detalj slike: KRK Art dizajn

ZBOGOM PAMETI

(dobar dan tugo, odoh nekud)

Čitavim putem me prati ledena kiša. S vremena na vrijeme zastanem, otresem četkicu brisača, skinem nakupljeni led sa šoferšajbe i nastavim. Ne, to sada više nije moj auto. Liči na tenk. Prljavština pokrila farove, prednji branik okovan ledom, izgleda dvostruko veći. Ukrasna maska i registarska tablica se ne razaznaju. Od Dubice do Petrinje pažljivo vozim, „k'o po jajima“. Do maloprije ta staza ličila je na cestu, a sada? Napetih živaca i otvorenih očiju stižem u Vrginmost.   

Ne, ni ja to nisam. Umjesto mene putuje tek pro'odalo dijete, dijete stalo na noge pa „hrabro“ korača gegajući se od zipke[1] do vatre i naramka drva što ga ćaća maloprije ostavi kraj šporeta. Soba je utopljena. Vani struže vjetar udarajući u brvna drvene kuće, svirajući čudnu melodiju. Fijuče zima na sve strane. S unutrašnje strane kuće zid išaran krpama i komadićima otpalog kreča. Rasušena brvna ljeti zjape[2] u prazno, a zimi u „puno“. Jednom dnevno sunce zavagne na tu stranu brvana i u sobičak useli po koju „srezanu“ svijetlost. Danas je drugačije. Kroz pukotine kuće u sobu  zavaguje ledena, sablasna zima. Mati od  jutros krpama brani toplinu ovog skromnog prostora čuvajući mene i sestru. Komadima ponjave[3] i razno raznim neupotrebljivim krpicama čepi sva mjesta kroz koja se mraz šulja u kuću. Đed Nikola u svome „preplaćenom ćošku“ odabrao komad drveta, uzeo bradvu i teše luč. Sprema potpalu, valja podložiti vatru, ugasi li se. U zapećku mačka prede „mačju pređu“ umiljajući se svima, birajući trenutak kome će tog časa u krilo skočiti. Da bude uvjerljivija!

Na ledenom putu danas autom upravlja odraslo čeljade. Čovjek koji u zadnjih tridesetak godina osim dozvole za vožnju – nikakvu drugu dozvolu ne posjeduje. Čak ni onu – životnu. Za ruku, tog u godine zašla vozača uze jutros momčić, ne stariji od 12. godina, utrpa u auto i reče – kreni. 

I doda: ti moraš još jednom da vidiš, da se oprostiš sa krajem i selom u kojem smo ti i ja zajedno rasli. Računaj da od tamo ništa uzeti nećemo, tamo ništa dobiti nećemo. Tamo je sve tvoje i moje ostavljeno, ostalo. Pokušaj biti jak, sjetuje dijete. Ništa novo ne tovari na leđa, ne uzimaj k' duši ništa. Vidi, pozdravi, okreni se i odi! Imaš posljednju priliku rode rođeni da mladosti i starosti prošećemo našim krajem. I upamti, još ti jednom velim, ti i ja smo rođeni isti dan, od iste majke prije pedeset godina. A vidiš za koliko si od mene stariji? Jesi li za toliko pametniji?

Putujemo li nas dvojica posljednji put u jedini, naš Zavičaj?

Koliko je teška odluka da se Zavičaj proda i prepusti drugom?

Blago ljudima koji nemaju Zavičaj, koji ne znaju za toplinu ognjišta, čija je kuća putujuća, a zemlja – ona u kojoj se nastaniš.

Za te je ova priča suvišna, a moji jadi nepotrebni, nerazumni i smiješni.

*****

Sanjah prije nekoliko noći rodno selo Trepču. Dvorište do juče ne uočljivo, zaraslo u kupine sada okrčeno, čisto i sređeno. Posječeno trnje, nema kopriva, između kuće i štale se zeleni trava. Tek po koji vidljiv trag goveda u najljepšoj avliji. Na zemlji zgažene travke svjedoči da se nešto novo dešava. Mnogo majstora u dvorištu. Svi rade, i na sve strane se nešto radi. Iz temelja niče novo domaćinstvo na istom mjestu gdje je do jučer stajala moja kuća. Uz kuću štala, kolnica[4], svinjac i šajer[5]. Koliko radnika? Ne vjerujem svojim očima. Budim se, tuga para srce. Ogromna, ne vidljiva, teška, velika, ne mjerljiva. I pitanje – Nikola ti prodaješ svoju Trepču?Ustajem i plačem!

Prolazeći kroz Glinu nas „dvojica“ konstatujemo da se kip „žene sa dijetetom“ smanjio. Tvrdimo jedan drugome kako je taj isti kip 1990. godine mnogo veći bio, da je dominirao čitavim prostorom. Zašto se danas „njih dvoje“ stisnulo? Srami li se majka svoje sudbine, i sudbine mnoge djece koja ostadoše bez majke. Srami li se žena što ostavi kući drugu djecu i ovdje, prije sedamdeset pet godina dođe promijeniti vjeru? Nit promjeni vjeru, nit glavu sačuva. Ostadoše rake i obilježja, spomenici i krstovi.

Snijeg je svuda naokolo. Sivilo gradića do 1991. godine punog života sada sa svojom glavnom ulicom liči na ulicu novih smrti. Uz gomile snijega auta nepravilno parkirana. Po koji pješak oprezno i jedva 'oda održavajući ravnotežu. Poledica popločala glinski korzo[6]. Napuštam Glinu. Za čas sam na  raskršću za Viduševac, Pokupsko i Veliku Goricu. Lijep asfaltni put mami znatiželju i nove kilometre. Ovuda sam davno, pješke sa ocom i majkom svega jednom prošao. Gonili smo prodati volove na glinjskom sajmu. Bješe to najbliži, poprijeki put iz Trepče do Gline. Rijeku smo prelazili kod „Mužaka mlina“ gazeći plitkom vodom ispod. Ili s gornje strana mlina, preskačući s kamena na kamen naslagan u sipu[7]. Zatim kroz Ilovačak i Bučicu do Viduševca. Iz Viduševca za Glinu i Jukinac kod tetke Dušanke i tetka Pepe, na konak. Kilometri se na Kordunu nisu mjerili. Muka i neimaština koja nas je na taj put vodila bila jača od svake razdaljine. Ono što znam, taj put nije bio kraći od dvadeset pet kilometara. A vide danas? Lijepe li ceste, miline... sve nam je na ruku samo nema ni naroda, ni Trepče. Ostala imena i nova muka. Ostala sjećanja na Pokupsko, Kupu, kupanja, druženja, zagledavanja, očekivanja. Nema ko da se vozi civilizacijom.

Zar prodajem i put kojim sam hodio četrdeset godina? Da li prodajem sjećanja? Da l' da se vratim nazad i odustanem od, u ovom vremenu jedine realne i koliko toliko korisne ideje – „prodati i nestati“? Koja je slijedeća mogućnost? Godišnje jednom ili ni jednom proći pored nekadašnje avlije, otići do groblja, zapaliti ćaći i đedu svijeću i vratiti  se? Kod koga svratiti kada ujaka i ujne više ne bude bilo? Šta uraditi ako Hrvatska proglasi, ne samo moju imovinu „napuštenom imovinom“? I odreže poreze na nekretnine koje se ne obrađuju? Tražiti obnovu ili još ružniji naziv „zbrinjavanje“ od Hrvatske. Zbrinjavanje u šezdeset drugoj godini? Gdje je moj minuli rad? Je l' iko ikada neko nekoga moga zbrinuo, nešto mu poklonio? Ili su to žuljevite ruke stekle? I kad bi  sve to prebolio, sa kim živjeti u pustom selu? Sa popaljenim brvnima iz moje mladosti? Tražiti od sina da me u Trepči sahrani? Pa da i on jednom ili ni jednom godišnje grob mi obiđe? Dijetetu za života nametnuti nepotrebne troškove? I njegovi korijeni su iščupani, listovi otkinuti.

Umuknu razgovor, obojica zaćutasmo. Razumjeli smo se.

*****

Odluka o „zaboravu“ nikada neće i ne može biti donesena. Odluka o „rasprodaji“ imovine predaka je “pala”. Zbogom selo i zemljo moja, zbogom. Zbogom grobovi i plotovi, strništa i kuruzišta, grmovi i obarci, trešnje i opanci... zbogom ćaća. Idem mrtvim selom, prati me onaj momčić što me jutros uvede u auto i pođe sa mnom. Auto ostavljam na autobusnoj stanici (dok su autobus narod vozili, dok je naroda bilo, bila je stanica) kod Lukinić mosta. Izlazimo. Kuća Nikole Kličkovića - Tića netaknuta. Obnavljaju se dvorišni objekti. Prodao je Nina davno, teško zarađeno imanje. „Krampao“ je po Njemačkoj dugi niz godina i ulagao u Trepču. Nije je napuštao u toku „Oluje“. Ostao je sam dok je selo odlazilo u pravcu Vrginmosta. Šta ga je nagnalo da se nekoliko godina kasnije, poslije svih muka odseli u  Vojvodinu? U Novi Sad i nastani se u Petrovaradinu? Ne znam da li iko njegov bliži (potomaka nema) zna zašto  izvrši samoubistvo? Zašto je sebi sudio? Radan i nasmijan, ozbiljan i pedantan skonča život na mjestu gdje je trebao početi novi.

Prelazimo „Šentuša mostić“ i krećemo u pravcu Stipana, tačnije prema Vidovićima. Nećemo na Kobačko brdo, produžavam pravo do avlije Mraovića, Ljubana i Paje - Skule. Nikoga. I oni prodadoše sve svoje. Domaćinstvo skoro isto kao 1995. godine. Kuća sa podrumom se naslonila „uz brdo“, na ulazu sa desne strane šajer, a lijevo štala, svinjac, kuruzana... Mraovići su bili Trepčani, a administrativno su pripadali selu Čremušnica. Njihov kućni broj biješe broj jedan u Čremušnici. Zašto? Pokojni Ljubanov ćaća Pavle je od svoga ćaće naslijedio „Skulin mlin“. Mlin se nalazio na  desnoj strani rijeke Trepča. Do njega je put za pješake išao željeznom traverzom, a za zapregu uzvodno, desnom obalom od Lukinić mosta do samog mlina i kuće. Put izlokan, zemljan sa rupetinama, često puta bio je nesavladiva preprjeka. A onda, za vrijeme velikih vodostaja Kupe, Trepča nadođe i poplavi Pajino dvorište i objekte.  Skule se preseljavaju početkom šezdesetih godina prošlog vijeka na lijevu obalu. Niče novo domaćinstvo i nastavlja se život pod brdom, umjesto na vodi. 

I Ljuban bijaše na privremenom radu u Njemačkoj. Njegove priče i doživljaji koje nam je u dugim zimskim noćima prepričavao pune su, „njemačkih“ dogodovština. Ne samo njegovih nego svih onih koji su sa njim bili. Umio je to slikovito opisati.  Slušali smo ga pažljivo, pamtili i smijali se. Svaku priču je pratio pokretima ruku, ustajanjem i skakanjem po sobi. Govornik vrijedan pažnje. Kopci su u toj kući uvijek dobro došli. Za vrijeme jedne velike poplave, a  već su Skule preselili na drugu stranu đed Pavle iz mlina pođe kući, prilično pijan. Moj otac, tu veče bijaše posljednji na redu za samljeti kuruze. Po završenom mljevenju krenu za Pavlom. Na uskoj traverzi Pavle zavagnu i otisnu se u mutnu, veliku vodurinu. Nemajući druge ćaća sa leđa baci „džaklju[8]“ i skoči za njim. Bilo je to u rano proljeće, ledena voda. Iz trećeg pokušaja (dva puta je tonuo) uspije ga isčupati i dovući do obale.

Za vrijeme Ljubanovog izbivanja od kuće domaćinstvo je vodila Sava, supruga i mati Jeka. U ovoj kući živjela je i Nada. Ne sjećam se da li je bila Ljubanova ćerka iz prvog braka, da li se Ljuban uopšte dva puta ženio, znam da je bila neku godinu starija od moje generacije. Njegov sin Pajo je mlađi. Zajedno smo išli, istina u različite razrede, u osnovnu školu u Stipan. Pajo je naslijedio dosta očevih osobina. Pravio se mnogo ozbiljniji od druge djece. Mi smo ga zadirkivali i govorili da se  „pravi važan“. Često puta smo ga, tobož razumjeli i  govorili da živi u kući sa „tri neprijatelja“. Babom, majkom i sestrom  dajući imena okupatorima „ustaša, četnik i Nijemac“. To ga je jako ljutilo.

Poslije „obilaska“ Skula penjemo se na Kobačko brdo. Put sve više otima grmlje i zemlja, teško se prolazi, sada i pješke. Pri vrhu razmaknem ljeskovo granje, izađemo na čistinu da vidimo Trepču sa brda. Pogledi se ustavljaju na potoku Šentušu, Nininoj kući, Lukinić mostu i zaseoku Lukinići. Kopce zaklanja brdašce i grmovi. Ovdje prvo imanje nekada bijaše Jovana Pavlovića. Njega je put i potreba za plodnijom zemljom iz Kirina „doćerala“ amo. Odavde je opet, iz istih razloga preselio u Kopce, dakle spustio se u ravnicu, bliže vode. Slijedeća kuća je kuća Nike šoferova ili Nikole Radanovića. Od njegove familije pamtio sam dobro đeda Đuru, „starog šofera“, i Nikinog sina Đuru. Đed je poslije partizanskog napada na Lukiniće (avgust 1941.) prilikom koga je ranjen Nikola Vidović istoga spasio[9] prenijevši ga  preko Skuline traverze na slobodnu teritoriju. Na Kobačkom brdu je živjelo još nekoliko porodica. Između ovih kuća išlo se zaprežnim kolima u Stipan, do trgovine. U školu, mi djeca išli smo pješke kroz Vidovića bare. Tu na brdu je „ordinirao“ Pajo Kobac, Kećo. On je „specijalizirao  stomatologiju“. Rješavao je to sa nekoliko vrsta klješta vadeći zub „iz prve“. Naše je bilo samo da zinemo.

Danas, dakle 2017. godine u toj kući živi njegov sin Vaso. Prije nekoliko godina je konačno dobio struju. Drugi su svi otišli. Komšija Vasin bijaše Nikola Ančin (Kobac) onaj koji je „kuću kućio“ polupavši pet stotina jaja, zato što je ženi jedno ispalo.

Vraćamo se istim putem nazad. Prolazimo pored autobusne stanice sa koje niko nije putovao posljednjih dvadeset i jednu godinu, na kojoj se nikada više autobus neće zaustaviti. Srećem se sa domaćinstvom Mile (Pajina) i Anke (Ane) Radojčević. Imanje i sva zemlja prodana. Kuća zapaljena, ostala štala na desnoj strani ceste. Između nekadašnjeg dvorišta i moga grma poslagane bale slame i sjena. Čiču Milu, (tako sam ga zvao zbog razlike u godinama, mada smo po rodbinskim vezama bili polubraća) mlađi sin Željko je oko 9 ili 10. avgusta 1995. godine dovezao do Banja Luke u gepeku „Lade“. Nije bilo mjesta u kolima. Jadni „čiča“ u gepeku je proveo nekoliko dana. Kada ga je sin „istovario“ kod Fabrike Duvana u centru Banja Luke nije mogao hodati. Doveo sam ga u stan da prespava, da se okrepi i odmori. Od mene su otišli u Rumu gdje se ustavljaju. Nekoliko godina poslije „Oluje“ pronalazim ih u Rumi, smještene u švapskoj štali. Istu im je ustupila neka bolesna baka. Ta im je zagorčavala život, koliko i izbjeglištvo. Sinovi Mićo i Željko bili su sa njima. Željko se kasnije skućio u Novom Sadu a Mićo u tom rumskom prostoru. Troje unučadi su danas sigurno više srpski Vojvođani nego vojvođanski Srbi.   

I Radojčevići su prije napuštanja Trepče selili. Njihovo prvobitno imanje bilo je nasuprot moga imanja. Uredan, ravan plac sa bunarom u sredini dvorišta, sjenikom, štalom i kukuruzanom[10] do ceste. Zašto, bog bi ga znao?

Da li su selidbe naslijeđene ili je muka seoba preuzeta od predaka? Ili možda već vjekovima stečena navika? Bježanje za od jednog do  drugog zla?  Za manjim?

U dvorištu moga ćaće Milana, a sada mome ne naziru se tragovi života. Sa ceste se ne vidi da je tu bilo veliko dvorište površine 1700 m2. Kuća, svinjac i sjenik su zapaljeni oko 8. avgusta 1995. godine. Štala se da primjetiti tek sa Banjine njive. I nju je načelo vrijeme i motorka. Isječena hrastova brvna valjda su nekom trebalo. Promrmljam – prisjelo mu! Bez table „ZA PRODAJU“ – prodaje se Kopčevo bogatstvo.

*****

Gledajući u prašumu avlije pita me onaj mali Nikola što jutros sa mnom pođe: koliko bi nam trebalo vremena da ovo okrčimo? Da još jednom potrčim našom avlijom, da se izujem i noge rosom umijem? Bi li opet jabuke i kruške rađale? Gdje su one šljive koje je mati otimala od rakijskog kazana da bi djeci pekmez ispekla? Gdje bi krave i svinje držali? Šta bi sa onoliko kokošiju?  Ko razvali ogradu od bašče?

I ti si to riješio moj Nikola prodati – veli on meni? Nikada više tako nešto nećeš naći, nikada takvog imanja nećeš imati? Gdje ti misliš skončati tugo moja? Hoćeš li to preživjeti?

*****

Ljubana Kličkovića – Tića imanje prepoznajem po putu za „Mlin Osoj“. I njega je nemilosrdna ruka fašizma dokrajčila. Ljuban i Ljubica su izrodili dvoje djece. Miru i Milu. Generacija su moje sestre. Zajedno smo išli u školu. Oni su sve svoje ranije prodali i „nestali“. Zaustavili su se u Vojvodini.

Do njih je stara, pa onda nova kuća Miće i Nade Pavlović, Jovanovog sina i snaje. Onoga koji je sa Kobačkog brda preselio u ravnicu. Imanje im je zapaljeno, a na novoj kući nacrtano veliko slovo „U“. To je valjda pečat na „dozvolu za izgon“ iz Zavičaja. Čiča Jova i strina Maca[11] su imali još troje djece. Sina Peru koji je moje godište i dvije ćerke: Seku i Maru.  Milan je na žalost iz Trepče prva žrtva nesretnog rata 1991 – 1995. Hladnokrvno ga je ubio  hrvatski snajperista u toku primirja u Desnom Sredičkom. Pero je umro u izbjeglištvu. Milanova djeca, Mira i Jovica su u Banjoj Luci. Imanje nisu prodali. Još se dvoume, još će da čekaju.

Malo dalje od njega je imanje Đure Kopca. Sin i otac su imali isto ime. I oni su odnekuda doselili. Ne sjećam se gdje im je ranije kuća bila. Pričali su mi i pokazivali njihovo dvorište na brdu Ilinac. Vele, sišli niže, gore vode nije bilo. Stari Đuro je umro prije mnogo godina. Sjećam ga se. Mršav, dugonog, često puta sklon čašici više. Za razliku od drugih imao je najmanje zemlje i nešto skromnije  živio od drugih komšija. Ćerka Nada, kuma moje sestre, udala se u Čremušnicu, u Čokale (Bekiće).  Đuro je po povratku iz vojske otišao u Njemačku. Uz puno rada i snalaženja, vozeći danonoćno autobus stekao je pravo malo bogatstvo u odnosu na sve nas u Trepči.U julu 1991. godine priključuje se Teritorijalnoj obrani Vrginmosta i jedno vrijeme, uz svoja dva sina ostaje sa nama u ratu, napuštajući posao u Njemačkoj.  Njegovo imanje je kompletno uništeno. Zemlju do danas nije prodao. Sinovi Goran i Zoran su u Vojvodini, Telećkoj.

Do Đure Kopca je bilo domaćinstvo Branka Kopca, odnosno njegovog sina Marka. Kud se oni jedni sve nisu selili? Nakon diobe sa bratom Pajom sele na njivu  Gradište. Uz teško prohodan put i - ljeti. Tek kada  se tu skućio kupuje pored moje avlije komad zemlje i opet preseljava, sa toga nepristupačnog imanje Kopcima u komšiluk. Na njivu,  opet u blato. Posrećilo mu se, pronalazi ga njegov bogati stric, Amerikanac i odlučuje mu pomoći. Kupuje Banja od Mile i Save Radović (Čokara) njihovo kompletno imanje  koje i Banjini napuštaju 1995. godine. Čokare i njihove troje djece (Dušanka, Đuro i Milka) sele za Borču, u okolinu Beograda. Krajem šezdesetih godina. Na vrijeme.

I ovdje će priča stati. Ne ide mi se dalje. Dovoljno tuge na listu papira. Dovoljno je ljudi iz Trepče spomenuto. Previše nestajanja. Mnogo zemlje u ovom selu ostavismo, koliko muke za jedan običan, sasvim običan život.

Kuda sada? Gdje? Nikola, Nikola?

*****

U Trepči nema života. Tek što su rane od Drugog svjetskog rata donekle izliječene, tek što od nas ode bijeda i siromaštvo dođe nova Nesreća. Valjda brže, lakše od svih prethodnih. A i lakše joj bi. Nije išla po mraku, struja stigla do svake kuće, nije gazila po blatu, ceste asfaltirane. Nije oskudjevala u oružju, nafti, zalihama hrane i pića, bilo je svega. Dođe u Trepču „bogata“ Nesreća. Formira od nas siromašnu Kolonu i uputi nas našem kraju.

Godinama se borim da prebolim to nestajanje i gubljenje svega što nas je narodom, selom i krajem činilo. Pokleknuo sam i odlučio. Nema izbora – putuj Igumane[12].

Red je, već kada je prodaja u pitanju prvo obavijestiti komšije. Ponuditi im  imanje da kupe. Pomisao da su sve oko mene kupili Arapi me čini nervoznijim, zabrinutijim i riješenijim da se dogovorim sa onima uz koje sam rastao. Tih nekoliko hrvatskih kuća iz Luknića bili su mi dodatna briga čitavog rata. Čuvao sam ih i zaštitio koliko mi je  dozvoljavao položaj i funkcija u vojsci, odnosno civilnom društvu. Preživjeli su, to je najvažnije. U Drugom svjetskom ratu svi su bili ustaše. Djeca i unučad ustaša nisu kriva za njihovo činjenje ili ne činjenje. Ostala su sa nama u Krajini i poštovali, svima nam nametnuti režim.

*****

Trepče za mene fizički više nema. Nema je za Kopce. Ali nema je ni Hrvate, ni za Srbe. Nema je za narod koji je platio najvišu cijenu Slobodne Hrvatske države. Odlazim daleko od Trepče, od Korduna noseći u srcu najljepše slike djetinjstva i odrastanja. Pored mene korača onaj „moj mali Nikola“ star nepunih dvanaest godina moleći me da ne zabašem, ponovo u neku Zemlju iz koje ću opet da selim. Dosta je dijetetu prikolica i putovanja, suza i nadanja.

*****

Spustila se kiša. Od Zagreba do Okučana lije „kaj iz kabla“. Ledeno jutro zamjenila kišna noć. Razgovaramo, opet nas dvojica. Objašnjavam mu da sam riješio da idem u Svetozarevo. Ne zna „dijete“ gdje je to ali ni ja ne znam hoću li stići gdje sam naumio. Znam, to je mjesto nekada postojalo. Postojala je i zemlja u koju smo se kleli, sad je nema. Neću tamo, zadržati ću se u Šumadiji. Negdje na nekom brdu, opet među nepoznatim ljudima, u neispitanom i drugačijem kraju. Raspitaću se o svemu. Posebno o mjestu gdje se sahranjuje domicilno stanovništvo, o groblju... pitaću ih „ima li groblje za izbjeglice?“ Moje mjesto je tamo!

Pitaću ih, ima li drvenih 'rastovih kuća sa brvnima kroz koje se može vidjeti Petrova gora, i moj Kordun? Ima li avlija sa drvljenikom, sa štalom i privezanom kujom Žujom?  Ima li komšija da se svaka dva mjeseca svađaju, a svaki mjesec mire?

O Bože, dragi Bože, ne, nisam samo prodao zemlju. Iza mene ostadoše mrtvi, na dva mjesta. Mrtvi u dvije države, a ja, za sebe treću izabrao? Da li ćemo se oče, majko, sestro, zete, rodbino moja, zemljaci moji ikada više i na sahrani sresti, na nebu vidjeti?

Ostade selo koga nema i narod koji nikad tamo doći neće!

Zbogom Banja Luko, zbogom privremeni kraju – putujem novom i svom kraju!

---

[1] Kolijevka

[2] Kada se drvene grede (planjke) rasuše na tim spojevima ostane šupljina, pukotina kroz koju se vidi kroz zid kuće. U dječijoj mašti djeluju da su zinula, da prijete ali i da pomažu provirivati „što se dešava, i ko ide“.

[3] Komad platna sličan plahti. Izrađen je od grube pređe i otkan na tari. Bio je više namjenski. Od pokrivanja stoke (najčešće konja) do prostiranja po podu. U velikim zimama ponjava je bila i pokrivač.

[4] Prostorija za smještaj kola, poljoprivrednih mašina i alata. Izrađena od drveta ili ozidana.

[5] Objekat za čuvanje sjena. Najčešće su ga pravili iz hrastova drveta sa dvije prostorije lijevo i desno na koje se bacalo i do vrha punilo sjeno. U sredini ovih prostorija bio je „uvoz“ za kola ili traktor sa koga se bacalo sjeno lijevo i desno u suše.

[6] Šetalište

[7] Kamena brana kojom se formiralo malo akumulaciono jezero radi mlina.

[8] Nosila na leđima, kao ranac. Imala je uprtače ua razliku od vreće koja je bila bez toga.

[9] Nikola Vidović, narodni heroj i general, jedna od legendi Korduna to Đuri nikada nije zaboravio. Kao visoki vojni rukovodilac je kod svake posjete ćaći Jandri obišao i Đuru što je za njega i njegovu porodici bila velika čast. Ostati će, uz sve njegove i druge zasluge,  upamćeno da Nikla  komandovao jedinicom koja je oslobodila srpsku djecu iz logora Jastrebarsko.

[10] Drveni objekat izgrađen namjenski za sušenje i čuvanje klipova kukuruza.

[11] Macu Pavlović, Milanovu majku je ubila Hrvatska vojska i zakopala u masovnu grobnicu kod Dvora na Uni. Nakon ekshumacije mošti su odvezli na groblje u Trepču. Vjerujem da je to posljednja sahrana u ovom selu.

[12] Ova izreka potiče iz 1372. godine. Te godine se mlad čovjek po imenu Iguman zaputio u nepoznato.  Nezadovoljan životom na selu, i mogućnostima kakve takav život pruža, uzeo je motiku, za nju vezao džak, spakovao najosnovnije stvari i krenuo. Susreće razne nevolje na putu i uči da je van sela život težak. Prvo ima problem sa nekom vrstom granica, carina koja ograničava protok seljaka na teritoriji kraljevstva. Nema dovoljno novca, ostaje određeno vrijeme u svakom mjestu na koje naiđe kako bi zaradio nešto novca, dovoljno da pređe unutrašnju granicu. I tako iznova i iznova. Uputi se ka velikom trgovačkom gradu pod okriljem manastirske vlasti. Brada mu porasla, organizam oslabio, on riješio da malo primiri tijelo, ali ne i duh. Radio je kao pomoćnik tadašnjem biznismenu. Poslije smjene legao bi pod brezu o maštao kuda, gdje će i kako dalje. Nakon dvije godine nastavio je putešestvije i krenu prema sjeveru. Da se ne bi smrzao u planini u jednoj krčmi za posljednji novac kupuje krzneni kaput i šubaru i nastavlja dalje. Konačno, stigao je u obećani grad. Kada je vidio ljude u njemu zapitao se „Da li je sve ovo vrijedilo ovolikog puta? Što mi je sve trebalo? Jooooj, što da radim?“ Svjestan da je ostavio lijep i siguran život na selu riješi da se vrati. Ali sa čim?  Izađe na ulicu i iz svega glasa poče da kuka. Narod se počeo okupljati oko njega udjeljujući mu novac. Nakon mnogo biranja kupuje najboljeg konja. Začuđen prodavac mu reče: „Pa dobro, što će ti ovako dobar konj. Nećeš cjeli života njim da oreš?“ Ne, vraćam se u svoje selo - reče mu i objasni gdje je to. Ovaj će njemu: „Aaaaaa, e pa izvoli konja i PUTUJ IGUMANE!“

PODELITE OVAJ TEKST NA: