KOČIĆ PETAR, KĆERI SVOJOJ
Ako nam zamute Rijeku,
olovom Polje sažegnu,
svitanja s ljetinom spale,
mi ćemo podići čeku -
naše sklopljene troprste;
iz srca će da se razlegnu
molitve zlatouste
kroz stotine drhtavih zvona,
za sve nam pretke zaspale
od iskona i izgona.
Ako mi uđu u dvorište,
krov i kućne zidove sruše,
svetinju načine poprištem,
iz grudi otkinu ovo duše...
Neću im prostiti, Svevišnji,
ako mi djeca zapište,
pa ti se kunem u nasušni
da s praga ne kanim uzmaći;
on će ostati, barem -
o koji će se spotaći,
kad potjeram strvinare.
Snuje li opet, lukavi,
da nas u žice uveže,
obezvidi, obezglavi,
pamćenje plamenom užeže;
neka se pričuva onijeh
koji su mećave krotili -
ne zna on da smo se
mukama ovaplotili
i da su svesuze ismijeh,
nalik na naše prkose.
Ako se u mojoj sabraći
prijetećizloduh odomaći,
sluđenenas podijeli
i kosidbama prorijedi;
jedne u udes seobni,
druge u bezdan neznani,
a pod šljivu šta ostane -
pa kad i nju posijeku,
od triješća ćemo kolijevku,
da u njoj nada opstane.
Kad mi na pero udare,
u tuđice da okuju riječi,
pa nam kroz svijesti tmicu
krenu da latine ćirilicu;
da vidim ko će da spriječi
Jezika Srpskog milodare!
Ni mrtav neću im dati
ni jedno, jedinoslovce -
to moje čedo, sunce, vreoce,
tužaljke, ojkače, svatovce!
Jer, bez Jezika,
kćeri,
u svojoj Vjeri -
nećemo postojati.
