detalj slike: KRK Art dizajn

KOME IDEM

Za nekoliko dana ću, eto na početku 2012. godine poći u rodni kraj, u Zavičaj, u domovinu, u Republiku Hrvatsku. Kud' ja to idem ili još bolje - kome idem? Prije rata i u ratu često sam odlazio, ali uvijek se vraćao Zavičaju. U Zavičaj koji je 1991. godine, neočekivano „dobio novo mjesto.“ Tamo gdje je uvijek pripadao – u Vojnoj ili Srpskoj Krajini. Pamtim, bilo je teških i komplikovanih povrataka. Savladao sam ih. Nisam birao zadatke, vremenske uslove, ni pravce povratka. Po svakom vremenu i u svakom dobu dana. Po suženim i dužim pravcima snalazio sam se, prolazio, strahovao i veselio se povratku.

Svijetlo Korduna me je uvijek jednakim sjajem pratilo u Nišu, Podgorici, Strumici, Banjoj Luci i Prištini. Išao sam za tim svjetlom. I dočekivalo tamo gdje sam ga se najmanje nadao. Želja za povratkom se ocrtavala na nebu, munje su mi pokazivale pute, a kilometri nestajali u očekivanju susreta sa prostorom koji toplinom hrabri. Vjerovao sam da je svaki povratak - majčin poklon i poklon Svetog Nikole - putnika. Sreća koja me je na tom putu pratila, tada u rat i neizvjesnost, a sada u neočekivani povratak iznova zablista. Zar je važno koliko sam dugo izbivao? Ne, nije, važno je da se vraćam da obiđem Zavičaj.

Kome ja to idem, poslije 16 godina lutanja?

Naviru misli. Sad' se prisjeti. Prvi put bosonog i bez okrpljenih hlača otišao sam u Zagreba davne 1969. godine. Sa suzama u očima, "podvita repa", jedino mi na pameti bijaše, vratiti se u Trepču. Uteći, pobjeći, nestati iz ukalupljene sobe i zadatog kretanja. Krevet u sobi broj 4. na drugom katu Đačkog doma u ulici "Aleja partizanskih pilota" noćima bijaše natopljen suzama samoće, skučenosti i ograničene slobode.

A onda, sjećam se dobro, tamo, negdje u drugoj polovini 80-ih godina vraćam se sa službenog puta iz Banja Luke. Ne svraćam kući u Topusko, žurim za Karlovac. Zaželio sam se Dubovca, Kalvarijuma, Korane. Stižem i svraćam u kafić "Moto-kros", tik do zgrade Projektnog biroa "AR-49" da bi odmorio uz ekspres kavu. Uz „topli napitak“ pogledom toplim, preko šanka tražim ljubav idući za korakom koji u dubini duše moje korača.  

1991. godine putevi u Karlovac mi se zatvoriše. Jugoslovenska narodna armija u ovom gradu je proglašena okupatorskom, i nepoželjnom. Baš ona u kojoj i ja, i baš u Karlovcu poče svoje "vojevanje u miru" ili vraćanje duga domovini, otadžbini ili zemlji, kako su učili moje generacije „socijalističke omladine.“ Te godine naoružanje i oprema "vojske na izdisaju" je dobro došla formiranim paravojnim jedinicama nove Hrvatske države. I osiljene politike čija je perjanica bio general jugoslovenske armije, te vojske. One koja ga je činovima "nagradila," veličinom zaludila i u svijet mržnje otisnula. Sve drugo što je bilo srpsko bilo je okupatorsko.

Avaj sudbino moja, avaj.

I poče rat. Blokada kasarni u kojima se mladost skriva, napadi na magacine sa oružjem i tehnikom, miniranje srpske imovine, izbacivanje iz stanova građana Hrvatske srpske nacionalnosti i vojnih lica bez obzira na nacionalnost. Bježanje preko Korane, Kupe, Dobre i Mrežnice, bježanje iz grada čovjeka i porodica tajnim kanalima, razmjenama mrtvih za mrtve, živih za ništa ili za nešto. Živih da bi im mrtvi smrt ponudili. Pregovori i razaranja svakodnevna. Noćima slušam kako po Karlovcu, i odabranim ciljevima, granate JNA traže žrtve ubijajući sve što su vrijedne ruke stvorile. Pored firme u kojoj sam zaposlen prolaze duge kolone vozila, tenkova i civilnih šlepera natovarenih namještajem i kućnim stvarima. Odlaze za svagda. Porodice putuju u vozilima marke "lada" i "zastava 101". Drugih nije bilo, a svuda se stizalo.

O Bože, nekada su te familije odlazile na more, u planine, na selo svojima, a danas? Danas – bježe. Bježe od komšija, iz grada u kojem su im se djeca rodila, odrasla, u školu išla... bježe, bježe.

A ja se nakanio vratiti, doći, vidjeti!

Tako, zaputih i 1992. da obiđem Karlovac izdaljega, da me želja mine, da ga vidim iz bližega, da mu se vratim, ne bi li njegove i svoje rane zaliječio. Sa propusnicom i određenom lozinkom stižem do Mekušja, Kamenskog i Turnja. Nekada lijepa i uređena dvorišta i objekati za smještaj vojske sada avetinjski izgledaju. Prozori polupani i otvoreni, igrališta i staze "isprskane" granatama minobacača. Zavlačim se u prostoriju do skora velike kuhinje. U vojnički restoran u kom' sam strpljivo u redu čekao obrok, izvirivao šta ima za pojesti, pitao - ima li repete. On je sada  razvalina. Ne samo kao zgrada već i potop morala i dostojanstva. Sve je ispreturano, počupani elektro kablovi, prevrnute manjerke, razbacane šoljice za čaj, otvoreni prozori...

Moja kasarna umire.

Malo dalje u magacinu odjeće i obuće, kao da je prošao stampedo. Police zjape prazne, po podovima rasparene vojničke čizme, zgaženi šinjeli, razbacane kape, opasači, fišeklije... ne usudim se koračiti dalje od ulaznih vrata. Stegnuta srca bježim, bježim što dalje od Karlovca. Još mi se samo pogled na zgradi Karlovačke mljekare zaustavi. Još se obazirem ne bi li ugledao zastavnika[1] koji je sve ovo dužio i negdje utekao. U neku od novostvorenih vojski?

Kakve me vile dovedoše da baš ovo vidim? Koje me sile uvedoše u kasarnu koja umire, da se vidim i sretnem sa istinom?

Na Turnju još ružnija slika. Popaljene i razrušene kuće. Cesta koja je spajala Karlovac sa Tušilovićem i dalje sa Vojnićem i Vrginmostom na jednu, i sa Slunjom i Plitvicama na drugu stranu - prazna.

Samo su je "oplemenili" zakloni i bunkeri.

Nema prolaza, nema grada, nema ljudi... smrti, samo smrti s jedne i sa druge strane linije sukoba. Prazne kuće jauču, prijete i mole. Nekada cvjetna dvorišta ukrašena pješadijskim minama.

Kome poslao da se s tobom u zlu ovom sretnem, ranjeni grade?

Evo me, ponovo se na put spremam. 20 godina je prošlo od kako sam trajno otišao iz Zavičaja, iz Hrvatske. Tužnu i tešku činjenicu do skora pokušao sam pobijediti braneći se historijskim podacima koji obavezuju na drugačije razmišljanje. Ne ide. Kako sam živjeti među kupinama, između groblja za mrtve, u "groblju" za žive? Sa kim na drvljenik stvarnosti sjesti, sa kim riječ prozboriti? Koga obići, koga dočekati, ugostiti? Sa kim čašu rakije popiti? Ko će mi drva dovesti i nacijepati, vatru podložiti kada noge i ruke izdaju?  

Danas, u vremenu mira idem, a da ne znam kud' sam krenuo.

Sada ne obilazim ljubavi već rane. Zjape one i proždiru moja osjećanja. Ubijaju Ljubav, prijete mojem juče. Na svakom koraku, a ja opet žurim! Moje sutra su pojela izgubljena nadanja.

Od Gline do Vrginmosta stislo me nešto u prsima. Nit' je kamen nit' je tuga. Put se pružio, ljepši no ikad, dotjeran u švajcarskom ruhu, a meni teško. Malo je vozila, malo je dimova. Lijepa dvorišta, a nigdje naroda. Putokazi i na njima imena sela. Prezimena srpska, poznata... gdje su ljudi? Iscrtani pješački prelazi bez pješaka – gdje su pješaci?

Putujem li ili nestajem u utvarama i lažima na koje sam nagazio? Da li cesti treba korak ili ušminkani saobraćajni znak? Ili jedno i drugo?

Gdje da stanem i vode popijem? Kod koga da počinem,[2] kom' da navratim? Gdje je ona poznata, kordunaška dobrodošlica, gdje su nasmijani ljudi, gdje su bake preplanulih lica, umotane crnim maramama? Gdje su žuljevite ruke i ne poklepane sjekire? Gdje su veseli domaćini spremni za svaku šalu ili zafrkanciju? Gdje ste ljudi? Gdje je ona topla dobrodošlicu i pitanje „es živ?“

Muziku u autu prekida informacija o stanju ne cestama u Hrvatskoj. Pažljivo slušam. Nabraja spiker imena mjesta i putne pravce na kojima se izvode radovi, gdje je potreban dodatan oprez, gdje je došlo do saobraćajne nezgode, gdje je ušla divlja životinja na auto–cestu, gdje divlji vozač vozi u suprotnom smjeru. Zaboga, pa sve su to do prije 20 godina bili moji gradovi, moje destinacije, ma svuda sam imao nekoga. Poznam ih "u dušu," ali one više ne poznaju mene.

U izbjeglištvu sam toliko godina. Čudim se sebi, svaki put i iznova: kako nisam tako dobro upamtio sve u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori? Da li sa godinama stiže zaborav ili nadolaze sjećanja? Kako mi ne zape za oko da je zatvoren put Doboj – Maglaj kao što mi zapara uši zastoj na cesti zbog popravke puta Sisak – Lekenik? A tamo nisam ni naumio.

Približavam se. Kome? Nisam siguran da li se približavam ili se udaljavam? Treperi lišće Petrove gore, jauče Utinja, zavija Ključar, od mene bježi Vojnić. Dočekuje me Karlovac.

Opkoljen sa četiri rijeke. Čas jednu ili drugu premoštava. Načet novom zaobilaznicom uvodi me u dobro poznati stari gradski centar. Za vrijeme "totalitarnog režima" jedni su žurili u "Tekstilku" da kupuju, drugi u "Jugoturbinu" da rade. Nije bilo nezaposlenih, bilo je samo nemarnih. Spoljnih promjena u Karlovcu nema mnogo.

Unutrašnje ne vidim, ali, osjećam ih.

Fasada je ljepota nestvarnog, a bol u duši težina nestalog.

Zar je ovo grad u kojem su Hrvati ubijali Srbi? Zar je ovo grad u kojem su Srbi ubijali Hrvate i Srbe? Gdje je bila sakrivena mržnja tolike godine zajedničkog života? Zar je Mržnja jača od Ljubavi?

Kome i gdje sam došao?

Ispod podhodnika kradeći se približavam autobusnom kolodvoru. Kako da me niko neće sresti i prepoznati? Jedino mi se to ovdje i sada trebalo desiti? Godine mijenjaju čovjeka, a ratovi običaje i stanovništvo. Pustoš oko mene. Ni izdaleka na vidiku autobusa. Peroni zjape prazni. Iz nekad pune birtije proviruju konobari željni gosta i napojnice.  

Teška srce prolazim ispod nadvožnjaka preko koga se „pružila“ željeznička pruga ustanovila željeznička stanica. Idem na pijacu. Ni nje nema. Potopio je beton i poslovni objekti "svjetskih" imena. Što to čini novac i učenici zapada?

Od parkova oteto zelenilo i pretvoreno u parking prostor. Iscrtana mjesta za automobile. Sa svih strana stražare automati za naplatu parkinga. Valja imati kune ili telefone.

Prestraših se. Valja meni nazad, u moje mrtvo selo. Tamo nema nikog. Moj narod i ja smo na osnovu blanko računa platili cijenu naivnosti. Više nemamo sa čim. Besparica u džepu, tuga u duši, suza u oku...

Srbe su parkirali i smjestili daleko od ovoga grada. Automat je potrošio vrijeme, a čovjek želje. Parking je neko naručio, a račun za plaćanje izbjeglom narodu ispostavio.

Nikola, odlazi iz Karlovca. Ovdje žive neki drugi ljudi!

---

[1] Čin u vojsci, mlađi oficir. U civilstvu sličan magacioneru, skladištaru.

[2] Odmorim

PODELITE OVAJ TEKST NA: