detalj slike: KRK Art dizajn

Treći deo možete pročitati ovde.

SIMO MATAVULj I BOKA KOTORSKA

Goran Maksimović

Ljubav nije šala ni u Rebesinju

U drugom krugu pripovjedaka iz bokeljskog života zapleti su prevashodno utemeljeni na prikazivanju događaja: Ljubav nije šala ni u Rebesinju, Novi svijet u starom Rozopeku, Događaji u Seocu, Prvi Božić na moru, Zvono.

U osnovi narativnoga zapleta pripovijetke Ljubav nije šala ni u Rebesinju (objavljena je najprije u Letopisu Matice srpske 1888, da bi iza toga bila preštampana i u zbirci Iz Crne Gore i Primorja II na Cetinju 1889. godine), nalazi se „istinita pričaˮ o ljubavi sa zaprekama. Kroz trostepenu pripovijednu ekspoziciju, Matavulj nas najprije uvodi u pripovjedački ambijent i na autentičan način opisuje Rebesinje, „seoce u Novskoj krajiniˮ, da bi iza toga uslijedile dvije porodične istorije (Mrguda Skorojevića i Stanka Širokovića), kao priprema za motivaciju ljubavi dvoje mladih: Skorojevićeve kćeri Stane i Širokovićevog sina Rada.

Iza literarnog toponima Rebesinje skrivalo se stvarno selo smješteno na sjeverozapadnim obroncima u zaleđu Herceg Novog, "nekoliko minuta hoda iznad Igala", pod nazivom Trebesinj. Prema nekim zapažanjima Matavulj se bio "zagledao u jednu seosku ljepoticu iz Trebesinja", tako da je često posjećivao ovo selo. Zbog svega toga ova pripovijetka možda ima "najviše ličnih, piščevih uspomena i doživljaja".[1]

Pored deskriptivne ambijentacije, Matavulj i pripovjedačkom prostoru daje odlike dejstvujućeg lica, a čini to kroz kazivanje legende o staroj rebesinjskoj crkvi u čijim se temeljima nalazila „svedena velika suvota puna blagaˮ, koje je bilo „neprikosnovenoˮ. Čudesna moć rebesinjske crkve u neposrednoj je vezi i sa porodičnom hronikom Mrguda Skorojevića, pošto ona započinje od porodice Brozić, koja je za „vrijeme mletačkog vladanjaˮ nepravično prisvojila „crkovinuˮ i na njoj sagradila kuću, te su joj stoga zadugo umirali potomci i nikad „ne bješe više od jednog Brozića - kao za uklin naroduˮ (265). Slično prokletstvo pratilo je i Mrguda Bojičina s Ubala (Skorojevića), koji je vješto proširio porodični imetak Brozića pošto se priženio kćerkom posljednjeg Brozića, Katnom, ali mu se porodična loza jedva održala na kćeri Stani, kojojsu prema narodnom vjerovanju kumovali monasi svetogorci da bi je zaštitili od nečastivih sila. Interesantno je da Matavulj u okviru porodične istorije Brozića i Skorojevića, više insistira na psihološkoj karakterizaciji Ivana Brozića, koji je bio „radan, štedljiv, ćutljiv i čudan svetac; žena mu ni u čem nije mogla ugoditiˮ (265), a potpunijoj psihološkoj karakterizaciji kneza Mrguda pristupa tek onda kad preuzima ulogu strogog oca, koji nastoji da razvrgne ljubav između kćerke Stanke i mladoga Rada Širokovića. Pri tome se vješto koristi lažima, kako bi Stanka omrznula mladića Rada, te kako bi se tobože potvrdilo da on ne ljubi djevojku nego njen imetak.

Istorija staroga doma Širokovića ili Kneževića, „jer su iz njega uvijek birani bili knezovi u Rebesinjuˮ (269), izložena je kao hronika ugledne patrijarhalne bokeljske porodice, koja se s ponosom sjećala svojih starih, a naročito je često i u svim zgodnim prilikama pominjala pomorskog kapetana, slavnoga strica Joka. Posebnost te ugledne porodice, Matavulj prevashodno oblikuje kroz karakterizaciju njenoga starješine Stanka Širokovića, koji je u svemu bio „razmišljenˮ: „Znao je napamet Gorski vijenac, a gotovo i Sovjete zdravoga razumaˮ (271). Patrijarhalna slika porodičnog doma Širokovića posebno je naglašavana kroz tu izrazitu prosvjetiteljsku, nacionalnu i pravoslavnu, srpsku svijest, domaćina i glave porodice Stanka Širokovića. Naglašeno je kako je o blagdanima svojim ukućanima čitao dijelove iz Dositejevog i Njegoševog djela, a ponekad im je čitao i dijelove iz pobožnih knjiga, kao što je San Matere božje. Povrh svega toga Stanko je znao napamet Gorski vijenac, a gotovo i čitave Dositejeve Sovjete zdravago razuma. Njegovome ugledu u narodu naročito su doprinosile dvije okolnosti: to što je „jednom putovao s vladikom Radom od Novoga do Trstaˮ i što je bio „hitra trgovačka glavaˮ, a da za dvadeset godina „nikome ne zanese ni pare, nikome ne obreče a da ne svjerovaˮ (272). Rebesinjci su znali sve potankosti toga čuvenog njegovog putovanja i svaku riječ što je vladika izgovorio. Govoreći o njemu, Stanko bi svaki put završio: ʼKakva ono ljudska vila bješe! Kakva pamet! Ali kao vladika... hm! Promislite, bio je petak, a jeđaše mesa pred svijem nama!ˮ (271) Kao trgovca su ga poštovali i cijenili i radije su njemu davali maslinovo ulje na veresiju, nego drugome za gotovinu.

Sve su to bili razlozi za pritajenu netrpeljivost Mrguda Skorojevića prema Stanku Širokoviću, ali su se porodice odnosile dobro i djeca im Stana i Rade od djetinjstva pazila i družila, tako da je sa odrastanjem ta njihova bliskost prerasla u veliku mladalačku ljubav: „Rada Stankova već svi gledaju kao mladog domaćina u kući Širokovića, ʼpravog babovićaʼ. On se nimalo ne snebiva pored Stanice, a ni ona kraj njega. Gdje je sijelo, tu su i oni, a kad igra red donese, cmokaju se slatko pred svima. Nijedna se cura nije bebunila pred njim, jer je znala da joj je zaludu; s istoga uzroka, nijesu se ni momci kupili oko Stanice. Da je ko zašao po Rebesinju i pitao koju će uzeti Rade Stankov, to bi se svakom činilo tako čudno, kao da bi ga pitao grije li sunce danjuˮ (278). Iza tog opšteg narodnog vjerovanja da će snažna i iskrena ljubav dvoje mladih biti krunisana srećnim brakom skrivalo se mnogo tajnih i neočekivanih prepreka motivisanih sa jedne strane porodičnom netrpeljivošću i rivalisanjem iz prošlosti, a sa druge strane aktuelnim trgovačkim zbivanjima.

Otuda do poremećaja u odnosima dviju bogatih rebesinjskih prodica, te do neočekivanog usložnjavanja ljubavnog zapleta, dolazi „one godine kad slabo rodiše masline u Bociˮ (278). Pošto je Mrgud Skorojević zakupio sve masline u Boki unaprijed i time se proslavio u narodu, Stanko mu je doskočio tako što je krišom otišao u crnogorsko primorje, „pa dohvatio i Arbanije komad, te tamo zakupio silno ulje budzaštoˮ (279). Neposredni trgovački obračun dvojice najuglednijih Rebesinjaca odigrao se u Trstu i zato ga Matavulj i ne predočava direktno. Učinio je to najprije kroz prenošenje glasina koje su stizale iz Trsta da je Mrgud izgubio „pet tisuća talijeraˮ, jer mu je Stanko „obalio cijenu, bez svoje šteteˮ, te da je zato već tamo palo „krupnijeh riječiˮ između knezova. Postalo je to očigledno kad se nisu zajedno vratili iz Trsta, jer u putu „Primorci čekaju jedan drugog, ako ćeš i nedjelju danaˮ (280), a sasvim se objelodanilo na uskršnjoj jutrenji, na miropomazanju, kad se nisu međusobno poljubili.

Matavulj ne pristupa s podjednakom pažnjom psihološkoj karakterizaciji zaljubljenih. Stanica je neprestano u sjenci mladoga Širokovića, tako da je njegov karakter znatno produbljeniji i reljefniji. Naročito je to umjetnički uspješno realizovano u epizodama koje prikazuju Radove reakcije na vijest da je djevojka koju je volio vjerena za drugog: „A njemu bila na slijepijem očima da prsnu; u ušima mu zuji; po stegnima i listovima kao da ga guje štiplju; probio ga svega ledeni znoj, te drhti kao prutˮ(286). Ostvareno je to i kroz prikaz nervnoga rastrojstva u koje je zaljubljeni mladić zbog emotivnoga šoka nakratko bio zapao.

Kulminativnu tačku u strukturi pripovijednog zapleta i neočekivani rasplet, upravo motiviše dosjetljivi mladić odmah pošto se pridigao iz postelje. Uspio je zamoliti mladoga popa da tajno preda njegovo pismo Stanici, u kojem je bio izložen precizan plan njihovoga bijega, tako da je djevojka netragom nestala za vrijeme svadbenog veselja u očevoj kući. Nakon tog nečuvenog i zapanjujućeg događaja (vjerovalo se da je izvršila samoubistvo), uslijedio je kratak i efektan pripovijedni rasplet i razjašnjene onoga što se stvarno desilo. Postignuto je to na dva načina: kroz predočavanje pisama koje su mladi poslali roditeljima, a u kojima traže blagoslov za brak koji su sklopili u hercegovačkom manastiru Duži, a nakon toga i kroz komentar dramatizovanog pripovjedača iz kojeg saznajemo da su otišli u San Francisko, „kod njekog ujaka Radovaˮ (292). Time je potvrđena istina da iskrena ljubav uvijek nađe put do svoga ostvarenja, te da je nikakve prepreke ne mogu zaustaviti samo kada su njeni akteri istinski spremni da se žrtvuju za njeno ostvarenje.

Pored srećnoga raspleta zabranjene ljubavi, pripovijetka Ljubav nije šala ni u Rebesinju, ima i svoj srećni epilog, umjetnički izložen u obliku izvještaja o onome što se dešavalo pet, osam ili devet godina poslije ispričanoga događaja. Stanka i Rade su u Americi dobili troje djece, stekli imetak i nasljeđe od bogatog ujaka, u međuvremenu porodice u Rebesinju su se izmirile i vidimo ih kako „na osvitak Maloga Gospođina dneˮ dočekuju povratnike iz Amerike: „Roditelji i dječica bijahu kao jabuke, pravi Amerikanci! Da su se grlili i jedni drugijema o vratu proplakali, da je velika gozba bila u Rebesinju, da su se djedovi prepirali kome Dušan nalikuje, itd., to se sve po sebi razumije. Jednu je pametnu na večeri izrekao mudri knez Stanko. Nju smo zabilježili povrh ove istinite priče, a njom ćemo i završiti: - Bratikoviću si ga moj, ljubav nije šala ni u Rebesinju!ˮ (293) Doček povratnika iz Amerike i srećni rasplet dobijaju svoje potpuno finale pred saznanjem da je ljubav dvoje mladih savladala porodičnu omrazu i da je uzajamna skladnost iznova uspostavljena i oplemenjena rođenjem troje djece, kao zajedničkih nasljednika i nastavljača dvije porodične ugledne loze.

Novi svijet u starom Rozopeku

Svi bitni umjetnički kvaliteti Matavuljevog humorističkog pripovijedanja, zasnovanog na anegdotskom predlošku o tome kako je „prevladaoˮ novi svijet u mirnoj primorskoj varošici na rubu velikoga carstva, prepoznatljivi su u pripovijeci Novi svijet u starom Rozopeku. (Objavljena je najprije u časopisu Stražilovo 1892. godine, a potom 1899. godine i u zbirci Iz raznih krajeva). Rozopek je Matavuljev literarni toponim za Herceg Novi što upućuje na stvarnosnu osnovu ispripovijedanog događa.

U skladu sa pripovijednim sižeom je i trodjelna struktura komičnog zapleta, koja je bliska kompozicionom ustrojstvu komedija. Vidljivo je to kroz pripovijedno prikazivanje  stabilnog i skladnog životnog poretka, kroz iskakanje sa normalne i skladne linije života, usljed neočekivanih događaja, pretjeranih ambicija gluposti, predrasuda, opsesija i zanosa, zaboravnosti ili zabluda, te kroz povratak na stabilan i skladan poredak.[1] Pri tome, Matavuljev smjehotvorni postupak proističe iz tehnike komičnog preuveličavanja i prenaglašavanja pojava iz stvarnosti (konzervativni stari život sa svojim palanačkim strastima, vjerskim podjelama i pizmama, prodiranje novih tokova i narušavanje ustaljenih navika i običaja), ostvarenih kroz gradaciju karikaturalnih, hiperboličkih i grotesknih elemenata.[2]

Postupak karikaturalnog preuveličavanja u prikazivanju rozopečke zbilje prepoznatljiv je već u uvodnoj projekciji staroga života u obliku komičnih usporedbi gradskoga trga, kojega je ružila „jedna grdna krovinjara bez prozoraˮ, sa čovjekom „u novoj i lijepoj odjeći a sa plješnjivom kapom na glaviˮ (448). Uočljivo je to i u prikazivanju atmosfere u kafani „Kod Austrijeˮ, u kojoj se strasno igrala jednostavna italijanska kartaška igra „briškulaˮ. Zatim i u opisu gradskoga trga dok se na njemu „po italijanskoj modiˮ u predvečerje šetalo i staro i mlado, i oženjeno i udato. Prepoznatljivo je to i u karakterizaciji Bepa i Mandaline, vlasnika glavne rozopečke mehane: „One godine kad je nastao novi svijet u Rozopeku, Bepu je bila sedamdeseta. Bijaše omalen, nadutijeh blijedijeh obraza i sav izgledaše kao da je truo. Nosio je uvijek nekakav ugasit kaput do koljena, a na glavi kapicu nalik na crnogorsku, samo što na njegovoj bijaše srmena kićanka. Njegov glavni posao bješe da sračunava i da tjera sa trotoara pse i ʼberekinčićeʼ (mangupčiće). Toga radi držaše iza vrata motku i gomilicu kamenica, te, makar bila puna kafana ljudi, samo neka čuje bose noge ili šape po pločama, Bepo potrči motkom i kamenicom. Mandalina, dvadeset godina mlađa od muža, bješe zbojita, širokih pleća, malo vrljooka, prilično glupa, vrijedna i učtivaˮ (449). Bračni par rozopečkih kafandžija prikazan je na potpuno netipičan način. Nimalo ne liče na okretne kafedžije koji svojim razgovorom i gostoljubivošću privlače goste, a Bepo je uz sve to i veoma neučtiv i nedobronamjeran, podjednako i prema posjetiocima u kafani i prema sugrađanima.

Postupak komičnog preuveličavanja naročito dolazi do izražaja u svojevrsnoj hronici rozopečkih „redovnihˮ i „neredovnihˮ trzavica između starosjedilaca (Srba) i došljaka (katolika). Uočljivo je to u hiperbolisanju „utakmica u pobožnostiˮ, koje nisu bile ništa drugo do tvrdoglavo inaćenje dviju vjerskih zajednica. Najosjetljivije je bilo nadgornjavanje meću zvonarima, a najdraže su im bile uzajamne posjete bogosluženju za vrijeme većih praznika „s jedinom namjerom da traže što, čemu će zamjeritiˮ (454). Još strasnija i revnosnija utakmica vođena je u organizovanju dvanaest godišnjih litija: „Zbog tijeh dvanaest godišnjih litija, Rozopek je imao dvanaest redovnijeh trzavica jer je valjalo da svaka litija bude ljepša od njihove, te je za svaku trebalo najmanje nedjelja dana pripreme, a za svakom nastupiše bar po toliko dana prepirke i hvalisanjaˮ (455). Navedene kolektivne scene, iako motivisane vjerskim razlozima, uveliko zbog svoje masovnosti sadrže elemente karnevalske slike svijeta u kojoj se miješaju ozbiljno i smiješno, kao i uzvišeno i prizemno.

Kulminativnu tačku redovnih rozopečkih trzavica, koja im je više od svega kvarila san, pronalazimo u prikazu dviju igranki održavanih u kafani „Kod Austrijeˮ. Ako je u prethodnim prikazima rozopečkih litija to bilo samo nagoviješteno, navedena scena u kojoj su prikazane rozopečke godišnje igranke naročito potvrđuje činjenicu da u Matavuljevom komičnom postupku ima elemenata bliskih žanrovskoj tradiciji „ozbiljno-smešnogˮ, tj. pojava karakterističnih za karnevalsku sliku svijeta.[3]U komičnoj hiperbolizaciji atmosfere na igrankama u kafani „Kod Austrijeˮ dolazi do izražaja tehnika masovnog spektakla i podsjeća na komediografske prizore zasnovane na komičnim situacijama. Mjesni „berekinčićiˮ su piljili kroz prozore i glasno komentarisali prizore iz kafane: „Tako su i sluškinje gospodskijeh kuća oko trga (ako im bješe do toga), mogle tačno znati kad koji par prolijeće ispred prozora, jer derani svakoga trenutka vikahu: ʼEno, gle, šjora Tereza sa mađorom!ʼ... ʼEno Vica riceveturova sa Anzuletom!ʼ... ʼJao, pa i stari pretur bala!!!ʼ...ˮ (457) Suvi pristav upravljao je kadril iskvarenim francuskim jezikom tako glasno da je njegov "kriještavi glas dopirao do sredine grada, te su kanonik i kooperator mogli jasno čuti francuske komande: ʼAn plas!ʼ .... ʼMesje!ʼ, ʼMadam!ʼ... ʼŠen Anglez!ʼ... koje pristav, kao pravi južnjak, izgovaraše: ʼan plašʼ, ʼmešjeʼ, ʼangležʼ...ˮ (457). Igranka se obično završavala oko ponoći egzaltiranim zdravicama: „Bivale su tri: jedna hrabroj vojsci, od načelnika; druga građanstvu, od majora; treća omladini, od sudijeˮ (457). Navedena komična situacija smjehotvorno je obogaćena i jezičkom komikom koja proističe iz iskvarene i lokalno adaptirane upotrebe stranih riječi i fraza.

Postupak karnevalizacije prepoznatljiv je i u prikazu „neredovnih trzavicaˮ. Najspektakularnija je ona koja je proizišla iz ženidbe kapetanskog (srpskog) sina djevojkom katolkinjom, zbog koje su pravoslavni likovali, a njihov prota poučavao pastvu „kako se Bog ponekad služi sredstvima čudnim da omili jednoj duši pravu vjeru; svjetovao je domaćine da dobro paze na izbor odiva sinovima, ali da inoverku, koja bi htjela prigrliti pravoslavlje i oni prime svečanije no svojevjerkuˮ (462). U takvoj ostrašćenoj atmosferi i neprestanom vjerskom rivalisanju mještana, i neki sasvim ozbiljni i tragični događaji, poput sahrane vojnika koji se u nastupu nervnog rastrojstva ubio u rozopečkoj tvrđavi, poslužili su za istrajnu i nepomirljivu vjersku utakmicu. Kad je kanonik odbio da opoje mrtvaca, učinio je to na molbu pokojnikove porodice pravoslavni prota, a pogreb je poprimio razmjere nezapamćenog spektakla: „Proto i kapelan, sa još šest popova iz okoline sa dvjema vrstama đačića, iđahu pred sandukom; za njim sav oficirski zbor; za zborom svi pomorski kapetani; za kapetanima dva reda bubnjara i gotovo sva vojska iz tvrđave, za vojnicima ostali rozopečki starosjedioci. Kada bi prestalo potmulo tutnjanje crno obavijenih bubnjeva, onda bi sva pratnja (osim vojnika), jednogrlice i iz sveg mozga zapojala ʼSvjati Božeʼ. I sve tako na izmjenu. Sprovod prođe svijem onijem ulicama kuda obično prolažahu litije. A kako kanonikova kuća bješe na raspuću, proto ustavi sprovod pred njom i učini pomen, koji je trajao koliko drugda parastosˮ (463). Navedena scena najpotpunije pokazuje koliko su odnosi istoplemenika koje je podijelila vjera bili zasnovani na tjeranju inata i uživanju u namjernom uzajamnom zagorčavanju svih životnih situacija.

Nakon proširenog ekspozicionog dijela, komični zaplet i narušavanje rozopečke svakodnevice, motivisano je povratkom Amruša iz Amerike, nakon tridesetogodišnjeg pečalbarenja, te njegovom namjerom da na mjestu stare krovinjare sagradi modernu kafanu u Rozopeku. "Goropadni Amruš, pripada takođe životu realnom: to je prosti snimak, u drugom vidu, onog istog amerikanca Radula, boduličina muža..."[4] Ovoj tačnoj Carevoj konstataciji možemo dodati i zapažanje Goluba Dobrašinovića u komentarima uz izdanje pripovijetke Bodulica iz 1991. godine: "Stvarna je ličnost i njen muž Radule Pivodić; javlja se u još dvije Matavljueve priče: u Milošu od Pocerja kao Amvrosije Amerikanac; u Novom svijetu u starom Rozopeku on je Amruš, razlikujući se, istina, po uzrječicama (u prvoj 'godem', u drugoj - 'kako zoveš' i 'godem')".[5] Možemo svemu ovome dodati i konstataciju da je Matavulj u pomenutim pripovijetkama značajno radio na preoblikovanju karaktera ovoga junaka, tako da se od početnog oblikovanja u Milošu od Pocerja pod imenom Amvrosije Amerikanac do Amruša u Novom svijetu u starom Rozopeku, odigrala metamorfoza od neotesanca, koji je psovao, nije držao sluge i sam je služio rijetke goste, tako da mu mještani nisu rado dolazili u kafanu, do pravog elegantno odjevenog veselog gospodina, koji je imao najbolju poslugu i najbolje pivo u gradu, tako da je njegova kafana Novisvijet ubrzo postala omiljeno stjecište svih mještana. 

Postupak metonimijske ironizacije time izbija u prvi plan. Umjesto novog demokratskog ustava i liberalnijih političkih odnosa, prema nekim nedokučivim, začudnim i paradoksalnim mehanizmima provincijskog života, „novi svijetˮ u stari Rozopek stiže sa povratnikom Amrušem, a utemeljuje se naporedo sa gradnjom nove kafane: „Dakle, ne bi Ustav vijesnik kakvijeh promjena u Rozopeku. On se pojavio u jesen u cijeloj Ćesariji, a onaj drugi, što navijesti nastupanje novoga vremena u Rozopeku, dođe s proljećaˮ (463).

Uvođenje novoga junaka u strukturu komičnog zapleta motivisano je raznovrsnim sredstvima. Iznajprije postupkom komične karakterizacije: ,,Zamislite Bahusa u nošnji devetnaestog vijeka! Pravo Bahusovo ugojeno i veselo lice, a prema licu i svi ostali dijelovi tijela. Mogao je imati do četrdeset pet godina. Odjeven je bio novim haljinama, pepeljaste boje; na glavi je imao crn, mek šešir, golema oboda. Sudeći po njegovom velikom zlatnom prstenu na kažiprstu i po zlatnoj verižici koja mu obavijaše vrat i padaše niza široke grudi, stranac je bio imućanˮ (464). Poslije toga slijedi razvijena dijaloška situacija utemeljena na tehnici prepoznavanja. Tom doslovnom komediografskom scenom, Matavulj postiže nekoliko korisnih motivacijskih momenata: otkriva junakovu predistoriju (prije tridesetak godina i sam je bio „pecikafaˮ kod Bepa i Mandaline), ocrtava njegov mentalni sklop kroz iskazivanje ironičnog stava prema bivšim poslodavcima. Kad je ušao u kafanu i ugledao neizmijenjeno stanje od prije trideset godina prokomentarisao je to na sljedeći način: - „A, gle! I stara je Madonica još na mjestu, kao i prije trideset godina! Godem! Čini mi se sad mlađa, ha-ha-ha!ˮ (467). Istovremeno je junak individualizovan i kroz govorne osobenosti (uzrečice su mu „kako zovešˮ i „godemˮ), da bi na kraju bili predočeni i njegovi budući zasnovi o izgradnji moderne kafane.

Naporedo s Amrušem, kroz oblikovanje lika poreznikove žene „šjora Terezeˮ, svojevrsne rozopečke mašamode i torokuše, u umjetničkom smislu značajne i stoga što je autentična prethodnica Sremčeve frau-Gabriele iz romana Pop Ćira i pop Spira, realizovana je i dodatno mistifikovana predstava o došljaku u varoškim kuloarima. Evo na koji način gradi tu mistifikaciju „šjora Terezaˮ: - „Ne čudite se što me vidite u ovo doba!... Dušo moja, velika novost, i baš dođoh da javim vama prvima. Došao je iz Amerike neki Amruš koji je trideset godina tamo bio i postao milijoner... Milijoner, kad vam kažem. On ima na verižici nekoliko dragih kamenova, od kojih svaki vrijedi po njekoliko hiljada forinti. Amruš je seljak iz okoline od njihovih (pravoslavni), ali kanda je tamo prešao u lutore, jer ne trpi ikone. Jutros, kad je bio u Bepovoj kafani, grdio je Bepa što će mu Madona. Bože oprosti! Žena mu je sad ostala u Trstu, ona je grdna mulatka (vidjela sam joj fotografiju), ali ima divnu, jedinu kćer (i njezinu sam fotografiju vidjela). Ali je sve ništa prema onome što ćete sad čuti. Amruš će da kupi ne samo krovinjaru, nego i sam donji rub trga, pa će na cijeloj toj dužini da sazida kuću... kakvu kuću?... pravi dvor, na četiri poda. Zamislite, pri dnu, na sredini, ostaviće veliki svod, na kome neće biti vrata, da se more vidi sa trga i da prolazi ko god hoće na obalu. Jer razumije se, Amruš će iza kuće izidati obalu i sagraditi kupalište za sebe.. A ima nješto i smiješno da vam javim, Bepo se prepao da će Amruš otvoriti kafanu, jer mu je Amruš to jutros rekao, ha-ha-ha. Treba da znate da je Amruš služio kod Bepa, kao dijete, pa ga sad bocka...ˮ (472).Ukazujući na stvarnosnu osnovu događaja i junaka koji su prikazani u Matavuljevim pričama iz bokeljskog podneblja, Marko Car je posvjedočio da su se često sastajali kod izvjesne gospođe H, kojoj je muž skoro uvijek bio na putu, a kuća joj je bila puna kćeri za udaju: "Ta je gospođa u mnogom pogledu, al' u mnogo blažoj formi, bila nalik na onu Matavuljevu gospođu Terezu, poreznikovicu, u maločas pomenutoj priči Novi svijet u starom Rozopeku".[6]

Postupak komičnog preuveličavanja poprima groteskne razmjere upravo zahvaljujući metonimijskoj alegorizaciji i spajanju dva potpuno nezavisna događaja. Prvi događaj se odnosi na izgradnju Amruševe kafane, a drugi na ideju „konštitucionaˮ, tj. novog ustava u Ćesariji sa proširenim građanskim slobodama, koju je prvi u svojevrsnoj „kafanskoj buniˮ izgovorio mjesni nadripisar, „advokatoˮ Đirafa.

Podjelu grada na dvije stranke, „slobodnjačkuˮ i „konservativnuˮ, te definitivno urušavanje staroga rozopečkoga života, Matavulj iznova realizuje u svojevrsnim masovnim, karnevalskim scenama. Sve dotadašnje rozopečke trzavice bile su ništavne spram novih podjela i netrpeljivosti. Naročito se to očitovalo u smišljanju što ružnijih nadimaka i u pogrdnom oslovljavanju: „Riječima naš i njihov dade se drugo značenje. Konservativci imadijahu još imena od milošte, kao: gnjile konserve, san-markini, nazadnjaci, mračnjaci, popovske skutonoše. A bez toga ne ostaše ni slobodnjaci. Oni su još zvani: garibaldini, framasoni, crvenjaci, ateiste itd.ˮ (484). Tijesni gradski trg postao je poprište direktnog sučeljavanja dvaju zavađenih i „nepomirljivihˮ tabora, a njihovo večernje šetanje (ili preciznije "tiskanje"), te uporno istrajavanje u tome, poprimilo je tragikomične i groteskne razmjere: „Najžalosnije bješe večerom na trgu gđe slobodnjaci izvojevaše svoju polovinu prostora za šetnju. A kako sad bijaše mnogo više šetača, to su, i jedni i drugi, jedva se mogli migoljiti. Pet, šest najljepših konservativaka bijahu jako sjetne, jer toliko najljepših kavaljera uskoči u protivni tabor, gđe već bijaše dama iz novoga svijeta, među kojima carevaše lijepa plavuša Zanetova. Tereza, poreznikova žena, i Vica, carinareva kći, dakle najhitrija žena i najmilija djevojka iz došljačkoga svijeta, u šetnji, držahu pravac samijem marginom dvaju tabora, tako sa jednom nogom bijahu u konservi, a drugom u republici. To je unižavalo dostojanstvo stranke, ali ko će šta ženskim glavamaˮ (484). Čitav taj uzbudljivi prikaz gradskog trga na kojem su istovremeno šetali "slobodnjaci" i "konservativci" poprima dodatnu podsmjeljivu dimenziju zbog ironičnih komentara dramatizovanog pripovjedača. Sve to je dodatno upotpunjeno i ironičnim komentarima starih pomorskih kapetana, koji se nijesu miješali u sukob već su ga sa uveseljavanjem posmatrali ispred svojih kamenih kuća ili sa balkona. Njihove replike zapravo su jedina autentična i objektivna projekcija uzburkanih mjesnih strasti: „Starcima to bješe trajna potkaza šalu. Koliko puta dozivahu jedan drugoga ovako: - ʼO-o, kapetan-Lazareʼ - ʼČujem, kapetan-Markoʼ. - ʼJe li šta nova od naših krajišnika, bepovaca?ʼ - ʼNijesu se još, brate, vojske sudarile, ali je rat na pragu...ʼ ˮ (484). Možemo ih shvatiti i kao spontani i autentični glas razuma u moru uzburkanih i potpuno iracionalnih mjesnih strasti.

Postupku komičnog prenaglašavanja i umnožavanja sukoba dvaju svjetova, starog i novog, doprinose i interpretacije polemičkih tekstova objavljivanih u glasilima sučeljenih strana, Katoličkom dnevniku i Ustavnosti, koji nisu bili ništa drugo nego uzajamno „pročešljavanjeˮ biografija najistaknutijih pojedinaca (Amruša i doktora Zaneta, s jedne, te kanonika i sudije, s druge strane), po čemu je „Rozopek postao poznat svijetu sa zle straneˮ, ili kako je to u formi šaljive izreke, parafrazirajući omiljenu Amruševu uzrečicu, iskazao u svom podsmješljivom komentaru dramatizovani narator: „Kako zoveš, moglo se reći: zlo kao u Rozopekuˮ (486).

Prevaga novoga nad starim svijetom i komični pripovijedni rasplet, odnosno „izjednačavanjeˮ Rozopeka sa ostalim svijetom, započinje od trenutka otvaranja Amruševe kafane, koja je i ponijela simbolični naziv „Novi svijetˮ. Međutim, da bi paradoks u svemu tome bio potpun, nije se to desilo zbog novih ustavnih sloboda, niti zbog naprednih stremljenja mještana, nego zbog sitnih pogodnosti koje im je donijela nova i moderna kafana. Do izjednačavanja starog i novog svijeta došlo je i zbog mlade „kalarijereˮ Fanike, zbog karambola, zbog kvalitetnijeg piva, te svega ostaloga što je doprinijelo da su i najokoreliji „bepovciˮ, odnosno „konservativciˮ, jedan po jedan uskočili u novi tabor. Najednostavnije kazano: "Sva je promena u tome što stari svet prelazi u kafanu Novi svijet i prenosi u nju sve svoje stare navike, prividno se pokori, da bi u stvari ostao nepromenjen".[7]

Komični epilog i stabilizovanje narušenih odnosa, ostvareno je u formi humorističke aluzije: „Poreznik i Tereza večerom izašli bi pošljednji iskraj Amruša. Njih dvojica već govorahu ʼtiʼ jedan drugome i prepirahu se pomalo o politici. I postaše tako prisni da je jedanput Tereza prišila otpalo puce sa Amruševa kaputa. A poslije, kad god bi mu što tako trebalo, Amruš bi otišao k njoj u kuću, te osta riječ u Rozopeku: ʼEno Amruš ide da mu Tereza prišije puce!ʼ Tako prevlada Novi svijet u starome Rozopeku!ˮ (499) Time je samo potvrđena istina da su palanačke strasti, svađe i netrpeljivosti, kao i ljubavi i bliskosti, promjenjive i nestalne, te da se naizmjenično stalno smjenjuju, a da nikome nije jasno zašto je to tako udešeno na ovome šarenom svijetu. 

Događaji u Seocu

Oneobičenu sliku svakodnevnog bokeljskog života sa svim njegovim mediteranskim osobenostima i raznovrsnim ljudskim obličjima, Matavulj prikazuje i u pripovijeci Događaji u Seocu, koja je prvi put objavljena u Letopisu Matice srpske 1898. godine, a potom preštampana u zbirci Primorska obličja, naredne 1899. godine. Pravo majstorstvo umjetničke ambijentacije i deskripcije, pri čemu se prostor oglašava kao dejstvujuće lice, prepoznatljivo je u ekspozicionim dijelovima priče, u kojima se upoznajemo sa položajem Seoca, a nasuprot njemu, na drugoj obali zaliva, sa Crnim vrhom i Svetom Petkom, koji su bitno uticali svojim položajem na njegov život. Nakon toga slijedi izlaganje sažetog istorijata mjesta. Svi su vodili porijeklo od tri brata, ali su se u mletačko doba jedni odvrgli od starog zakona i prešli u novi, te se mjesto podijelilo na dva dijela: pravoslavni i katolički. Iza toga je dat i prikaz socijalne slike njegovih žitelja, te nesvakidašnja osobenost da nazivaju „mladićimaˮ svakog neoženjenog muškarca pa makar mu bilo ravno stotinu godina.

Opisujući porodično stanje i stanovnike Seoca, u kojem su mlađi i sposobni muškarci najvećim dijelom bili moreplovci, Matavulj izlaže pravu malu etnografsku studiju o preostalim stalnim stanovnicima tog sela, u kojem su dominirale žene i starci. Posebno su izdvojene udate žene ili "mužatice", a zatim udovice koje su sahranile muževe, kao i "bijele udovice", tj. žene kojima su muževi bili odsutni od kuće, na "tečevini" po bijelom svijetu i morima, dok su one bile obavezne da čuvaju obraz i kuću, da podižu djecu. Odmah iza njih po broju su se izdvajale mlađe i starije neudate djevojke, koje su čekale da se neoženjeni mještani vrate sa plovidbe i zaprose neku među njima. Matavulj naglašava i to da sve udate žene nisu bile mještanke, već da su muškarci često dovodili iz svijeta djevojke i ženili se njima. Zato je Seoce bilo pravi mali cvjetnik u kojem su se miješali različiti jezici i narodi, a u vrijeme kada se odvijala radnja koja je opisana u ovoj priči, u njemu su živjele četiri Grkinje, tri Italijanke, dvije Ruskinje i jedna Engleskinja.    

Može se reći da Matavuljevi opisi mora i primorja iz uvodnog dijela ove pripovijetke predstavljaju najupečatljivije deskriptivne primjere mediteranskog podneblja u cjelokupnom njegovom djelu, a ogledaju se u prikazivanju igre svjetlosti i sjenki koje su padale sa obližnjeg dominantnog brda Crnog vrha na zalivsku morsku površinu. Igra živopisnih boja i brdskih sjenki na morskoj površini na jedan način se odvijala u prijepodnevnim satima, kada se sunce rađalo i uzdizalo prema podnevu, a na drugi način poslije podne kada je zahodilo i padalo u suton. Ti opisi umjetnički su utoliko efektniji što Matavulj tu igru prirode, koju su mještani nazivali "muntanjom", dovodi u vezu sa posebnim mentalitetom i karakterom svih Seočana. Očigledno je da i ova priča ima svoj stvarnosni predložak. Vaso Ivošević je na jednom mjestu iznio pretpostavku da se iza književnog toponima Seoceta skriva selo Lepetane, rodno mjesto Matavuljevog prijatelja Lazara Tomanovića.[8] Na drugom mjestu Vaso Ivošević iznosi pretpostavku da je kroz lik dum Ivana Vinopića, paroha u Seocetu, Matavulj prikazao ličnost doktora teologije Tripa Radoničića iz Prčanja, koji je u Matavuljevo doba bio hercegnovski župnik i katiheta, docnije biskup kotorski.[9] Na suprotnoj strani zaliva, negdje iznad današnje Jošice i Đurića, opisano je na zapodini Crnog vrha selo Sveta Petka, raštrkano oko znamenite stare crkve koja se "bjelasala na visini". U istom tom selu, samo pod imenom Petkovica, biće smještena radnja u kasnije napisanoj Matavuljevoj pripovijeci Zvono. Uvažavajući sve prethodno izložene pretpostavke, ako imamo u vidu specifičnu igru svjetlosti i sjenki u bokeljskom podneblju, možemo zaključiti da je fenomen "muntanje" danas najupečatljiviji u seocetu Muo, te da je Matavulj mogao oblikovati svoje opise baš rukovođen iskustvima iz ovoga mjestašceta.

Odlike humorističkog pripovijedanja prepoznatljive su već u prikazivanju glavne znamenitosti u životu Seočana koja se ogledala u svakodnevnom posmatranju „muntanjeˮ, tj. Crnog vrha, što je bitno uticalo i na formiranje njihovih karaktera: „Ele, muntanja je panorama, meridijana, vječiti kalendar, ubetno mjesto. Kao što im je uvijek pred očima, tako im je vječno u pameti i na jeziku. Tajanstvena muntanja duboko se ukorijeni u dušu malog Seočanina, a da bi je pozniji utisci mogli istisnuti, te kad se vrati s mora, sijede glave i okorio, kako se većma primiče starosti, tome drugom djetinjstvu, tako i muntanja sve većma preuzima svoju moć nad njimˮ (535). Iz navedene psihološke karakterizacije zasnovane na lokalnim geografskim posebnostima proističu sve njihove životne situacije, vjerovanja i duboka vezanost za zavičaj od najranijeg djetinjstva do duboke starosti, tako da je čitavo njihovo postojanje ukorijenjeno na toj tajanstvenoj i samo njima poznatoj prirodnoj pojavi.

Obličja mještana Matavulj predočava različitim, najčešće komičnim umjetničkim sredstvima. Ostvareno je to kroz neobična i živopisna imena i nadimke: Amiralj, Pulitika, Pajlot, Šklaponja, Komušina, Avokat, Pokojna Luca, Krimeja, Duša, Kanjija, Ustralija. Sadržano je i u oblikovanju fizičkih portreta, te kratke i zanimljive životne istorije pomoraca. „Toliko puta supotanko ispričane, da je nastala prava zbrka u staračkim glavama, te nije čuda ako ponjekad priča njeko tuđe doživljaje kao svoje rođeneˮ. Njihov svakodnevni život opet je dat kroz prikaz uobičajenih dnevnih događaja i radnji, koje su poprimile obilježja lokalnih rituala: jutarnja misa, posmatranje muntanje, muški zbor, vožnja Amiraljeva, ženski zbor, sijesta, briškula u kafeteriji, pričanje Ustralijino, razdavanje „knjigaˮ, večernja šetnja i sl. Sa posebnom pažnjom Matavulj oblikuje živopisni i neobični jezik kojim su govorili Seočani, a koji je bio zasnovan na mješavini lokalnog bokeljskog govora sa brojnim stranim jezicima koje su kao pomorski veterani donijeli iz svijeta. Strane jezike su donosile i brojne strankinje koje su bokeljski pomorci ženili i dovodili sa sobom iz Engleske, Rusije, Grčke i drugih zemalja sa kojima su se susretali na pomorskim putevima. Dolazeći da žive u Boki, te žene su donosile jednu neobičnu jezičku kulturu i sasvim drukčiji način života. Matavulj posebno naglašava da se u govoru Seočana "pominju stvari, o kojima oni Srbi što su daleko od mora ne mogu imati pojma, stvari kojima nema tačna imena u našem jeziku". Matavulj ističe da se tu imena osam glavnih vjetrova izgovaraju svakodnevno kao najobičnije riječi: "tramuntana, grego levanat, široko, oštro, lebić, popente i majistro", te da se "govori o fortunalima, uraganima, o pođadi, orcadi, o navlu, o tercarijulima, o trinketima, o akoštavanju, burdižanju i - sve tako". Imena velikih svjetskih gradova i pomorskih luka izgovarana su sa specifičnim primorskim omekšavanjima: "Novajork, Đibraltar, Kosta od Afrike, Đapon itd." (538).

Izdvojeno mjesto u karakterizaciji mještana pripalo je Amiralju i Ustraliji. Matavulj ih prikazuje iz različitih perspektiva, ali naročito naglašava sljedeće njihove bitne posebnosti. Amiralj je bio najugledniji kapetan u cijelom južnom primorju, a nadimak je dobio iz poštovanja, „jer je dvadeset godina upravljao velikim ingleskim jedrenjacimaˮ (539), među ženama je bio na cijeni jer je bio „najmlađi mladić u oba Seocaˮ, napunio je tek šezdeset drugu godinu. Muškarci „novoga zakonaˮ, kad su sami, radije su ga podrugljivo zvali „Kapo Mato (luda glava)ˮ, jer je bio „zaljubljive prirode, a uz to i „uvjeren da su sve ženske lude za njimˮ (540). Ustralijina životna istorija znatno je dramatičnija. Još kao dječak ukrcao se na brod kao „mocoˮ, preživio je brodolom pred obalama Australije, gdje je nakon toga ostao skoro četrdeset godina i radio različite poslove, kao ribar, kao rudar, kao amalin i sl. Svoju bogatu životnu istoriju, Ustralija je rado pričao mještanima i upoznavao ih sa pojedinim sasvim izoglavljenim avanturističkim doživljajima, koji su ponekad tako bili pomiješani, bez „glave i repaˮ, da su ih samo Seočani mogli razumjeti.

Mada je još ranije nagoviješteno moguće rivalstvo oko Anete Noncolove, jer ju je iznajprije prosio Ustralija, ali je bio odbijen, a zatim joj je od nekog vremena pažnju počeo da posvećuje i drugi „mladićˮ Amiralj. Do zapleta i narušavanja ustaljene životne ravnoteže, dolazi na proslavi Amiraljevog krsnog imena, Lučin-dana, kada se moglo prepoznati otvoreno rivalstvo između dvojice "mladića", Amiralja i Ustralije, koje je utoliko bilo smješnije i čudnije što su oba gotovo četrdeset godina bili stariji od djevojke. Nakon toga su uslijedila dva nesvakidašnja događaja, ženidba Amiraljeva Anetom i Ustralijina Savetom Pajlotovom, koja su kao grom iz vedra neba pobrkala ustaljeni red u Seocu, te se „prvi put dogodi da popodnevno doba prođe bez briškule i bez Ustralijine pričeˮ (566).

Pripovijedni rasplet iskazan je kroz ironični kratki komentar dramatizovanog pripovjedača: „I proteći će polovina vijeka, a lanjska godina spominjaće se u Seocu po tijem dvama događajima - govoriće se: - To je bilo one godine kad se oženiše mladići Amiralj i Ustralija!ˮ (567) Time Matavulj potencira ideju da se život iznova vratio u svoju pređašnju ravnotežu, u kojoj će "muntanja" biti najvažniji svakodnevni događaj u postojanju ovih primoraca, a ženidba dvojice seoskih vremešnih "mladića" iznimna epizoda koja će se pamtiti i o  kojoj će se pričati u narednim godinama i decenijama.

Prvi Božić na moru

Iako je u svim bokeljskim pripovijetkama naglašena pomorska tradicija i okrenutost plovidbi od najmlađih dana, tek u pripovijeci Prvi Božić na moru (objavljena je prvi put 1901. godine u zbirci S mora i s planine), Matavulj prikazuje uzvišeni trenutak pomorske inicijacije i stupanja mladića u mornarsku službu, ali i tihu dramu razdvajanja od zavičaja i opraštanja od srećnih dana djetinjstva. Prethodno je u spisu Boka i Bokelji, kroz kazivanje o slavnoj tradiciji bokeljskog brodarstva i pomorstva, Matavulj ukazao na brojne osobenosti, tegobe i ljepote mornarskog života. U ovoj pripovijeci se to naročito ogleda kroz predočavanje naziva dvadeset i četiri manja i veća jedra koja su krasila velike jedrenjake, a koja je svaki bokeljski dječak poznavao još od svog ranog djetinjstva, kao i kroz pripovjedačevo kazivanje o tome da nije bilo porodice koja nije imala nekog pomorca koji je trenutno plovio po svjetskim okeanima i morima. Bokelji su još od djetinjstva naučili da budu vješti i dobri plivači, da znaju da prepoznaju morske vjetrove, te da se još bolje i vještije penju po brodskim jarbolima i katarkama. Isto tako su se ponosili pomorcima koji su obilježili u prošlosti njihovu porodičnu pomorsku istoriju, kao što nije bilo porodice koja nije nekoga svoga pomorca izgubila u velikim brodolomima na morskim pučinama.

U pripovijeci Prvi Božić na moru, opredijelio se za literarno oblikovanje motiva odlaska u mornare i prve zvanične plovidbe, koji je po svojoj dramatičnosti i značaju podjednako nezaboravan u životu svakog pomorca, ali i njegove porodice i cijeloga mjesta iz kojeg je poticao i čiju je slavu pronosio ploveći na moćnim lađama po velikim svjetskim morima. Otuda, u ekspozicionim dijelovima pripovijetke, u kojima ukazuje na pripreme dvanaestogodišnjeg dječaka Špira Tomanovića iz Lepetana za odlazak u prvu mornarsku službu i na plovidbu, Matavulj sa naročitom pažnjom i simpatijama slika patrijarhalnu stranu bokeljskog narodnog života, te izuzetnu odanost tradiciji pomorstva. Način na koji se dječak priprema za službu (uzet je za „malog od proveˮ na novoizgrađenom jedrenjaku „Pravdaˮ, koji je bio vlasništvo tršćanskih pomoraca Milčevića), način na koji je izložena pomorska tradicija njegove porodice (i djed i otac su mu nastradali u brodolomima), način na koji je ispraćen na prvu službu i značaj koji je tome pridat u malom bokeljskom selu, jasno ukazuje na neraskidivu bokeljsku vezanost za more, za tradiciju pomorstva i ugled koji je ona donijela Bokeljima širom svijeta. U uvodnom dijelu pripovijetke Matavulj naglašava još jedan važan aspekt bokeljskog patrijarhalnog života, a odnosi se na izrazitu bokeljsku zavičajnu povezanost i solidarnost kada bi se zajedno zaputili u tuđi svijet. Kada je majka Mara dopratila dječaka Špira na parnu lađu kojom će otploviti do Trsta, pažljivo je motrila mornare, a kad je po izgovoru prepoznala da je jedan od njih Bokelj, preporučila mu je Špira i zamolila ga da pazi na dijete sve dok se ne ukrca na "Pravdu". I zaista je održao obećanje i kao pravi Bokelj brinuo se o Špiru tokom čitave plovidbe do Trsta, sve dok ga nije doveo do tražene lađe i poželio mu "dobri put".  

Središnji dio pripovijetke (dječakovo putovanje do Trsta, stupanje na „Pravduˮ i prva plovidba), u funkciji su živopisnog slikanja mornarskog života. Matavulj naročito uspješno psihološki motiviše dječakov doživljaj prve plovidbe, koji je utoliko spektakularniji što je prikazan naporedo sa prvom plovidbom novog jedrenjaka. Budući da je brod zaplovio neposredno pred Božić, značaj prve plovidbe, psihološki je usložnjen i sa prvim dječakovim dočekom najvećeg hrišćanskog praznika na moru. Vrhunac tog doživljaja utoliko je veći što se istovremeno odvija i sa prvim iskustvom sa uzburkanim morem. Matavulj posebno naglašava raširenu vjersku toleranciju među mornarima prilikom obilježavanja Božića. Osamnaestog dana plovidbe, baš kad su isplovili iz Gibraltara na Atlanski okean, zatekao ih je Badnji dan katolički, tako da je jedini latinin na brodu, nostromo Mato, "spremio badnjačić, okitio ga lovorikom i uveče, u prisustvu kapetana i potčinjenih, turio ga u 'fogun' (ognjište u peći)". Nostromo je potom častio vinom, a Špiro je otpjevao božićnju pjesmu bokeljsku: "Božić zove s one strane..." (600). Matavulj naglašava da je pjesmu "Roždestvo" i ostale božićne pjesme dječak ostavio da pjeva za pravoslavni Božić.

Pripovijedni rasplet je uslijedio pošto su se morski duhovi smirili. Špiro zaokupljen borbom jedrenjaka i posade sa stihijskom snagom vode, tek šest dana poslije praznika saznaje da je njegov prvi Božić na moru protekao a da on toga nije bio ni svjestan. Sve to budi u njemu idilična sjećanja na dane djetinjstva i dočeke Božića u zavičaju, te ga preplave emocije koje nije mogao da sakrije: „Špira obuze neizmjerna sjeta. Odjednom mu se predočiše Lepetane, majka, djeca, crkva i sve što je u vezi sa velikim i svijetlim praznikom. Lagano se izvuče iz svoga krevetića pa izađe na krov. Bješe tišina, mrtva tišina. Nad neizmjernim morem neizmjerno nebo načičkano zvijezdama. Špiro sjedena kolomat i briznu u plačˮ (601). Pred očima su mu bili brižna majka, koja je već bila izgubila muža na moru, a dočekala je da joj stariji sin, iako još sasvim nedorastao dječak od dvanaest godina, otplovi na mornarski put i tako nejak nastavi porodičnu pomorsku tradiciju, a uz majčin lik i iskrena dječačka žudnja za sestricom Savetom i mlađim bratom Trifunom, kao i za svim mještanima koji su ga neizmjerno voljeli jer je lijepo pjevao u crkvi, tako da su ga iz milošte zvali "popom".  

Umjetničkoj doživljenosti i autentičnosti ispričanog događaja posebno doprinosi činjenica da je glavni protagonist ove Matavuljeve priče Špiro Tomanović iz Lepetana stvarno postojao i da je to bilo "naprosto ime živa čovjeka"[10] koji je postojao i u vrijeme kada je priča objavljena, kao i još mnogo godina iza toga. Poznato je da je Simo Matavulj često boravio u Lepetanima u kući prijatelja Lazara Tomanovića i njegovog brata Teofila, te da je tada i upoznao junaka ove pripovijetke. Prema kasnijem svjedočenju Vasa Tomanovića za vrijeme jednog od tih Matavuljevih boravaka u Lepetanima "došao je s mora rođak i susjed Špiro Tomanović, kapetan na parnom brodu, i doveo sa sobom vjerenicu Grkinju s kojom se vjenčao u svojoj kući". Matavulj je prisustvovao tom vjenčanju, a svakako je tada imao priliku da se bolje upozna sa kasnijim junakom svoje pripovijetke, koji će biti  prikazan kao dvanaestogodišnji dječak. Sve je u priči u osnovi tačno navedeno i Špirovo ime i prezime, kao i ime njegovog djeda proslavljenog pomorca Marka, jer je u kući na vidnom mjestu bila stavljena njegova puška i "medalja za hrabrost pokazanu u borbi protiv gusara". Doduše, već je naglašeno da je Matavulj pogriješio u navođenju Špirovog porodičnog rodoslova "Špiro Filipa Markova Tomanović", zato što je Špiro bio sin Antonov a ne Filipov. "Postojao je i Špiro Filipov, ali on nije bio pomorac".[11]

Zvono

Središnji motiv pripovijetke Zvono (objavljena je prvi put u časopisu Kolo 1903. godine, a zatim je godine 1904. preštampana u zbirci Život), čija se radnja odigrava u Petkovici, selu smještenom na orlujskoj visini jednog od bokeljskih visova, kazuje o nesvakidašnjem i čudesnom događaju pucanja zvona na drevnoj crkvi Svete Petke. U suglasju sa novelističkom strukturom bokeljskih priča, Matavulj u ekspozicionim dijelovima pristupa prostornoj ambijentaciji i predočavanju socijalne slike stanovnika, a zatim i izdvajanju seoskih znamenitosti: „Petkovičani su dakle isticali ono što su imali, - svoju crkvicu iz vremena Nemanjića, svoju popovsku kuću u kojoj je, valjda još od toga istog vremena, sveštenički čin prelazio s oca na sina, a nada sve, svoje zvono, čiji je umiljati i silni glas vijekovima pojao slavu božju, kliktao u njihovim rijetkim veseljima, naricao u njihovim čestim žalostimaˮ (575).

Postupak prostorne ambijentacije počiva na veoma uspješnom opisu Petkovice kao seoceta "od trideset kućica, sa nješto vinogradića, vrtlića i maslinika", koje se bilo "savilo u vijenac oko krševita gola brda, koje ili prži sunce, ili šibaju vjetrovi i kiše" (574). Matavulj naročito u tom opisu izdvaja srednjovjekovnu "crkvicu koja je nadvisila selo", a koja je od starosti bila mrka i potleušena, zato što je na njenom groblju upokojeno mnogo generacija Petkovičana i bila je pravi simbol bokeljske vezanosti za zavičajno podneblje i rodno tlo. Pošto su se radi zarade i "hljeba nasušnoga" lomila i putovala po svijetu, kako bi se obezbijedili za staračke dane, bokeljska djeca su naročito pod starost osjećala iskonsku žudnju da se vrate "u zemlju, koja ih je dala, iako ih nije mogla othraniti" (575), te da tu provedu posljednje ovozemaljske godine i dane, kao i to da na seoskom groblju pored zavjetne crkvice zauvijek otpočinu njihovi zemni ostaci.

Do sasvim neočekivanog zapleta i poremećaja svakodnevnoga života dolazi jednog oblačnog nedjeljnog jutra kada je stari crkvenjak pošao „da oglasi jutrenju službuˮ, pa umjesto umilnog zvuka začuo promukao, ugušen glas raspuklog zvona. Užas koji je zbog toga zahvatio Petkovičane, Matavulj motiviše kroz prikaz njihove nevjerice, kroz njihove strahove da to nije kakvo zlo „znamenijeˮ za četrnaestoro momčadi koji su nekoliko dana ranije otišli „niz moreˮ, kroz bezuspješne pokušaje da razjasne šta se to stvarno desilo sa zvonom, te kako se moglo raspući. Parohijani su duboko vjerovali da se iza svega skrivala neka velika i neobjašnjiva tajna, a pop Aron je pucanje starog zvona dovodio u vezu sa sveopštom prolaznošću stvari i samog ljudskog života. Kao što "čovjek svakoga dana pomalo mre", tako se i glas zvona odavno pomalo mijenjao, a da to niko nije opažao, sve dok se zvono nije potpuno raspuklo. Negdašnji umilni i silni zvuk koji je vijekovima "pojao slavu božju, kliktao u njihovim rijetkim veseljima, naricao u njihovim čestim žalostima" (575), pretvorio se u tupi i zagušeni ropac klepetuše.

Vijest o čudesnom događaju brzo se proširila izvan mjesta. Najprije su je sa sličnim užasom primili Podoljani kad su stigli na nedjeljnu službu, jer su i sami pripadali parohiji Svete Petke, dok je po susjednim selima vijest bila propraćena različitim komentarima, često i ismijavanjima. Taj nesrećni glas se preko pisama kasnije raširio na sve četiri strane svijeta, tamo gdje su Petkovičani i Podoljani imali svoje ukućane i srodnike koji su bili pečalbari ili pomorci.

Seoski zbor na kojem se vijećalo o sudbini raspuklog zvona, Matavulj predočava u obliku dijaloga prožetog povremeno i komičnim dosjetkama. Pošto su se saglasili da bi zazorno bilo „pisati prošenije ćesaruˮ i od tuđe vjere primiti zvono, „zamijenče ovog prastarog, srpskogˮ (578), neko se dosjetio da napišu „prošenije na Cetinjeˮ, a mudri Krsto Perov Australija je na to dosjetljivo odgovorio: „To mi nije zazorno, ali znam da nije od vajde. Otkud da oni siraci ozgo poklanjaju zvona! Da ih sami ne pokradoše po dubrovačkoj državi, kad su se bili sa Francuzom, - što neka im je prosto! - žlje bi i njima đe zvonilo!ˮ (578) Na kraju su svi punoga srca i duše stali uz predlog popa Arona da napišu „prošenije Mijajlu Miloševu, knjazu od Srbijeˮ (578). Zagrajali su sa odobravanjem uz tu ideju, što je najbolja potvrda onog starog i nikad ugaslog bokeljskog vjerovanja da nemaju nikoga bližeg na ovom svijetu, te da je "zemlja Srbija mati svima Srbima". Time je Matavulj iznova motivisao postojanost tvrdnje o izrazitoj srpskoj svijesti bokeljskog naroda i čitave Boke Kotorske.

Kratak pripovijedni epilog, koji je nakon toga uslijedio, ima oblik izvještaja iz kojeg saznajemo da su Petkovičani srećno razriješili nevolju i ubrzo iz Srbije dobili novo zvono: „To je prošenije otpravljeno oko Uskrsa, a novo zvono iz Srbije dođe pred Gospojinu, i na njen dan prvi put zapoja slavu božju na bokeljskom visuˮ (579). Time je među Petkovčanima, kao i svim drugim bokeljskim Srbima, simbolički ne samo prevaziđen strah od predskazanja zla koje može donijeti raspuklo zvono, nego je poklon koji je stigao iz Srbije još jednom rasplamsao u njima vjekovnu vjeru u duhovno jedinstvo srpskog naroda, kao i brigu koju državotvorna matica vodi prema svim dijelovima nacionalnog prostora. Time je iznova probuđena i svagdašnja tiha i neugasla nada o neminovnosti budućeg političkog i državotvornog jedinstva.

---

[1]Vidjeti o takvom ustrojstvu komedija u knjizi: Northrop Frye, Anatomija kritike, prevod: Giga Gračan, Naprijed, Zagreb, 1979, str. 195.

[2]O navedenom postupku komičnog preuveličavanja uporediti: Vladimir Jakovlevič Prop, Problemi komike i smeha, prevod: Bogdan Kosanović, Dnevnik-Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984, str. 80-81.

[3]Interesantan je u tome smislu Bahtinov rezime o karnevalskom osjećanju svijeta i žanrovskoj tradiciji ,,ozbiljno-smešnogˮ: ,,Uza sve spoljašnje šarenilo, oni su ujedinjeni dubokom vezom sa karnevalskim folklorom. Svi su prožeti – u većoj ili manjoj meri – specifičnim karnevalskim osećanjem sveta, neki od njih predstavljaju direktne književne varijante usmenih karnevalsko-folklornih žanrova. Karnevalsko osećanje sveta, koje prožima te žanrove od početka do kraja, utiče na formiranje njihovih osnovnih odlika i stavlja sliku i reč u njima na poseban odnos prema stvarnosti. Istina, u svim književnim vrstama ozbiljno-smešnog i jak retorički element, ali u atmosferi vesele relativnosti karnevalskog osećanja sveta taj se element suštinski menja: slabi njegova jednostrana retorička ozbiljnost, njegova racionalnost, jednoznačnost i dogmatizam.ˮ (Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog, Nolit, Beograd, 1967, str. 168).

[4]Marko Car, "Simo Matavulj", Moje simpatije, Izdala "Međunarodna knjižnica", Zadar, 1913, str. 203.

[5]Golub Dobrašinović, "Objašnjenja", u knjizi Simo Matavulj, Pripovijetke, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta Zagreb-Srpska kinjiževna zadruga Beograd, Zagreb-Beograd, 1991, str. 448.

[6]Marko Car, "S. Matavulj u Herceg-Novom – uspomene i bilješke", nav. djelo, str.16.

[7]Ivo Andrić, "Četrdeset godina od smrti Sime Matavulja", Umetnik i njegovo delo, Sabrana dela Ive Andrića, knjiga trinaesta, Prosveta, Beograd, 1977, str. 148.

[8]Vaso Ivošević, "Pomorski i primorski motivi u stvaralaštvu Sima Matavulja", Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, HHVI, 1978, str. 151.

[9]Vaso Ivošević, "Matavuljevi zapisi o Bokeljima", Boka, broj 11, Herceg Novi, 1979, str. 336.

[10]Marko Car, "S. Matavulj u Herceg-Novom – uspomene i bilješke", nav. djelo, str. 19.

[11]Vaso Tomanović, "O boravku Sima Matavulja u Lepetanima i o jednoj njegovoj pripovijeci", Boka, broj 17, Herceg Novi, 1985, str. 422.

[1]Maksim Zloković, "Hercegnovski dani Sima Matavulja", nav. djelo, str. 259.

PODELITE OVAJ TEKST NA: