O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKolumnaKultura sećanja


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


PORUKE MOJE TUŽNE PRIJATELJICE

Đorđo Vasić
detalj slike: KRK Art dizajn



PORUKE MOJE TUŽNE PRIJATELjICE



Prijateljica iz Bosne mi pošalje pokatkad poruku. Čisto da da od sebe znak života. Kaže da sam jedini koji je se još pokatkad sjeti, pa i ona osjeti potrebu da podijeli sa mnom svoja razmišljanja. I piše mi tako da postoje zaboravljeni i usamljeni ljudi, ali da postoje i isti takvi gradovi: zaboravljeni i usamljeni. U koje niko ne svraća. I na čije ulice i lokalno stanovništvo rijetko izlazi. I da je zaboravljenom i usamljenom čovjeku još dest puta teže živjeti u jednom takvom gradu. I šalje mi ilustracije radi dvije fotografije: puste ulice bez ljudi, tek nagdje u daljini naziru se konture dvojice pasa lutalica koji prelaze jednu od ulica tog usamljenog, i zasigurno tužnog grada.


***

I piše mi opet neki dan kako je idući ulicom svog usamljenog grada začula iza sebe muški glas:
-Sačekaj malo.Da te pitam nešto.
Piše mi da se okrenula i ugledala čovjeka od nekih četrdesetak godina, poprilično propalog i neuglednog, koji ju je upitao:
- A što si bona uvijek tako tužna? Pratim te, evo, već danima. K’o da su ti svi pomrli. Gledaj da su ti se i krajevi usana već upravili nadolje.
Piše mi da mu je odgovorila da je petnaest godina na birou za zapošljavanje i da ne vidi ni jedan razlog zbog kojeg bi se razvedrila i razvukla usne u osmijeh. On joj je na to odgovorio.
-Pa, nije pos’o sve. Biće posla. Nek’ smo mi živi i zdravi. Biće posla.
Sutradan, prolazeći pokraj prodavnice, sva u svojim mislima, piše mi da je začula opet onaj isti glas od juče. Muškarac koji ju je pitao zbog čega su joj krajevi usana uvijek upravljeni nadolje, sjedio je ispred prodavnice na zelenoj gajbi sa još jednim muškarcem njegovih godina i pio pivo iz zelene flaše.
- Odi na pivu. Evo još jedna gajba. Da prebacimo koju. Da skineš belaj sa srca. I ovaj moj jaran je bez posla, pa ništa ne brine.
Piše mi da se u času pokajala što mu je ispričala da je bez posla, ali kad se vratila kući, razmislila je i osjetila čak i neku vrstu simpatije za muškarca na zelenoj gajbi koji ispija pivo iz zelene flaše: Možda je to njegov način da iskaže saosjećanje. Jedini za koji zna. Tako što me pozvao na pivo. „Da prebacimo koju…“


***

I piše mi opet ta moja drugarica da svake godine, negdje u ovo doba, ide u okolinu svog tužnog grada da bere ljekovito bilje. I piše da naročitu pažnju obraća na cvijet koja se naziva „divlja mrkva“, a koja je u narodu poznatija kao biljka „stid“ ili „sram“. Cvijet ima bijele latice na tankoj stabljici, koje se šire i obrazuju lepezastu ovalnu površinu. U sredini tog cvijeta nalazi se velika, tamna, ljubičasta mrlja, prečnika oko četiri centimetra. I piše mi ta moja drugarica da prati kako se iz godine u godinu ta mrlja sve više smanjuje, a da je po narodnom vjerovanju ta mrlja stid i sramota svijeta- i da je ovo godine gotovo i nema ili da je tako sićušna da je čovjek može jedva uočiti, što znači, kako ona zaključuje, da je na svijetu gotovo potpuno nestalo stida i srama…
Šetajući sinoć pokraj jezera, spazih sa strane puta ovaj cvijet i priđoh mu bliže. Uistinu, crne ili ljubičaste mrlje gotovo da i nije bilo ni na jednom cvijetu, i pomislih kako se njena konstatacija izgleda uistinu odnosila na cijeli svijet –na kojem je nestalo stida i srama.



 






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"