detalj slike: KRK Art dizajn

OGLEDALO ZA ZVIJEZDE

Maje Belegišanin Ivanović: Majska kiša, izabrane i nove pjesme, „Presing“, Mladenovac, 2022.

Ranko Pavlović

Između čitaoca i izabranih i novih pjesama Maje Belegišanin Ivanović, uvrštenih u zbirku Majska kiša, zaista nije potreban nikakav posrednik, naročito ne onaj koji bi želio da ima ulogu tumača. Jer, svaka pjesma i svaki stih u njoj sami od sebe se otvaraju pred čitaocem koji im prilazi otvorene duše. Uz to, pjesnikinja je sama, sasvim svejedno da li namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno, uvodnom pjesmom „Da napišem pesmu“ dala ključ za ulazak u sopstvenu poetiku i neposredno nagovijestila motivske i tematske lavirinte lirike kroz koju želi da provede čitaoca, kao kroz cvjetne vrtove koje je brižljivo njegovala da bi ih nesebično darivala pogledu dobronamjernog znatiželjnika.

Maja Belegišanin Ivanović želi (i u tome, treba odmah reći, uspijeva) da napiše svoju pjesmu „lepu, kao ova zagonetka“, i pjesnikinji samoj neodgonetljiva, ljepšu nego što je ono nešto što svojom enigmom zna da muči. Tu svoju težnju približava nam upečatljivim lirskim slikama koje krijepe (i) čitaočevu dušu, kao što su dvorište umiveno kišom zraka punog mjeseca, ili priviđenje satkano od lišća, mraka i sjenki. Ta njena pjesma mora da bude „praznija od praznine“, bijesna toliko i tako da nikoga ne može povrijediti, glasna ali da tiho u ušima zvoni. U toj pjesmi, lijepoj „kao seta“, nestvarnoj kao san, zvijezde moraju imati svoje ogledalo. Precizno i jasno, ali sasvim nenametljivo, lirski subjekt, dakle, „predgovornom“ pjesmom uvodi čitaoca u predvorje svoje duše i samo mu u naznakama otkriva pravce kojima bi se mogao kretati alejama jasnih misli i tananih, dobro kontrolisanih osjećanja.

U zbirku je uvrstila sedamdesetak pjesama, nastajalih u posljednje dvije decenije, razvrstavši ih u pet cjelina koje samim naslovima nagovještavaju vrstu pjesama i njihovo motivsko-tematsko određenje: Raznob(r)ojne strofe, Soneti, Oktave i  Beli stih. Tu je i tridesetak haiku tercina. Pored pjesama već objavljenih u zbirkama: Ispod neba (2007), Svetlosna pruga(2011), Zimsko sunce(2014) i Nežna granica(2018), čitalac će se susresti i sa osamnaest novih pjesama koje potvrđuju da pjesnikinja u okviru već oformljene, prepoznatljive poetike stalno traga za novim izazovima i mogućnostima potpunijeg iskazivanja.

U prvoj tematskoj cjelini, uglavnom u formi tercina, katrena, kvintina i septima, kroz čas jasna čas ružičastom maglom odjenuta sjećanja, Maja Belegišanin Ivanović pjeva o događajima iz vlastitog života, snovima i snoviđenjima, pojavama u prirodi i slikama koje nadiru iz nesanice. Dok bubri toplota poput nežne klice, u pjesnikinjinoj svijesti i podsvijesti, u stvarnom, a pokatkad i nekom neuhvatljivom paralelnom svijetu, bujicu sjećanja odmotava vreme koje huji kao povjetarac na čijim se mekim talasima lako plovi u djetinjstvo i galeriju zapamćenih slika. Takva sjećanja, kao što se obično dešava u čistoj lirici, natapa fina sjeta kojoj su, možda razlog reči koje pamtim. Riječ je moćna. Ona (u ovoj poeziji) nije samo gradivni element; ona tvori zidove, krovom pjesmu štiti od nevremena, otiskom duše oslikava freske, unosi toplinu koja grije srce.

Koliko riječi, toliko su i snovi tanana pređa kojom su satkane pjesme. U njima se ljuljuška vječnost dok Duša u pesmi spava. I u nesanici, koja je dala naslov jednoj pjesmi u ciklusu Raznob(r)ojne strofe, rađaju se snovi:

Komeša se iz podsvesti, iz dubina

nedoglednih kao more, kao svemir,

glas nejasni, nesaznatljiv mali nemir.
Komeša se iz podsvesti, iz dubina.

U ovoj, uostalom kao i u drugim motivsko-tematskim cjelinama, čitaočevu percepciju zapljuskuju upečatiljive pjesničke slike koje ni u jednom trenutku ne djeluju kao nekakav naknadno dodat nakit, nego su uvijek srasle s refleksijom i emotivnim nabojima, iznikle iz iste inspirativne i podsticajne klice. Pjesnikinja je i sama svjesna da bi, bez pune kontrole, te slike mogle postati samo dekorativni element pjesme (mogla bih pasti u vir plitkih slika! kaže na jednom mjestu), da bi mogle djelovati istrošeno i izanđalo, pa ih koloriše treperenjem sopstvene duše, izdvavajući ih tako iz mora „već viđenog“. Evo samo dva primjera koja to ilustruju: Milina srne licem joj se prosu i I poželiš jedne ruke, tople kao otkrovenje,/ i poželiš jednu pesmu, prisnu, oblu kao kesten. Pokatkad te slike doprinose osvjetljavanju duše (i lirskog subjekta, i onog o kome piše), kao u pjesmi „Starica“. U beogradskoj Balkanskoj ulici, u ramu  prozora, pjesnikinja često vidi jednu staricu. Predosjeća da je ona usamljena, a tu misao i osjećanje potkrepljuje slikom velegrada za koji kaže da je gnezdo solitera, u kome jedna slamčica mora osjećati tjeskobu i strah od samoće.

Pored uobičajenog jedanaesterca (s cezurom iza petog sloga) i čistog aleksandrinca, u prvoj cjelini izvjestan broj pjesama ostvaren je u sedmercu i desetercu i te pjesme natopljene su čistom lirikom. Kada se, međutim, u pjesmi nađe prikrivena narativna nit, onda se stihovi, čini se sami od sebe, organizuju u šesnaesterac, katkad u četrnaesterac ili petnaesterac i, samo po formi, zaliče na način pjevanja Vojislava Ilića i još nekih pjesnika njegovog vremena, na razmeđu romantizma i realizma. U tim slučajevima našoj pjesnikinji za samosvojasn savremen iskaz tri katrena su mjera da saopšti ono što je nakanila, zaokružujući tako misao i „priču“, ali ostavljajući pjesmu uvijek otvorenom, da je i čitalac može u svojoj recepciji dopjevati. U to će nas uvjeriti i neki soneti na koje ćemo naići kasnije („Božićna“ i „Zalazak“, na primjer), gdje su „priča“ i atmosfera uvezane u čudesan lirski čvor koji, sve i kad bi mogao, čitalac ne želi da razveže, jer bi se tako iz pjesme mogla osuti fina skramica treperenja emocija, kao polenov prah pred povjetarcem sa cvijeta.

U cjelinu kojoj je naslov dala sonetna forma, M. Belegišanin Ivanović uvrstila je osamnaest pjesama. U njima je priroda osnovni izvor nadahnuća. Jabuka, zumbuli, lipe, oblaci, park – naprosto se utrkuju ko će prvi da se udobno skući u skladno isklesanom katrenu ili istoj takvoj tercini. U tišini koja tiho odzvanja kao zvono manastirske crkve u daljini, u baršunastom grumenu čežnje protkane sjećanjem, kroz stihove lepršavo struji proticanje vremena. Dok se u čitaočevu svijest ugnježđuju pastelne slike maja, već ga zapljuskuju lahori ranog ljeta, a u večernjoj šetnji sluti dah onog drugog i drugačijeg, miholjskog ljeta. Slike jesu moćno kolorisane, ali nikako sladunjave ili, nedajbože, nakinđurene, možda i zato što ih pjesnikinja ne boji kistom nego riječima i neobičnim poređenjem. Neka nam to posvjedoče dva stiha iz soneta „Jabuka“: Vazduh je cvetao lepotu sluteći; Mirišu jabuke tvome glasu slične. Slikovitim jezikom, ako se znalački koristi, može se lako dočarati i stanje duše. Tako, pred čitaocem se otvara fantastična slika oblaka: Po nebu se razvejali kao bela nostalgija, dok sunce može biti prijatno, krhko kao pena.

A gdje je pjesnikinja u svemu tome? Ona nije samo posmatrač. Sve to oživljava, doživljala i proživljala, da bi supstrat emotivnih impulsa podijelila sa čitaocem, kao u pjesmi Panorama:

A ja sam često stranac, čudan gost
u ovom svetu hladnom kao kost...
Samo u pesmi vidim topli stan.

            Stih to ispredanje mističnog prediva... iz pjesme što je dala naslov cijeloj zbirci, ne dočarava samo atmosferu i raspoloženje koje izaziva topla, blagorodna majska kiša, nego posredno oslikava četrnaest oktava (u svakoj po tri strofe) u ciklusu naslovljenom prema vrsti pjesme. Pjesnikinja je sasvim saživljena sa prirodom i čovjekom u njoj koji je istovremeno i svoj i tuđi. Ravnica u raznim dobima dana i godine u ovim stihovima oglašava se nekom nebeskom muzikom, posestrimom tišine. Kada žeđ za novom pjesmom, slatko čekanje i nemir koji protresa cijelo tijelo,  nežnim beskrajem zazvone u ranjivom biću, tada se oktavama razlije ljekovita melanholija koja i čitaoca vodi u bajkovite predjele pređašnjih zbivanja i doživljaja.

            Pjesnikinja se s uspjehpm ogledala i u haiku pjesmama. Manje je robovala ustaljenoj formi (tercina sa 5+7+5 slogova), već se više okretala suštinskim svojstvima ove kratke lirske tvorevine rođene u Japanu, koja se postepeno raširivala cijelim svijetom. Ona osjećanja, u čijoj je sjenci često prikrivena misao, iskazuje slikama koje se u svakoj pjesmi međusobno ukrštaju i stapaju u skladnu cjelinu. Tako i ljetnoj večeri crvenkasti mjesec se pogledu nudi kao nebeska jabuka, dok u zimskoj noći osvijetljen prozor male kuće treperi srećom. I haiku forma Maji Belegišanin Ivanović pruža mogućnost za fini dijalog s pjesmom koju stvara, pozivajući i čitaoca da se pridruži tom lirskim raspoloženjem obojenom ćaskanju.

Završnim ciklusom (Beli stih) M. Belegišanin Ivanović pokazuje da i njene nerimovane pjesme kriju u sebi neku vrstu unutrašnje skladnosti koja se očituje kroz ritmičnost stiha, kroz ozvučenost koja nam se uglavnom javlja šapatom prirode (ravnice, prije svega), te kroz muziku koju emaniraju riječi u igri što može osjetiti samo senzibilno čitaočevo srce. Nerimovane pjesme, najvećim dijelom minijature koje se naprosto rasprskavaju od zbijenog smisla i emocija, ostvarene uglavnom u katrenu i tercini, kolorisane su prigušenim vatrometom boja prirode u različitim godišnjim dobima, isijavaju mirise koji u našem čulu ostavljaju trag dugo i poslije čitanja. U njima se pjesnikinja zalaže za jezik koji razmiče predele (koliko može), a ne bježi ni od slika koje se samo na prvi pogled doživljavaju kao suprotstavljanje jedne drugoj, kao u pjesmi o psu pred vratima čiji se sjaj iz očiju stapa sa zvijezdama, iako ga u početku ne prihvatamo.

            Posebnu pažnju zaslužuje mini ciklus Kad nema struje koji, kroz svoja četiri pjevanja, moglo bi se reći prerasta u malu poemu. Veče bez ove civilizacijske tekovine, u tom kratkom prekidu, drugačije doživljavamo u različita godišnja doba. Tako, na primjer, u ljetno veče:

Spazim neugašen komad neba,

svetli kvadrat iznenađenja...

a u jesenjoj večeri bez struje pjesnik se najčešće druži sa svojim pjesmama:

Koliko pesama ima s toposom jesenjeg lišća!

Ali to nema veze ako je pesma lepa...

            S podjednakim žarom Maja Belegišanin Ivanović svoja poetska osjećanja iskazuje u vezanom i slobodnom stihu. Njena rima, bez obzira na to da li je parna, ukrštena, obgrljena ili isprekidana, smislena je, neistrošena i gotovo uvijek doprinosi ritmičnosti pjesme. Nikada nije samo u funkciji podudaranja završnih slogova stiha, nego uvijek teži da oplemeni pjesmu, koliko smislom, toliko i emocijom.

            Konačno, treba reći da je dobro što je Maja Belegišanin Ivanović odlučila da objavi zbirku izabranih i novih pjesama, jer je time pokazala uzlaznu liniju kojom se kreće kroz svijet poezije i da je pjesnikinja na koju književna kritika i antologičari treba da računaju.

PODELITE OVAJ TEKST NA: