detalj slike: KRK Art dizajn

U TEM SOMBORU

Kultura sjećanja živi. Danas me uze me za ruku i odvede, do Sombora. U danu u kojem se kišni oblaci sa suncem tokom čitavog puta nadmetaše. Kilometri i daljine ostaše iza mene. K’o prosuta mjesečina pod Petrovom gorom, jula mjeseca 1995. godine. Tog dana, 16. oktobra 2015. ništa mi ne bi teško.

Žurio sam da naslijeđena sjećanja predam potomcima njihovih od davno raseljenih predaka…

Ravne vojvođanske (sremske i bačke) ceste iz daleka izgledaju „kaj špaga.“ Čini mi se da je jedan kraj, zavezan za drugi kraj svijeta. I kad si siguran da „nigdje kraja nije“ odjednom, u pravilu prije svakoga naseljenog mjesta pod uglom od 90 stepeni „špaga“ savije.Promjeni pravac i uvede te međ’ ušorane kuće sa velikim zidanim ogradama. A avlije sve daleko su od puta odmaknute. A ne kao one moje kordunaške, krajiške. Kao da su se takmičile koja će se bliže i brže na cestu „nasaditi“, a gazda „vratnice“ za bankinu prišrafiti. O ogradama sa ciglom ili daskama pojma nismo imali. Krajiški plotovi su služili za štošta. Da se u dvorište ušunja svjetlo dana i tama noći. Da se vide i da tebe vide komšije, zore i sumraci… da se na njih naslanjamo i preko njih dovikujemo, da se svađamo, ako dokoni budemo. I psi da jedni na druge kroz ogradu reže. A ako zatreba da komšije lakše i brže jedni drugima i u pomoć priskoče .

I da letvu za odbranu otkinemo, ako kakve kavge bude.

Spuštajući se sa Fruške Gore prema Dunavu tražim mjesto gdje se ova evropska rijeka skelom prelazi. Na taj način skraćujem put za više od 50 kilometara, izbjegavajući novosadsku gužvu i ulice koje nikako ne mogu otpetljati. Sve su mi iste, i sve se sa ravnicom sudaraju.

Jedva uočljiva strelica „skela“ dovodi me na desnu obalu velike rijeke. Stajem iza vozila beogradskih oznaka. Na drugoj strani obale uočavam nešto slično motornim sankama, ili „sancama“ kako smo mi to prevozno sredstvo na Kordunu zvali. „Vodena kola“ za koji minut se otiskuju i polagano klize prema „mojoj“ obali. Nekolicina automobila poredana u dva reda putuju na desnu stranu Dunava. Sa lijeve strane skele „nalijepljena“ motorna brodica vuče ili gura skelu. Zajedno plove!? Uzvodno od nje u susret joj dolazi ogromna, teretna lađa dužine zasigurno veće od 50 metara. O Bože? Srećom, mimoilaze se…

Stižem u Sombor: Doček i upoznavanje, večera i razgovor. Sve nešto toplo oko srca. Duša se raznježila. Čujem imena sela kojih više nema, kultura sjećanja ih njeguju. U Zavičajnom udruženju krajiških Srba „Korijeni“ ona žive.

Sombor, grad ispeglanih trgova i uglancanih spomenika. A tek kad se zakorači u bilo koji prostor? Zidovi (ne vidjeh nikada, ni nigdje nešto slično) ukrašeni prelijepim slikama poznatih i nepoznatih autora. Sve jedna ljepša od druge, i sve se smješe izazivajući čudan i nelagodan osjećaj. Kao da sam zakoračio u vrijeme prije dva vijeka.

17. oktobar 2015.

Domaćin se drži protokola. Nakon pozdravne besjede i dobrodošlice Srbima iz dijaspore počinje „Okrugli stol o ćirilici“. Izlaze govornici. Ima nas od svakuda. Bijeljina, Šamac, Sokolac, Derventa, Vukovar, Vlasenica, Vršac, Frankfurt, Teslić, Gornji Milanovac…

Konstatujemo da smo mi, danas već starije generacije pismenost dočekivali sa ćirilicom. Da su srpska djeca u Hrvatskoj u prva dva razreda osnovne škole učila ćirilicu, a tek u trećem prešla na latinicu. Svi referati o ovom pismu počinju sa imenom Vuka Stefanovića Karadžića. Neki to u svojim uvodnim besjedama posebno ističu.

Uzimam riječ samo sa jednom namjerom – nemojte istoriju falsifikovati. Pričati o ćirilici, a ne spomenuti Savu Mrkalja sa Korduna, Srbina iz Vojne Krajine (Austrougarske u čijem su sastavu bili prostori današnje Hrvatske) je u najmanju ruku nekorektno. Zapitah prisutne: Koliko u vašim gradovima i naseljima ima naziva ulica po imenu Save Mrkalja? Što znate o Savi? Ima li i jedna Savina, pa makar i sporedna ulica, da se „naslanja“ na Vukovu? Ima li škola koji nosi naziv „Sava Mrkalj,“ u Srbiji ili Republici Srpskoj? Šta piše u udžbenicima? Izučavamo „Luja Šesnaestoga,“ a prave srpske velikane prećutkujemo?

Gdje je nestala ćirilica, zapitah prisutne? U Zagrebu ili Beogradu? Koliko je natpisa ulica i ustanova u glavnom gradu svih Srba napisano srpskim pismom? I u Banja Luci, sada mome gradu. Je l’ istina da smo na sav glas zakukali i zagalamili zašto u Vukovaru taru ovo pismo, a prećutali to što ga u Beogradu i Banja Luci nema?

Obilazimo crkvu Sv. Georgija. Divim se umjeću graditelja i ljepoti ikonostasa. Crkva je podignuta 1761. godine. U njoj je sahranjen vladika bački Jovan Jovanović, rekoše mi domaćini. Napuštajući crkva nađosmo se na prelijepom trgu popločanom kamenom i ukrašenim znamenitostima grada. Jesenja kiša ga izapra, i učini još ljepšim. Ispred nas iznikoše svatovi i mašući srpskim barjakom odoše u svoje veselje.

Već je popodne. Prelijepa čitaonica „Laza Kostić“. U ćošku dežura Lazina bronzana figura. Imam osjećaj da pažljivo prati šta se tu danas dešava. Na zidovima posebna „izložba“ slika poznatih. U vazduhu šapat Lazine pjesme „Santa Maria della Salute“:

Zar meni jadnom sva ta divota?

Zar meni blago toliko sve?

Zar meni starom, na dnu života,

ta zlatna voćka što sad tek zre?

Počinje promocija knjiga. Domaćin, taj dobri domaćin najavi i odredi vrijeme za predstavljanje dviju knjiga izašlih između 6. i 7. susreta „Matica – dijaspora“. Romana „MAJKA“ Milenka Avramovića, i moje knjige. Da ne bi sve išlo po planu (a svojstveno je to nama) umjesto dvije knjige, u onako stisnutom vremenu, u sam suton dana pred slušaoce i posjetioce poče „pričati“ pet, šest knjiga. Organizator nije imao snage odbiti neplanirane „predstave,“ a promoteri nisu imali osjećaj za vrijeme. Misle da je njihovo najvažnije?

Oduži se dan!

Pričati o knjizi „(H)istorija osušene zbilje“ kažem ja, a ne spomenuti prof. dr. S. Livadu i njegovu suprugu Dragicu koji su pisali Predgovor istoj, bilo bi isto kao ništa ne reći.

I konačno, nakon napornog dana, večera i druženje. Restoran Đačkog doma u Somboru. Vojničkim redom poslagani stolovi. Sve je na svome mjestu, pa i muzika. Lagano odmičemo zajedno u noć. Uživamo u vremenu čitajući ili govoreći stihove svojih pjesama, pričajući aforizme ili po neke dogodovštine, u svijetu svega od svačega. Veoma teško bi se i tada i sada odlučio čija je pjesma najljepša. Neka slušaoci sude.

Slijede nova upoznavanja. Prilazim nepoznatim domaćinima i gostima ili oni prilaze meni. U jednoj od „muzičkih pauza“ neko zavede (otpoče) prepoznatljivu ličku, kordunašku i banijsku „ojkaču“. Zatreperi i uzlupa se srce, i sjećanje moje. Od kad ne čuh ovakvu, izvornu, toplu, široku, jednostavnu pjesmu i riječi? Poprati je i žensko i muško. Niti je za plakati, a bogami ni za veseliti se. Sjedam i prebiram dane kada sam se kradomice, u zimskim večerima privlačio ispod „pendžera“ svoje ili tuđe bajte, da prepoznam komšije – pjevače. Natpjevavanju nije bilo kraja. Do kasno u noć uz rakiju, rijetko uz vino redali su se oni koji „prvače“. Unaprijed se znalo 'ko je najbolji. Pratnja je bila jednostavnija. Ako ne znaš pjevati dovoljno je da otvaraš usta, i po nekad rastegneš „oooooooj“.

„Ooooooj Krajino ne bi te žalio da se nisam u tebi rodio“!

Kasno odlazim na spavanje. Ovi stihovi me prate još dugo, dugo u noć – do pred samo jutro. Razmišljam:

Krajiška pjesma u Hrvatskoj je ubijena. Više ne živi. Njeguju je Srbi koji su prije 70 godina planski raseljeni, iz krajeva koji su platili najveću cijenu Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, koji su više puta strijeljani i svakih 50 godina iznova, i od istih neprijatelja – na isto gubilište izvođeni.

Hoće li generacije koje su pretekle zadnju nesreću umjeti sačuvati i naslijediti, bar nešto od običaja sa kojima se nakon 25 godina sretoh u Somboru.

I ćirilica je pred vješalima.

Osuđena je. Sačuvane knjige pisane na srpskom (maternjem) jeziku i ćiriličnim pismom prinošene su lomači. Plamen fašizma samo što ih ne zapali.

I moju knjigu posvećenu ljudima i rodnom kraju mogu zapaliti. Ako izgori – ona će trajati!

Budim se u Somboru spremajući se za još jedno viđenje sa domaćinima, analizi ovogodišnjih susreta i povratku za Banja Luku.

Zbogom grade! Do sljedećeg viđenja!

На путу од Бања Луке до Сомбора, прелазак Дунава

Са промоције у Сомбору

У центру Сомбора

PODELITE OVAJ TEKST NA: