detalj slike: KRK Art dizajn

Roman Mali UNPROFORac književnice Milke Kajganić iz Ciriha, Švajcarska, donosimo u nastavcima, svakog četvrtka. 

Inspirisan istinitim događajima za vrijeme rata u Krajini i Bosni od 1992.godine i demonstracijama žena po Švajcarskoj

 MALI UNPROFORAC

    Neki iznenadni šum koji se ušuljao u sobu  u kojoj je Kata spavala prisili je da otvori oči, da se podigne i nasloni na laktove pokušavajući saznati šta je to probudi.

Ove subote između velikog Uskrsa. Pokušava sabrati misli, odrediti gdje je i šta je danas namjeravala.

Pritisnu svoje pesnice na donju vilicu. Da, javi se impuls u njenim moždanim vijugama. Pa, mora da se seli.

   U ovom dvosobnom stanu provela je punih osamnaest godina. Vrijeme mira i spokoja. Stan je bio u vlasništvu gospodina Meiera, poznatog švajcarskog arhitekte. Gradio je zgrade, njima kasnije upravljao izdajući stanove i ubirući kiriju. Tu je zaposlio i svoju ženu Margrit koja je bila tu za sve probleme, za žalbe, za popravke. A stariji sin, Stefan, je obavljao cijelo računovodstvo, vodio spisak stanara, pratio uplaćivanje kirije. Višespratnica je bila iznajmljena jednom fizioterapeutu, jednoj ljekarki koja se bavila alternativnom medicinom. Tu su bila i dva sprata izdana osiguravajućem društvu iz Basela. Oni su su pored životnog osiguranja imali i osiguranje motornih vozila pa se često čuo hod klijenata koji su dolazili kako bi sklopili policu osiguranja.

Samo pet stanova bili su tu da se iznajme privatnim licima.  Tako je gospodin Meier, poznat u gradskoj opštini, imao sjajnu ideju. Oglašavao je upravo ovdje svoje slobodne stanove. Ni preko novina, ni preko oglasa u velikim trgovačkim centrima.

   Tako je i za taj prazan dvosobni stan Kata saznala onog momenta kada je došla produžiti svoju godišnju vizu.

Popunila je formular i otišla do biroa koji je bio odmah uz zgradu u ulici Zurlindenstrasse.

Stan je odmah dobila. Bilo je nekoliko ponuda. Gospodin Meier je odlučio dati baš Kati stan. Odlučio se za nju, čim je pročitao da u zanimanju piše da je novinar.

   Osamnaest godina mira i tišine. Stan je bio na južnoj sunčanoj strani sa balkonom koji je gledao na dvorišnu zgradu. A tu su bila i ulazna vrata u garažu gdje je lagano manevrirajući uvijek uspjevala ući u lift sa autom, spustiti se u dva sprata niže i uparkirati.

   Njen balkon je privlačio pažnju svakog onog koji se našao nekim poslom u dvorištu zgrada. Bilo je tu cvijeća u onim velikim sanducima koje je cvjetalo od ranog proljeća do kasne jeseni. Gusto zasađeno, sa raznim bojama, od jarko crvene preko bijele do ljubičaste.

   I prije godinu dana, dobiše svi, pa i Kata, pismo gospodina Meiera. Pozvao je sve stanare da se okupe u restoranu koji se nalazio u sastavu te nekretnine.

   – Mi smo odlučili da idemo u renovaciju zgrade. Znate, grad daje subvencije za stanove i fasadu pa ćemo to sada obaviti u narednu godinu dana. Žao mi je, ali vam svima moram uručiti otkaz. Kad građevinski radovi budu završeni i dođe vrijeme selidbe, svako od vas će imati prednost za ponovno useljenje.

  – Da li će biti povećanje stanarine?- upita Helen, Čehinja koja je radila kao socijalni radnik pri gradu.

  – Da, biće. Stanove ćemo drugačije pregraditi, izbićemo zid između kuhinje i prostora za ručavanje, zid od dnevne i spavaće sobe ćemo zatvoriti i ulazna vrata u spavaću sobu biće iz hodnika. U kupatilu ćemo izmjeniti vodne i kanalizacione cijevi. Tu dolaze i nove keramičke pločice i nove sanitarije koje će biti u skladu boja sa pločicama . U kuhinji ćemo ugraditi mašinu za pranje suđa i keramičku peć.

   – To mi nećemo moći plaćati¬- opet se oglasi Helen.

   – Mislim da ćete vi moći, ipak ste vi gradski službenik.

   Kata uzdahnu. Htjede nešto još upitati, ali se ujede za jezik. Znači, godinu dana ima vremena da nađe drugi stan. A sada, kada je navala na stanove kao na vruću pitu, šanse su joj minimalne. Stranac je ona ipak, a prednost imaju Švajcarci. I taj otkaz dođe u to vrijeme, kad i drugi vlasnici žele renovirati svoje zgrade pod tim povoljnim uslovima i kada su banke snizile svoje hipotekarne kamate.

   I tako je počela borba za pronalaženje novog stana. Kupovala je svaki dan novine, pretraživala oglase u internetu. Na svaki se javljala. Išla i na pregled i ogledala stanove. Popunjavala svaki formular. I već je postala

stalna stranka u uredu za ovrhe. Svi hoće original i ne stariju potvrdu od šest mjeseci. A svaki košta dvadeset i sedam franaka. Tako se vlasnici izgovaraju da se štite od falsifikatora. Svaki dužnik se u ovoj alpskoj zemlji evidentira u  uredu za ovrhe i ako si tamo, nemaš šanse ni stan da dobiješ, a kamoli da se usudiš tražiti državljanstvo. Ili da se želiš osigurati, bilo zašto. Dobijaš odgovor da si insolventan.

   Kad stignu odgovori, pišu pedantni vlasnici stanova uvijek istu i standardnu rečenicu:" Žao nam, ali mi smo se odlučili za drugog kandidata."

   Sve te odgovore slaže Kata u jedan folder da bi imala pregled o svim tim vlasnicima stanova. Da ovršnu potvrdu upotrijebi bar dva puta. Da uštedi tih dvadeset i sedam franaka.

   I tako prolaze dani i mjeseci. Počela ju je hvatati panika. Treba napraviti i plan B. Otići u socijalnu službu i iznijeti problem. Da joj dadu negdje nužni smještaj. A svoj namještaj htjela je zadržati. Zato postoje i lageri, rekoše joj. Baš za te namjene. Dosta su skupi, ide cijena i do četiri stotine franaka mjesečno.

   Bio je petnaesti februar kad je došla u najdužu ulicu da razgleda stan. Išla je pješke po kiši i magli tražeći taj visoki ulični broj. Stala je u red koji se protezao na nekih stotinjak metara.  U jednom momentu izgubi strpljenje i odvoji se iz kolone. Došla je do prvog i počela brojiti ljude. Još trideset i dvoje čeka ispred nje. Svih boja. Ima i kosookih azijatskog lica. Nevolja svuda, glasno, upravo ti komentarišu.

   – Kud se ovdje stiže, na ovaj kućni broj, kad su dvije vozne trake?– upita jedna  po izgledu Latinjanka.

   – Morate voziti do prvog semafora, pa skrenuti u desno, pa ulicom dalje do prvog odvajanja, pa lijevo i na semaforu uzmete lijevu traku i tako uđete na ovu stranu ceste – odgovara muškarac na švajcarskom dijalektu.

   – To mi je prekomplikovano, odoh ja – opet će ona.

   – Ja odustajem!– reče jedna sijeda žena.

   – O Bože, sada su mi šanse jedan  prema trideset,– reče glasno Kata.

   Kada je konačno došla na red, uđe u zgradu i začudi se ogromnom hodniku. Sa obje strane su bila ulazna vrata u stanove. Čuđenje joj poraste kad uđe u stan. Prostrana dnevna soba sa kuhinjom i izlazom na balkon. Iz uzanog hodnika se ulazi direktno u spavaću sobu, kupatilo i u ostavu. I spavaća soba prostrana sa linoleumom kao i kupatilo. Ostalo je dotrajali parket, naročito ispred peći i frižidera nekog proizvođača za koga Kata do tada nikad nije čula. Onda je otišla i do podruma. Sa jedne strane podrumski prostori, a sa druge prostorija sa pet mašina za pranje rublja i tri mašine za sušenje. Tu su i dvije prostorije na kojima je postavljena žica za sušenje sa ugrađenim ventilatorima. Iz te prostorije može se ući i u garažu koja se nalazi na dva sprata.

   Uzela je formular  i zastade.

   – Zašto je ovakva arhitektura zgrade?– upita mladog Švajcarca koji je dijelio te listove.

   – To je bio hotel pa ga je moj otac prenamjenio u stanove. Naradio se sa gostima  i apartmanima pa kad mu je to dojadilo, izbacio je samo namještaj i prenamjenio je upotrebu prostorija. Kako ste vi to zapazili?

   – Mislila sam da je to bio neki vid bolnice, neki sanatorijum. Baš mi hotel i apartmani nisu pali na pamet.

   – Kako se zovete?

   – Kata, me svi zovu tako skraćeno od Katarina, otkako sam se rodila.

   – A šta radite?– ljubopitljiv je.

   – Ja sam novinar, pa izvinite na znatiželji.

    Prošlo je od tada sedam dana kad je stiglo pismo. Od svih kandidata, uprava se odlučila za nju. Od sreće su joj počele drhtati ruke. Zaboravila je i tu paprenu cijenu od hiljadu i pet stotina franaka. Samo kad ga je dobila. Odvaži se, u nevjerici, da okrene njihov broj.

   – Dobila sam vaše pismo da sam dobila stan. Recite mi da li ja to sanjam? Kako izbor pade na mene?

   – Nama trebaju oštroumni stanari, da vide sve promjene koje se dešavaju u i oko zgrade. Vi ste privukli pažnju na sebe svojim pitanjima i eto, dobili ste stan.

   – A kad je useljiv?

   – Moramo ga okrečiti, promijeniti neke dijelove parketa pa računajte vrijeme oko Uskrsa.

   – Mogu li ja doći k vama u biro da potpišem ugovor?

   – Nema potrebe. Poslaćemo vam ugovor poštom.

   – Ali, molim vas, što je sigurno, je sigurno. Moram i ovdje gdje stanujem dati otkaz. Iako su ga oni meni dali.

   – Da, to je takva praksa kod nas.

   Tako je Kata ušla u biro. Ljubazna sekretarica joj je pružila tri primjerka ugovora kojeg je brzinski potpisala, dosta čitko sa onom drhtavom desnicom.

    U četvrtak pred Uskrs je otišla da preuzme ključeve. Razgledala je svaki detalj u stanu, upisala sve primjedbe jer zna, da u slučaju selidbe, taj papir joj može odnijeti depo kojeg mora u visini tromjesečne kirije položiti.

    Taj isti dan otišla je i do firme Otos. Saznala je da ta trgovačka kuća iznajmljuje kombije za prijevoz namještaja. Treba donijeti vozačku dozvolu i uplatiti depo od osamdeset franaka. I cijeli dan ti je kombi na raspolaganju. Koliko sati ti treba, to će kasnije ući u obračun. Zna Kata da postoje i firme koje se samo bave selidbom, imaju svoje radnike i svoja vozila. Ali , selidba iz tog dijela grada u drugi  koštalo bi je preko hiljadu franaka. Zato se odlučila za ovu jeftiniju varijantu.

   Toga se svega prisjetila dok se protezala u krevetu razmišljajući  da li je sve dobro isplanirala.

Jedva je ustala, boljela ju je svaka koščica. Od jučerašnjeg dana kada je sama sa alatom odvijala sve te šrafove iz ormara, pakovala u kutije  robu, kuhinjsku opremu, sve te knjige i novine koje su tražile njene snažne mišice. Sada još samo tamo te bračne krevete i madrace koje je uredno složila uz stranice ormara.

   Pijuckala je tu prvu jutarnju kaficu i okretala telefonske brojeve. Ahmet, vlasnik kioska, imao je svoje drugare. Njima je ponekad tražio dodatne poslove jer su kao Turci obavljali slabo plaćene poslove, od čistača ulica do pomoćnih građevinskih poslova. Sa Katom je imao prisan kontakt. Volio je što baš kod njega kupuje dnevnu štampu.  A on je znao da je nezavisan novinar pa je sam prelistavao novine i ako je  nešto za nju interesantno našao, odvajao ih  da ne budu prodate drugim kupcima.

 Oslovljavali su se sa riječju komšija. Zna Ahmet da u srpskom jeziku ima oko dvije hiljade turskih riječi i da ta riječ komšija mora da bude takva, da se njih dvoje ispomažu.

   Dođoše ta dvojica Turaka i dok su sa Ahmetom pili kafu, ona ode na tramvaj po kombi. Kad se vratila, oni je dočekaše sa divljenjem. Neobično je da žena vozi tako veliki auto, da ga sa lakoćom uparkira ispred ulaza u zgradu. Tovarili su sve te dijelove ormara , trosjeda i fotelje, kreveta pa kad dođoše na red te kutije od banana, kombi se ispuni.

    – Ne može sve stati– javi se Mehmed.

    – Ma kako ne može? Mora! Uđi Mehmede unutra, gurni ove najlonske kese gdje god vidiš rupu. Nemam namjeru još jednom dolaziti za tih par kesa.

    – Ponesi ih sobom u tramvaj!

    – Ni govora. Da ja vučem kesu po kesu po tramvaju da mi se ljudi čude. Ajde, izlazi, sama ću ja to ugurati!

   Tako je svojom pedantnošću uspjela popuniti svaki prazan prostor i odahnu kad uspije zatvoriti vrata kombija.

   Pokazala je da sjednu pored nje u kabinu.

   – Smijemo li ti nešto reći?– upita Sead.

   – Smiješ, ne ujedam ja.

   – Kad bi nas dvojicu sada naši Turci vidjeli, puknuli bi od smijeha. Nas Turke da vozi jedna žena! Ismijavali bi nas.

    – Vaši drugari nas neće ni vidjeti. A jeste li vi kome pričali kakvu misiju imate danas?

    – Ma, jok. Nismo rekli ni ženama.

    – Onda dobro.

   Ubacila je Kata u drugu brzinu  i lagano se uključila u gusti saobraćaj. Zahvaljivala je Bogu što migolji po cesti i što je to kvačilo sluša, da joj se kombi ni na semaforima ne ugasi.

   Dovezli su se i parkirala je u dvorištu. Momci su iznosili najprije one kutije i kese, a onda  sve dijelove namještaja. Kad su ispraznili kombi, rekoše Kati neka ga ode vratiti, a oni će prionuti na posao. Ne može ona, kao žena, da sama montira ni ormare, a kamoli ostale dijelove spavaće i dnevne sobe.

   Poslušala ih je. U povratku je stala pred turski kiosk i kupila kebab u sočnoj lepinji. Treba radnike i nahraniti.

   Na tek montirani kuhinjski stol postavila je i plastične čaše i šalice. Skuvala je i njenu omiljenu tursku kafu.

Posjedali su oko stola i privukli k sebi taj omiljeni turski specijalitet. Dok su jeli, ispijali su i gutljaje kafe močeći komadiće šećera u kocki.

   – Imamo previše stvari ovdje. Hajdemo najprije u podrum. Da dolje odnesemo te kutije sa knjigama. I ove zimske gume.

   – Ma to ću ja sama.

   – Ni govora. Kakvi bi mi Turci bili da pustimo ženi da tegli te stvari na svojim leđima. Ne poznaješ ti nas Turke.

 Naše su žene tu da brinu o jelu, a ne o delu. Ajde, Seade, hvataj se posla.

   – Dobra vam je to ideja. Evo ne trebamo preskakati, ima mjesta za hodati.

   Cijelo popodne brzo prođe  i oko pet sati javi se Mehmed.

   – Mi mislimo da smo sve uradili. De vidi ima li još posla?

   – Nema, nema. Koje li ljepote sada! Ormari, kreveti, trosjed i  stol i stolice, sve sastavljeno opet. A sada da napravimo račun.

   – Mislim da ti neće biti puno ako nam svakom dadeš po stotinu franaka?

   – Kakvih stotinu!  Evo vam dvije stotine svakom.

   – Ne možemo toliko uzeti, šta će nam gazda reći?

   – Nemojte mu ni reći. Uzmite pare i još jednom vam zahvaljujem komšije moje.

    Tu se njih dvojica nasmijaše, pokloniše se u znak zahvalnosti i zatvoriše vrata iza sebe.

                                     GLAVA II

    Kad je Kata pogledala na sat, zamisli se da li da nastavi dalje sa pospremanjem tih kutija i vreća ili da prekine za danas. Odlučila je prestati. Sutra je nedjelja, praznik je. Ona će onako zatvorena u svojem stanu, polako da svakoj stvari nađe mjesto. Uzela je toplu kupku i kad osjeti da joj se očne vjeđe sklapaju, izađe, uvuče se u spavaćicu i leže. U taj krevet, u taj novi stan kojeg je tražila eto cijelu godinu. Ubrzo je i zaspala. U san joj dođe slika kako hoda ispod nekog slapa, kapljice vode se raspršuju okolo, a ona se sklanja da ne pokisne. Kuda će onako mokra, nametnu joj se pitanje. Pa zna se, da hoda po Kanadi, a iza nje ostaje šum Niagarinih slapova. I taj šum postade sve jači i ona se probudi. Provirila je kroz prozor i ugleda sunce koje obećava danas njegov dan. To je razveseli, uze svoju skuvanu kafu i sjede na balkon. Na onu stolicu koja se i zavaljuje i na kojoj je u starom stanu upijala sunčane zrake. Gleda Kata u taj balkonski beton i ne sviđa joj se izgled. Kad prođe Uskrs, ona će do trgovine da kupi onaj balkonski tepih. Odabraće opet zelenu boju, da joj se oči odmaraju i da tako prikuplja snagu za neko novo štivo koje će napisati.

   Uskočila je nakon jutarnje toalete u farmerke i majicu kratkih rukava. U tu minutu se začu zvono na vratima.

    Kad je vrata otvorila, iznenađena začu rečenicu:

    – Can I help you, please? (Mogu li da vam pomognem)– na engleskom.

    – Wer bist du? (Ko si ti) - uzvrati protupitanjem na njemačkom dobro se zagledavši u mladića crne kovrčave kose.

    – Ja sam Rifat, a vi ste Kata?– odgovori na srpskom.

    – Oh, da, dijete moje, sada znam ko si! Uđi!

    – Smijem li?

   – Moja su ti vrata uvijek otvorena, i za tebe i tvoju majku. Bože, kud ste se izgubili? Prošlo je jako puno vremena, a od vas ni glasa.

   – Prošlo je tačno dvadeset godina.

   – Pa kako si me pronašao? Izvini, preskoči ove kutije, selim se. Dođi i sjedi ovdje. Hoćeš li kafu?

   – Žedan sam, samo vodu ako imate. Slušam od malena kako ste pomogli mojoj majci i meni kada nam je bilo najteže. Majka to ne zaboravlja. Stalno je govorila da skuplja dolare da te, smijem li ti tako reći, obiđe.

Onda uvijek iskrsne neki novi izdatak i tako iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu i evo prođoše dvije decenije. Imam prijatelja Janka, Srbina iz Obrovca. On mi je pomogao da te nađemo u telefonskoj knjizi. Rekao sam majci, sada ili nikada. Krenuo sam na put samo sa jednom putnom torbom. Došao sam na adresu i ostao bez riječi kad sam vidio da je pločica na ulazu prazna. Onda sam otišao na kiosk. Pitao sam prodavca da li te zna. Objasnio mi je da si se juče baš odselila i dao mi ovu adresu. A ja sam juče tu bio. Ti si iznosila stvari iz kombija. Zato sam odlučio da te danas posjetim.

   – Gdje ti je putna torba?

   – U hotelu, u ovoj tvojoj ulici. Nije daleko odavde. Išao sam pješke, rekoh, do prvog hotela.

   – Dobro što si pitao za mene u kiosku.

   – Znao sam da si novinar i da kupuješ sigurno novine tamo i da te trgovac mora znati.

   – Ja bih ti predložila da odeš po torbu, a ja ću dotle da nama spremim nešto za jelo. Jedeš li svinjetinu? Hrenovke?

   – Jedem sve,samo ako imam što.

     Ta rečenica pogodi Katu. Ko zna kuda su i kako kroz život prolazili svih ovih dvadeset godina, jesu li bili više gladni nego siti. Mladić se još nije izjasnio šta je povod da on ovako nenadano dođe. Djelovao je starije u svojem nastupu. Valjda su ga životne nevolje natjerale da brzo odraste. Gledala je Kata njegove obraze, okrugle sa malim nosićem i tom kosom čiju bi gustinu svaki mladić poželio. A ti, bijeli, lijepo poredani zubi, koji sjaje na njegovom dječačkom licu, kao niska od bisera. Da ga čovjek prigrli i ne ispušta iz zagrljaja.

    – Kato, sigurno se pitaš zašto sam sada k tebi došao?– upita kad se vratio.

    – Naslućujem.

    – Hoću da mi ispričaš sve o mojem rođenju. Ama baš sve. Nešto znam od majke, ali mi to sada kao odraslom, smeta. Majka još uvijek nije došla na tu granicu da se otvori prema meni. Rekla mi je jednom prilikom za tebe.

Plakala je i rekla da tebi nije htjela nanijeti bol. Čula je za tvoje nevolje zbog mene, zbog nas, koji smo se našli tada tu kraj tebe. Pisala ti je pisma, ali su se vraćala. Pisala je na poštanski box, nije više znala tačno ni taj broj. Nije nam bilo lijepo, gadno se baš na nas skupilo. Pričaj mi ono što ja ne znam. Ja ću onda tebi ispričati sav naš trnoviti put do Amerike. I kako nam je tamo bilo sve ove godine. Moj školski drugar se zove Janko. Samo se on sa mnom družio. Od njega sam naučio i jezik. Veli on da je to srpski jezik i da nema bošnjačkog. Da je to izmišljotina bosanskih nacionalista kako bi imali jaču državu.

   – A šta ti majka na to kaže?

   – Isto što i Janko. Volim ga jer mi često priča kako njegova modrozelenkasta rijeka Zrmanja baš kraj njegove kuće ulazi u plavo Jadransko more. Kako se tu ribe mrijeste, kako ih je on sa ocem lovio na štap i sa običnom pecaljkom.

   – Da li žive tamo?

   – Ne,  ostali su bez ičega. Kad je došla Oluja, odnijela ih je sobom u Srbiju. Tamo su čekali nekog njegovog brata od strica da im pošalje garantno pismo i tako smo se našli u Americi. I ne razdvajamo se više. Mi igramo i fudbal i košarku na školskom dvorištu. I tu smo složni. Kad se đaci okupe i naprave grupe, nas dvojica smo uvijek u istoj. Tako nam je i pobjeda slađa.

   – Počeo si pričati, pričaj dalje.

   – Ne, ne mogu. Svašta bi tu lupetao gluposti i nešto što bi tebe zamaralo. Pričaj mi ti o nama. Pa ću ti ja na kraju.

   Privukao je sebi tanjir na kome su stajale dvije hrenovke i dva kuvana jaja. Uzeo je komad hljeba u ruke čudeći se kako je mekan i kako je sastavljen od loptica. Takvo nešto nigdje  nije vidio u Americi.

   – Hoću da znam detalje o onome što si u novinama pisala.

   – Nisam ja sve tamo napisala. Ima nešto što sam i sakrila od javnosti.

   – Da li je to vezano za mene?

   – Da. Polako sine, ispričaću ti sve što smo u novinama objavili. Morala sam nešto i prešutjeti jer je bila velika hajka. I velika istraga.

  – Od Švajcaraca?

  – Da. Slušaj.

                                  GLAVA III

   – Upoznala sam Enisu i evo kako je ona meni opisala svoj život.

   – Radila sam u Zagrebu. Nakon nekoliko mjeseci  hrvatskog "Božićnog Ustava" Srbi su masovno otpuštani sa posla, a  kad su njih očistili iz državnih organa i preduzeća, nas Muslimane je zadesila ista sudbina.

    Bila sam podstanar i primala novce od Biroa za zapošljavanje. To je bilo toliko malo da sam jedva sastajala kraj sa krajem. Zato odlučujem preko oglasa tražiti posao da spremam po kućama. Bila sam kod ugledne zagrebačke porodice sve do tog kobnog dana, kada mi je hrvatski vojnik banuo na vrata. Uhapsili su me. Odveli su me u neku veliku zgradu koja je služila kao  kasarna za strane plaćenike koji su se borili u hrvatskoj vojsci. Bilo je tu Pakistanaca, Bangladešana, Kurda, crnaca i drugih tamnoputih vojnika, bez ijednog bijelca. Pored mene je tu bilo još Bosanki koje su lovali po Zagrebu da bi se na nama seksualno iživljavali. Bilo je strašno. Ponižavajuće! Pružale smo otpor. Pa su pribjegli metodi, da jedan siluje, a dvojica ti stoje pored glave sa ispruženim puškama kako bi nas obeshrabrili. Ja sam bila dodjeljena Pakistancima. Krezubi, neoprani sa pogledima od koji ti se koža ježi. Davali su nam po okrajak hljeba, šolju mlijeka ili čaja. Neki put smo odbijale hranu. Bile smo potpuno izluđene. Znale smo satima buljiti u zid, u pod, ne progovarajući ni riječi. Danju još nekako, a noću je bilo neizdržljivo.

   Jednog dana na vratima se pojavio on. Imao je plavu kapicu na glavi. Ta me boja toliko privukla da mu se nisam htjela opirati. Zamišljala sam da je on anđeo koji  me je došao izvući iz ovoga džehenema. I nisam se prevarila. Kad je završio svoju seksualnu radnju, pomilio me po kosi. Ja onako očajna, prihvatim njegovu ruku i ne ispuštam je iz svoje. On se istrgne i odlazi. Ja briznem u plač. Ležim na toj strunjači na kojoj su nekad skakala školska djeca. Prevrćem se po njoj i odjednom osjetim opet onu ruku. Toplu, da toplija ne može biti. On me izvodi odatle. Oni vojnici ne obraćaju pažnju na mene i njega i mi odlazimo van te kaserne.

Ulazimo u tramvaj  i ja gledam sve te ljude, te putnike koji znaju kuda putuju. Samo ja ne znam. Vidim da grad nestaje, da ulazimo na zadnju stanicu. Na remizu, gdje se tramvaj okreće. Ni dvije stotine koraka odatle, ulazimo u jedan stan. On otključava. Unutra sve uređeno  kao u salonu. Na našem jeziku mi objašnjava da ću tu biti zaštićena. I da će on dolaziti i donositi mi hranu. To je učinio samo prvih par dana bez daljnje želje da me želi u krevetu. Tu viđam i vlasnika stana. Svaki dan dolazi i nešto provjerava. I tako prođe mjesec dana. Ja osjećam gađenje prema hrani i znam  da sam zatrudnila. A s kim?

Pokušavam se sabrati, koliko ih je bilo i koji dan nada mnom i kada je ono bila sredina ciklusa. Odlazim i do policije. Tražim dokumenta. Imam još nešto novaca što mi ovaj sa plavom kapicom ostavi. Pa se ohrabri. Odlazim u Petrovu kliniku. Tražim od ginekologa da izvrši abortus. On, onako zalizan i ćelav, bez ustručavanja mi veli, da će me to koštati tri hiljade maraka. Ja ga glasno opsujem. Idem onako bespomoćna i lutam po gradu. Vidim ispred jedne zgrade gomilu ljudi, najviše žena. Stajem i ja  u red. Kažu, šalju nas žene na Jadran. I tako autobus krenu iz Zagreba prema moru. Bio je to konvoj Crvenog križa Hrvatske u jednom od njih i ja.

   Počela je turistička sezona. Morala sam sada sa drugim muškarcima leći u krevet. Na pameti mi je samo bio abortus. Da se riješim neželjene trudnoće, da nestane mučnina i povraćanje. Svako veče hodam okolo, muvam se oko svakog čovjeka koji mi liči na stranca. Ja ovako vitkog tijela obilazim oko Nijemaca. Oni imaju debele žene, pa možda me Nijemac poželi. Malo sam novaca skupila, rat je, nema ni turista. Tako saznajem da idu autobusi za Trst i Švajcarsku. Idu iz Karlovca. Ali do njega treba stići, a kako? Odlazim na mjesto odakle  kreću. I sjedam na sjedalo tik do vozača. Dolazim u Karlovac. I na istoj stanici satima čekam sa drugim ženama autobus za Švajcarsku koji se konačno pojavi.

   Na švajcarskoj granici nas dočekuje jedna djevojka iz Caritasa koja se prezivala Vojvodić. Lijepo nas je dočekala, govorila naš jezik. Savjetovala nam je kako da se ponašamo i kome se možemo obratiti ako nam bude trebala kakva pomoć. Pitala sam je kako bih mogla doći do ginekologa. Objasnila mi je da u svakom gradu ima Kantonalna bolnica i da se tu obratim za svaki nerješivi problem. A meni je ta trudnoća. Neki naši iz grupe navališe na djevojku pitajući je šta je po nacionalnosti. Reče nam da joj je otac  Crnogorac, a majka Srpkinja. Onda počeše psovati je, pljuvati, ignorisati. Tu se našao i njen šef koji je objašnjavao toj našoj rulji da je ona dobar radnik, da je ona tu rođena i da je niko ne smije dirati.

  Tako smo stigli do Basela. Tu nas razdvojiše. Jedni ostaju, a drugi idu u Aarau. Ja sam tu sa drugom grupom. Kad sam se smjestila, odlazim u Kantonalnu bolnicu. Tu sam srela jednu čistačicu koju sam po izgledu prepoznala da je naša. Pitam je za abortus. Ona me odvodi do medicinske sestre. Ova naša mi prevađa da je u ovoj konzervativnoj zemlji abortus zakonom zabranjen.

Ja potištena i vraćam se nazad u barake. U barakama je zagušljivo, nepodnošljivo. Avgust je, omara koja smara, smještaj loš. Baraka bez ventilacije, temperatura preko četrdeset stepeni. Unutra vruće, vani vruće, muke od trudnoće. Tu nam dolaze švajcarski novinari. Dosađuju od jutra do mraka, do sutra.  Žene se bune. Onda tu dolazi neki Hakija iz Oberkulma i raspituje se o svojoj rodbini. Tu se među nama našla i jedna visoka žena, pocrnila od sunca, veli da je bila na Rabu i da je žena jednog političara. Tu opet odvajanje, odlazi nas dvadesetak. Ona nije više sa nama. Na željezničkoj stanici u Aarau nas dočekuju neki Albanci, nude nam sendviče, trpaju ih djeci u ruke. Švajcarska televizija sve snima. Vozimo se do Ciriha. Tu opet televizija. Snimaju.

Nama daju uputstva da ništa ne govorimo, da mlataramo rukama, ali da dižemo larmu na našem jeziku. Ulazimo u voz za Ticino. Sjedimo sa sedmero djece koja su sa nama i koja pobjegoše materama u krilo. Nailazi i kondukter. Traži karte, a mi ih nemamo. Raspravlja se. Kondukter nas istjeruje  iz voza u Bellinzoni. Vrućina, djeca plaču, traže vode jer su žedni. Vraćamo se nazad i raspršimo se u tri pravca. Ja se smještam u drugu sredinu. Opet obilazim bolnice i tražim gdje bih mogla da abortiram. Tu upoznajem Neđu i Milicu, naše ljude iz Brčkog, koji nas obilaze, donose pitu sirnicu i krumpirušu. Njima se povjeravam i tražim da me riješe problema. Tu me upoznaju sa sestrom Smiljom, Ličankom sa Plitvičkih jezera. Ona me odvodi ginekologu i psihijatru.

   – Kakak je bio naslov  toj priči?

   – Ispovijed (zlo) upotrebljenih žena

   – Pričaj dalje.

   – Neću dalje o Enisi. Nastavak je interesantan. Nastavljam ti dalje o Vahidi.

   – Početkom 1992.godine bila sam u Zagrebu kod svojih rođaka. Ostala sam bez posla pa sam išla od jednih do drugih. Da jednima ne budem na teretu. Šetajući jednog dana po Zrinjevcu, ugledam grupu tamnoputih mladića u uniformama UNPROFORa. Znajući engleski, stupih sa njima u razgovor. Rekli su mi da su iz francuske neke kolonijalne zemlje sa Sjevera Afrike. Druge večeri je bila policijska racija. Kupili su žene za prostituciju u kasarni. Htjeli su i mene, ali su me ti mladići spasili jer sam sa jednim šetala parkom. U znak zahvalnosti prihvatam njihov poziv i odlazimo u hotel. Tamo smo se lijepo zabavljali. Jedan od njih mi se posebno svidio pa sam s njim otišla u krevet. Viđala sam se s njim još nekoliko idućih dana, a potom je nekako prekomandovan negdje  prema Kninu. To mi je rekao njegov drug koji se s nama družio. Započela sam tada ljubavnu vezu sa njim. Bio je velikodušan, plaćao piće, jelo, vodio me u restorane i sve to dolarima plaćao. Tako sam s njim bila prvi put i u hotelu Interkontinentalu. Sjeli smo za stol i naručili piće. Oko nas je bilo pijanih ljudi. Jedan sa susjednog stola je ustao i počeo me štipati. Moj je momak skočio, za malo da dođe do tučnjave. Kasnije mi je objasnio da je to bio neki pijani novinar neke strane agencije koji na engleskom tako pijan piše za engleske novine.

   U ljeto su momci UNPROFORa otišli na odmor negdje na Jadransko more. Ostala sam sama i trudna. Čula sam na hrvatskom radiju da se sprema jedan konvoj Bosanaca za Švajcarsku. Javljam se u sabirni centar i Karlovac i uskoro stižen u kanton St.Gallen. Tih dana tu dolazi i Babo ( Fikret Abdić,član Predsjedništva B i H). Objasnio nam je ciljeve borbe i način djelovanja. Predlagao je da mi izbjeglice iz Švajcarske, Njemačke i Austrije idemo u Barcelonu gdje se održavala Olimpijada i tamo protestvujemo kako bi na sebe skrenuli pažnju. Zbog revolta  grupe izbjeglica iz Aaraua nismo se mogli organizovati gdje nam je nesloga izbila u prvi plan. Nismo shvaćali šta ima zatvaranje sarajevskog aerodroma sa nama. Smijali smo se švajcarskim vlastima jer su Babi dali vizu kao da je muzičar. Upitali smo ga gdje će njegov bend svirati da dođemo na muziku? U tom periodu upoznala sam mnoge naše Muslimane iz Sandžaka i Albance. Oni su mi omogućili da radim u nekoliko restorana na crno od St.Gallena do Wohlena u kantonu Aargau.

   Pošto sam bila trudna, rodica i njen muž me pokušavaju osigurati kod Krankenkasse. Ti ljudi su bili jako nedokazani, nikako da im objasnimo situaciju. Tvrdili su da se mogu osigurati prije trudnoće, a ne za vrijeme trajanje trudnoće.

   – Da li ti njihovi zakoni i danas vrijede – radoznalo upita Rifat.

   – Da. Ovdje se planira trudnoća. Ne možeš sa trudnoćom ni zaposliti.

   – De, pričaj o trećoj ženi.

   – Evo ti Sadete, slušaj njen slučaj.

   – U proljeće 1992.godine stanovala sam u Bosanskom Brodu, a radila  u Slavonskom Brodu. Kad su počele borbe oko Save, uhvatili su me hrvatski vojnici sa nekoliko Srpkinja. Čekala sam autobus na stanici. Bila sam lijepo obučena, našminkana. Sve druge su imale na sebi dimije, a ja jedina bila sam u suknji. Odveli su me u javnu kuću. Tamo sam služila hrvatskim teritorijalcima i stranim plaćenicima za njihove seksualne potrebe. Tu su bili Tamilci, Pakistanci, Kurdi i Bangledašani. Kasnije tu dolaze i  Nijemci iz Istočne Njemačke. Iživljavali su se na meni kao divlje zvijeri. Činili su sve šta su htjeli. I dok sam bespomoćna gledala njihova lica koja se grče, dok stenju i uzdišu, razmišljala sam o bravaru Miši koji je otključao vrata berlinskog zida i pustio zvijeri iz kaveza.

   Pošto su se borbe između Hrvata i Srba na Savi rasplamsale, često su bile oglašavane zračne opasnosti. U takvim prilikama ljudi su trčali prema skloništima. Bila je tu trka i opšti metež. Ja sam žarko željela da je jedna bomba padne na zgradu u kojoj sam ja i da mi tako prekrati muke. Iskoristila sam jednu takvu priliku i uspjela preko Save stići u Bosnu. Ponijela sam pasoš kao jedini spas i cijelo vrijeme ga čuvala kao oko u glavi. Uskoro sam se našla u jednom selu kod Odžaka. Tu sam uspjela nabaviti dimije jer sam se uvjerila  još za vrijeme mojeg  hapšenja na stanici da me one mogu zaštititi. Prebacujem se do jednog sela blizu Brčkog pješke i traktorom. U to selo sam stigla u traktorskoj prikolici sa još desetak žena. Među nama je bila i jedna djevojčica oko  petnaest godina po mojoj procjeni. Bila je obučena  u farmerke i usku pamučnu usku majicu tako da su joj se

grudi isticale. Zaustavljaju nas neki neobrijani vojnici u šarenim uniformama kakve se u Bosni  nose.  Sjetila sam se kako sam prošla u Slavonskom Brodu kada sam bila slično obučena, kao ona sada. Uplaših se ja za nju.

    Nažalost, moj strah i moje slutnje bile su opravdane.

Izveli su nas iz prikolice sa uperenim puškama i smjestiše nas u hladovinu neke šupe. Jedan od njih  dolazi i poziva prstom onu djevojčicu i odvodi je u drugu prostoriju šupe. Između njih i nas su daske prilično razmaknute tako da se može skoro sve vidjeti, ali ne posve jasno. Ali se zato sve čuje pa i najmanji šum. Orgijanje je počelo. Bilo je deset sati ujutro. Njih trojica su bili sa njom, a dvojica su nas čuvali. Iz kuće domaćina iznijeli su sanduk piva i pili su. Onaj što ju je  odveo od nas brutalno ju je silovao. Ona se opirala, plakala i molila da to ne čini. Njeni krici su nam parali uši. Žalila sam je, željela sam joj pomoći, ali nisam mogla. U tom trenutku sam se sjetila užasa kroz koje sam i sama prošla.

Na kraju je izbacio djevojčicu van, potpuno golu. Zgledale smo se i mahinalno pipale po sebi tražeći neki komad odjeće da joj damo. Ništa na sebi nismo viška imale. Djevojčica je shvatila naše poglede, zahvalno nas pogledala svojim uplašenim očima, prekstila se, rekavši:

   – Sveti Savo, pomozi!

 Razbojnik koji ju je silovao, sve je čuo i vidio  jer joj je stajao iza leđa. Nakon njenih riječi, presjekao ju je rafalom. Pala je jadnica licem u prašinu. A taj rafal nam je ranio dušu, meni pogotovo. Osjećala sam se krivom što joj nisam dala svoje dimije još dok smo bile u prikolici. Jer, ako sam ja već stradala ne imavši ih u Slavonskom Brodu, ona ih je mogla imati i danas bi bila spašena. Nakon toga dolazi druga vojska u sivo maslinastim uniformama, majica sa kratkim rukavima, uredno obrijanih. Među nama neko utvrdi da su to srpski dobrovoljci. Oni nas tjeraju u Brčko. Iz Brčkog dolazim do Novog Sada. Tamo sam bila u prihvatilištu Crvenog krsta  Srbije. Rekoše nam da postoje ljudi koji Bosance odvoze autobusima u inostranstvo, a da nam ljudi u Crvenom krstu mogu srediti potrebne papire.

   Pošto se ti ljudi nisu pojavili, odlazim u Sombor  jer sam čula da se odavde lakše može otići. I zaista, već sutradan sam imala autobus za Švajcarsku. Autobus je bio pun bosanskih Muslimana koji su se kao izbjeglice nalazili u Vojvodini. To je inače, jedini i najkraći put za Zapadnu Evropu. Platili smo svako po  tri stotine maraka za put. Stižem u Švajcarsku i prijavljujem se kao izbjeglica. Dobivam pomoć od trinaest franaka na dan kao izbjeglica.

   Znala sam da sam trudna, ali tada nisam mislila o abortusu jer sam morala spašavati glavu. Kad sam se malo privikla na novu sredinu, počele su psihičke traume. Kad god sam sjela ili legla, dijete mi se u utrobi micalo. Šetala sam nervozno po sobi  i sjećala se svih proživljenih strahota. Morala sam se obratiti psihijatru  i uzimati lijekove za smirenje. Primiče se dan poroda. Pročitala sam u tv programu da će biti direktan prijenos liturgije žrtvama preko švajcarske televizije. Raspitala sam se gdje je ta crkva nadajući se da ću tamo pronaći doktora koji govori naš jezik.

   – I jesi li uspjela naći Srbina? I zašto Srbina?

   – Lijepo su me primili u Vojvodini, zato sam tražila Srbina. Sa Hrvatima sam imala loše iskustvo. Od mojih Muslimana nisam ni tražila pomoć. Oni bi me ismijavali da rađam kopile jer sam neudata. Inače sam cijelo vrijeme skrivala trudnoću. Sjetila sam se njemačkog kancelara Valtera Šela koji je usvojio dijete, a ja sam svoje htjela odnijeti " tati Genšeru". Čula sam da ima još ovakvih trudnoća od plaćenika i da se žene nalaze u Švajcarskoj.

   – To sam ti sada citirala Sadetu. Strpi se još malo, da čuješ Fatimu i daljnji tok događaja.

   – Živjela sam u Sarajevu do ljeta 1992.godine. Napustila sam ga tek onda  kad i drugi građani jer su se sukobi proširili na cijeli grad. Lično sam bila neutralna i mislila sam da političari namjerno šire frku među rajom. Kada su se moji susjedi Jevreji od mene opraštali, vidjela sam da je šejtan odnio šalu. Znala sam da Jevreji imaju osjećaj za opasnost i tri noći kasnije nisam mogla zaspati. Odlučila sam i ja za njima bježati u Beograd. Prijavila sam se tamo u Komesarijat za izbjeglice. Oni su mi dali smještaj. Ostala sam tamo nekoliko mjeseci. Može vam izgledati čudno, ali sam tu shvatila sve strahote rata.

Na ulicama sam sretala mladiće bez ruku, nogu, bez oka, unakaženog lica, sa štakama tako da sam u jednom momentu pomislila da tu naš Kusto snima  film. Takva situacija je u Beogradu, a ja pokušavam saznati kako je sa mojima koji su ostali u Sarajevu. Sve me je to jako potreslo. Stupam u kontakt sa prijevoznicima koji voze u inostranstvo. Odlazim najprije u Austriju. Poznanici me savjetuju da idem u Švajcarsku jer je tamo za nas najbolje. U toku je prikazivanje silovanih muslimanki iz Sarajeva pa mi ovi iz SDA organizuju odlazak tamo.

     – To ti je bila dijete moje ispovijed žene koju su kasnije zloupotrijebili. Kao i ostale  i što ćeš sam zaključiti kad čuješ nastavak priče.

Nastaviće se ...

Prečica do romana Milke Kajganić klikom na sliku!

PODELITE OVAJ TEKST NA: