detalj slike: KRK Art dizajn

Roman Mali UNPROFORac književnice Milke Kajganić iz Ciriha, Švajcarska, donosimo u nastavcima, svakog četvrtka. 

Inspirisan istinitim događajima za vrijeme rata u Krajini i Bosni od 1992.godine i demonstracijama žena po Švajcarskoj

Prvi deo možete pročitati OVDE.

 MALI UNPROFORAC

GLAVA IV

    Okolo baraka postavljene klupe u izbjegličkom smještaju na granici grada Aaraua i Suhra. Pored velike dvorane i postavljenih strunjača i madraca, tu je i priručna kuhinja. Tu su žene napravile raspored kuvanja.

Prednost su dale ženama sa djecom. I njih ima desetak među stotinjak žena, različitog uzrasta. Ali su svi još maleni, nisu ni za školu dorasli. Stigli su u dva autobusa, onako u dronjcima. Njih je prve primjetio  Neđo i Milica koji su, vidjevši ih kao izbjeglice na televiziji, došli sa igračkama od svoje djece. Da ih obraduju, da im se uplašeno i ozbiljno lice razvuče u osmijeh, onaj dječji kojem se i odrasli vesele.

   A Neđo, vlasnik biroa za pružanje pravnih usluga, znao je kako pridobiti povjerenje.  Svako veče sa omotima pite ulazio je u  taj prostor sa osmijehom na usnama.

  Svaki razgovor vodio je vrlo pažljivo, da te žene ne uvrijedi, ali da sazna i poneku njihovu tajnu. Čudio se kako u gomili staju pred tv kamere švajcarskih televizija. Voditelji novinari najavljuju senzaciju: to su sve silovane Muslimanke iz Bosne. One sve izjavljuju da su počinioci Srbi. Te vijesti novinari potkrepljuju izjavama predsjednika Komisije za ljudska prava UN Tadeusza Mazowieckog. Vijesti sa televizije pune stupce svih novina.  Raste znatiželja, raste saosjećanje sa žrtvama.

   Neđo priča besposlenim ženama kako on zna koja je muva ženska, a koja muška. Ženska je na ogledalu, a muška na grliću flaše. Pojavljuje se smiješak. Onda pita sve te žene da li  znaju dok tu sjede, šta  su i koga predstavljaju. Kad ima on kaže da je to Ministarstvo tuđih poslova, žene se smiju, glasno pa sve glasnije.

   – Znate li vi žene da je Adam bio Bosanac? Ko bi drugi stajao pored gole Eve i jeo jabuku.

Opet smijeh.

   – Šetaju Mujo i Fata, kad će Fata: Ćuj Mujo, mislim da sam ostavila uključenu peć.

   –Daj bona Fato, nisi ništa skuvala ima već dvije godine.

Opet smijeh.

  – Bosanac pita oca šta da radimo, Seja nam se udala za žensko?

  – Jebaćemo zeta – odgovara otac.

Opet smijeh.

  – Ginekolozi su čudna bića. Tamo gdje ostali traže zadovoljstvo, oni traže problem.

I tad sve zanijemiše. Nema smijeha.

  – Pita Fata UNPROFOR vojnika da li ima sidu?

 Kad ču da nema, ona mu odgovori da je sad dobi.

Muk i tišina.

   –Malo crnče u vrtiću se igra i pita ga odgajiteljica:

Da li ti voliš bijelu djecu?

   – Ja sam dobro dijete, jedem sve.

Umjesto smijeha, diže se jedna žena  i zapovijedi:

   - Idi ti odakle si i došao. Ne razumijemo tvoje viceve.

   Čim je došao kući, pozvao je Katu.

    – Ajde bona dođi k nama na kafu.

    Kata se brzo obukla, sjela na bicikl i dođe tim svojim prijateljima. On Srbin, ona Hrvatica.  Mješani brak gdje se ne osjeti nikakva napetost. I gdje se za nacionalnost ne pita. Onako kako Milica, Neđina žena kaže da ovdje u njihovom stanu ne stanuje mržnja već ljubav i sloga.

   – Kato, gledaš li ti televiziju?

   – Gledam.

   – Gledaš li ti ove naše Bosanke, kako se nadmeću koja će biti više silovana.

   – Mene čudi ovaj Poljak Mazowiecki. Kako se u teškim uslovima rata može na brzinu prikupiti tolika građa i dokazi? On izjavljuje danas da je silovano trideset hiljada Muslimanki. Počinioci su Srbi. Možda je brojka veća?

Možda manja? Možda je silovano više Hrvatica ili Srpkinja nego Muslimanki? Jesu li se prilikom borbenih dejstava pripadnici borbenih formacija preoblačili u tuđe uniforme? U ovom ratu sve je moguće, pogotovo među ljudima koji iako zaraćeni govore istim jezikom, imaju istu boju kože pa i mentalitet!

   – Znaš li ti šta ja sa ženom diskutujem: koliko je njih trudnih? Nemoguće je da ni jedna nije ostala trudna. Slutim da među ovima ima takvih. Pričao sam viceve i one su se ispočetka smijale i smijale. Ranjena duša se ne može tako slatko smijati. Kad sam se dotakao tih Plavih šljemova i crnaca, smijeh je nestao. Moram ti reći i ovo: prekjuče nam je bila Ljilja. Donijela nam vijest da jedna od ovih Muslimanki ju je pitala gdje može izvršiti abortus? Zato sam izmislio one viceve da vidim ima tu vatre, kad već one lože vatru, pa ima dima, kojeg ja vidim.

    – Šta misliš da je neka trudna i sa vojnikom UN-a?

    – Oni su tamo mladići, zdravi, sigurno da im treba ženska.  Oskudica je. Nema novca. A oni imaju dolare i marke. Za sitnu lovu hoće da se olakšaju. Koja ženska ne bi zaradila malo para?

    – Kako da to saznamo?

    – Imam ideju: hajde da ja tebe tamo predstavim kao medicinsku sestru. Da im dođeš sa slušalicama i aparatom za mjerenje pritiska. Na to padaju svi, mladi i stari. Pa ih malo propitaj i načni temu o abortusu. Da vidimo jesu li trudne i s kim?

   – Ali ja neću da znaju moje pravo ime. I odakle sam.

   – Smislićemo nešto. U pravu si, pitaće te, odakle si.

   – Moramo se držati Hrvatske.

   – Da, govor te može izdati.  Da smislimo nešto što je poznato, a ne smiju znati da si Srpkinja.

   – Imam ideju. Ja ću biti sestra Smilja sa Plitvica. One o Lici nemaju pojma, a ovo što slušaju borbe po Hrvatskoj čuju i izvještaje sa ličkih bojišta.

   – Idem i ja s tobom, mene već znaju – ponudi se Milica.

    Tako je pao plan za idući dan. U predvečerje će njih dvije da se pojave pred barakama. Milica će ispeći pun pleh pite sirnice, a Kata će donijeti voćne sokove. Da ih obraduju  sa vitaminima i neophodnim mineralima za zdrav organizam.

  – Pa k vragu! I ja sam nekakav vojnik bio! Osnovno pravilo u politici i ratu je kako nadmudriti drugog. Ako budu postavljale pitanje novca, reci im neka računaju na nas. Brže će se otvoriti. Znaš Kato, ovo ti sada kažem, ako one i mediji uspiju, ostaćemo mi Srbi silovatelji u očima svijeta. Silovanja ima, to je sigurno, ali ne u tom broju. Moramo naći bar jedan primjer rađanja djeteta druge rase. To bi bio pun pogodak. A njušim da sam na dobrom tragu. Znaš li ti šta moraš saznati? Datum zadnje periode, da saznamo datum poroda. Pa da ti to objaviš u našim novinama, ovim tvojim ratnim. Njih čitaju svi jer piše da je NOVA RIJEČ ratno izdanje. I ovo prolazi: WAR EDITION, na engleskom. Vidim tu mat lažima, da se šahovski izrazim.

   Razmišljala je Kata o ovim Neđinim riječima cijelu noć. San nikako da naiđe. Teške misli od jutros. Zna da je pred njom težak zadatak. Ona je tu sa perom u ruci, a njeni  sa puškom u ruci na braniku ognjišta. Javi se i strepnja, hoće li uspjeti u toj svojoj namjeri da dokaže neku drugu istinu koju tek treba da otkrije. Onda se sjeti najmlađeg brata. On je na prvoj borbenoj liniji, u šumarku iza kuće, u rovu kojeg su ukopali da neki zalutali metak se ne zarije u bratovo tkivo, u staničje njegovog bića gdje će krvca da proključa i iscuri. Tuga je preplavi, ustaje i pali žutu voštanicu, da plamičak svijeće obasja sobu gdje ona vidi Sinišin i Baćin lik. Ta dva još golobrada mladića  iz iste ulice odoše u nebeski raj. Ostaše im uplakane majke, tuguje Kordun za svojim vojnicima čiji dum dum meci raznesoše njihovu utrobu.

   Pali Kata tamjan, izgovara molitvu šapatom, da zidovi ne čuju i razaznaju te riječi tražeći duh Gospodnji. Da se njemu pokori, da istraje u vremenu koji je pred njom. Ta riječ istrajnost  traži od nje puno odricanja kojim bi se otjerale zle sile. Da njeno htijenje uđe u u tu tamu zla, u mržnju i sebičnost, u laž koju tako te žene prosipaju iz dana u dan. Slikaju se "silovane" bez straha da će upravo ta tv slika biti i dokaz. Dokaz nevinosti tih golobradih mladića  koji iz nužda uzeše pušku u ruke.  Da zaustave tuđu vojsku satkanu od istih takvih mladića koji prodiru do ognjišta koja se brane. Jedan komad zemlje na čije pravo  posjeda  polažu dvije zaraćene vojske.

GLAVA V

Treba doći do istine koja je prekrivena gomilom laži, bi misao koja je prodrla duboko u moždane Katine vijuge. Mora zagraditi misaoni tok, mora ući tim ženama pod kožu da se otvore, i shvate da su propagandno ratno oružje.

   Predveče se sastala sa Milicom i njih dvije krenuše u taj privremeni azilantski smještaj.  Dokone žene odmah je upitaše gdje joj je muž i zašto ih danas ostavi bez vica o Muji i Fati.

   – Evo sam vam dovela medicinsku sestru da vam ona malo posluša srce i pluća. Mnogo pušite i mnogo kafe pijete. Pa smo se dogovorile da vam izmjeri pritisak i puls.  A naša Smilja zna i po neki vic. Ajde im reci bar jedan Smiljo!

   – Dođem kući, priča Fata, kad ono Mujo kafeniše sa komšinicom. Ja se živa pojede, ne znam da li sam poranila ili zakasnila?

 Žene se sa klupe digoše, zapljeskaše i traže bar još jedan.

   – Ženo, spavaš li?– upita Mujo Fatu.

   – Zatvorila sam oči na mah, putujem.

   – Hrčeš!

   – Ma to ja traktorom putujem.

  Smijeh se prolomi, žene napraviše polukrug oko Smilje i Milice. Jedna za drugom prilaze, pružaju lijevu ruku i čekaju da se živa u aparatu počne spuštati do tog zvuka koji će odrediti nižu vrijednost krvnog pritiska.

   – Ja sam zadovoljna, u dobrom ste zdravlju sve. Ako se slažete, ja bih vam ponovo došla. Ako imate bilo kakav gorući problem, možemo popričati. I tražiti rješenje.

   – Odakle si ti?– radoznala je je Hidajeta, koja se tako predstavi.

   – Ja sam sa Plitvica.

   – Znaš šta? Ti si nam došla kao uljez ovdje. Ko te je poslao?

   – Niko. Milica i Neđo su vidjeli vašu tugu, a tuga hoće da iz duše prodre kroz miokard i do dubine srca. Zato su me zamolili da vas ja besplatno pregledam.

   – Znači da si ti iz Hrvatske?

   – Jesam.

   – Slušaj ti! Tvoji Hrvati su se ujedinili sa Srbima u mojem Travniku. Tamo nas Muslimane otjeraše sve do Kraljeve Sutjeske. I onda proglasiše to hrvatskom državom.

   – Ne raumijem se ja draga moja u te borbe. Ni ko se s kim udružio i protiv koga ratuje. Ja sam pobjegla ovdje da živim u miru i slobodi, a ne da gledam kad će me nečiji metak zakačiti. Meni nemoj o politici, to me ne interesuje. A nisam zaslužila da me tu napadaš, ni krivu ni dužnu.

   – Da, tako je, ostavi sestru na miru,– prodera se jedna mlada žena plave kose skupljene u  podebelu pletenicu.

   Gleda Kata sve te žene upijajući njihove crte lica pitajući se hoće li ove večeri ući u trag kakvoj trudnoći.

   – Sestro,– prenu je tihi glasić.

   – Da, – okrete se.

   – Možemo li malo na samo razgovarati?

   – Mogu, ali ne ovdje. Dok one jedu, hajdemo malo prošetati.

    – Život mi je bez volje i cilja. Duša mi je u okovima, strah u kostima. Imam zlosutne misli do bola. Do svega preživljenog koji mi izaziva gorčinu u ustima.

   – Pričaj dalje, što si zastala? Tu sam da te slušam. Izbaci van sve što te tišti.

   I tu Enisa ispriča svoju priču.

   – Šta želiš sada? Kako da ti pomognem?

   – Ne znam sestro. Ne znam kakvo ću dijete roditi, ko je otac?

    – Koliko si dugo trudna?

    – Od skora.

    – Jesi ostala trudna iza silovatelja?

    – Nemam periodu već tri mjeseca. Majka mi reče da možda i nisam trudna, možda mi je perioda izostala i zbog straha kojeg sam proživjela. Slušala sam od svoje babe kako se ona štitita od neželjene trudnoće. Pričala je baba mojoj majci, onako u prijekoru, da bi rodila cijelu fudbalsku momčad da se  nije ustajala , prstima širila rodnicu da ta sperma sva iscuri. Pa sam i ja tako radila.

   – Da li si mi sve ispričala?

   – Nisam. Zato sam te pozvala na stranu. Imala sam odnose i sa vojnikom UN-a. Plaćao mi je svaki dodir. Zavoljela sam ga, zbog njegove galantnosti.

   –Šta znaš o njemu?

   – Znam da je iz Kenije,musliman.

   – Kada se on pojavljuje u tvojem životu?

   – Odmah poslije zadnjeg silovanja. Oni su došli i zatekli nas na djelu. Odvojili su nas od plaćenika. I dok smo se vozili prema slobodi, ja sam ga uhvatila za ruku u znak zahvalnosti. I počela sam mu ruku milovati. U jednom momentu, on je meni uzvratio dodirom. Sutra je došao u selo gdje su nas ostavili. I tako je počela moja ljubav.

   – Da li bi on mogao biti otac djeteta?

   – Ne znam, nisam sigurna. Šta ako rodim njegovo dijete? Biće crno kao on.

   – Pa šta onda. Dijete kao dijete.

   – Šta će mi moji reći? Ne smijem kući doći. Dido bi presvisao od žalosti. Cijelo selo bi nas ismijavalo. Pričali bi kako sam otišla na more pa da sam od sunca dobrano izgorela, pa mi je i  dijete crno.

   – Zašto se s njim nisi čuvala trudnoće?

   – Pa imao je uza sebe kondom.

   – Gdje on sada? Da li da ga potražimo?

   – Kenijci su svi prekomandovani tamo u okolinu Knina.

   – Daj mi ime, pa ćemo ga tražiti preko Crvenog krsta.

   – Ne, to ne mogu.

   – Reci što hoćeš sada? Prošlo je tri mjeseca. Za abortus je kasno.

   – Zar stvarno?

   – Enisa, slušaj me dobro. Dobro si opisala svoj položaj, razumjela sam svaku riječ   od muke do ogorčenja. De ti razmišljaj o svojoj budućnosti. Ako sada ovu poodmaklu trudnoću prekineš, nikada više nećeš biti majka.To će ti svaki ginekolog reći. I upozoriti te. A to trebaš i potpisati. I rizik je prekid trudnoće u toj dobi za život majke.

   – Šta mi se može desiti?

   – Da ti probije zid maternice pa da umreš od iskrvavljenja.

   – Šta mi predlažeš?

   – Odvešću te kod ginekologa da ustanovi starost trudnoće i da čujemo njegovo mišljenje.

   – Kako ću do njega kad nemam zdravstveno osiguranje?

    – Kako znaš da to zdravstveno neće platiti?

   – Bilo je tako i sa  Vahidom.

   – Od koga si saznala za nju?

   – Ma ovi naši iz SDA iz St.Gallena su pričali kako se ni Vahida nije mogla riješiti kopileta. I ona čeka porod.

   – Poznaješ li Vahidu?

   – Samo iz priče.

   – Da li ovi tvoji znaju da si trudna?

   – Ma znaju. Dok smo putovali, samo sam ja povraćala, pa su ove starije žene odmah rekle da sam trudna od silovanja. Htjele su da me iskoriste. Nagovarale me i dale mi napisani tekst što ću pred švajcarskim novinarima govoriti. Da to naučim napamet. Ja sam to odbila. Ne mogu ja izgovoriti riječ Srbin i njega okriviti za nešto što do sada ni jednog nisam srela. Kad su došle Švajcarkinje i taj njihov ženski pokret, ja sam ih odbila  i glavom i rukama. Pomozi sestro, od Alaha ćeš biti nagrađena za dobro djelo.

   – Hajde sa mnom. Idemo na kliniku.

   – Sada? Noć je.

   – Sada ili nikada. Uvijek ima dežurni ginekolog. Pregledaće te. Znaćeš koliko dugo si trudna. Vidjećeš da ćeš sutra biti mirnija.  Milice, idemo li?

     Veče je bilo ugodno toplo, neki povjetarac se poigravao sa njihovim siluetama u sumraku koji je dan pretvarao u mrklu noć.

     Mirno su sve tri prošle mimo noćnog recepcionera koji je samo podigao glavu u znak pozdrava.

   – Sestro Kato, uvedite pacijenticu u ordinaciju i pripremite je za pregled,– reče ginekolog.

     Kata uzdahnu. Okrete se prema Enisi i Milici koja je kolutala očima.

   – Razumiješ li ti imalo njemačkog?

   – Ne, nikad nisam učila njemački i ovdje ga prvi puta slušam. Taj narod kao da ima nešto u grlu što im smeta dok pričaju.

    Kata uperi pogled prema Milici i razumješe se. Ostala je ispred vrata ordinacije.

   – Doktore, nemojte izgovarati moje ime, molim vas.

   – Zašto?

   – Objasniću vam kasnije.

   – Dakle, opustite se. Da, trudni ste. Uključiću ultra zvuk pa ćemo utvrditi i tačan datum poroda. Evo muške napredne bebe. Porod trebate očekivati početkom aprila.

Ustanite, u ovu čašu se pomokrite da vam pregledamo bubrege i onda još da izmjerimo krvni pritisak.

    Dok je Enisa bila u toaletu, Kata iskoristi priliku da ispriča  kako je ova mlada žena u dilemi ko je otac djeteta.

    – Enisa,– obrati joj se ginekolog, vi ste preživjeli torturu. Evo vam uputnica za psihijatra. Sestra će vas odvesti tamo sutra. Napisao sam hitno. Vama treba psihološka pomoć. Ako bude potrebno, dobićete tablete da lakše izađete iz psihičke krize, a koje neće štetiti vašoj bebi. Molim vas da se pridržavate uputa i dođite mi za mjesec dana na kontrolu. I zapamtite, prva trudnoća se nikada ne prekida. Ako bih vam ja to učinio, nikada više u životu ne biste postala majka. Što se tiče vašeg zdravstvenog statusa, ja vam mogu obećati da vas neću voditi kao trudnoću. Uvažavam vaš izbjeglički status. Tako ćemo vas voditi do poroda. A vi do tada riješite vaš status. Ako ne, onda ćete ga  morati platiti. Planirajte i troškove pedijatra. On mora pregledati bebu i provesti prvu vakcinaciju.

    Klimnula je glavom i izgovorila prvu naučenu riječ

na njemačkom, riječ hvala.

   – Sestro, hvala ti. Lakše mi je sada. Preračunavam se. Nisam u to vrijeme bila silovana. Ipak je to zametak UN-a. Nosim malog Kenijca u mojoj utrobi.

   – Možeš li malo vedrije gledati na jutro koje dolazi?

   – Riješio me doktor dileme. To me mučilo. Nekako sam zaboravila sva lica onih plaćenika.

   – Ako je maleni Kenijac, biće lijepa beba. Sa obraščićima i onim punim usnama. Ja sutra radim, a ti mi dođi na kliniku oko pola dva. Kad prođe pauza za ručak da te odvedem kod psihijatra.

    – Kako ti sestro znaš kako izgledaju Kenijanci?

    – Znaš li ti kako izgleda Nelson Mandela? Ne znaš. Lijep čovjek,ali tamnije kože. Takav je afrički jug. Opusti se i sutra se vidimo.

   Milica je uhvati pod ruku i odoše. Kata ode u svoj stan i taman je uskočila u spavaćicu, kad telefon zazvoni.

    – Nisam mogla izdržati Kato, a da te ne zovnem. Skoro nam doktor sve upropastiti kad te imenom nazva.

    – Da, i ja sam se prepala. Nego, znaš šta ima novoga?

Enisa mi je odala jednu tajnu. U kantonu St. Gallenu ima još jedna trudna žena. Zove se Vahida.

   – Hoćemo li do nje? Neđo spava, da li da ga probudim?

   – Nemoj. Moramo biti oprezni. On mora, preko ovih Muslimana što mu dolaze u biro, saznati bar za jedno ime iz njihove SDA organizacije. Pa da saznamo u kojem je Vahida gradu.

   – Šta planiraš?

   – Čim to saznamo, pravimo strategiju dalje.

    Zadovoljna i pomalo srećna zagrlila je jastuk i utonula u san.

    Ujutro se sama opet probudila. Čekala je taj maleni crveni satić kad će se kazaljke poklopiti sa onom za buđenje. Tek tada je ustala, skuvala kafu i pravila plan.

Pod tušem ga je razrađivala. Da, dok ne otkriju Vahidu, neće ni redakciji ništa pisati. Ovdje su žene žrtve, a njih će morati sa svih strana da zaštiti. A da se i istina iznese.

Kako to od bijelog Srbina i bijele Muslimanke se rađa crno dijete? Teška tema za obraditi. Nema još dokaza, a njih će trebati prikupiti.

    Jutro na klinici, kao i svakim radnim danom. Brojne vizite i operacioni plan i koncentracija gdje i kome dati prioritet. Da li onim pacijentima koji ujutro natašte dolaze i direktno idu u salu ili ovima što leže i u strahu čekaju otvaranje vrata i sestrinski osmijeh da kreću. Njih dvije guraju krevet sa točkićima do predvorja sale i tu pacijenta predaju operacionom tehničaru koji ga premješta na operacioni ležaj. Tu dolazi odmah anesteziolog, bode venu i ubrizgava anestetik. U drugoj sobi operater pere ruke  i instrumentarka mu navlači mantil, rukavice, kapu i masku na lice.  Staje potom za stol sa instrumentima i kad anesteziolog kaže, da se počinje, skalpel zarezuje kožu. Kad operacija bude gotova, pacijent se odvozi u intenzivnu njegu. Tu se posmatraju njegove vitalne funkcije koje se prate preko monitora. I kad sve bude stabilno, zovu se sestre sa odjeljenja da dođu preuzeti pacijenta.

    Tako je Kata tog dana išla već četvrti put po svoga pacijenta . Sve urološki slučajevi koji će pored infuzija imati i ispiranja rastvorom kuhinjske soli. Sve te operacije prostate traže takav tretman. Izapire se mokraćni sistem sve dotle dok se u kesi u koju curi mokraća, ne pojavi bistra tekućina. To je naporno jer se mora računati unos tekućine u organizam i onaj volumen koji se izmokri. Ta bilanca tekućine koja iziskuje pažljivo upisivanje u tabele i konačno zbir.

    Vrijeme leti u toj žurbi i obimu posla.  Kad je pogledala na sat, vidjela je da je i ručak preskočila. Predala je raport kolegici i uputila se na recepciju klinike.

Enisa joj pođe u susret i obadvije se nađoše u čekaonici čije zidove su ukrašavale slike poznatog Miro slikara.

   – Razumiješ li se ti sestro Smiljo u ove slikarske linije?

   – Ne. To je neka apstrakcija što samo autor slike zna. Ja nemam dovoljno znanja iz slikarstva da bih to mogla protumačiti.

    Tada vrata otvori visoki sijedi čovjek lijepog  lica i brčića što ga ukrasavaju.

    Kata je dugo nešto pripovijedala, a ljekar je to zapisivao  i svako toliko se zagledavao u Enisu koju prvi put vidi. A ona, kao da je razumjela značaj tih riječi, spusti glavu.

   – Dijete moje, nemoj da se stidiš,– obrati joj se psihijatar. Enisu preplaviše emocije i ona ne izdrža. Suze su nadošle kao obilna kiša koja se sli na njeno mlado lice.

Doktor ustade, priđe  i nasloni joj glavu na svoja prsa.

   – Sve će biti dobro, dobro, isplači se. Jako, jako se isplači, da sav taj čemer izađe iz tvoje duše,– naredi joj.

A Enisa nikako da prestane. Prošlo je već petnaest minuta, a na njenoj bluzi se ocrtava mokra fleka.

GLAVA VI

Pred Neđom se našao veliki zadatak kojeg mora odraditi da bi riješio zagonetku vezanu za Vahidu. Smijao se i zadovoljno trljao ruke do sada postignutim.

   – Bog nam prostire put, vidi kako se kamenčići slažu u mozaik. Nisam ja bio ni tako loš đak dok sam učio opštenarodnu odbranu. Šta kažeš na to sestrice?

   – Eto otkrismo i Vahidu. Molim te da budeš lukav i krajnje oprezan.

   – Idem ja u ofanzivu. Počeću od onog Hakije što ih je vodao pred tv kamerama. Ne brini. U biro mi i oni dolaze pa ću izvući potrebne informacije. De ti sklapaj reportažu.

   – Ne mogu još. Budi strpljiv. Kad otkrijemo Vahidu, onda moram kontaktirati glavnog urednika i najaviti mu događaje.

   Baš mu je prijao ovaj razgovor sa Katom. Strategija mora biti takva da to bude senzacija. Već vidi namrštena lica svih onih švajcarskih žena što su žene vodale čak do kantona Tićina. U talijanski kanton pa otuda idu sve vijesti i do Vaticana. A ta Sveta Stolica i njihovi nunciji će osuditi nasilje nad ženama i potvrditi Srbe kao silovatelje. I tako će svaki Srbin teže ovdje na Zapadu doći do stana, do radnog mjesta.

  Čekao je dva dana i onda mu sine ideja. Nazvao je  Hakiju. Javila se njegova žena. Predstavio se kao neki Nusret iz St.Gallena. Traži glavnog u SDA tamo. Ubrzao je govor rekavši da je skupio nešto novca i da to njima preda, za naoružanje Alijine vojske. Žena ga zamoli da sačeka dok otvori muževljevu agendu. I izdiktira  telefonski broj nekog Omera Karamarkovića.

   – Dobar dan, komšo,– tako se Omeru predstavi.

Žena mi upoznala neku našu hanumu, Vahida se zove.

Obećale su se posjetiti. Ova moja izgubila adresu i telefon. Pomozi, tako ti Alaha.

  – Je li to ona naša št o je silovana?

  – Da. Vidjela ju je na televiziji.

  – Ona ti je tu uz neku rodicu. U Hauptstrasse. Ne znam broj, ali ćeš je lako pronaći. Prođi Coop benzinsku i prva zgrada desno, tu ti je ona. Zvonite na imenu Begović.

 – Hvala ti drugar. Nego reci mi, kod koga bi mogao uplatiti malo para  za kupovinu oružja, tamo dolje za naše?

   – To možeš i kod mene. I ja sam povjerenik bosanske Vlade za ovu zemlju.

   – Ja sam ti u Ticinu. Ovog vikenda planiramo doći k vama. Pa ću te nazvati, da se sastanemo. Ako te ne nazovem, znači da je nešto nepredviđeno iskrslo.

   Tu se razgovor završi. Uzbuđen poče nervozno da šeta gore dolje po kancelariji. Otvori vrata i nagne se nad sekretaricu koja je pisala neki dopis policiji za produženje vize jednom Hrvatu.

   – Šefe, ne hodajte mi više tuda. Ometate me. Što ste nervozni? Idite van i prošetajte!

   – U pravu si.

    Prešao je preko semafora i ušao u prvu kafeteriju. Naručio je i svoj espresso. Tada mu sinu ideja. Priđe konobarici , plati nepopijenu kafu i žurno izađe. Znao je da tu vijest mora najprije Kati reći. Žurio je po  tom vrelom suncu do klinike.

  – Sele, imamo je!– uzviknuo je pred preplašenom Katom.

  – Dobro, završavam u četiri i odmah dolazim k tebi.

   – Da li da nađem i Ljilju?

   – Šta će nam ona?

   – Treba nam i treći igrač za napad, onako vezni, sa boka.

   – Dobro treneru, razradi tehniku igre pa se vidimo.

   Tek u pet popodne su se sastali u njegovom birou. Pucketao je onim svojim dugim prstima po stolu sa kojeg je sklonio svu onu papirologiju koju odnese na sekretaričin stol.

   – Kako ćemo cure do Vahide? Koja će zvoniti na vrata?

Predlažem da to bude Ljilja. Pa sada da smislimo zašto je traži?

  – Meni se ta tvoja ideja ne sviđa – odmah Kata odgovori.

  – A šta bi ti?

  – Imam drugu ideju. Ljiljo, ova tvoja firma za čišćenje bolnica ima svoju filijalu i u Frauenfeldu. Da li je imate i u St. Gallenu?

  – Imamo, u nekoliko kantona,– smireno reče Ljilja.

  – Kako vam izgleda radna odjeća?

  – Onako, mantili sa znakom firme.

  – Da li imate svi iste ili  ste različiti po kantonima?

  – Kako misliš, različiti?

  – Znaš ti Švicere. Kad su pitali male đake u školi kako djeca dolaze na svijet, jedan je malac rekao da djecu donose rode. Drugi se pobunio i rekao da je to kod njih različito, od kantona do kantona.

  –  Mani se viceva, reci šta hoćeš?

  – Bi li se ti obukla u radni mantil i da se mi malo prošetamo po bolnici u St.Gallenu? Nećeš nikome zapeti za oko. Da uđeš u njihovu ginekološku polikliniku?

  – Šta ću tamo?

  – Da pročitaš u kartonu kad Vahida ima termin poroda.

   – Nemoj mene, ne razumijem ti se ja u medicinu!

   – Pa pismena si. Završila si gimnaziju. Trebaš samo pročitati kad je imala zadnju periodu i onda termin poroda.

   – Kako da to nađem?

   – U svakoj ambulanti imaš one ormare sa ladicama. Otvoriš ladicu i tražiš prezime Begović.

   – A šta ako se ona tako ne preziva?

   – U pravu si. Idemo zato direktno na stan. Ako se drugačije preziva, biće etiketa na poštanskom sandučetu.

Pa ćemo otuda u bolnicu. Gdje ti je mantil?

   – U garderobi, u bolnici. Idemo tamo. Šefe, voziš li nas?

   – Ne vozim ja u mojem crnom mercedesu sa kožnim sjedalima tu neku čistačicu!

   Kad su sjeli u auto, Kati pade još jedna ideja.

   – Vozi me do stana. Idem uzeti fotoaparat. Da naslika Ljilja karton. Ja ću ga onda protumačiti.

   – Odlično Sele. Što volim što imate klikere u glavi, a ne slamu – veselo komentariše Neđo.

Lako su našli označenu zgradu. Zaviri Kata  na sandučiće i ubrzo se vrati.

   – Osmanović Vahida.

   – Rekoh ja vama, šta ako nije Begović?

   Sumrak se navukao, upalile su ulične svjetiljke. Iako nikad nisu bili u prilici da traže Kantonalnu bolnicu, lako su se snašli. Putokaz je svuda po gradu.

   Ljilja je još na parkingu obukla svoj plavkasti mantil i njih dvije su krenule naprijed. Neđo se dobrano izokretao i kad vidje, da mu ništa ne bi sumljivo, krenu za njima.

  Hodale su pustim hodnicima do dijela bolnice gdje velikim slovima piše: poliklinike. Svuda mrak.

 Upali Ljilja svjetlo, ode u prostoriju gdje piše nečisto.

Uze kofu, natoči u nju vode, uze onaj držač i krpu za pranje podova i mahnu Kati da je slijedi. Vrata su bila otključana. Uđoše u hodnik. Tu Kata sjede na stolicu. Ljilja se nagnu, pokvasi onu krpu i poče da pere pod.

   – Ma, šta radiš?

   – Ajde se ti ne mješaj u moj posao. Digni noge na stolice. I ćuti. Lopta je kod mene, ja zabijam gol.

    Gleda Kata u sat. Sada će deset. Ma šta radi toliko dugo unutra? Šta ne izlazi?

    U to je prenu duboki muški glas:

   – Zašto je tu upaljeno svjetlo? I tamo u ordinaciji?

   – Ne znam šta doktor radi.

   – A doktor je unutra?

   – Zašto je ovdje sve mokro?

   – Čistačica je obrisala moju krv. Ja čekam doktora da izađe. Pružio mi prvu pomoć.

   – Onda dobro. Recite čistačici da pogasi sva svjetla kad budete gotovi.

    Još nije ono gotovi izgovorio, kad se Ljilja pojavi na vratima. Sa fotoaparatom na vratima. Taj iz sekuritasa joj mahnu i izgubi se.

   – Oduzelo mi je ovo deset godina života. Šta si radila tako dugo?

   – Snimala. I ultrazvuk. I čitala šta sve piše u kartonu.Novicu čekamo trećeg aprila. A imamo i neke telefone. Šta tu ima Frauenverein da radi?

  – Ma to su ti te žene što ih vodaju pred novinare. Kako Mazowiecki kubicira broj silovanih, tako ove usklađuju svoje akcije.

  – I mi ćemo svoje. Imam ideju. Ti ćeš Kato zvati te Švajcarkinje da pitaš kako je Vahida i kada će porod. Onda moram doći da čistim u rađaoni. Da vidim tog velikog Srbina. Ti ćeš mi dati ovu spravu, da ga uslikam.

   – Dobro ste obavile posao. Ja strepio šta će biti ako su vrata poliklinike zatvorena. Propade nam plan.

   – I za taj problem, imam ja rješenje. Bila bih otišla na recepciju i tražila ključ. Ovako u mantilu.

   – A šta da su ti rekli da je ambulanta zatvorena?

   – Ja bih im rekla da sam dežurna i da je doktor imao hitan slučaj, da moram očistiti pod od krvi.

   – Baš ste experti u svojem poslu. Hoćemo li negdje na piće? Evo ja častim, kao privatni šofer tih experata.

   Stali su na prvoj benzinskoj pumpi na autoputu za Aarau.

   – Sele, kako dalje?

   – Imamo sada ta dva slučaja. Obadva za april. Moram razmisliti kako tu djecu objaviti,a ujedno ih sa majkama zaštititi.

   – Zar nećeš napisati da su to mali UNPROFOR-ci?

   – Ma hoću. Ali na tu toliku laž, trebaju i slike djece. Da nama vjeruju.Moramo paziti da na sebe ne navučemo bijes UN. Taj Poljak je predsjednik njihove Komisije za ljudska prava za zemlje Balkana. Znate šta, ja sam sutra noćna. Ići ću ja  u konzulat. Na savjetovanje, da ne napravimo greške u koracima.

   – Ma ko će te tamo primiti? Rat je.

   – Još je tamo naša  Bosa.

   – Odakle je ona?

   – Ličanka naša.

   – Onda dobro. U njoj sigurno teče krajiška krv.

Nastaviće se ...

Prečica do romana Milke Kajganić klikom na sliku!

PODELITE OVAJ TEKST NA: