detalj slike: KRK Art dizajn

SIMO MATAVULj I BOKA KOTORSKA

Goran Maksimović

Uvod

U jednom "otvorenom" pismu upućenom prijatelju i književnom kritičaru Marku Caru, u kojem mu čestita proslavu "dvadeset-pete obljetnice" književnog rada (objavljenom u Brankovom kolu, broj 37, od 11. (24.) septembra 1903. godine), Simo Matavulj je istakao dvije stvari bitne za svakog književnika: "vezanost za zavičaj" (za zemlju, ljude i jezik rodnog podneblja), te "duboko osjećanje nacionalne pripadnosti".[1] Danas, na stotinu i deset godina od piščeve smrti (Matavulj je rođen u predgrađu Šibenika, 12. septembra 1852. godine, a preminuo je u Beogradu, 20. februara 1908. godine), možemo samo potvrditi tačnost te konstatacije, ali i činjenicu da je Matavulj imao izvanredno snažan dar za usvajanje novih podneblja, tako da nije imao samo jedan, nego najmanje četiri zavičaja, koja su bitno uticala na njegov književni identitet (Šibenik i Dalmacija, Herceg Novi i Boka Kotorska, Cetinje i Crna Gora, Beograd i Srbija).

Iako je regionalizam jedno od prepoznatljivih poetičkih obilježja srpskog realizma, rijetki su srpski realisti koji su sa toliko uspjeha i umjetničke originalnosti unosili različite i raznovrsne prostore u srpsku književnost, kao što je to činio Simo Matavulj. „Nikoji naš prozni pisac nije u svom delu tako ujedinio srpski narodˮ, niti mu je „toliko proširio geografske i etnografske misli...ˮ[2] Pored zavičajne Dalmacije i rodnoga Šibenika, kojima je posvetio roman Bakonja fra-Brne, više izvrsnih pripovjedaka (Pošljednji vitezovi, Svrzimantija, Đukan Skakavac, Uskrs Pilipa Vrlete, Povareta, Pilipenda, Našljedstvo, Oškopac iBila, Rkaćki patrijarh...),kao i impresivna početna poglavlja autobiografsko-memoarskog spisa Bilješke jednog pisca,Matavulj se kao pisac dostojno odužio i onim sredinama u kojima je u različitim životnim dobima kasnije živio i radio: Herceg Novom i Boki Kotorskoj (1874-1881), Cetinju i Crnoj Gori (1881-1889), Beogradu i Srbiji, gdje je proživio posljednjih dvadesetak godina života do prerane i neočekivane smrti 1908. godine. Romantičnoj slici Crne Gore posvetio je više pripovjedaka (Na Badnji dan, Sveta osveta, Ko je bolji?, Kako se Latinče oženilo...),dva romana (Uskok, Deset godina u Mavritaniji),te najveći dio nezavršenih Bilježaka jednog pisca.Beogradu je pored brojnih priča (karakteristične su dvije zbirke: Iz beogradskog života (1891) i Beogradske priče (1902), posvetio i jednu dramu (Na slavi).Ipak naglašavamo da ni o jednom prostoru Matavulj nije pisao sa toliko oduševljenja i simpatija (možda se to može uporediti samo sa Sremčevim zanosom pred Nišom), kao o Herceg Novom, o čudesnom prostoru Boke Kotorske, o Bokeljima i njihovom srpstvu. Godine provedene u Boki, „u najdivnijem kraju srpske zemlje, na južnoj tromeđiˮ, Matavulj u Bilješkamajednog pisca pamti kao najljepši dio svoje mladosti, poslije koje su mu prvi dani na Cetinju bili mučni u svakom pogledu.[3]

         O srpskoj Boki, „nevjesti Jadranaˮ, kako joj je nadahnuto pjevao Aleksa Šantić u pjesmi Boka 1906. godine, pisali su mnogi srpski pisci. Dovoljno je pomenuti samo Vuka Stefanovića Karadžića, Petra II Petrovića Njegoša, Ljubomira Nenadovića, Stefana Mitrova Ljubišu, Vuka Vrčevića, Milana Jovanovića Morskog, Lazara Tomanovića, vladiku Nikolaja Velimirovića, Miloša Crnjanskog i sl. Sam Simo Matavulj je Boki Kotorskoj posvetio osam pripovjedaka, izmeću kojih su pojedine uistinu antologijske: Bodulica, Ljubav nije šala ni u Rebesinju, Đuro Kokot, Novi svijet u starom Rozopeku, Dr Paolo, Događaji uSeocu, Zvono, Prvi Božić na moru.Naglašavamo da se događaji u pripovijeci Zvono ne odvijaju neposredno na bokeljskim obalama, nego u selu smještenom na jednom od bokeljskih visova, ali sadrže autentična obilježja života ovoga podneblja i zato smo je posmatrali u okviru jedinstvenog bokeljskog tematskog kruga. U pripovijeci Bogorodica Trojeručica jedan od junaka, stari Bokelj Ivo, odnekud je „od kotorskijeh stranaˮ, ali pošto ispričani događaj nije smješten u Boku Kotorsku i ne kazuje neposredno o njenim ljudima i prilikama, nismo je uključili u navedeni tematski krug. Pored toga, Boki Kotorskoj je posvećena i Matavuljeva etnografsko-putopisna studija pod naslovom Boka i Bokelji (1893), dok u Bilješkama jednog pisca treće poglavlje u cijelosti opisuje piščev boravak i život u Herceg Novom i Boki Kotorskoj.

U prvom dijelu našeg istraživanja upravo je usmjerena pažnja na interpretaciju navedenih Matavuljevih tekstova koji su posvećeni podneblju i ljudima Boke Kotorske. U drugom dijelu ove knjige, naše istraživanje Matavuljevih veza sa Bokom Kotorskom zasnovano je na njegovim prijateljstvima i kontaktnim vezama sa znamenitim ljudima iz Boke Kotorske, koji su ostavili značajan trag u formiranju Matavuljeve ličnosti i njegovog književnog djela. Između više važnih imena izdvojili smo trojicu sa kojima je Matavulj bio najbliži: Lazara Tomanovića, Toma K. Popovića i Marka Cara.

Matavuljevo književno djelo i Boka Kotorska

Prepoznatljiva su tri jedinstvena umjetnička obilježja Matavuljevih pripovjedaka iz bokeljskog života: zanimljivost događaja, neobičnost likova, autentičnost prostora. U pojedinim tekstovima pripovjedačka pažnja prevashodno je usmjerena na karakterizaciju junaka i reljefno oblikovanje njihovih portreta, što je naznačeno već u samim naslovima: Bodulica, Đuro Kokot, Dr Paolo. U drugima je, opet, u narativnome središtu kazivanje o neobičnim događajima: Ljubav nije šala ni u Rebesinju, Novi svijet u starom Rozopeku, Događaji u Seocu, Prvi Božić na moru, Zvono. Sve to je doprinijelo činjenici da je Matavulj u svome pripovijednom djelu stvorio jednu "novu realnost" na osnovu koje i danas privatni i javni život Boke Kotorske iz posljednje trećine 19. vijeka, gradske trgove i ulice, kvartove i zgrade, a pogotovo ljude i mentalitet čitavog podneblja, doživljavamo na jedinstven, matavuljevski način.

Osobenosti umjetničke strukture doprinosi i jedinstvena pozicija dramatizovanog pripovjedača (nezavisno od toga da li se pojavljuje kao sveznajući narator ili nepouzdani umetnuti pričalac), dominacija narativne, deskriptivne i dijaloške forme pripovijedanja, te uglavnom jedinstvena i prepoznatljiva kompoziciona obilježja: prenaglašena ekspozicija, efektan zaplet, neočekivani preokret, epiloški rasplet.

Bodulica

Među pripovijetkama u čijem središtu se nalazi karakterizacija junaka, posebno mjesto pripada Bodulici. Dva su značajna razloga izdvojilaovo djelo u pripovjedačkom i književnom opusu Sime Matavulja. Najprije taj što se radi o prvoj velikoj i umjetnički uspjeloj pripovijeci ovoga primorskog “majstora pripovedača”, kojom je u potpunosti skrenuo na sebe pažnju književne kritike i publike; a zatim i taj što se radi i o prvoj Matavuljevoj pripovijeci kojaje tematski vezana za život Herceg Novog i za podneblje Boke Kotorske.[4]Može se kazati da Matavuljeva bokeljska iskustva, doživljaji, kao i brojni ljudi i prilike, koje je upoznao ili im je bio neposredni svjedok, upravo u ovoj pripovijeci najbolje dolaze do izražaja i pokazuju njegovu neobičnu sposobnost da prikazuje karakteristične detalje iz života, izrazite lokalne, prije svega mediteranske karakterne crte junaka, te opise prirode, pogotovo mora i priobalja, kao i gradskih ulica, trgova, kafana i dominantnih građevina.

Po vremenu nastanka Bodulica je prva Matavuljeva bokeljska pripovijetka i jednovremeno prvo njegovo prozno ostvarenje, koje jasno nagovještava da je vrijeme piščevog stvaralačkog lutanja okončano i da se rađa veliki majstor srpske proze. Objavljena je u beogradskom časopisu Odjek 1887. godine, najprije pod naslovom Čudnovato brakosočitanije,a već naredne 1888. godine, pod umjetnički uspjelijim, današnjim naslovom, kao šesta priča u prvoj knjizi zbirke Iz Crne Gore i Primorja.

Posebnosti umjetničke strukture Bodulice naročito doprinosi dvostruka pripovjedačka namjera. Ka stvaranju pripovijetke u čijem središtu je oblikovanje karaktera glavne junakinje, „nastraneˮ Roze, bodulice (došljakinje sa ostrva Visa), a iznad svega i krčmarice u kafani „Kod veselog mrnaraˮ, koja je svojom pojavom „začinjalaˮ grad Novi i bila njegova „znamenitostˮ. I ka oblikovanju cjelovite društvene slike jednog prostora u kojem se kafana „Kod veselog mrnaraˮ i šaroliki svijet koji je prolazio kroz nju pojavljuje kao autentična metonimijska projekcija toga vremena, ljudi i prostora.[5]

U osnovi novelističke prirode svih Matavuljevih pripovijedaka nalazi se neki čudnovat, po svemu neobičan, dotad neviđen i „nečuven događaj koji se odigraoˮ.[6] Na sličnom događaju zasnovan je i zaplet u Bodulici. Jedan od prvih tumača ove pripovijetke, Novljanin Marko Car, naglašava da sve što je napisano "odgovara na dlaku strogoj realnosti", te da je "Šjora Roza (pravo joj ime bješe Kata) dostojna bila nadimka, što joj ga pisac dade".[7]O stvarnom postojanju glavne junakinje ove pripovijetke svjedoči i sam Simo Matavulj u pismu koje je poslao Milanu Saviću 12. avgusta 1893. godine iz Beograda u Novi Sad. Pošto je tih dana bio urađen prevod "Bodulice" na njemački jezik u realizaciji Đorđa Đurkovića, Matavulj napominje da je zadovoljan "prevodom Rozine", zahvaljuje se Đurkoviću, a zatim obavještava Milana Savića da je baš tih dana dobio vijest od jednog Bokelja, koji je došao u Srbiju da traži kapetansku službu na srpskim lađama, da je "umrla od kaplje Rozina – pravim imenom Kata". Naglašava da ga je "vijest prilično uzbudila", a zatim iskazuje iskreno žaljenje zbog činjenice da je "Kata znala za priču i veoma se ljutila" na Matavulja, iako ga je prije toga voljela.[8] U jednom kasnijem istraživanju Maksima Zlokovića iznijeta je tvrdnja da Matavulj u navedenom pismu nije naveo tačno privatno ime svoje junakinje i da je u Herceg Novom svima bilo dobro poznato da se zvala "šjora Roza Markulin".[9]

Osnovni narativni zaplet izgrađen je na kazivanju o „čudnovatom brakosočitanijuˮ između Roze i Radula Pivodića, a različite umjetničke težnje, ka oblikovanju novele karaktera i ka oblikovanju društvene novele, doprinose i posebnosti umjetničke strukture. Naročito se to ogleda na planu novelističke kompozicije, u kojoj je uvodni ili ekspozicioni dio prenaglašen i razvijen toliko da zamaša veću polovinu pripovijetke, a u funkciji je oblikovanja reljefnog portreta glavne junakinje, ali i bokeljskog društvenog ambijenta i prostora. Zaplet ili središnji dio pripovijetke sasvim je ubrzan i proističe iz uobičajene tehnike novelističkog obrta zasnovanog na promjeni uobičajenog ponašanja junakinje, kao nagovještaju kasnijeg senzacionalnog događaja, neočekivanog povratka Radula Pivodića nakon dvadeset dvije godine stranstvovanja po svijetu, a najviše u Americi. Treći pripovijedni dio sasvim je u skladu sa prirodom narativnog epiloga. Ispričan je nakon vremenske distance od dvije godine, jer je dramatizovani narator, koji je, inače, neposredni i oduševljeni poznavalac glavne junakinje i svjedok ispričanog događaja, otišao iz Novog odmah po Radulovom povratku, a epilog u kojem je sadržan još čudniji događaj iz Rozine životne sudbine saznaje od slučajnog putnika iz Herceg Novog. Radule je dobio s Gusjenicom vanbračnog sina, a Roza se „upila u kopileˮ, sasvim zanemarila i ostavila kafanu, i brine se o djetetu kao da ga je ona rodila.

Ako uvodni ili ekspozicioni dio Bodulice posmatramo iz perspektive narativnog vremena i dva preovlađujuća vida u kojima se pripovijedanje oglašava (sadašnjeg i prošlog), onda možemo govoriti i o postojanju dvostruke ekspozicije: prospektivne i retrospektivne.

Prospektivnu ekspoziciju sačinjavaju dva umjetnička plana: - ambijentalni ili opšti plan i - psihološki ili plan karakterizacije junaka. U središtu prvoga je opis novskoga gradskog trga, kao ambijenta u kojem je smještena i kafana „Kod veselog mrnaraˮ. U središtu drugoga je sama glavna junakinja Roza i oblikovanje njenoga neobičnog karaktera i protivurječne životne sudbine.

Opšti plan prospektivne ekspozicije nalazi se prevashodno u funkciji prostorne ambijentacije. U njemu je sadržan precizan opis malenog gradskog trga („prostran već kao što su svi trgovi u starim gradovima; desetak igrača moglo bi tu zavrći kolo, kad bi se svak drugi odatle uklonioˮ)[10] i građevina koje su ga okruživale („Tu je i ona crkvina iz Nemanjinog doba. Na njoj, o tragu njekoliko godina, bješe ozidana kuća, pa se nešto Novljanima svidje da obore kuću, a na starome temelju podignu novu crkvuˮ (246)), a naročito oniske kuće s četiri prozora i vratima na obluk na rubu trga, koja je zaklanjala pogled na more, a u kojoj se nalazila kafana „Kod veselog mrnaraˮ. Po unutrašnjosti ta kafana je bila sasvim običnog izgleda, kao bilo koja druga primorska krčma. Pored prostorne ambijentacije, opšti plan prospektivne ekspozicije nalazi se i u funkciji prikazivanja mentaliteta mještana, koji nije ništa drugačiji, ni bolji ni gori, od mentaliteta srpskog naciona kojem su pripadali. Predočeno je to upravo kroz odnos prema popravljanju „zadužbine Nemanjineˮ, kojoj su pristupili s velikim oduševljenjem, ali je ono ubrzo splasnulo, prilozi presahnuli i građevina zastala da čeka neka bolja vremena: „Što misliše to i ... započeše, pa tako i ostaviše, pa će tako dočekati i unuke njihove. Vladika blagoslovi temelj, zidari podigoše zid, koliko bi se čovjek mogao zakloniti, a ostalo... Nemojte se tome čuditi. Ta i Novljani su samo Srbi,a zadužbina Nemanjina popravlja se prilozima!ˮ (246)

Psihološki plan prospektivne ekspozicije u znaku je karakterizacije krčmarice Roze, koja svojom pojavom „začinjaˮ atmosferu u toj sasvim običnoj primorskoj kafani. Matavulj njenome portretu pristupa iz različitih uglova i raznovrsnim umjetničkim sredstvima. Polazi najprije od fizičkog opisa: „Ona je malena i dežmenkasta. Nos joj je kukast, oči sijere, ali pogled veoma živ. Čelo joj prostrano i svedeno, kao u kakvog grčkog mudracaˮ. Zatim precizno prikazuje način na koji se češljala „po starom mletačkom običajuˮ: „Kose je razdijelila po srijedi, pa je zavila i prilijepila bunčele na široke slijepe oči, a debelu pletenicu savila na zatiljku, pa u tu guku udjenula ženski češaljˮ. Sve to Matavulj okončava raspravom o izgledu njenoga odijela, čija se boja mijenjala kako bi svjetlost slabije ili jače padala na nju, te nagađanjem o tome koliko bi godina moglo biti krčmarici: „Od trideset i četrdeset i pet mogao bi se čovjek ustaviti na koju mu se sviđa, pa da misli e je tako. Bilo je ljudi prosijedijeh, koji je znadijahu taku, kad oni bjehu bezbrci. Bilo je žena, već svekrva, koje su se klele da i ne pamte kad je Roza došla u Noviˮ (247). Poseban aspekt karakterizacije Rozine ličnosti usmjeren je na njen "bodulski govor", koji je bio čudna mješavina čakavskih dijalekatskih govora iz Dalmacije i sa jadranskih ostrva, kao i brojnih italijanizama, ali i lokalnog hercegovačkog dijalekta i bokeljskih govora koji su joj se bili primili tokom godina življenja u Herceg Novom. Sve to je izgovarano na specifičan Rozin način, sa umekšavanjima koja su mještane podjećala na dječije tepanje i umiljavanje. Ukratko je i gotovo karikaturalno skiciran i epizodni, mada za pripovijedni epilog bitan, lik Rozine tupoglave sluškinje, „koju gosti ne zvahu dukčije do Gusjenica,jer bješe tanka i ispredena - gotovo dvaput duža od gazdarice, iako je bila po godinama curicaˮ. Njenoj smiješnoj pojavi naročito je doprinosilo odijevanje u iznošene Rozine haljine: „Suknja joj jedva pokrivaše koljena, a rukavi jedva mimo lakte, a sve se motaše oko njeˮ (248).

Komična sredstva dolaze do izražaja naročito u epizodama o tome kako je krčmarica „šalom začinjalaˮ atmosferu u kafani. Pri tome se pokazuje naročito djelotvornim Matavuljevo majstorstvo upotrebe jezičkih sredstava komičnog i živopisna mješavina hercegovačkog s "bodulskim govorom". Krčmarica Roza je za sve goste imala pogodan nadimak („ako si joj znan, ne zove te po imenu, nego kako te ona krstilaˮ), tek imenom nije zvala nikoga, niti je htjela koga osloviti „gospodineˮ, pa da bi joj „isti ćesar došaoˮ. Pokazivala je neobičnu ljubaznost i gostoprimstvo karakteristično za dočekljivost i radovanje gostima među Bokeljima: „Ko kroči s praga, ona ga sreta po svome adetu: ʼDobro doso, bilizija!... kozji svene!... manja moske!... hardalo!... o, sjor pozmiren!... bonvenja, cubro!... adio, konte'... barone!... principe moj!... a di si mi već, macije srdasce!ʼ - Oficirima (pa makar to bio i đeneral, a to se i dešavalo) u svako doba viče ʼGut morgen, sablico!ʼ i još nješto, što ne bi bilo lijepo ovdje navestiˮ (249). Izvanjce koji bi slučajno banuli i koje nikad do tad nije gledala prosto je i bez zazora nazivala „sjor Beno!ˮ, a prije nego što bi oni imali vremena da se začude i zauste da kažu kako se zovu, Roza ih je zasipala riječima, sjedala pored njih, ako je bila besposlena, brisala im klobuk, ili ako bi uočila gdje otpalo puce smjesta ga je prišivala. Pri tome bi se kao uzgred tužila na „zle dužnikeˮ i kockare, na njihove rasipne žene, a potom bi u istom familijarnom tonu ispitala stranca ko je i otkuda je, „rašta je došao - pa će ga naputiti zašto treba, a i zašto ne treba, savjetovaće ga i iskaće savjeta, a najzad završiće masnom šalom...ˮ (250) Zbog toga su Rozu pamtili svi koji su makar jednom boravili u njenoj kafani, a najviše zbog toga je ona bila „živa znamenitost novskaˮ, zajedno sa starom i mrtvom gradinom, sa Savinom, Sutorinom i mnogo čime u tome bokeljskom gradu.

U trenutku velikih istorijskih zbivanja, kao u vrijeme „kad se, ono, bješe slegla u Boku međunarodna flota, radi predaje Ulcinjaˮ, kafana „Kod veselog mrnaraˮ bi i sama postajala pozornica i svjedok tih krupnih svjetskih događaja, ali se odnos njene krčmarice nije mijenjao prema gostima, makar oni bili i sami admirali. Naročito je Roza brzo „pripitomilaˮ okratkog, trbušastog i na prvi pogled malo surovog ruskog admirala, toliko da je „čisto uživao da ga ona zadijevaˮ. Nazivala ga je sasvim po svome „gosudar trbuskoˮ: „A di si mi, gosudar trbusko? Javli neka te nose, jer si mi zivo srce ponio!ˮ (251), a bila se toliko sprijateljila s njim da ga je ispraćala tapšući ga po ramenima na veliko čudo njegovih uparađenih i ukrućenih oficira.

Prava uveseljavanja i komične situacije priređivala je Roza gostima kafane onda kada bi navratio poneki pop. Zadirkivala ih je sa takvim zadovoljstvom, osobito one latinske, da su bježali od nje kao od kuge. Samo što bi pristigli pop sjeo, Roza bi trčala da ga posluži sama, pa bi udarila u svoju maškaradu: „Ona mu se klanja i mileleče oko njega, pa zaokoli otuda, odovuda, pak najzad posred srijede u najmasnije. Ako se stane grditi, onda se i ona, tobože, ražljuti, izbulji oči, pa se dere na sav glas: ʼA zač ti meni namigujes, a? Ča mislis, di san mlada a lipa a bez muza, da san za svakoga, a?ʼˮ (252) Radi se o veoma uspješnim oblicima "komike razlika" u kojima Matavulj namjerno iz smjehotvorne perspektive prikazuje one ljude ili pojave, u ovom slučaju sveštena lica, prema kojima se obično niko nije tako odnosio, već se gajio poseban oblik krutog poštovanja i bespogovornog uvažavanja.

Nasuprot tome, kao istrajnu dimenziju Rozinog živopisnog karaktera, pripovjedač naglašava priličnu pobožnost. „Svaku je šalu mogla podnijeti, ali da se ne šali s vjerom. Njekome nesretnjiku (bio je carski činovnik) nikad nije oprostila što je bacio zrno boba pred ʼIsukarstaʼ, pa utulio plamen i okrnjio lampuˮ (252). Svijeća joj je uvijek gorila pred „Isukarstomˮ, noću kad joj san nije htio na oči, a ne bi imala s kime da „probarataˮ, istrajno je „čatila rozarijeˮ, crkvu je posjećivala o velikim praznicima, postila je svaki petak i subotu, uz Časni post po tri dana u nedelji, a naročito je cijenila pravoslavnu Veliku Gospođu, smatrala ju je najmirakuloznijom svetiteljkom i redovno ništa nije jela uoči njenog praznika i slično.

Rozina dobrodušnost bila je takođe poznata: „Subotom je dijelila prosjacima po stotinu novčića, a osim toga dana ne bi pustila uboga praznoruka sa svojijeh vrata - premda, doduše, ne bi blagoslovom propratila ono što bi udijelilaˮ (252). Pa ipak, njenu osobenu i rijetku strast, po čemu je bila poznata nadaleko, a što je bila očigledna kompenzacija za neostvaren porodični i emotivni život, činilo je to što je „rado kumovala maloj djeciˮ. Ta njena osobina se nadaleko pročula i predstavljala je pravu gradsku znamenitost: „Trebalo je vidjeti šjoru Rozu kad obuče plavu haljinu od teške svile - ʼod prave pravcate mletacke svile, koju mi je pokojan kapetan Mato kupijo u Mlecih, one godine kad biše koleraʼ, pričaše ona - a u uši udjene kitnjaste minđuše, kako se kočoperi po ulici, noseći na krst dijete. Stoga je polovina Novoga zvaše kumom, pa i stariji gostiˮ (252-253). Tim neuobičajeno brojnim kumstvima Roza je kao došljakinja izgradila izrazito čvrstu povezanost sa sredinom u koju je došla da živi i time neraskidivim nitima postala dio njenog ne samo javnog nego i privatnog i porodičnog života.

Posebnoj reljefnosti junakinjinog karaktera doprinosi kazivanje o tome kako je vodila poslovne knjige i kako se je borila protiv „zlih dužnikaˮ. Budući da je bila nepismena, pravu malu tajnu predstavljao je način na koji je Roza pamtila i zapisivala svoje dužnike. Za krupnije poslove i dugovanja, kao i za poslovnu prepisku sa Trstom i sa prijateljima, služio je neki šjor-Zaneto, „izgnani sudski iristavˮ, ali je Roza držala i svoj raboš u obliku crne đačke table, na kojem je šarala, dometala i brisala „čudne znakoveˮ, a da nikome nije htjela povjeriti šta je to: „Tu su ti potezi u svakom pravcu, krstovi krivi i kosi, zvjezdice, pa onda njekakve rogulje i škorpije. Njeki su gosti nagađali da će to biti kakvi potajni dugovi, drugi mišljahu da tijem ona bilježi dobit i gubit - dakle bilansˮ. Može se reći da je i bez toga Roza imala dobro pamćenje, pa je često ispravljala pogreške Zanetove, a „Maluˮ nije nikad puštala sama da sračunava. Jedino bi se uveče „malo pobrkalaˮ, zato „njeke bekrije najniže vrste i ne dolažahu nego tada, pa su se javno hvalili da joj u to doba mogu zanijeti barem trećinu onoga što popijuˮ (253). Time se u prikazivanju kafanske atmosfere "Kod veselog mrnara" daje jedna specifična crta po kojoj gosti dolaze ne samo da se druže, razgovaraju i zabave, popiju i pojedu, nego i da zakinu, prevare i nadlukave vlasnika kafane ili poslužitelje, kao i brojne stalne ili povremene goste.

Uobičajen problem svih kafana predstavlja borba sa dužnicima i slabim platišama. Slično je bilo i u kafani "Kod veselog mrnara", ali način Rozine borbe protiv „zlih dužnikaˮ, kojih je bilo zaista mnogo, bio je sasvim neobičan i originalan. Nije ih gonila sudom, ali ih je „grdila javno, kadgod bi joj se prilika dalaˮ (253). Kad bi se nekom sumnjivom dužniku nakupio raboš, Roza bi mu ispostavila račun, a kad bi se obavezno ovaj počeo zaklinjati kako će platiti čim dođe do novaca, ona bi planula i zasipala ga grdnjama protiv starih svojih dužnika koji su je prevarili i otišli u svijet: „Čim, je li? Koliko ih se klelo: daću, čim to, čim ovo!? Ona pogrda ajunto (ađunto, sudski pristav) zar nije govorio: Poslatju, Roza, čim dodjem u Dubrovnik. Pa? Pedeset lipih fijorinat! Apuh! Onaj gubavi sjor-Kike eto je pobigao vaporom, nije i on zasinja sedeset!? Onaj jarac... Itd., izređa ih u dušak povorku, a svakome pridjene što ga ide... ˮ (254). Time je krčmarica Roza otkrivala jednu dublju stranu kafanskog života u kojem je pored manifestacije javne sfere duboko bio problematizovan i privatni život, porodični odnosi, socijalna dimenzija i sve druge nedaće i tajne koje su se obično prikrivale i čuvale između četiri zida.

Retrospektivna ekspozicija u pripovijeci Bodulica ima dvojaku umjetničku funkciju. Sa jedne strane, doprinosi oblikovanju junakinjine životne predistorije. Mislimo na Rozin dolazak u Novi, služenje kod Margarite Buronjića i sl. Sa druge strane, motiviše „čudnovato brokosočitanijeˮ između Radula Pivodića i Roze, te uvođenje u priču mladića Radula Pivodića, koji je i sam bio došljak iz Konavala, te poznanstvo i udaja Roze za Radula, a zatim i sasvim nenadani Radulov odlazak u svijet i sl.

Rozina životna prošlost bila je sasvim obična „istorijaˮ koju je znao svako u Novome. Stigla je sa ostrva Visa kao petnaestogodišnjakinja, a dobar glas stekla je kao jedna od rijetkih sluškinja koja se uspjela održati u kući zle usidjelice Margarite Buronića duže od godine dana, sve do njene nenadane smrti. Nakon toga služila je kod nekog svog zemljaka lađara, postarijeg oženjenog čovjeka. Matavulj posebno naglašava da nakon Margaritine smrti Roza nipošto nije htjela više služiti kod gospode, čime je jasno sugerisano koliko bogati ljudi znaju biti bezdušni i bezosjećajni, kao i to kako je među siromašnima crta ljudskosti i brige često izraženija i kako često predstavlja njihovo prirodno stanje.

Radula Pivodića, neotesanu osamnaestogodišnju momčinu iz Konavala, Matavulj uvodi u priču u dva navrata i na sasvim osoben način, kroz retrospekciju Rozine prošlosti, „kad se pojavio u Novom kao mlad i silovit momakˮ,[11] te na kraju kao povratnika iz Amerike, u prospektivnim dijelovima naracije. U prvom predstavljanju dominiraju sredstva karikaturalnog fizičkog oneobičavanja i insistiranja na njegovoj neotesanoj prirodi i još nezgrapnijoj pojavi. Pošto je, najprije, predočio način na koji je i odakle je stigao u Novi, kod neke svoje samohrane ujne, Matavulj ukratko opisuje njegov fizički portret. Naglašava da je bio „visok klepak, jak kao mazakˮ, a pošto je bio dronjav ujna mu je poklonila haljine pokojnog ujaka, „te mu široke konavoske gaće jedva dopirahu do koljena, a rukavi gunja mimo lakteˮ. Odmah iza toga, Matavulj prelazi na Radulove mentalne karakteristike, posebno naglašavajući njegovu prijeku konavosku narav. Već trećega dana bili su ga siti svi njegovi vrsnici i novski psi, mogao je da „zgodi bubuljem kuče, gdje ga samo nazreti mogašeˮ, a ubrzo je zavrgao kavgu s nekim mladim kovačem za kojeg se vjerovalo da je „nepobjedimˮ i „izlijemao ga na mrtvo imeˮ, pokazujući time da s njim nema šale i da svi moraju da mu se uklanjaju. Ubrzo je „bijesni Raduleˮ zapao u nevolje. Dosadio je svojim ponašanjem i ujni, te ga je četvrte nedelje otpratila otkuda je i došao, ali su ga ponovo vratili i na navaljivanje rodbine ostao je u Novome. Nakon toga, još ga je nekoliko puta ujna izgonila i opet natrag primala: „Može biti da je zbilja svakoga puta bivao po zericu mirniji, ili - što je priličnije - da se ujna navikla na ćud nećakovu, ele, on najzad osta s njomˮ (255). Taj proces psihološke adaptacije i socijalizacije neotesanog seoskog mladića u nepoznatoj, a pri tome gradskoj sredini, dobio je novu dimenziju kroz prikazivanje ljubavnog zapleta čiji su akteri bili Radule i Roza.

Prvi susret došljaka Radula i bodulice Roze bio je uistinu neobičan, potukli su se dok su stajali u redu za vodu na „jedinoj novskoj česmiˮ. Konavoska momčina je na česmi htio „uvijek da zahvati najprvi, iako se tu red čekao, pa mu je svak i popuštao osim - male bodulice. Za divno čudo, on se nije na nju kosio, ali kad mu se njeki narugaše da se zagledao u nju, Radule je nemilo ćuši. Bodulica se učas pribra, pa što je ikad mogla, lupi ga romijendžom po glavurini. Srećom, tu bi mnogo naroda, te ih razdvojiše, a šćaše je rastrgnuti kao vuk jagnjeˮ (255). O drugom njihovom susretu Roza je i sama rado pripovijedala, jer ju je Radule tada zaprosio, a predočavala ga je kao komični dijalog, koji se odigrao u sumrak na Mali Uskrs dok je išla po vodu na gradsku česmu: „Sićam se dobro, ja taman na vrata od grada, a zazvoni ura notji, te pocnem se moliti Bogu za pokoj duse sjore Margarite. Tako ja hodim, ne misletji o zlu, kad li evo jega, s pijace u tisni sokak, pa mi pripriči put. Ja se pripadoh, ali jopet viknuh: ʼSta hotjes? ... Sta imas posla s menom?ʼ - ʼMuči, bestijo, ne deri se!ʼ - veli on. - ʼImam s tobom govora!ʼ - ʼKakva ti govora s menom imas?ʼ - velim ja, a sve izmičem. - ʼPa, eto, hotjes potji za meneka?ʼ Ja se krstim i bizim. - ʼNema tu saleʼ - veli on - ʼnego ako tjes, reci samo. U nediju prva na povid, u ponedijak je svetac, druga - a u drugu nediju da se vincamo!...ʼ Sta sam ja, kukavica, znala sta je udaja i kakvih judih ima, i kakav je svit. Ja rekoh netju! Pa je bilo baš kako je Radul nudio. Druge nedjelje bodulica se zakonito nazva: Roza Pivodićkaˮ (257). Sve je u prikazu i jedne i druge scene, čiji su akteri Roza i Radule, krajnje neobično, ali psihološki veoma dobro motivisano. Nije uobičajeno u gradskoj sredini da se privlačnost i "milovanje" pokazuju na tako grub način, kao što nije uobičajeno da se prosidba odvija gotovo iz zasjede, na prepadanje i bez posrednika, ali ako imamo u vidu da su oboje junaka došli sa sela i da u njihovoj sredini nije bilo uobičajeno da se javno pokazuju emocije, onda je sve što se desilo prilično logično. Imajući u vidu Rozinu uplašenost i Radulovu grubost i nezgrapnost, kao i njegovo nesnalaženje u novoj sredini, to je izgleda bio jedini način njihovog zbližavanja.

Nakon ženidbe nagoviještena je nova dimenzija Radulovog karaktera: njegova pustolovna narav, čime se približava komičnom tipu junaka „hvalisavog vojnikaˮ (militis gloriosi),poznatog još u antičkim (Plautovim i Terencijevim) komedijama. Radulova strukturna pozicija u porodici navedenih likova, naravno, sasvim je redukovana, jer on samo u naznakama nagovještava njihove komične karakteristike. Vidi se to po tome što Radula ne drži mjesto, što je prepun „velikih zasnovaˮ, tj. fantazija, te neće da se miješa u sitne poslove, te što uostalom potpuno neočekivano i bez najave odlazi u svijet, a zatim se godinama nikome ne javlja. U kasnijim Matavuljevim pripovijetkama, a naročito u liku Ilije Bulina iz Pošljednjih vitezova i Đukana Skakavca iz pripovijetke Đukan Skakavac, te osobine su potpunije razvijene, tako da se „bijesni Raduleˮ doživljava samo kao njihov epizodni preteča,[12] koji je ostao u opravdanoj sjenci glavne junakinje Roze.

Radule Pivodić odmah po ženidbi povjerava mladoj nevjesti svoje „široke zasnoveˮ: „Za nj nije sitna rabota. Nema tu... domalo, samo neka mu se prilika dadne... a to nije daleko, on je već vreba... pa bogati Gavan!ˮ (257) Najprije se sve rjeđe pojavljivao u „prčvarniciˮ, koju su otvorili od nasljeđa dobijenog nakon ujnine smrti, da bi svega nekoliko nedelja iza vjenčanja, potpuno nenadano i nenajavljeno otišao u svijet. O njegovim stranstvovanjima i lutanjima, saznajemo ponešto iz dva nezgrapna pisma upućena Rozi. U prvome, koje je poslao iz Njujorka, izvinjava se što je otišao bez pozdrava i ostavio je na takav način: „...Nijesam jato odzla učinijo ali ti znaš enijesu zamene sitne rabote nosam pregao tamo se može steć, pa ću ako Bogda najdalje dogodinu stić ane praznijeh šaka zanago...ˮ (258). U drugome pismu, upućenome iz Sakramenta godinu dana kasnije, saopštava o nevoljama u koje je zapao zbog svoje lakovjernosti, ali i novim zasnovima i optimizmu: „...Nagrdiše me njekizi galijoti skojima se bjeh udružio te grdno izjedošemi preko petstotina pečah te ti nemogok od sramote pisati ali. Sad sam naumijo jednu rabotu kojaćemi za rukom ispasti. Nadaj se dobru glasu domalo...ˮ(258). Kao treći izvor o Radulovim pustolovinama po svijetu, Matavulj koristi glasine koje su putnici donosili u Novi pošto mu se zametnuo svaki trag, a koje su kao i svake glasine bile nejednake, nepouzdane i protivurječne: „Minu godina, dvije, tri... od Radula ni glasa ni traga. Poslije ču se da Je živ, pa opet da nije, da je u Kaliforniji, u Brazilu, da je poginuo, da se oženio itd. Ljudi su dolazili otuda i pričali za nj, ali svi nejednako i nekako na pretrgˮ (258). Reklo bi se tipična priča iz života jednog pustolova i probisvijeta, ali kod Matavuljevog junaka dopunjena i jednim izrazitim stepenom naivnosti i lakovjernosti, koja njegovom karakteru daje i jednu humanu crtu i udaljava ga od tipičnih prevaranata i lažova.  

Pripovijedni zaplet, izveden u tehnici narativnog preokreta, motivisan je kao neočekivana i tajanstvena promjena Rozinog ponašanja i raspoloženja, koje se prenijelo i na samu atmosferu u kafani „Kod veselog mrnaraˮ, te zabrinulo znatiželjne goste. „Odjednom se smrče ʼKod veselog mrnaraʼ. Sunce je sjalo i grijalo na sav mah, kako već sunce može u Primorju, a u međudnicu, a ipak u kafani... ne znam drukčije da kažem, no mrče! Kao da se ugasi njeki svijetli plamičak, koji niko nije gledao, ali koji, pored sunčanijeh zraka i umjetnog vidjela, na svoj način svijetljaše gostima... Roza se preobraziˮ (259). Promijenjena krčmarica odbija da se povjeri radoznalim i zabrinutim gostima, ljutito se otresa na „Maluˮ, „nemilosno ćuši nogomˮ svog omiljenog mačka, nezgodno povlači čaše i fildžane na „gvantijeriˮ i polomi ih, a potom nakon dogovora sa Zanetom presvlači se u nove haljine i odlazi kod paroha, kao novo čuo u kafani se pojavljuje i Ivan Pivodić, „po zanatu bravar, a po ćudi đavo u ljudskoj kožiˮ (260), daleki rođak Radulov i tobožnji djever Rozin, kojega ona nije podnosila i koji joj nije poslije muževljeva odlaska nikad prekoračio praga. Očigledno je da izmijenjena situacija pokazuje novu, introvertiranu dimenziju Rozinog karaktera, koja je duboko skrivana iza njene kafanske veselosti i bliskosti sa gostima. Bodulica je sve svoje intimne frustracije nadomjestila osmišljavanjem svog životnog i radnog prostora i posvećujući se u potpunosti gostima, a sad je, pred saznanjem da se Radule vratio, posumnjala da je taj njen intimni svijet možda ugrožen.

Razrješenje neočekivane misterije u kafani „Kod veselog mrnaraˮ nastupilo je tek sutradan, a pošto je Roza bila odsutna kao glasnik istupa upravo Ivan Pivodić i saopštava da je krčmarica otišla u Dubrovnik da sačeka Radula koji se vratio iz Amerike. Mada je doček povratnika izmamio na obalu više svijeta nego da je ćesar dolazio, susret s njim uslijedio je tek sutradan u krčmi, pošto su on i Roza umjesto lađom doputovali u Novi preko Konavala u kočijama. Prema već pominjanom svjedočenu Marka Cara "nenadni povratak divovskog joj muža iz Omerike i odnosna komocija u novskome gradu, pa čak i ona njegova uzrečica sangve de dio",[13] u svemu su bili podudarni sa stvarnošću.

Karakterizacija Radula Pivodića kao povratnika iz pečalbe nakon dvadeset dvije godine odsustvovanja, sadrži ponešto naglašenije karakteristike „hvalisavog vojnikaˮ, mada su i sad one sasvim sažete i skicirane. U kafanu je banuo pred podne, a Matavulj odmah detaljno opisuje njegov nezgrapni i snažni, pravi divovski stas: „Plećima bi zaklonio dvojicu, noge su mu kao dva stuba, a na pokratku debelu vratu glava - već prema ostalom. Gleda kao s planineˮ (262). Nakon toga, izdvojena je i jedna nova junakova govorna osobenost, uzrečica sangvededio,koju je donio iz svijeta i koja ga čini posebnim, a koja kasnije postaje i obilježje Rozinog govora. Pošto se je povratnik malo raskravio, te zasukao rukave i započeo da služi goste, uslijedilo je i obavezno prepričavanje neobičnih avantura i brojnih doživljaja, ali bez velikog pretjerivanja i hvalisanja: „Priča i priča. Nije nemio, a ne bi se reklo da mnogo laže. Bio je u rudnicima, bio je u trgovini, ribar, mrnar, nadzornik u velikim plantacijama, bio je vojnik u ratu za oslobođenje robova, i to na izmjenu, čas u saveznoj vojsci, a čas u južnoj, bio je... a šta nije bio, sangve de dio!ˮ (262-263)

Pripovijedni epilog po umjetničkoj organizaciji podsjeća na efektne dramske rasplete. Prepoznatljivo je to kroz vremensku, prostornu, čak i grafičku razdvojenost od prethodnih dijelova teksta, kroz naratorovo gubljenje obilježja neposrednog svjedoka i objektivizaciju njegove stojne tačke, kroz posredno saznanje o događaju nakon susreta sa slučajnim putnikom Novljaninom, kroz prevladavanje dijaloške naracije. Nakon svega toga zbunjenost i zapanjenost pred protivurječjima ljudske prirode postaje još snažnija, ali su, opet, sve sudbine na neki volšeban način razriješene i postavljene na svoja uobičajena mjesta. Radule ostaje dosljedan svojoj nepredvidivoj prirodi, a Roza svojoj gubitničkoj sudbini, ali i sposobnosti da svojim altruizmom sve nadomjesti i iz svega izađe kao moralni pobjednik. Zato je potpuno razumljiva njena odluka da prihvati Radulovu vanbračnu vezu sa služavkom "Gusjenicom" i pogotovo da se "upije u kopile" i da njihovo vanbračno dijete prihvati kao svoje, da zanemari kafanu i potpuno se posveti uzgajanju tog djeteta i time nadomjesti neispunjenu želju materinstva i porodičnog okruženja.

Na kraju naše analize navodimo još jedan interesantan podatak o ovoj Matavuljevoj bokeljskoj pripovijeci. Koliko je Matavulj volio ovu priču i kako je zaista mnogo držao do Bodulice pokazuje i činjenica da je "u drugoj polovini 1904. godine zamolio" Lazu Kostića da mu uradi "nasnov", tj. plan dramatizacije ovoga teksta, na osnovu koga bi Matavulj uradio čitavu dramatizaciju i pripremio tekst za pozornicu. Čitava ideja je ostala nerealizovana, ali je Laza Kostić uradio plan te dramatizacije. O tome je među prvima pisao Golub Dobrašinović još 1954. godine,[14] a zatim je prvi objavio iz rukopisne zaostavštine urađene dijelove te dramatizacije 1991. godine.[15] Lijepo svjedočenje o svemu tome pronalazimo i u jednom Matavuljevom pismu koje je uputio Lazi Kostiću 3. decembra 1904. godine: "Drugo je, ne pisah ti o tvojoj nasnovi Bodulice zato što je tek juče pročitah i prepisah i razmislih o njoj. Dobra je. Jedino mi je nezgodan onakav dolazak Radulov. Ali, kanda drukčijeg neću moći izmisliti. Biće melodrama (meli, mélo) ali dobra. Razume se, pisaću ti detaljnije pošto je izradim 'u šporko' sasvim po tvojoj nasnovi. Razume se takođe da pristajem na sve tvoje uvete".[16] Nije nam poznato o kakvim se to Kostićevim "uvetima" radilo, kao što danas nemamo ni pouzdane informacije o tome zašto Matavulj nije uradio dramatizaciju Bodulice na ovom "zasnovu" Laze Kostića.    

Nastaviće se...

---

[1]Navedeno pismo prvi put je preštampano u najnovijem izdanju Matavuljevih djela: Simo Matavulj, Prepiska, Sabrana dela Sime Matavulja, knjiga 7, redakcija i priređivanje Golub Dobrašinović, Zavod za udžbenike Beograd-Srpsko kulturno društvo Prosvjeta Zagreb, Beograd-Zagreb, 2009, str. 128-129. 

[2]Milan Kašanin,„Uskok", Sudbine i ljudi,Prosveta, Beograd, 1968, str. 181.

[3] Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca,Srpska književnost, Memoari, dnevnici, autobiografije, knj. 13, Nolit, Beograd, 1988, str. 71. i 72.

 

[4] “SaBodulicom Matavulj je krenuo na put da bi pronašao velikog Matavulja, odličnog pripovjedača i majstora situacije, scene, prizora.” (Stanko Korać, Književno djelo Sime Matavulja, Srpska književna zadruga, Beograd, 1982, str. 33).

[5]„Radom na portretu ove krčmarice u kome se izlio pritajeni humor Sime Matavulja, dobila se boja čitave novljanske sredine. Miris i boja, životne ilustracije te sredine atraktivnije su u ovoj pripoveci od njene fabule, mada je portret krčmarice sa svoje strane reljefno izgrađen, pun života, životne istinitosti i u primorskom stilu originalan.ˮ (Velibor Gligorić, „Simo Matavuljˮ, Srpski realisti,Prosveta, Beograd, 1954, str. 316).

[6]Jeleazar Meletinski, Istorijska poetika novele, prevela: Radmila Mečanin,Matica srpska, Novi Sad, 1996, str. 218.

[7]Marko Car, "S. Matavulj u Herceg-Novom – uspomene i bilješke", Letopis Matice srpske, knj. 253, broj 1/1909, Novi Sad, 1909, str.19-20.

[8]Simo Matavulj, "S. Matavulj-M. Saviću, pismo upućeno iz Beograda 12. avgusta 1893. godine", Prepiska, Sabrana dela Sima Matavulja, knjiga 7, priredio: Golub Dobrašinović, Zavod za udžbenike Beograd-Srpsko kulturno druištvo Prosvjeta Zagreb, Beograd-Zagreb, 2009, str. 215.

[9]Maksim Zloković, "Hercegnovski dani Sima Matavulja", Boka, broj 10, Herceg Novi, 1978, str. 256.

[10]Simo Matavulj, Deset godina u Mavritaniji, Pripovetke, Sabrana dela III, Prosveta, Beograd, 1953, str. 246. Redaktori: dr Vido Latković i Đuza Radović. (Svi kasniji citati Matavuljevih pripovjedaka iz bokeljskog života preuzeti su iz istoga izdanja. Broj u zagradi nakon navoda označava preuzetu stranu).

 

[11]Stanko Korać, Književno djelo Sima Matavulja, nav. djelo, str. 33.

[12]O liku hvalisavog i lažljivog vojnika u Matavuljevim pripovijetkama, kao i o genezi navedenog tipa junaka u svjetskoj književnosti od antičkih vremena do kraja XIX vijeka, iscrpno je pisao Dragiša Živković u dva navrata: ,,Lik militis gloriosikod Sime Matavuljaˮ,Evropski okviri srpske književnosti II,Prosveta, Beograd, 1977; „Novelistika Sime Matavuljaˮ, Tokovi srpske književnosti,Matica srpska, Novi Sad, 1991, str. 311-327.

 

[13]Marko Car, "S. Matavulj u Herceg-Novom – uspomene i bilješke", Letopis Matice srpske, knj. 253, broj 1/1909, Novi Sad, 1909, str. 20.

[14]Golub Dobrašinović, "Jedan nacrt L. Kostića za dramatizaciju Bodulice", Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knjiga HH, Beograd, 1954, str. 321-326.

[15]Simo Matavulj, Pripovijetke I, Sabrana djela Sime Matavulja, knjiga II, priredio Golub Dobrašinović, Prosvjeta Zagreb-Srpska književna zadruga Beograd, Zagreb-Beograd, 1991, str. 449-452.

[16]Simo Matavulj, "S. Matavulj-L. Kostiću, Beograd, 3. decembar 1904. godine", Prepiska, Sabrana dela Sima Matavulja, knjiga 7, priredio Golub Dobrašinović, Zavod za udžbenike Beograd-Srpsko kulturno društvo Prosvjeta Zagreb, Beograd-Zagreb, 2009, str. 444.

PODELITE OVAJ TEKST NA: