detalj slike: KRK Art dizajn

STANI STANO

Stani Stano,

ti ne kuni ime svoje,

ne zatiri zemlji suze,

i ne kuni pusto polje,

ni krš ovaj kameniti.

Ti ne bacaj gorki kamen

što je srce u prah stuk’o

i ne kuni zemlju crnu...

crne oči Milomira,

blagu dušu Vasilija

i Lazove ruke mile,

što su zemlju prigrlile,

što su nekad’ tvoje grudi

usta čedna zadojile.

Ti ne kuni, moja Stano,

pjesmu mladu djevojačku,

i rumene usne, Stano,

što ljubiše nekad davno.

Te jabuke, tri rumene,

što su zemlji krševitoj,

mlade, čile, plod stavile,

što su jadna, moja Stano

mladost svoju izgubile,

a tebe su nesretnice

u crninu zakorile.

Pa ne kuni više Stano,

niti polje, ni kamenje,

niti zemlju, ni korjenje.

I ne kuni ime svoje,

a ni ruke svoje Stano,

jer ne možeš tako grlit’

tvoje cvijeće otrgano.

Pusti Stano nek’spavaju,

oči crne Milomira,

duša blaga Vasilija

i Lazove ruke mile.

Pusti Stano zemlju crnu,

pusti Stano i ne kuni.

Stani Stano,

stani Stano...

PROLjEĆE

Na trošnom kaputu,

tu negdje,

možda treće dugme po redu,

kraj srca baš,

lastavica gnijezdo je svila

i rekla ptićima da će doći.

A on je tada

kraj srca baš,

čuvao njen grijeh da ne odleti.

U proljeće.

ČUVAJ ME

Čuvaj me!

Daj mi ruku golubice moja

i krila spusti

gdje rajskim dverima

kočije hode;

ti prospi prah

bisernog zrna

kad iz crkve čuješ

ponoćke zvon.

Čuvaj me!

Ako ti kažem da si moja,

u nemili čas.

PODELITE OVAJ TEKST NA: