana, odmah pošto se je udala za grofa Trifića, pokazuje svoju goropadnu i džandrljivu prirodu, te vječito nezadovoljstvo i potrebu da se osjeća zapostavljenom, odbačenom, iskorišćenom ili nedovoljno poštovanom i voljenom. Već u uvodnom komediografskom monologu, Sterija nas suočava sa istinom da je Sultana iskočila iz životne realnosti, te da je izazvala veliki poremećaj na terazijama porodičnog života mladog bračnog para. U Ženidbi i udadbi već u prvoj sceni razgovora Provodadžije i Mladoženje, suočavamo se sa žalosnom istinom o izopačenjima malovarškog porodičnog života, tako da su ugovaranja novih brakova više ličila na kupoprodajne ugovore i trgovačke rasprave, dok su istinske emocije i život zasnovan na ljubavnim idealima bili potpuno odbačeni kao nešto staromodno, preživljeno i neprimjereno novim i pomodnim vremenima. U komadu Džandrljivi muž ili Koja je dobra žena odmah u uvodnim poglavljima se suočavamo sa neprijatnom prirodom marvenog trgovca Maksima, koji nikad i ničim nije bio zadovoljan, a naročito je tražio mane svojoj ženi Sofiji. U komediji Beograd nekad i sad, Sterija nas direktno i bez posebne ekspozicione pripreme uvodi u nepomirljive generacijske sukobe starih i mladih, u novi i izmijenjeni život mladića i djevojaka u srpskoj prestonici, te njihovu potpunu okrenutost njemačkom pomodarstvu, lagodnom i slobodnom načinu života, kao i zanemarivanju svih tradicionalnih moralnih vrijednosti i običaja na kojima je počivao život njihovih očeva i majki. U Rodoljupcima već u uvodnoj sceni upoznajemo Žutilova, Smrdića, Šerbulića, kao ljude licemjernoga i prevrtljivog morala, kojima nije sveto nijedno ljudsko sjećanje, tako da njihovo tobožnje "mađaronstvo" predstavlja samo pripremu za kasniji preobražaj u "vatrene rodoljupce", a borba za "srpsko vojvodstvo" izrasta u još jednu lažljivu i bezočnu masku.

Sterijini komediografskim zapleti su pored onih strukturnih analogija prepoznatljivih u gotovo svim komadima, unekoliko različiti. U Pokondirenoj tikvi, Tvrdici ili Kir Janji, u Zloj ženi, dominiraju potpuno ostvareni modeli dvostrukog zapleta, dok su u drugim komadima samo naznačeni (takav je na primjer komad Laža i paralaža, a zatim i Ženidba i udadba, Rodoljupci), a ponekad i potpuno izostavljeni, kao u komadima Džandrljivi muž i Beograd nekad i sad.

U Pokondirenoj tikvi pored osnovnog zapleta u kojem je prikazana malograđanska zabluda opančarke Feme da može postati nobl-dama, tj. da od "tikve može postati zlatan kondir", u čemu je vješto podstrekavaju varalice Sara i Ružičić, realizovan je i bočni komediografski zaplet, čiji su akteri Femina kćer Evica i njen vjerenik Vasilije, sa svakako manjim umjetničkim pretenzijama, ali sa mnoštvom preokreta i neočekivanih situacija, koje su bitne za komičnu motivaciju, te kasnije razrješenje osnovnog komediografskog zapleta. Interesantan je način na koji se Sterija poslužio elementima komične, snovidovne fantastike u motivaciji načina na koji su Evica i Vasilije savladali sve prepreke i ostvarili brak zasnovan na iskrenoj ljubavi. Pošteni, ali siromašni mladić Vasilije, što je i prema mišljenju Evičinog dobronamjernog i razložnog ujaka Mitra bila ozbiljna prepreka za ostvarenje bračne sreće u novim pomodarskim i rastrošnim vremenima, sanja Evičine poljupce i prema njihovom broju kupuje lutrijski loz, koji zatim ostavlja na čuvanje kod svoje djevojke. Do usložnjavanja zapleta dolazi onoga časa kad je Evica ostavila loz na čuvanje u očevu kutiju za burmut, a njena majka Fema je kutiju za burmut sa lozom i satom poklonila Ružičiću onoga časa kad joj je izjavio ljubav i na Sarin nagovor pristao da nju zaprosi, umjesto neiskusne i neprilagodljive Evice. Budući da je bio bez novca, Ružičić je odmah poslao slugu Jovana da založi burmuticu u varoši, a ovaj ju je odnio Feminom bratu Mitru. Onoga trenutka kad je Vasilije saznao da je dobio na lozu dvanaest hiljada forinti, započinje velika potraga za "reškontom", tako da je Evica bila prinuđena da se udvara Ružičiću samo da bi doznala šta je uradio sa burmuticom, čime ga je podstakla da odbaci njenu majku Femu, te da povjeruje kako je bolje oženiti se mlađom i ljepšom kćerkom, nego matorom majkom. Ružičić to saopštava Femi kroz slavjanske stihove, ali u suštini na krajnje uvredljiv način: "Gdje kći svoja dražesti pokazuet,/Tamo mater vjenčanje ne čekaet." Do raspleta u bočnom zapletu dolazi istovremeno sa cjelovitim osnovnim komediografskim tokom, u tački ukrštaja kad se Mitar oglašava kao rezoner i raskrinkava Femine zablude, te kad se ispostavlja da je plavi lutrijski loz sačuvao sluga Jovan. Vasilije zbog toga nagrađuje Jovana sa hiljadu forinti, a zahvaljujući dobijenom novcu Mitar kasnije Vasiliju dozvoljava da se oženi Evicom. U Tvrdici ili Kir Janji pored osnovnog zapleta u kojem je oblikovan komični karakter patološkog tvrdice, značajno mjesto pripada i bočnom, ljubavnom zapletu sa srećnim ishodištem, u čijem središtu se nalaze Kir-Janjina kćer Katica i notaroš Mišić. U Zloj ženi naporedo sa oblikovanjem karaktera mlade i goropadne Sultane, prikazan je svakodnevni život čizmara Srete i njegove krotke žene Pele, koja je fizički neobično ličila na mladu i nezadovoljnu groficu, pa zahvaljujući tome sasvim slučajno postala aktivni sudionik komičnog zapleta. U Laži i paralaži, pored osnovnog zaleta u kojem varalice Aleksa i Mita, vještim lažima obmanjuju lakovjernu i bogatu udavaču Jelicu, koja je pored sve učenosti živjela u svijetu sentimentalnih ljubavnih romana, bočni komediografski zaplet je ostao nerazvijen, a tiče se ljubavne veze između Alekse i Marije, u kojoj je varalica obmanuo poštenu i lakovjernu djevojku, obećao joj je brak, uzeo veću sumu novca i pobjegao. U Ženidbi i udadbi, pored osnovnom zapleta u kojem je prikazano vješto provodadžisanje i sklapanje braka iz interesa, samo je naznačena moguća bočna komediografska ravan u onim malovaroškim glasinama koje kazuju da je za već isprošenu djevojku zainteresovan i izvjesni Marić, iza čega se skriva pakosna palanačka želja da pokvare već ugovorenu ženidbu. U Rodoljupcima naporedo sa osnovnim zapletom u kojem se razobličava sramno ponašanje lažnih srpskih patriota u Vojvodini za vrijeme 1848. godine, u bočnoj ravni su u naznakama, najčešće preko glasina i poluglasina, date i vijesti sa fronta o borbama srpske i madžarske vojske, što bitno doprinosi pojačavanju rodoljubivog zanosa raznih Smrdića, Žutilova, Šerbulića, Zelenićki i slično.

Kad je riječ o komediografskim kulminacijama one su različito ostvarene u komadima koji imaju dvostruki komediografski zaplet od onih u komedijama sa jedinstvenim zapletom. Tamo gdje je realizovan dvostruki komediografski zaplet (Laža i paralaža, Pokondirena tikva, Tvrdica ili Kir Janja, Zla žena),kulminativne tačke obično proizlaze iz razrješenja određene komične intrige zanovane na ukrštanju naizmjeničnih ili paralelnih nizova događaja, najčešće komičnih situacija sa neočekivanim obrtima, zamjenama ličnosti, zabunama u ličnosti junaka, prepoznavanjima i slično. U Laži i paralaži komediografska kulminacija predstavlja trenutak potpunog suočavanja lažnog barona Golića sa istinom, te razobličavanja njegovih neistina i podvala zahvaljujući Jeličinom vjereniku Batiću i Aleksinoj prevarenoj vjerenici Mariji. U Pokondirenoj tikvi kulminativna tačka nastaje onoga časa kada je Evica zbog potrage za izgubljenom reškontom odlučila da zavede Ružičića, tako da je lakovjerni poeta, vjerujući da je mlada kćerka bolja ženidbena prilika od matore majke, na najgrublji način raskinuo vjeridbu sa Femom i time raspršio velike njene iluzije da će udajom za "vilozofa" postati nobl-dama. U Tvrdici ili Kir Janji do kulminativne tačke dolazi u razgovoru tvrdice sa notarošom Mišićem, kad se suočava sa istinom da je prevaren i da mora otići u zatvor zbog zelenaških poslova sa nekim sumnjivim trgovcima Čifutima koji su mu podvalili falsifikovan novac. U Zloj ženi kulminativna tačka je ostvarena u komičnoj situaciji u kojoj Sultana u prisustvu obućara Srete ubjeđuje svoga muža grafa Trivića da je njegova žena, te da se je prethodno prerušila u obućarevu ženu Pelu. Navedenoj kulminaciji je prethodila krajnje gruba komična situacija utemeljena na brojnim fizičkim dosjetkama grubostima, zahvaljujući kojima je pijani obućar istjerivao "đavola ispod kože" svoje neposlušne žene.     

U djelima sa jedinstvenim zapletom (Džandrljivi muž, Beograd nekad i sad, Sudbina jednog razuma), komediografski zaplet je ostvaren stepenasto, tehnikom komičnog preuveličavanja, tako da tačka komične kulminacije predstavlja vrhunac određenih nesporazuma, nesnalaženja, suprotstavljanja i slično. Karakterističan primjer predstavlja komedija Beograd nekad i sad, u kojoj je zaplet u cijelosti utemeljen na komici razlika, te na nepomirljivom ukrštanju starog i novog. Tačka kulminacije u ovome djelu postignuta je onoga časa kad se majka Stanija, pošto je poslije 38 godina došla u posjetu kod sina trgovca u potpuno izmijenjeni Beograd, poslije svih opiranja novom i suviše slobodnom načinu života mladih u prestonici, morala suočiti i sa pomodarskom svadbom svoje unuke Ljube.

Sterijini komediografski raspleti su u kompozicionom pogledu veoma sažeti i umjetnički efektni, tako da u njima dolazi do jasnog razobličavanja i ismijavanja zabludjelih jedinki ili čitavog "humornog društva". Razlika je samo u tome što je povratak na normalnu liniju života u pojedinim slučajevima dobrovoljan, a proistekao je iz istinskog komičkog prepoznavanja i spoznaje osoba koje su iskočile iz životne ravnoteže u čemu su se sastojale njihove zablude (Zla žena, Sudbina jednog razuma). Naravno da je u tim primjerima i efekat komičke pouke djelotvorniji, a projektovani smijeh je dobroćudan i vedar. Sultana u Zloj ženi sama izgovara pouku i naglašava da je spremna svaki dan ponavljati pjesmu Srete čizmara samo da bi i drugima pokazala "kako je ružna stvar kad je žena zla i durljiva". U Sudbini jednog razuma opamećeni i preobraženi Doktor glasno izgovara pouku svojim slugama da je "bolje biti i dobar terzija, nego žalosni doktor filosofije".

U drugim, brojnijim primjerima, povratak zabludjelih osoba i "humornog društva" na normalnu liniju života je prinudan, one doživljavaju "tačku zamrzavanja", a prihvatanje pouke je nametnuto i iznuđeno (Laža i paralaža, Pokondirena tikva, Tvrdica ili Kir Janja, Džandrljiv muž, Beograd nekad i sad, Rodoljupci i slično), tako da je efekat komičkog prepoznavanja sasvim različit, a ostvareni smijeh je podsmješljiv i ciničan. U Laži i paralaži lakovjernoj Jelici nije dovoljno što je ponižena i obmanuta, niti što su varalice Aleksa i Mita javno razobličeni i ismijani, već bi i dalje najradije živjela u svijetu romanesknih junaka, tako da je njen otac Marko Vujić preuzeo ulogu komediografskog rezonera koji je prisiljava da se odrekne iluzija i vrati u stvarni život udajom za mladoga Batića. U Pokondirenoj tikvi opančarica Fema se ne vraća na normalnu liniju života zato što je silno ponižena i ismijana zbog pokondirenosti, niti zato što je spoznala svoje zablude, već usljed obećanja njenoga brata Mitra da će je poslati u Pariz samo ako pristane dvije godine da živi starim načinom života. Pri tome joj Mitar napominje da u Parizu nobl-dame imaju pravo na dva muža, a proste žene čak na tri. Fema se lakovjerno povodi za tim dobronamjernim izmišljotinama komediografskog rezonera i pristaje da ide u Pariz kao "prosta žena", čime su njene silne ambicije da postane nobl-dama potpuno ismijane, a Mitar ih sažima u jednu poslovičku rečenicu: "Ej, krasna tri muža! Šta neće učiniti!". U Tvrdici ili Kir-Janji stari grčko-cincarski trgovac i zelenaš se nipošto ne oslobađa svoje pogubne strasti škrtarenja, mada priznaje notarošu Mišiću, kao svom budućem zetu, da ga je vješto prevario i tako obezbijedio da dobije i miraz uz kćer Katicu. Bolnu komičku pouku u formi poslovičkog iskaza "Skup više plaća" na kraju komada izgovara Mišić u svojstvu komedografskog rezonera, a Kir-Janja to prihvata tek pošto je saznao da mu je propala i špekulacija sa Kir-Dimom: "Prokleto svaka špekulacija sos mlogo interes i malo kapital!". U Džandrljivom mužu vječito nezadovoljni Maksim samo prinudno prihvatanja saznanje da ima dobru i vrijednu ženu, koju svi zbog toga poštuju, tako da demonstrativno odlazi sa scene, a komičnu pouku izgovara njegova supruga Sofija: "Ko nije s jednom zadovoljan, neće biti ni s drugom. To dobro upamtite!". U Rodoljupcima društvo lažnih patriota ne doživljava nikakvu pouku, iako im Gavrilović predočava sva njihova nepočinstva i dosljedan bezočni moral koji su pokazivali čak i u izgnanstvu u Beogradu 1849. godine. Žutilov udaje kćerku Milčiku za mladića Madžara, gospođa Zelenićka se tajno dopisivala sa ljubavnikom Nađfaludijem, Lepršić dobija službu izvan Vojvodine, Šerbulić i Smrdić su namjeravali da za pedeset dukata potpišu "prošenije kako je izlišna" Srpska Vojvodina i slično. Rodoljupci bez imalo savjesti optužuju Gavrilovića da je "Madžaron" i "razvratan Srbin", a njemu ne preostaje ništa drugo nego da u svojstvu komediografskog rezonera samoj publici uputi oporu satiričku invektivu kao pouku protiv ovog nepopravljivog društva: "O, rodoljupci, rodoljupci, idem pripovediti svetu šta ste radili, da vidim 'oće li se naći koji, koji će reći, da po ovakovima može narod procvetati".

Skerlić je možda s pravom žalio što Sterija nije više razvio peto "dejstvije" Rodoljubaca, koje se odigrava u Beogradu, jer je ova varoš u to doba bila vrlo zanimljiva za književno prikazivanje i svjedočenje. U Beogradu sredine 19. vijeka utočište je pronašlo mnogo emigranata, izbjeglica, beskućnika i probisvijeta, kaldrmisanim ulicama su šetali sentimentalni licejci sa dugim evropskim kaputima, a u okrilju orijentalne arhitekture i čardaklija odvijao se ustaljeni i mirni porodični život. "Toga Beograda više nema a niko nam ga nije opisao".[12]  

Nastaviće se...

---

[1]Milan Tokin, "Vršac u Sterijinom ogledalu", Knjiga o Steriji, priredili: Branislav Miljković i Milan Đoković, Srpska književna zadruga, kolo HLIH, knjiga 335, Beograd, 1956, str. 95-136.

[2]Miodrag Popović, "Sterija i Beograd", Jovan Sterija Popović, izbor i redakcija: Vaso Milinčević, Zavod za izdavanje udžbenika Republike Srbije, Beograd, 1965, str. 175-180.

[3]Branislav Nušić, Neznani i malo znani spisi, priredio Aleksandar Pejović, Narodna biblioteka Srbije, Beograd, 1988, str. 112.

[4]Jovan Hristić, "Sterijine komedije i njihova dramaturgija", Izabrani eseji, Srpski PEN centar, Beograd, 2005, str. 153.

[5]Josip Lešić, Sterija dramski pisac, Sterijino pozorje-Prometej, Novi Sad, 1998, str. 130.

[6]Jovan Sterija Popović, Celokupna dela I-V, knj. I, priredio Uroš Džonić, Narodna prosveta, Beograd, [b.g.], str. 13. (Svi kasniji citati Sterijinih djela preuzeti su iz istog izdanja). 

[7]U ogledu "Tri komedije J. S. Popovića", Pavle Popović iscrpno ukazuje na strane izvore prema kojima je Sterija mogao graditi zaplete u komedijama Zla žena, Prevara za prevaru i Volšebni magarac. Na primjer, za komediju Zla žena, pored volšebne komične opere Hristijana Feliksa Vajsea, Sterija je sličan predmet mogao da pronađe i kod Šekspira u komediji Pripitomljena zloća, kod danas zaboravljenog irskog pisca Kofija, kod Tomasa Dževona, Filipa Sidnija, Gaspara Gocija i slično. (Pavle Popović, "Tri komedije J. S. Popovića", Iz književnosti, četvrta sveska, Beograd, 1938, str. 73-98).

[8]Josip Lešić, nav. djelo, str. 154-160.

[9]Hugo Klajn, "Sterijin humor", Knjiga o Steriji, nav. djelo, str. 234.

[10]Josip Lešić, nav. djelo, str. 154.

[11]Opširno je o pojmu zapadnoevropske ironijske komedije pisao kanadski teoretičar književnosti i kulture Nortrop Fraj u knjizi Anatomija kritike, prevod: Giga Gračan, Naprijed, Zagreb, 1989. Ovdje navodimo dio teksta koji svjedoči o trodjelnoj kompozicionoj strukturi takvog komediografskog modela: "Totalni mythos komedije kojega je obično pokazan tek djelić, redovito je oblikom ono što je u glazbi trodjelna pjesma (ABA) ... Tako imamo stabilan i skladan poredak, narušen glupošću, opsesijom, zaboravljivošću, 'ponosom i predrasudom', ili događajima što ih ni sami likovi ne razumiju, a zatim ponovno uspostavljen"(195).

[12]Jovan Skerlić, "O Rodoljupcima", Pisci i knjige I, Prosveta, Beograd, 1964, str. 286-287.

PODELITE OVAJ TEKST NA: