|
|
|
 | Nikola Kobac | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ŽIVOTA NI NA VIDIKU O kako i koliko brzo, dok stojimo vrijeme odmiče? Prije 4 godine, na današnji dan, dakle 12. marta 2012. prvi put od 1995. godine pođoh, odoh i vidjeh Zavičaj. Koliko godina prije toga nisam prošao Banijom, Kordunom, putevima svojih nemjerljivih Ljubavi lako je izračunati. No, nije lako objasniti. Zar je trebalo više od 16 godina da se savlada put dug 200 kilometara?
Za razliku od današnjeg dana bijaše to tada lijep, proljetni dan. Bez kiše i bez najave nekih posebnih iznenađenja. Strah od susreta sa Domovinom, što to ne priznati, podgrijavao je Janko[1] unaprijed prognozirajući gdje bi "Srbin povratnik[2]" (eventualno) mogao ići na „preodgoj“. Ili na period privikavanja novoj Hrvatskoj državi. Nije mi bilo svejedno. Nisam znao u koju sam trećinu Srba po Norvalsskom[3] programu smješten.
Pustoš sa kojom sam se sreo ostavila je duboke tragove, ne samo u mojoj duši. Banija, Kordun i Karlovac su mi za malo neprepoznatljivi. Lijepe drvene kućice i mnogo kućerina uz samu cestu Dvor na Uni – Glina – Vrginmost – Vojnić - Karlovac klonule. Jedne preotela živica i korov, a druge načela kiša i eksploziv. Grad Korduna opustio… na autobusnom kolodvoru je nekad život tekao. Sada nema ni ljudi, ni autobusa, ni života.
Tragovi življenja nestali. Čovjeka ni na vidiku.
Hrvatska država je zbrinula srpsku naivnost, po srpskom izbjegličkom receptu "daj šta daš", "bolje išta nego ništa" i od "koga je, dobro je", ozidala joj "nužni smještaj" u koji je smjestila svoju demokratiju, srpska groblja, stratišta i sav minuli rad. Na ulaznim vratima „zbrinjenoga“ putokaz ili ulaznica za Europu.
Ni Hrvata ni Srbina nigdje na vidiku!
Ne bih o tome. Da ne pokvarim sjećanje. Nešto, što je važnije od svega ovoga: Bio sam, sve vidio i sve osjetio. Da li su mi trebale 4 godine da zaključim – sve se promijenilo.
U Hrvatskoj za Srbe, ni života na vidiku!
Moje Ljubavi se prepustile kupinama. Ma, mogu da ih pale, ruše, gase, zatiru, mogu da bježe, nestaju, da trče "svijetloj" budućnosti, ali ne mogu ih oteti iz mene. Nepopravljivog Kordunaša, sanjalice i lutalice. One su tu i jutros, i svaki dan. Uzalud krčim proplanke, uzalud se penjem na svoje Kobačko brdo, uzalud prizivam dobre vile…
Gdje su ljudi? Gdje su dojučerašnja sela?
[2] Nikola Kobac [3] Mjesto u Kanadi u kome su se oko franjevačke misije okupljali uglavnom desno orjentisani hrvatski nacionalisti, bliži ustaštvu nego demokratiji. Tu je napisan i usaglašen „Norvalski program“ obnove Hrvatske države van jugoslovenske zajednice.
|
