Roman Mali UNPROFORac književnice Milke Kajganić iz Ciriha, Švajcarska, donosimo u nastavcima, svakog četvrtka. 

Inspirisan istinitim događajima za vrijeme rata u Krajini i Bosni od 1992.godine i demonstracijama žena po Švajcarskoj

Drugi deo možete pročitati OVDE 

 MALI UNPROFORac

GLAVA VII

   Znala je Kata da se u Jugoslavenski konzulat ne ulazi tek tako. Redovi za pasoše predugački. Raspala se država, a građani traže još uvijek taj crveni sa šest buktinja kojim su otvarali sva svjetska vrata. I svuda bili poštovani kao radnici iz Titove Jugoslavije.

   Jeste da je sada krnja država, nema tu više ni Slovenije, ni Hrvatske, nema mira, popucalo najvrednije načelo, bratstvo i jedinstvo po šavovima. Gori Hrvatska, gori zemlja Bosna. U njoj i njenoj Hercegovini više ne znaš ko s kim i protiv koga ratuje. Savezi se sklapaju ovisno o teritoriji. Bosanska Krajina se pridružila Krajini sa druge strane Une, Posavina izgleda kao leopardova koža. Čas su Hrvati i Srbi zajedno protiv Muslimana, čas Hrvati protiv Srba, Srbi protiv i Hrvata i Muslimana. Pa tako preko Tuzle i Zenice sve do Sarajeva. Pa oko Kupresa Hrvati protiv Muslimana. I tako bi nabrajanje potrajalo, dok se štapom na karti ne obiđu svi gradovi, rijeke i brda.

   A gdje je rat, tu je i ratna propaganda. Mašinerija koja piše i progovara o uspjesima vojske, o gubicima nanesenim neprijatelju. Rečenice složene tako da unesu nemir, da djeluju na moral vojnika i oficira. Da se slavodobitno veličaju u narodu.

  – Dobar vam dan, gospođo Boso.

  – Oh, koje iznenađenje. Recite?

  – Trebam vas hitno. Baš hitno.

  – Dođite poslije dvanaest sati, da raščistimo ovu gužvu.

  Dok je Kata sjedila u vozu, vrtila je film unazad. Kad je pred rat došla ovdje, zatražila je kod policije za strance radnu dozvolu. Predala je svoju biografiju u kojoj se moglo vidjeti i školska sprema. Dok je čekala pozitivan odgovor, dobila je iznenada i telefonski poziv. Zove je baš ta Bosa i traži da dođe u konzulat i da sobom ponese svoje školske diplome. To ju je jako uznemirilo. Pitala se šta konzulat ima sa njenim diplomama. Pružila  ih je baš toj Bosi koja se slavodobitno smiješila nakon što ih je pažljivo proučila.

   – Dobili smo telefonski poziv iz ureda za strance. Traže od nas, da te pozovemo i pregledamo diplome. Njima je neobično da jedna osoba ima završenu višu medicinsku školu i onda još pravni fakultet. Dvije različite struke. I ta viša škola koja ovdje još ne postoji na takvom nivou. Pa su posumnjali u istinitost podataka. Traže od nas, da to provjerimo. Kako vidim, nije ovdje nikakav falsifikat, vidim ovaj suvi žig. Sačekaj, da napišem par rečenica, da im odmah odgovorim, pa ćemo nastaviti razgovor.

   –  Ja sam sebe sama školovala  i bila sam jako ambiciozna.

   – Vidi se to. Iz podataka vidim da si sa Korduna. Ja sam iz Like. Ja sam prešla na "ti". Nećemo se persirati. Kako vidiš situaciju u toj našoj državi? Mirišeš li rat?

   – Da, rat je već počeo. Ja sam već prva žrtva. Kao Srpkinja sam ostala bez posla.

   – Šta si učinila?

   – Ništa. Našli komunisti Hrvatske način da nas počnu čistiti iz državnih organa i institucija. I preduzeća.

   – Kako?

   – Objavljuju postupke likvidacija, pa stečaj, a onda dolazi stečajni upravnik i pravi listu podobnih.

   – Gdje si radila?

   – U bolnici u Poreču.

   – Ko bi rekao da to crvena Istra provodi?

   – Kad smo pročitali likvidacionu listu, tamo više mene nije bilo. Ni jednog ljekara ili medicinske sestre Srbina, Crnogorca, Muslimana. I tu se našao i po koji Istranin koji se nije slagao sa programom SKH iz 1987.godine u kojoj piše da će se hrvatski komunisti boriti za samostalnost i nezavisnost Republike Hrvatske. Tako su zamagljivali da nisu nacionalisti. I da to ne čine iz nacionalne mržnje.  Paralelno ide Hrvatska u višepartijski sustav i njena HDZ stranka javno veliča ustaški pokret i bivšu NDH državu.

   – U pravu si. Rat nam je pred vratima. Mi se spremamo. Imam za tebe radno mjesto. Htjela bih da budeš naš novinar. Rječita si, komunikativna, školovana.

Nama treba dopisnik iz Švajcarske. Redakciju smo osnovali u Frankfurtu. Dopisništvo Večernjih NOVOSTI. Znaš li nekog hrvatskog novinara, a da je Srbin?

    – Znam Đorđa Ličinu, na primjer.

    – Jesi li čula za Milijana?

    – Onoga iz Vjesnika?

    – Da. On je imenovan za glavnog i odgovornog urednika.

    – Nisam nikad ništa objavljivala u novinama.

    – Ne boj se. Znaš li napisati presudu?

    – Znam, odradila sam pripravnički staž u sudu.

     – Kao što pišeš dispozitiv i obrazloženje, tako pišeš i reportaže, članke, duge i kratke vijesti. Kad dobiješ ausvajs od policije, onda možeš putovati, ulaziti i izlaziti iz ove zemlje sa tim dokumentom. Javi mi i planiraj put za Frankfurt. Tamo će ti Milijan dati neki poslić da vidi znaš li ti to odraditi. Ti kupi sebi fotoaparat i faks. I to ti je cijela tvoja investicija za ovaj akademski posao. Preporučujem ti da češće sa nama kontaktiraš da imaš materijala za pisanje. Vidim da ćeš ovdje biti sama, bez porodice, pa ti obećajem, dinamiku i borbu protiv usamljenosti.

      Još bi Kata vrtila film i misli vraćala unazad, ali stiže pred konzulat.

   – Možemo li jednu kaficu, da se osvježim nakon ovog napornog dana?– majčinski upita Bosa.

   – Može.

   – Vidiš li ti Kato ove propagandne mašinerije? Srbi siluju, pa siluju. Muslimanke plaču, jadikuju, čupaju kose. Švajcarska je sva na nogama. Nema dnevnika bez njih i njihovih slika. Pa udarne vijesti po novinama.

   – Zato sam ja došla danas. Našli smo dvije Muslimanke koje su trudne. Nose male crnčiće.

   – Otkud ti to?

   – Imaš li vremena da ti to kratko ispričam?

   – Imam, ako treba i cijelu noć.

Gleda Kata to bijelo lice kao da ga oblilo neko bljedilo. Priča joj detalje. I dokaze koje upravo skupljaju.

    – Znači, vi hoćete zaustaviti Mazowieckog. Sa tom tamnoputom dječicom. Da, razmišljam kojom notom?

    – Ma ne bi diplomatskom notom. Nego novinama.

Sudbine žena, njihova zloupotreba u ratne svrhe. Da to objavimo na francuskom, engleskom, njemačkom i srpskom jeziku. Isti tekst na ta četiri  jezika.

   – A zašto njemački?

   – Pa oni su glavne mutikaše. A protesti se odvijaju u ovim njemačkim kantonima.

   – Čije će slike biti u novinama?

   – Dok sam ovamo putovala, sjetila sam se firme Beneton. Oni uvijek objavljuju dječicu raznih rasa kako su obučeni u njihove  pidžame, benkice i štrampice, kaputiće. Tako ćemo zaštititi i žene i tu djecu od javnosti, a istinu ćemo probiti.

   – Dobro razmišljaš, sviđa mi se ideja.

   – Ja bih dala uvod kao pravnik, šta znači silovanje u ratu i koje sankcije slijede. Eto, osnovaše i Međunarodni sud pravde za Ex- Jugoslaviju.

   – Sada sam se nečeg sjetila. Poznaješ li ti onog našeg doktora prava Bunića?

   – Ne, prvi put čujem za to ime.

   – Slušaj me. To ti je jedan Slobin čovjek bio iz antibirokratske revolucije iz Novog Sada. Milošević ga je ucijenio u nadi da će mu i dalje biti vjeran. Draganu je obećano mjesto pokrajinskog istražnog suca. Nije pristao i došao je ovdje. Ima politički azil.  Tamo je negdje u Romandiji, u francuskom dijelu.

   – Čega je doktor prava?

   – Krivičnog.

   – To bi bio as u našim rukama. Kako do njega?

   – Čekaj da nađem gospodina Dimitrijevića. On je kod njega često u izdavačkoj kući.

   Okrenula je broj kojeg pronađe u svojem crvenom notesu.

    – Vladimire, ovdje Bosa. Trebam hitno telefon od onog našeg doktora prava. Imaš li ga?

    – Imam, ali imaš sreće. Evo njega kod nas. Hoćeš da ti ga dam?

    – Gospodine Buniću, kako ste?

    – Dobro sam, hvala na pitanju. Počeo sam da radim.

Sada se lakše diše. Šaljem ženi i djeci pare. I ona je ostala bez posla. Režu Slobini, režu nam vratove.

   – Da li pratite ovu antisrpsku propagandu? O masovnom silovanju Muslimanki?

   – Pratim. Ali ovdje to nije tako udarno i depresivno kao što je to kod vas u njemačkim kantonima.

   – Naša teritorijalna odbrana je pronašla dvije Muslimanke koje nose djecu UNPROFOR-a. Dok čekamo porode, da se i mi pripremimo za to objavljivanje. Da skinemo blato sa bosanskih Srba, da medije dokazima razoružamo. Htjeli bismo da i vas uključimo u tu akciju.

    – Rado. Ako smijem nešto primjetiti, to mora biti ratni materijal koji će ušutkati onog Poljaka i ismijati ga, ako su to tačne informacije, što mi rekoste.

    – Tačne i provjerene. Porodi se očekuju početkom aprila.

    – A gdje ćete to objaviti?

    – U Novoj RIJEČI. izdanje Knin– Banja Luka.

    – Odlično, pratim ih. Ovdje nam dolaze pa  nešto saznamo šta se dešava u tim našim Krajinama.

    – Odakle ste vi doktore?

    – I ja sam Krajišnik. I meni je stalo da se ta ratna mašinerija zaustavi. Ko su mi saradnici?

    – Projekat vodi naša Kata.

    – Ne poznam je, ali čitam šta piše. Oštra je, ali argumentovana. Moramo brzo djelovati. Dajte mi njen broj.

    – Ona radi kao medicinska sestra i ima noćne smjene. Kad bi vi došli?

    – Sutra, oko pet popodne.

    – Može, evo vam njen telefon i adresa.

U isti mah ote im se uzdah olakšanja.

    – Znaš, moram ti nešto priznati Kato. Ti si nešto najljepše što sam iznjedrila u svojoj diplomatskoj karijeri. Od Švedske gdje sam bila konzul, do ovih dana i svih dešavanja kroz koje sam prošla. A bilo je tu i trnovitih trenutaka. Ponosna sam na tebe što si prihvatila i da budeš naš krajiški dopisnik iz ove zemlje. I šta to sve radiš volonterski. To je  neizmjerna ljubav prema svojem narodu. Priča mi Zoran kako ste vas dvoje sve organizovani da naše ratne novine, unatoč sankcijama, stižu redovito ovdje. On je veliki čovjek. Jedinstveni Radulović.  On jedini ima na svojem kiosku naše novine i kaže mi sa oduševljenjem kako neki naš Miloš dolazi svake nedjelje čak iz Berna i kupuje i po dvadeset komada novina. Za svoje prijatelje i za neke restorane u Romandiji. I novac od prodatih novina dobija naš Mande za štampanje novog broja. Tu je i naš Mićo, ministar za krajišku kulturu. Svi ste mi vi borci za istinu, vaše pero je ubojito. Nadam se da ćete i vi donijeti slobodu našem narodu, da zaustavite rat  i njegovo pogubne posljedice.

   Nadahnuta ovim razgovorom, poče da skakuće do tramvajske stanice. Pluća joj puna nekim novim vazduhom. Ovo je izazov, i to veliki.  Prisjetila se ovog momenta i onih lekcija iz zdravstvenog prosvjećivanja, kako odabrati pravu sliku uz tekst iz medicine i njene građe. Da slušaocima ili gledaocima približiš nepoznatu temu. Tu se štrecnu:  ode ovdje u Benetton, talijansku trgovinu koja je tu odmah do Bahnhof štrase.

    Primila ju je šefica trgovine. I saslušala sa čuđenjem šta Kata želi. Toliko laži, toliko ispisanih rečenica u novinama, toliko propagande protiv žene, tog nejakog ljudskog bića, sve to za moć jednog muškarca. Tog drznika koji započinje rat i koji se naslađuje žrtvama. A one se ne biraju. Tako glasno priča šefica u svojem monologu. Kata sluša i čeka njen slijedeći potez. Ona okreće telefon i poče da priča na talijanskom razlog zvanja. Zna Kata dosta talijanskog, ali se ne bi usudila da na tom jezikom objašnjava svoju ideju. Zato je uporna. Sjedi na ponuđenoj stolici i strpljivo sluša. Pokušava iz gesti pogoditi hoće li uspjeti.

   – Može, rekla mi je šefica marketinga. Ona se zove Sandra i priča odlično njemački . Vi joj na ovaj faks, u nekoliko rečenica napišite šta sa slajdovima želite. Ona će vam izraditi traženo, bez ikakve  novčane naknade. Biće joj drago, ako joj po objavljivanju, pošaljete primjerak novina.

   Kata od silnog uzbuđenja i radosti koja je obuze, zaboravi na ulazna vrata. Udari glavom o staklo i  poče desnom rukom da briše čelo. Dobro je, zadovoljna je, nije ga raskrvarila. Kad  je sjela u brzi voz, nagnula se na onaj stol, podbočivši se laktovima.  Bila je srećna.

   U Arau je izišla iz voza i uputila se u restoran u Migros. Prijala joj je pečena, ali hladna piletina sa zelenom salatom i dresing sosom talijanskog balzamika.

   Jelo joj se sleglo u želucu, osjetila je umor. Jedva je došla do stana, bacila torbu na komodu i utonula u san. Probudila se prije sata i njegove zvonjave. Deset je uveče. Dok se voda za kafu grijala, ona se već istuširala hladnom vodom. I za narednih petnaestak minuta pojaviti se na poslu. Primila je raport od koleginice koja joj reče da je dan bio izuzetno težak. Tri totalne operacije prostate. A ove kolege iz intenzivne često nemaju razumijevanje za njihov proces rada. Kad im se sale napune svježe operisanim pacijentima, oni zovu odjeljenje i traže premještaj . Treba im mjesta, uvijek se tako izgovaraju.   Onda nastaje stres. Tako zahtijevne intervencije, monitoring, infuzije, ispiranja,  Žuriš da sve stigneš obaviti, kad ono, opet poziv i dolazi novi slučaj.

Po raportu zaključi da će noć biti puna atletike. Tako se izražavala kad je trebalo puno trčati, od sobe do sobe. A ti bolnički hodnici dugački, predugački. To je dobro za kondiciju, tako ćemo pripremljene i na Olimpijadu, znala je umorne koleginice tješiti. Nisu se mogle složiti za koju državu će igrati. Da li za Švedsku, Holandiju, Filipine, Indiju, Njemačku ili Švicu, zemlje njenog tima. Nju su obično diskvalifikovali. Nema njene Juge više, a ona neće da stane pod hrvatsku šahovnicu. Zato su je smještavali u publiku. Za jedan rođendan dobila je i pištaljku. Ne dječju igračku, već pravu, onu što imaju suci na fudbalskim utakmicama. Povod za to je bila jedna zgoda. Neko je od tih Jugosa radnika donio NOVOSTI u kafeteriju. Na stranicama bila je reportaža sa utakmice fudbalskih timova Arua i Serveta iz Ženeve. Pobijedio je tim trenera Ilije Petkovića. I novinar je naslikao trenera kako u ustima drži pištaljku, a po njegovom čelu se vide graške znoja. I tekst ispod slike:" Ni njemu nije lako!"

Ispod teksta bili su inicijali K.M.

  Pitaju se Jugosi ko je taj novinar, odakle je došao baš na tu utakmicu?  Čitaju i inicijale i pokušavaju odgonetnuti da li je prvo ime ili prezime.

   – To bi i ti mogla biti! –, reče Sinani, bolničar iz operacione sale.

   – Ja? Ma gdje me nađe?

   – Opasna si ti. Vidimo mi da se ti u mnoge stvari razumiješ. Nisi ti sve znanje pokupila na Beogradskom Univerzitetu! Ima kod tebe i umjetnosti i sporta i misliš da osoblju bolnice nije tvoj bogati rječnik izražavanja promakao. To ti doktori hirurzi pričaju nama za vrijeme operacija. Oni misle da ti kriješ svoju doktorsku akademsku titulu. Jer, imaš medicinu u malom prstu.

                                  GLAVA VIII

   Čim je koleginica otišla, Kata uze telefon i pozva Ljilju.

   – Izvini, da nije kasno što te zovem?

   – Upravo sam uskočila u spavaćicu.

   – Kad radiš sutra?

   – Do četiri.

   – Bi li mogla ići sa mnom na željezničku stanicu u pet sati popodne?

   – Šta treba da radim ovog puta?

   – Da dočekamo jednog čovjeka.

   – Koje to? Da li ga poznamo?

   – Ne,  ne poznajemo ga, ali nam treba za crnčiće.

   – Kako ćemo se raspoznati u toj popodnevnoj gužvi?

   – Pa znaš da se mi Balkanci odmah raspoznajemo.

   – Jesi li mu rekla da će jedna biti debela, a druga mršava? Da vidi Stania i Olia?

   – Rekla sam ti da ti nisi debela stotinu puta, samo si kršna Banijka, a ja sam žena vitke linije. I nisam mršava.

Zapamti to. I ne opterećuj se debljinom. Gledaj da se nađemo.

    I kad su se sutradan našle na peronu, lako su prepoznale neznanca. Obučen u kišni mantil, sa novinama pod miškom i onim sklopljenim crnim kišobranom. Kiša i njen zluradi vjetar omete ih  u nakani da odu do baraka  i da vide te žene koje ne uvlače svoj jezik kad je blaćenje srpskih vojnika u pitanju pred još uvijek znatiželjnim švajcarskim novinarima.

   Sjeli su zato u obližnju kafeteriju i nastavili započeti razgovor. Dragan je najprije sebe predstavio. Opisao je svoj trnoviti put, od studija do politike koja ga iznevjeri i tako se nađe u ovoj alpskoj zemlji. Kao azilant. Pa je i iz toga razloga htio da upozna te žene. Jer, kaže on, da je i njih ratna nevolja  natjerala čak dovde. Pažljivo je saslušao Katu i pogled mu nekuda u daljinu odluta. Šutjeli su par minuta. I čekale da on opet progovori.

   – Ova kišica jenjava. Ipak bih htio otići do tog azilantskog smještaja.

   – Ljiljo, predlažem da vas dvoje idete. Ja bih skoknula kući da pripremim večeru.

   – I ja se slažem. Bolje da im ti Kato ne izlaziš na vidik. Moraš ostati u pozadini. A večera će mi prijati.

   Imala je Kata problema sa bioritmom svaki put kad je morala odraditi turnus od sedam noćnih smjena. Nije mogla otići na posao praznog želuca. Bila je tu lagana večera sastavljena od hljeba i maslaca sa kriškama salame i tog pljesnivog, a ukusnog, švajcarskog sira. Zalogaje je zalijevala bijelom kafom. A u noći , oko dva sata, želudac počinje da najavljuje svoju prazninu. Zbog tog vremena i tog nepogrešivog sata, organizovala je posao tako da ima bar pola sata mira i spokoja. Glavna sestra je brinula o njima koleginicama iz noćne smjene. Svako jutro, prije odlaska kući, morala je svaka da pregleda dnevni meni i da zaokruži jelo koje će je uveče dočekati. Za to postoje specijalne posude. Keramika sa trodjelnom podjelom u koje se stavi meso, prilog i povrće, a sve to stoji u rosfraju u koji se sipa vruća voda. I tako se jelo zagrijava. I toplo konzumira. Takav meni nije ni skup. Za pet franaka toplo jelo. Da odeš u najeftiniji restoran  to isto jelo bi koštalo najmanje petnaest franaka. A klinika je bila posebna. U njenoj kafeteriji postojala je mašina za kafu, sa priborom i za čaj. Kafa je bila besplatna za sve zaposlene. I one dnevne i one noćne radnike. Zbog silnih operacija koje su se i noću  obavljale da se osoblje osvježi, povrati koncentracija i prione se na neodložni posao.

   Za večeru se Kata opredijelila da to budu pileća prsa u sosu sa mirisom kopra i  kokosovim mlijekom, dinstani grašak uz  pene makarone. Dok se jelo krčkalo, pripremila je stol.

   Oni samo što nisu došli. A zaboravila je otići po pivo.

U dilemi je, šta će gostu ponuditi da pije. Ima samo mineralnu vodu. A Krajišnici to ne piju ni kad su bolesni.

   – Evo nas! Dragan je sve pažljivo obišao. Kaže da mu treba slika koju će kasnije pretočiti u rečenice, u tekstu. Nismo vidjele ni jednu. Ova ih kiša otjerala u barake.

   – Kad završimo sa jelom, pokazaću ti nešto od materijala što čuvam, kako bismo što vjernije kontrirali njihovim izvještajima.

   – Mogu li dobiti čašu vode?

   – Hoćeš li pivo?

   – Ne, hvala. Ne pijem alkohol.

   – Koje sreće! Ja ti nudim pivo, a piva u kući nema.

Tu se nasmijaše. Kata pobra tanjire i  za tili čas opra suđe.  Izvadi iz ladice hrpu novina i fotografske slike.

Redala je njihove novine i prevodila ružne naslove,  "Srbi i dalje siluju" i tako udarne naslove pokazivala. Onda je poredala slike. Sve žena do žene, vidi se da su u javnom protestu. One u gomili, oko njih i policija. Da ih zaštite, a do sada nije bilo nikakvog izgreda. Niko ih ne uznemirava. Švajcarkinje daju intervjue umjesto njih.

Gleda Dragan sve te slike i znatiželjno upita:

   – Kad si ti to sve snimila? Gdje si bila dok si snimala?

   – Za vrijeme njihovih udarnih emisija, sa televizora.

   – Vrlo si vješta, moram priznati. Ne vidi se na slici televizor, samo ekran. Doima se da si snimala sa nekog drveta.

   – Ma to su se njihovi snimatelji penjali  kao majmuni na drveće da bi im sve žene bile u kadru. A pogledaj ove, ove, glavne pljuvačice, kako joj je lice zajapureno! A ova ti je Enisa. Među njima je i Vahida, ali ne znamo kako izgleda. I ona je došla autobusom, ali su ih kasnije razdvojili. Ona je otišla kod te svoje rodice u St. Galen.

    – Ja bih morao da idem, da uhvatim posljednji voz. Rado ću učestvovati u razbijanju te laži. I prevara. Tu su žrtve i švajcarske žene.

    – Dragane, ja bih te molila, da ti kao stručnjak za krivično pravo, napišeš uvod, šta je silovanje, kako se ono tretira u međunarodnom pravu.  I onda bi trebali staviti njihove izjave i na koncu da bude tvoj predoaje.

    – I ja tako razmišljam. Tu smo saglasni. Nadam se da će trudnoće proteći bez komplikacija. Imamo vremena do aprila.

    – Ne do aprila! Maksimalno do februara. Tekstovi moraju biti spremni i prevedeni.

    – Kad ćeš kontaktirati urednika?

    – Da ti budem iskrena nemam namjeru to ni pisati i slati faksom. Želim otići direktno  i sve  unaprijed dogovoriti. I nije to tema za faks. Nikad ne znam ko me kontroliše.

    – Kad bi išla?

    – Čim odradim ovaj noćni turnus, već iduće nedjelje. Imam pet dana slobodno.

    – Dogovoreno i srećno. Ja ću ti do tada napisati uvod i njega ponesi. Kraj ćemo kasnije sastaviti.

                               GLAVA IX

    Još samo jednu noć da odradim, Bože pomozi, bile su Katine riječi u jutarnjoj molitvi. Traži od Bogorodice da je zaštiti krajičkom plaštenice, da joj nebesa uliju snagu i strpljivost kako bi ovu namjeru profesionalno odradila.

   Na tom putu vrebaće niz zamki, neslućenih opasnosti, preokreta situacije, nenadanih problema i nerazumijevanja. Uzda se u povjerenje koje je stekla i osjećaj da joj Enisa vjeruje. Za sada ne može predvidjeti buduće događaje, kao ni mjesto poroda. I troškove koji će iskrsnuti. Reče joj ginekolog da zna kako će Krankenkassi slati račune njenih kontrola.

   Kad se smirila i osjetila samopouzdanje, okrenula je telefon putničke agencije.

   – Imamo jedino Malev kompaniju koja leti za Budimpeštu.

   – A šta ću poslije?

   – Tamo  u Mađarskoj se nalazi naš kombi i prevozi putnike do Beograda. Prijevoz je uračunat u cijenu karte.

   – A povratak?

   – Kombi stoji pred Sava centrom i čeka putnike pet sati prije vremena polijetanja aviona. Ako se putnik ne pojavi, kombi odlazi. Povratak pada kao rizik na putnika.

Ako ne želite putovati avionom, nudim vam autobus. Vozi Lasta. Naoružajte se strpljenjem. Na granici se dugo čeka.

   – Ipak mi dajte avionsku kartu. Sa povratkom.

   I dok je stajala na aerodromu, pitala se zašto  uvijek mora doći dva sata ranije prije polijetanja. Zar nije dovoljno sat vremena. Ionako  prtljaga čeka putnike za utovar. I nekako je to svuda sinhronizovano.

    Posmatrala je putnike i svu tu nemirnu djecu koja su skakala oko putnika i sjedala u svojoj velikoj nestašnosti. Poneka se majka trudila da ih obuzda, a onda je uslijedio plač. Jak, prodoran, pa bacakanje po  podu. Kakvo je to vaspitanje? Sjetila se svog djetinjstva. Kola i konji su bili prijevozno sredstvo. I srećan dan kad je otac pokazao da i ona i braća mogu uskočiti i da se provozaju. Radosti nikad kraja kad snijeg zapadne. Onaj veliki sa smetovima koji je bio iznad dječjih glava. Pa sanjke i konjska orma, ona crvena traka na komotovima koju vjetar u konjskom kasu vijori i ledi.

   A kad je sjela u avion i zavezala se pojasom, oči su se same sklopile. Dnevni bioritam, star sedmicu dana, od noćnih smjena. Trebaće joj tri dana da se prilagodi, da ne zamjeni dan za noć.

   Osjetila je nečiju ruku na sebi  koja  ju je drmala.

   – Gospođo, sletjeli smo. Hoćete li i dalje spavati ili ćete se dignuti da prođem?

   – Oprosti mladiću, ja sam odradila noćnu smjenu i žurila sam na ovaj let. Nisam odspavala.

   – Onda je dobro što sam vas probudio.

   – Hvala ti.

    Ugurala se u red putnika koji su lenjivo izlazili  iz aviona. Prošla je graničnu policiju i carinu i izišla van. Očekivala je kombi sa natpisom turističke agencije. Kako se on nije ni slijedećih pola sata pojavio, odlučila je ponovo ući u aerodromsku  zgradu i na informacijama pitati znaju li oni zašto kombija nema.  A nema ni putnika koji ga isto čekaju.

    Ljubazna Mađarica je na engleskom objasnila da kombi čeka putnike na drugom budimpeštanskom aerodromu. I da su svi putnici otišli tamo busom. Čudila se zašto joj taj detalj nisu rekli u agenciji. Šta sad da radi?

Vidi i taksiste, ali za njih nema toliko novca. Ostavila je putnu torbu pored ulaznih vrata i uputila se na parkiralište. Zagledala se u svaku registraciju i kad vidje jugoslavenske tablice grada  Novog Sada, vrati se po torbu. Stala je i čekala. Parkiralište se naplaćuje. Znači, čeka se neki putnik. Ne bi neko parkirao auto tu na duže vrijeme. Kad prođe desetak minuta, iza auta izađe muškarac koji je glasno psovao na srpskom.

   – Izvinite, da vas pitam, čekate li koga? I idete li za Novi Sad?

   – Ma ostavi me ženo na miru. Dosta mi je nervoze za ovaj dan.

   – Molim vas, pomognite mi. Ja moram za Beograd, a ovdje nema nikakvog prijevoza.

   – Pa si sada našla mene da te ja vozim? Otkud znaš da idem za Novi Sad? Jesi li ti neki detektiv, da li ti mene pratiš?

   – Bože sačuvaj! Ustao si na lijevu nogu čovječe. Piše ti na tablicama otkuda si.

   – A ti pametna pa pročitala.

   Kata uze  onu tešku torbetinu prepunu kafe i čokoladi. I vuče je do ulaza opet u zgradu. Prolaze minute i ništa se ne dešava, a sat pokazuje da je podne već prošlo. Onda joj sinu ideja. Uđe u bus koji vozi na drugi aerodrom. Još iz njega ugleda  kombi sa natpisom JAT. Prišla je vozaču koji joj potvrdi da čeka avion iz Parisa i putnike vozi u Beograd. I uzeće je kao putnika. I neće trebati doplaćivati novu kartu.

   O Bože!- glasno uzdahnu. Hoću li skoro na cilj?

   Kombi je vozio pet putnika i kad su stigli na granicu sa Srbijom, vozač je ugasio motor.

   – Ako vam se žuri, moraćemo da skupimo malo novca da dademo policajcima.

   – Zašto?– radoznalo upita.

   – Da nas propuste prije.

   – Koja policija?

   – Mađarska. Ako im nešto ne damo, čekaćemo ovdje dva sata, možda i tri.

   – Koliko?

   – Dajte svako po dvadeset maraka.

    Svi otvoriše novčanike, nađoše novčanice u tom iznosu i pružiše ih vozaču. On njih ostavi, ode do one kućice i ubrzo se vrati. Izađe iz kolone vozila i projuri mimo policiju.

   – Ovako se još nisam vozila, baš je avantura,– glasno reče.

   – Eh, moja gospođo, tako mi svaki dan. Skupljamo novac ovim silnicima da nas propuste. Imaju malenu platu pa se ovako dovitlavaju.

   Kad je sjela u beogradski taksi, osjetila je neku milinu.  Ipak će joj to biti humanitarna misija. Pomoći će ženama da se riješe trudnoće. U duši je ona i zdravstveni radnik. Sa etikom jednog Hipokrata da nikoga ne smije odbiti u traženju medicinske pomoći.

   Susret sa Mandom, glavnim urednikom, je najavljen i zna da je očekuju, tu u pokretnoj redakciji u jednom stanu na Banovom Brdu

   Biće to njihov prvi lični susret. Zato je pozvao i dva saradnika, novinara. Tu je Ilija, stručnjak za vojne oblasti, bivši oficir JNA. Srdačno se rukovao, stegnuvši joj šaku do bola. Kad se okrenula, ugledala je Miću, ministra kulture Republike Srpske Krajine. Da se raskomoti i da sjede, ponudi joj Duška, urednikova supruga. Mala odabrana četa. Ali hrabra. Kao njihov urednik koji je bio istaknuti novinar zagrebačkog Vjesnika. Bio je jako cijenjen. Čitaoci su zapamtili njegovo ime dok je kao novinar pratio krivične postupke protiv lidera procvjetalog Hrvatskog proljeća, probuđenog nacionalizma. Na optuženičkoj klupi našle su se vođe tih protesta, i Savka i Tripalo i svi drugovi komunisti koje je drug Tito, ondašnji vrhovni vođa, osudio da su skrenuli sa partijske linije i ugrozili najveću tekovinu revolucije, a to je bratstvo i jedinstvo. Danima se sudilo, danima se izvještavalo. Onda je došla 1990. godina i HDZ i Titin general Tuđman  sa svojom politikom. Prozrevši šta to znači za srpski narod, Manda daje otkaz, prihvaćen kao sporazumni. Radne kolege nikako da shvate njegov postupak. Ni njegove strepnje i nadanja. Odlazi na svoju rodnu Baniju, u svoje Klasnić selo i tu okuplja ekipu  novinara.  Odlaze novinari u šumu Šamaricu i tu, kao nekada partizani, prate burne hrvatske promjene na političkoj sceni. Kao paralela HDZ, i Srbi Hrvatske osnivaju svoje partije. Jugoslavensku stranku koja se zalaže za očuvanje u granicama postojeće države do SDS, stranke koja niče u Kninu i koja upozorava srpski narod u Hrvatskoj da im prijeti rat i ponovo klanje.  Za njihov glas iz šume saznaju i japanski novinari i dolaze i prave televizijsku reportažu ovih ustanika koji su članovi redakcije lista za komunikciju među ljudima, tako je NOVU RIJEČ nazvao njen tvorac.

 Događaji koji su uslijedili, samo su potvrdili viziju ovog čovjeka da komunikacije bez strasti neće biti. Da će biti rata, da će država pucati po svojim nacionalnim šavovima, da će uslijediti progoni i rijeke izbjeglica na svim zaraćenim stranama. Zato je pristao da njegov list bude ratno izdanje, kako su mu saradnici sugerisali.

   Gleda Kata u ministra Miću. Narod ga hvali, izlazi on iz aninimnosti u tom krajiškom narodu. Pričaju ljudi kako je bio odličan kao profesor. Đaci su ga voljeli u školi u Sisku gdje je predavao srpski jezik i književnost. Znali su i njegovu dobrotu i mirnu narav da iskorištavaju. Zato je prihvatio iznenadnu ponudu, da bude u Centru za kulturu režiser. Da sprema sa djecom igrokaze, da se djeca predstave svojim umijećem znatiželjnoj publici za svaku prigodu. A njih je bilo za cijelu godinu. Pored državnih praznika, tu su i brojne školske aktivnosti. Tu je dočekao  i početak rata. Odlazi Mićo u svoje rodne Jasenovčane koje su podjednako udaljene kako do Kostajnice tako i do Sunje. Rodnu kuću Grnovića pretvara u muzej. Tu je nekoliko odjeljenja, od etnografije do umjetnina, slika i poznatih slikara, i njegovih, koje on svojom pedantnošću slika i oslikava.  Zapaženo mjesto zauzima portret njegove majke Ruže, te krasotice koja mu podari ovozemaljski život. A ona je njemu i  muza, veličina žene u njegovim stihovima. Ne zna Mićo da sastavi običnu pjesmu. On svaki stih pretvara u poemu. Pa ih je nanizao za cijelu knjigu, da čitaoca ostavlja bez daha. Da mu se dive i školarci koji pjesme  čitaju, pamte pa recituju. Neumorni Mićo se dokazuje i kao skulptor. Niču biste poznatih ljudi, niče i očeva i majčina. Pa sve to onom muzejskom pedantnošću postavlja na za to zasluženo mjesto. On, jedinac, prelazi svojim djelima, preko banijske granice, preko Kupe i Gline do Knina. I zasluženog mjesta ministra za kulturu. Ako je vjerovati glasinama, što narod širi, da su ga poslanici Skupštine Krajine izabrali, sa jednom jedinom rečenicom:

" Mi od tebe boljeg nemamo za ministra kulture".

   Prisutni Ilija prekida tišinu i skreće Katin pogled na sebe. Priča o prvim danima rata. Od Slovenije kada se JNA morala povući do Hrvatske i Bosne. Ona scena u Splitu, kad Hrvati skaču na tenk i dave mladog Makedonca,  do povlačenja vojske iz Tuzle. I napada muslimanskih postrojbi na kolonu vojnika koji napuštaju zemlju Bosnu. U ustima mu se naslućuje gorčina kad priča da je to izdaja. Nestalo je rodoljublje, nestala je čast biti vojnik Jugoslavenske narodne vojske koju već hrvatska javnost označava  okupatorskom  sa agresivnom namjerom. Vidi Ilija i kraj rata. Nekome je rat rat, drugom je brat. Biće tu mnogo ratnih profitera, nepravdi, lomljenje morala i časti. I sve će ipak biti odlučeno u Beogradu. Kazuje da će Knin  ili živ ili mrtav doći opet iz Beograda. Milošević je jak, okružen svojoj ženom Mirom iza koje stoje generali. I ta stranka će pobijediti. Ostaće krnja zemlja Jugoslavija na Balkanu. Njegov krajiški narod izišao  na referendum baš na dan Svetog Nikole, da izglasa Republiku Srpsku Krajinu. Sa opcijama: ako Hrvatska ostaje u sastavu SFRJ, oni će tražiti kulturnu autonomiju unutar hrvatskih granica. Ako Hrvatska izlazi iz sastava, oni ostaju u granicama postojeće SFRJ. Bila je to 1991.godina, a par mjeseci kasnije gori ta Hrvatska i vidi se razbuktala vatra po svim njenim šavovima.

   Otpio je gutljaj rakije iz onog čokančića koji je na sebi imao oslikanu  plavu šljivu. Zagledao se u Katu i umukao.

   –Jeste li popili aperitiv, rakiju sa naše banijske rodne grude, iz našeg šljivika? Ako jeste, sjedajte za stol. Supa se puši, a i pečenje da se ne ohladi – pozva goste  Duška, Mandeova supruga. Nagnuli su se nad stolom i šutke pojedoše pripremljeni ručak. Uz čašu crvenog domaćeg vina kojeg neki putnik namjernik donese isto sa Banije.

   Kata ustade iza stola sa čašom mineralne vode i zagleda se u slike na zidu.

   – Ovo mi je lice poznato,– i pokaza na sliku čovjeka .

   – To je moj otac,– ponosno će Duška. Ostao je na našem ognjištu da brani i odbrani ustaške napade. Da to ne bude ponovo 1941. godina i prisilno odvođenje Srba na klanje. Ne smije se više Glina ponoviti, ni Kolarić, ni Jadovno, ni Jasenovac, ni Ivanović Jarak. I mnoge druge svrtače gdje naš narod skonča životom. Od ustaške kame, oštrog noža gdje naši vratovi pucaju kao kapilari.

   – Izvini, kako se zove tvoj otac?

   – Ljuban Jednak.

   – Oh Bože, sva se naježih! Zar je moguće?!

   – Da, to je jedini preživjeli svjedok ustaškog klanja Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi. U maju 1941. godine ustaše su zaklale viđenije glinske Srbe i čekali juli da krenu sa masovnim " prekrštavanjem". Ugurali su kundakom i cijevima preplašene Srbe u crkvu. Tu im neki katolički fratar pročita nešto iz Biblije da bi im bio dokumentarni film kojeg je snimala jedna kamera. Za propagandne svrhe Nezavisne Države Hrvatske. Kad su to odradili, izišli su van, a ustaše uđoše u crkvu i poče klanje. Ustaše iz Zagreba dolaze u sva srpska sela, hapse ljude i pale kuće.  Crkveno dvorište puno i žena, a zacrnilo se od ustaške kape. Čeka se na klanje. Iz crkve dopiru samrtni hroptaji. Tako se smjenjuju kalendarski dani, uđosmo i u avgust. Tako život izgubi 1456 pravoslavnih Srba. Utovarivali su ih u kamione, bacali ta mrtva tjelesa na gomilu i odvozili u iskopane jame od Prekope do Gline. Polijevali ih živim krečom. Među njima se našao i moj otac. Preklanog grla, klan, a ne– doklan. Kad se noć spustila i sve utihnulo, otac se izvuče iz jedne jame.  I poče da tumara po noći koja mu podari slobodu. Krv se na vratu zgrušala, on korača prema šumi. Jer zna, da će tu naći izbjegli narod. Možda među njima nađe i svoje najmilije.

   – I moj je đed zaklan  u toj glinskoj crkvi. 29.jula su banule ustaše iz Bučice i jedni hvataju domaćine, a drugi pale kuću, treći ulaze u štalu i odvode stoku za potrebe svoje vojske. Odvode ih sve u  dvorište bovićke škole. Pozivaju svoje glasnike da odu kao telali do sela i da kažu da seljani idu na rad u Njemačku pa traže da im ukućani donesu zimske kapute. Odlaze tamo na rad koji će trajati i preko zime. Kad su pred veče stigli kaputi, odvoze ih poslije ponoći u Glinu. Vidio mi je otac taj dokumentarni film  i prepoznao u toj gomili " vjernika" i svojeg oca Amerikanca koji je govorio pet svjetskih jezika. Otac mu se vratio iz Amerike sa nadom da će se dočepati putnih isprava i sa troje djece siročadi krenuti preko Atlantika. Taj krvavi utorak nećemo ni mi zaboraviti. Toliko ustaškog lukavstva, sve da se ne sazna za pokolj. Slušala sam oca kako je stalno isto ponavljao da mu je majka umrla kad je imao samo tri mjeseca od galopirajuće sušice. Ostao je sam sa dvije starije sestre. Brigu o njemu preuzima strina Mica iz iste kućne zadruge gdje njih troje ne odvaja od svoje dvoje djece. Ni kad ih treba u drvenom kablu okupati, ni kada mojem ocu na kašiku daje kuvanu i zgnječenu jabuku. Da dojenče ima vitamina, da mu ne omete rast i razvoj. Jednom sam prilikom dok je otac pričao, počela da jecam. I nisam prestajala. Onda me otac upita, zašto ne prestanem. Dovoljno je to što otac njega žali. Ja nemam đedovog toplog krila, mene nema ko da ljulja, meni nema ko da tepa da sam sve đedino na svijetu. Zato plačem. Tu otac i majka ne izdržaše. Plaču i oni. I kad sam odrasla i krenula u svijet, palim svijeću za svake zadušnice i taj krvavi utorak, da moj đedo bude u rajskom naselju. A da njegovi bijeli anđeli sa krilima čuvaju nas. Da se takvo zlo nikada više ne ponovi.– i potekoše Kati suze.

   – Moj je otac bio glavni svjedok na suđenju kad je došla sloboda. Fratrima i kardinalu Stepincu, za sve zločine koje su, pod okriljem Katoličke crkve, učinili nad našim pravoslavnim narodom. Htjeli su nas očistiti sa hrvatskog tla, onom poznatom trećinom hrvatskog ministra Budaka. I taj vjekovni hrvatski san da budu jednom u postojanju nezavisna država, to sada ostvaruju. Opet rat i opet prolijevanje krvi. Do kada više!

     – Duška, kako ti je otac i majka sada?

     – Kako? Opet  proživljavati ono preživljeno! Tata se još uvijek hrabro nosi sa tim strašnim ožiljkom na vratu. Kad god se ide brijati, vuče lagano žilet preko te neprežaljene rane. Majka ga skrivajući posmatra i zna da je njegov bol bol cijelog naroda. Pa su joj i uzdasi duboki. Žali majka sve te naše mučenike kao i sva ostala naša ženskadija. Obukle crninu još tada, žale svoje najbliže. I valjda im je sudbina tu odoru podari.

     – Da li je čika Ljuban bio i svjedok u procesu Artuković?

     – Ma, bio je. To ti je pravosuđe. Doveli  starca sa osamdeset godina pred lice pravde, da odgovara za svoje ustaške zločine. On se brani da se ničega ne sjeća, uhvatila ga demencija.

   – To je bila lakrdija od suđenja,– ubaci se Ilija. Naše vlasti su znale sve te decenije nakon II svjetskog rata gdje se Artuković krije u Americi da izbjegne lice pravde. Kad su ga pitali njegovi, šta će učiniti, ako ga uhapse, on se nasmija i reče im kako godinama mašta  da ga kršni Ličani nose i unose na ramenima i nosilima u njegovu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Takvu smo scenu odgledali na televiziji kad je avionom dopremljen u Zagreb. Pola grada je skandiralo.Ne dostupnosti pravde nego oduševljenja kako se tom ustaškom zločincu pripremi doček. I onda cinizam ide dalje. U zatvoru je imao svojeg doktora i sestru koja ga je njegovala, od kupanja do  hranjenja kao da je novorođenče. Nego, da mi razmotrimo ovu temu zbog čega smo se danas sastali.

   – Dok ste vi pričali, ja sam pročitao ovaj uvod što je Dragan napisao. Mislim da je dobar pristup. Ja se ne bih htio puno miješati kao urednik. Ipak ste vas dvoje pravnici.  Obradite slučajeve na visokom profesionalnom nivou. Ako dođu slajdovi od Benettona, biće to potpuna zaštita i djece i njihovih majki. Mi ćemo to uklopiti u stranice, odnosno, ja ću samo napraviti prelom teksta.

   – Znate li šta bi bilo dobro? Da imate i primjer silovanja gdje su Srbi počinioci. Bar jedan primjer. To bi vam garantovalo objektivnost. Ne možemo mi negirati da toga nema. Šetaju se po Bosni i razne paravojne formacije. Oni djeluju izvan vojske i čine i pljačke, ubistva i  palenje kuća. Takvih se treba kloniti jer su osjetljivi na svaku nepotrebno izgovorenu riječ. Pa se žele i svetiti. Nađu oni već razlog za to,– savjetuje Ilija.

   – Kuda se oni kreću?– upita Kata.

   – Svuda su, od koridora do Banja Luke i Knina. Slušam ja dojavljivanja naših, kako oni s njima imaju velike probleme.

   – Sada kada si spomenuo koridor, ima li naših tamo?

   – Ima, to je redovan raspored naših krajiških mladića. Obezbjeđuju koridor jer je to jedini put iz Srbije do Knina.

   – Da li bi oni počinili silovanja?

   – Ne, i ne! Ti si žensko, ali ti ja moram reći kakav je naš krajiški mentalitet. Naša vojska je sastavljena od mladića koji cijene svoju sestru. I svaku ženu. Ne daj Bože, da je neko riječima povrijedi. A kamoli da joj nešto drugo nažao učini. Iskopaće tome oči. A kako se odnose prema svojoj ženskadiji, tako čuvaju čast i ugled i drugih djevojaka i žena. Znate li vi koji slučaj silovanja dok je mir bio? Nikad nisam čuo ni za jedan. Ne dajte da se tako pljuvanjem po jednom narodu ispisuju stranice istorije. Ako tome ne stanemo na kraj, nikakva nas voda Save ili Dunava neće oprati.

    Tu Kata uzdahne. Preveliki teret i odgovornost.

   – Da vas pitam za jedan slučaj što mi ga je Enisa ispričala. Kaže djevojka kako se bojala da joj se tamo nešto ne desi. Da ostane tamo,a stomak raste. Da ne doživi istu sudbinu kao Maca sa Korduna.

   – To je bio neviđeni zločin iz Drugog rata. Odigralo se to po snijegu 23.decembra 1941. godine u selu Trepči. Banula je grupa ustaša iz Zagreba, prešli Kupu kod Lasinje i ušli u selo. Izveli su sve žitelje iz kuće i onako okupljene, pregledavali. Jednom ustaši zape za oko Maca, trudnica koja nije mogla sakriti svoju poodmaklu trudnoću. Tu oko njih se motala i crno bijela mačka. Ustaša uhvati mačku u svoje naručje i miluje je. Naredi onoj dvojici da izvedu trudnicu iz reda. Povališe je na onaj ledeni snijeg i svukoše joj haljinu. Onaj sa mačkom naredi da joj raspore stomak. Oštri nož se zabi u njeno tkivo, ona vrisnu i izgubi svijest. Ustaša je raspori, izvadiše  iz njene maternice muško dijete, a u onu krv koja ključa, ubaciše onu mačku. Mačka osjeti svježu krv i poče da guta i liže Macinu utrobu. Da, ustaše se smiju, cerekaju dižući noževe u vazduh, kao opomenu ostalima.

 Bila je to  Maca Markovina, dvadesetosmogodišnja mlada žena. Ustaše se okrenuše, zapališe joj kuću i  uz glasnu pjesmu odoše. Ostaše svjedoci tog zločina da pričaju o veličini bezumlja kojeg su Kordunaši preživjeli. Otišla je priča od usta do usta, postala je legenda na koju su žene stalno podsjećale. Ustaškim zločincima je uvijek radila mašta. U logoru Jasenovac su se takmičili koji će bolje upotrijebiti svoj nož srbosjek.  Za ta zvjerstva saznao je i Hitler. Pisao je poglavniku Anti Paveliću pisma da se prekinu ta mučenja. Da je to rat i da imaju metak, a ne nož. Ustaše su se oglušili i na tu naredbu. A rijeka Sava je pocrvenila od ljudske krvi i tjelesa koja su zaustavila njen tok.

   – Strašno, evo se naježih. Izvinite, ali ja ovu kafu ne mogu da popijem.

   Mande ustade i pruži Iliji njegov mantil i kišobran. Taj trenutak odsutnosti Kata iskoristi, priđe Mići i uturi dvije plave novčanice u njegov unutrašnji džep kaputa i kažiprstom na usnama reče sve.

Nastaviće se ...

Prečica do romana Milke Kajganić klikom na sliku!

PODELITE OVAJ TEKST NA: