detalj slike: KRK Art dizajn

Đurđevdanska priča

„Bilo je to one godine kad sam dobio treće dijete i kad smo žena i ja odlučili da prodamo stan i kupimo kuću. A nečastivi kao da je vrebao iza ćoška: nakon sedam dana od prodaje stana izgubio sam posao“, ovim riječima je počeo svoju ispovijest moj poznanik za vrijeme đurđevdanske slave kod jednog prijatelja, a ponukan tvrdnjom jednog drugog gosta koji je iznio smionu tezu da ne grdimo život, jer sve na ovom svijetu je srećno uređeno, i to na dobrobit čovjeka, a sve čovjekove nedaće i nemiri dolaze od kratkovidosti i nestrpljenja. Da, i ovaj moj poznanik, nakon što je ovim uvodom privukao pažnju okupljenih, nastavio je svoju pripovijest:

„Da, i pored svega što me zadesilo u tom periodu, mislim to sa gubitkom posla i traženjem kuće, nisam mogao da odustanem, pa sam sa ženom zakazao sastanak sa finansijskim savjetnikom u SIBISI banci da vidim da li ću na osnovu ženine plate moći da dobijem kredit za finansiranje kuće. U kancelariji raskošnog uređenja i modernog dizajna dočekala me Aida, porcelanski bijelog tena i istočnjačke ljepote, u sivom saoku i u suknji koja joj je sezala neznato iznad koljena, neminovno privlačeći pogled na divno srezane i moćne listove i štikle jarkocrvene boje.

Aida nam je ponudila kafu i vodu, a na moje pitanje da li je možda Bosanka, odgovorila je da su joj roditelji Albanci iz Skadra, ali da je ona došla u Kanadu sa tri godine i da se iškolovala ovdje. Htio sam da je još priupitam da je li je slučajno da je upravo ona, kao balkanska komšinica, dodijeljena nama, no prešutio sam ovo pitanje, pošto je ona odmah prešla na stvar i upitala nas za razlog dolaska. Nakon kratkog predočavanja naše finasijske situacije u kojoj sam naglasio da me zadesila nesreća da sam posao izgubio u najgorem trenutku, ali da sam otpimističan da ću ga uskoro naći, ona je odgovorila da će učiniti sve što može, ali da moramo proći kroz obaveznu proceduru i provjeru, a da tu uslugu banka naplaćuje oko hiljadu dolara, te da je na nama da li ćemo pristati na to ili ne. Pristao sam, jer nisam imao kuda, a iz nekog razloga što mi je Aida ulivala povjerenje da će na osnovu naše balkanske bliskosti „pogurati“ cijelu stvar u našu korist. Žena nije bila baš saglasna, ali ja sam joj došapnuo da mi unutrašnji instinkt govori da će sve dobiti dobar ishod.

Sedam dana kasnije dobili smo pismenu obavijest da je naš zahtjev temeljito razmotren, ali da nam mogu odobriti samo trećinu traženog iznosa, što nama nije donosilo ništa. Pomislio sam kako je tačna tvrdnja da jedna nesreća nikada ne ide sama i da mi je od svega najmanje bio potreban ovaj finansijski udar na već osakaćeni i ionako sresani budžet. na šta me nečastivi još kucnuo po ramenu, došašnuvši mi: "pa, tako ti i treba kad pomoć tražiš od Aide iz Skadra. naših provjerenih priajelja."

Samo nekoliko dana kasnije, pošto niska nesrećnih događaja u mom slučaju izgleda nije prekidana, oko deset sati uveče telefonom se javila starija ćerka koja je u to vreme studirala u Hamiltonu. Javila je da joj je auto skliznuo s puta i da je završila u jarku. Rekla je još da je sve dobro prošlo i da nema ni ogrebotinu i da nije ugruvana, ali da je auto nasukan i da se ne može ni pomjeriti. Rekao sam joj da sačeka i da ću doći čim prije, a da ću prethodno pozvati šlep-službu. I, uistinu, gotovo da se poklopilo da smo i šlep služba i ja stigli gotovo istovremeno na lice mjesta. Bila je ledena decembarska noć, prava kanadska, kad studen ujeda i tjera suze na oči i zube na cvokotanje, koči prste na rukama...

Iz kamiona je izašao čovjek od nekih tridesetak godina u zimskoj jakni od perja s priševenim komadićem tkanine na kojem je stajalo: Adnan. Istog časa sam po nekom unutrašnjem mehanizmu pomislio na Aidu iz banke, a onda se pred mojim očima desilo malo čudo uslužnosti i ljudskosti: Adnan mi je objasnio kako je, u suštini njegov zadatak, da na prednji trap zakači kuku i izvuče automobil iz jarka, ali da zna na osnovu dugovodišnjeg iskustva da bi to neminovno nanijelo šetu od najmanje tri hiljade dolara, pa će pokušati da uz pomoć dizalica oslobodi točkove automobila i da ga pokrene, te tako izbjegne oštećenje. Izvinio sam se i rekao da pri sebi imam samo četrdest dolara gotovine, ali da ću mu rado namiriti troškove za produženo vrijeme intervencije i dodatnu uslugu koju mi je pružio. On se nasmijao i rekao da mi je dovoljna već jedna nesreća, a da on ne vjeruje u sreću u novcu koji se zaradi na tuđoj muci. Na moje pitanje da li je možda Bosanac, odgovorio mi je da je Albanac iz Skadra. Ponovo sam se sjetio Aide i blagi osjećaj nelagode mi je prostrujao smrznutim tijelom, ali Adnan nije dopustio da moje podozrenje uzme maha: u sljedećem času se podvukao pod automobil i legavši na smrznutu zemlju najprije provjerio oštećenje, pa potom postavio dizalicu i počeo da diže i pomjera automobil, dok ga nije oslobodio i izvezao na cestu. Još nekoliko puta sam ponudio da mi ostavi podatke i da ću mu rado platiti ovu dobrovoljnu uslugu, ali on mi je pokazao displej mobilnog telefona, rekavši samo da već mora na sljedeću intervenciju: „Noć je studena, ceste klzave...“

Sedam dana kasnije, sa ženom sam se našao u tržnom centru, i tada sam, gotovo preneražen s leđa ugledao ženu divno srezanih listova s jarkom crvenim štiklama na nogama. Odmah sam je prepoznao. „Aida iz banke“, pomislio sam, a onda sam, kad je par zastao pokraj jednog izloga, na osnovu profila oštrih kontura, prepoznao i Adnana. Adnan i Aida su se držali za ruke.

„Adnan i Aida“, došapnuo sam ženi, kojoj sam prethodno ispričao događaj studene zimske noći s vozačem kamiona šlep-službe...

„E, to ti je to“, istog časa se oglasio onaj gost na slavi s tezom o savršenoj uređenosti ovog svijeta i da svi naši problemi dolaze od kratkovidosti i nestrpljenja. „Aida, odnosno banka, ti je uzela hiljadu dolara, a Bog ti je odmah poslao Adnana i uštedio ti tri hiljade. Zar to nije upravo ta savršena uređenost svijeta.“

A onda se javi još jedan od gostiju: „Meni je najljepša slika iz rodnog sela ostala, iz moje Like, kad lastavice grade gnijezda ispod krova od blata i travki. Naprave pravu korpicu. Onolišno stvorenje, a napravi savršenu kuću. Kao po nacrtu...“

Svi okupljeni se nasmijaše, a ja bojažljivo priupitah: „U kakvoj vezi stoje šlep služba i lastavice i gnijezdo?“

„Pa, kako ne stoje. Ja nisam umjetnik kao ti da mogu da se birano izražavam, ali htio sam da kažem: Svaka ptica svome jatu leti i složni ljudi mogu sve.“

PODELITE OVAJ TEKST NA: