O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKolumnaKultura sećanja


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


KREVET

Đorđo Vasić
detalj slike: KRK Art dizajn


KREVET 



Rastao sam sa sviješću da nemamo previše novca i da je normalno da čokoladu jedem na kockice i redove da bi trajala po nekoliko dana; da jedem ono što mi se servira i ne izvoljevam, da sve dijelim s bratom nadvoje i da je ono što mi je dodijeljeno mjera koja treba da me zadovolji. Tako sam dobio svoju sobu tek kad se brat oženio i iselio iz stana, prve prave farmerke tek sa sedamnaest godina, gramofon sa osamnaest itd. No, ja i nisam tražio „još“ i želio više. Nosio sam, kako se u narodu kaže – „kako mi ga sašiju“ i nisam patio zbog toga što nešto nemam. Djeluje pomalo nestvarno, ali bilo je uistinu tako – bio sam kao neki mali isposnik ili iskušenik. I kad bi me neko pitao, rekao bih da je to najsrećnija okolnost koja mi se mogla desiti jer zahvaljujući tome rano sam razvio osjećaj da je evolutivnost i postepenost napretka i boljitka jedini pravi i ispravni put da se čovjek pravilno odnosi i vlada i u neimaštini i kad ima dovoljno. No, neki dan, kad sam bio na Božićnoj proslavi koja je uključivala i noćenje u hotelu visoke klase u Muskoki i kad sam u sobi ugledao ogromni prostrani starinski krevet sa snježno bijelom posteljinom, ogromnim jastucima i visokim dušekom, prošlo mi je kroz glavu da sam vremenom prevladao i izrastao iz svih svojih oskudica i racionalizacija potrošnje koje je iziskivao život u radničkoj porodici jedne ratom poharane zemlje eksperimentalnog komunizma i socijalizma i da sada sebi mogu priuštiti gotovo sve, ali da sam do današnjeg dana ostao uskraćen za jednu naizgled normalnu i običnu stvar: prostran i udoban krevet.

Naime, sjećam se da sam kao dijete sve do četvrte ili pete godine spavao između roditelja u bračnom krevetu što je na neki način bilo i dobro jer za dječji razvoj blizina roditelja i njihove topline može da djeluje samo stimulativno da se osjećaju spokojno i zaštićeno. Nakon toga su došle tzv. tinejdžerske godine kad sam dijelio sobu s bratom i spavao na ležaju za razvlačenje koji se naveče rasklapao, a ujutro sklapao, a posteljina se slagala u pregradak ležaja iza naslona.
Došli su zatim studentski dani. Spavao sam po studentskim sobama od Bistrika, Vratnika do Grbavice na nekim rasklimanim i škripavim sklepotinama od ležaja koje su škrte gazde izvlačile iz podruma ili kupovale na otpadima, da bi nakon toga došla vojska gdje sam spavao na metalnom krevetu na sprat, pokrivajući se dekama oštrog sukna i jakih mirisa prethodnika.*Kad sam se oženio, stan je bio mali i ponovo zbog ekonomičnosti i prostorne oskudice nisam mogao da sebi priuštim pravi bračni krevet, nego sam sa ženom spavao na ležaju na rasklapanje.
U to su došle i ratne godine i izbjeglištvo u Frankfurtu. Tu sam prvih nekoliko mjeseci spavao na poljskom krevetu postavljenom u kuhinji moje punice, a onda sam uznapredovao, no, po starom običaju ponovo nisam mogao u krevet nego smo zbog praktičnosti opet kupili ležaj na rasklapanje, koji se, naravno, naveče rasklapao, a ujutro sklapao i posteljina odlagala u jedan odjeljak ležaja.
Prošle su izbjegličke godine i došle emigrantske u Kanadi. I opet, kao da se istorija ponovila, isto kao i nakon ženidbe, uselio sam u jednosoban stan i kao dobar roditelj dodijelio kćerki sobu i kupio joj udoban krevet, a ja sam sa ženom – a kako drugačije – spavao u dnevnoj sobi na ležaju za razvlačenje, koji se – a šta drugo - naveče razvlačio, a ujutro sklapao i posteljina odlagala…

A onda sam prije nekih petnaestak godina dočekao da uselim u dvosoban stan gdje sam konačno kupio pravi bračni krevet koji se nije ni skala pao niti raskapao i na kojem je posteljina stajala onako kako se postavi i koja se nije trebala nikud sklanjati. No, đavo je ponovo umiješao svoje prste jer tada su godine i biološki sat donijeli svoje – počeo sam da hrčem i vrtim se u snu, tako da sam nakon nekoliko godina uživanja deložiran u dnevnu sobu gdje mi je ponovo dodijeljen ležaj, i to opet onaj praktični koji se naveče razvlači a izjutra sklapa i gdje se posteljina…

I valjda je to razlog zbog čega samo osjetio tako duboku čežnju i neku slatku jezu kad sam u jednoj kanadskoj hotelskoj sobi ugledao najobičniji komad namještaja – krevet, prostrani krevet sa snježno bijelom posteljinom, velikim ne izgužvanim jastucima i visokim dušekom… 

P.S. Slušam u ponedjeljak na poslu komentare mojih kolega - hvale hranu, bazene, spa, pikturesnu okolinu i šta sve ne, a ja, naravno, šutim jer ko bi mogao da shvati da je na nekoga u luksuznom hotelu popularnog turističkog mjesta najjači utisak ostavio jedan obični krevet.






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"