detalj slike: KRK Art dizajn

 

NA PRVI POGLED

Imaju na ulici ispred moje zgrade tri klupe, trošne i zaklonjene nadnesenim krošnjama. Na prvoj najčešće sjedi jedan Ukrajinac, moj komšija, četrdesetogodišnjak, bucmast, s licem dječaka. Puši kubanske cigare, zapisuje  nešto u blok za skiciranje i smješka se. On stanuje u stanu iznad mog. Sluša glasno vijesti na ukrajinskom i s vremena na vrijeme izvjesi ogromnu ukrajinsku zastavu koja zastire i vrh mog prozora. Onda ga najvjerovatnije neko upozori da je to zabranjeno, pa je skloni, ali sljedećeg dana, kad ga uhvati nacionalni ponos i ponesu duboke emocije, on je iznova izvjesi. Ostatak vremena, slobodnog, kojeg izgleda ima na pretek, provodi na toj klupi.

Na drugoj klupi sjedi jedan moj drugi komšija. Ne znam na kojem spratu stanuje, ali sam ga zapazio jer se i on neprekidno smješka. Ali bolećivo, kao da je pod stalnim dejstvom marihuane ili leksilijuma. Nosi uvijek sunčane naočare zlatnih okvira i drži pokraj sebe neki gazirani sok. Seven ap ili džindžer ejl. Ne radi ništa. Bulji u prazno i otpija s vremena na vrijeme gutljaje iz plastične flaše od pola litra.

Na trećoj klupi se posjetioci mijenjaju. Ona nema stalnog gosta koji je zaposjeda u isto vrijeme.

Evo, danas, u predvečerje, vidim na njoj staricu neodređene starosne dobi. Odjevena je u crnu odjeću, sjedni pognuta i nadimljena nad nečim. Ispred nje je hodaljka. Parkirana sa pomoćnim sjedištem okrenutim prema naprijed, tako da se starica koristi stražnjim dijelom sa ručkama i duguljastom korpicom kao podmetačem. Starica puši, Odbija kratke dimove. S vremena na vrijeme podigne neznatno glavu uvis, kao da razmišlja o nečemu.

Pada mi na um priča Dostojevskog Stogodišnjakinja i oblivaju me neke tople emocije za staricu. Da li je sama? Ima li unuke, neki rod ovdje u velikom gradu? Kako je došla  do klupe uz pomoć hodaljke grbavim i neravnim cestama i izranjavljenim trotoarima Toronta. Zaputiće se nakon ovog kratkog predaha na klupi prema svom stanu. Već je predvečerje. Stići do svoje zgrade. Ući će u  lift. Stupiti potom  u prazan stan. Preći točkovima hodaljke preko povisokog praga. Neznatno uspraviti pogrbljena leđa i upaliti svjetlo. Otići uz pomoć hodaljke do frižidera. Izvaditi šerpicu s rijetkom čorbom od juče. Podgrijati je na šporetu na kojem radi samo jedna ringla. Udrobiti pola kriške otvrdlog bijelog hljeba od juče  i pojesti je pomoću škljocave proteze koja je već odavno prerasla usahle desni...

Zamišljam tako bakin život i zavlačim ruku u džep. Daću joj deset dolara, slično junakinji iz Dostojevskijeve pripovijetke, koja je starici od sto četiri godine dala pet kopejki da kupi zemičku u nekoj pekari na Nevskom prospektu. Možda ću je i priupitati ima li unuke, da li je sama? Progovoriću s njom nekoliko rečenica, tek da pomisli da je nekom važna, da nekog interesuje njen život.

A onda, primakavši se na desetak koraka primjećujem da baka ispred sebe, na stalku hodaljke, drži naslagan svežanj srećki, da se nadnijela nad jednu i da čakijicom struže srebrnastu foliju sa tzv. "greb-greb" srećke državne lutrije. Ćejfi i gustira. Ostruže jedan broj, pa ga gleda, odboje kratak dim iz cigarete, pogleda načas u nebo, kao da se došaptava s nebeskim silama, ili priziva sreću, pa pređe na drugi.

Sada se nalazim naspram starice. Oči su joj svjetlucaju kockarskim sjajem, odražavaju napregnutost, blagi zanos i uzbuđenje. Starica uživa, gustira i nada se. Taj ritual izgleda već traje, pošto joj ispod nogu vidim pet pikavaca s bijelim filterom. Jer i cigarete su dio užitka.

Vadim ruku iz džepa s pripremljenom deseticom. Čini mi se neprimjerenim da joj dajem novac. I razmišljam kako izgleda ništa nije onako kao što na se čini na prvi pogled. I kad stvari posmatramo iz daljine. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: