detalj slike: KRK Art dizajn

Četvrti deo možete pročitati ovde.

SIMO MATAVULj I BOKA KOTORSKA

Prof.dr Goran Maksimović

Boka i Bokelji

Knjiga o Boki i Bokeljima objavljena je 1893. godine u Novom Sadu, u biblioteci "Knjige za narod Matice srpske" (svezak 38), a u njenih pet poglavlja, Matavulj se oglašava podjednako i kao putopisac, što mu je prevashodna i primarna namjera, ali i kao etnograf, istoriograf, kao pisac ekonomsko-privredne i pomorske studije, te kao vrsni pripovjedač, što putopis kao hibridni i sinkretički žanr neminovno zahtijeva od svakoga autora. Mada je objedinjavanje navedenih postupaka prepoznatljivo već u prvom poglavlju, u kojem je izložen geografski i statistički opis Bokeljskog zaliva, dat osvrt na znatnije gradove i okolinu (Herceg-Novi, Perast, Risan, Kotor, Budva), na njihovu istoriju, položaj, kao i na naseljenost i broj stanovnika, očigledno je da su putopisne slike upravo u tim prikazima najrazvijenije i preovlađujuće u odnosu na etnografske, istorijske ili privredno-pomorske reminiscencije.

Prevashodna Matavuljeva putopisna namjera bila je da bude putovođa “izvanjcima”,[1] zato je njegovo kazivanje sažeto i precizno, a zapisi podjednako pouzdani i provjereni i kad se oslanja na sopstvena iskustva, ali i na građu književne, etnografske ili naučne provenijencije.Među putopisnim tekstovima izdvaja: Boku Stefana Mitrova Ljubiše i Zaliv Kotorski Lazara Tomanovića.Među etnografskimtekstovima izdvaja Karadžićeve i Vrčevićeve zapise.Među tekstovima naučne provenijencije izdvojene su istorijske rasprave Bokelji u grčkom ustanku Lazara Tomanovića, Povesničke uspomene o Boci Kotorskoj Josipa Jelčića, Balovićeva PovestPerasta”, Herceg-Novi u slavu njegove petstogodišnjice Tome K. Popovića, kao i neimenovani izvori objavljivani - kako to autor naglašava - u gotovo svim knjigama Srpsko-dalmatinskog magazina, a potom i u Šematizmu pravoslavne eparhije Bokokotorske. Pri tome, Matavulj ne pominje i brojne tuđince koji su pisali o Boki-Kotorskoj mada je siguran da im je “taj krajičak naše otadžbine” bio bolje poznat nego bilo koji drugi. Izostavlja ih zato što su, najčešće “iz političkog računa”, što je naročito važilo za Nijemce poslije buna 1869. i 1881. godine, Boku nevjerno prikazivali i predstavljali je u drugome svjetlu od onoga stvarnoga.[2]

Matavulj nas provodi kroz Boku onako kako je najzgodnije, “ulazeći u nju kako i more ulazi”(138). Pošto se osvrnuo na geografski oblik zaliva koji podsjeća na latinično slovo S, a odmah zatim i na njegovu površinu (dužina od 29 kilometara, nejednaka širina “negde do 10 kilometara, a negde jedva jedan”), te na etimološko značenje samog naziva (od ital. “Boka” - ušće, usta), u značenju Kotorsko Ušće, autor opisuje “prvi bokeljski pristan” na koji se naiđe pošto lađa uplovi kroz tjesnac, a potom i prvi veliki grad koji ugledamo u zalivu: Herceg-Novi. Za Novljane Matavulj naglašava da “su na glasu kao čestiti ljudi i Srbi”(140), a za samo mjesto da je “lepo, zdravo, gotovo sve obraslo u pitomom prorašću”(140). Slava Novoga opjevana je u brojnim narodnim pjesmama (najpoznatija je “Novkinja đevojka”), a putopisac nas podsjeća i na Njegoševe stihove iz Gorskog vijenca, u kojima Kolo opjeva znamenitosti ovoga grada. Matavulj se ukratko osvrće i na istoriju grada. Sazidao ga je kralj bosanski Stefan Tvrtko (Kotromanić) na sedam godina prije kosovske pogibije, a dogradio ga je i utvrdio sredinom 15. vijeka Herceg Šćepan Vukčić Kosača, po kojem je grad i dobio ime Herceg-Novi.

Prava je šteta što se autor samo zakratko osvrće na novsku okolinu, na Sutorinu na sjevernoj strani i na manastir Savinu na jugu, jer su to uistinu najljepši dijelovi bokeljskog prostora. Bokokotorski klanac Verige privlači nešto podrobniju Matavuljevu pažnju, upoređuje ga, na primjer, s dunavskim Kazanom i objašnjava porijeklo njegovog imena (po debelim verigama kojima su u stara vremena s večera kopčane suprotne obale da zapreče ulazak gusarskih lađa prema Risnu i Kotoru). Pošto iziđe iz tjesnaca putnik se susreće sa četiri zadivljujuća zaliva, koja prodiru “uprav u korene visokih brda”(140): risanski, morinjski, orahovački i kotorski.

Za grad Perast, sagrađen “pri korenu visoka i gola brda”, Matavulj naglašava da je nesrazmjerno slabo naseljen i da ima svega 400 duša na 250 domova, a za Peraštane da su u staro vrijeme bili na glasu junaci, pomorci i bogataši. Pisac se ne osvrće na podrobniju povijest o postanku grada, ali ne zaboravlja da pomene junačku odbranu Peraštana od Turaka 1654. godine, koja je zadivila sav hrišćanski svijet, te zbog koje im je Petar Zrinski poklonio svoju sablju. Peraštane karakteriše i osobena vjerska i nacionalna svijest. Matavulj ističe da su “vazda bili vatreni katolici, ali i svesni Srbi”(141), a potvrđuje to njihovim bugaršticama, uvrštenim u zbirku pjesama iz starih zapisa Valtazara Bogišića, u kojima veličaju stare srpske vladare i junake: Dušana, Lazara, Miloša, Đurđa Smederevca i slično. O tome koliko su bili vješti i cijenjeni pomorci, najbolje kazuje činjenica da im je Petar Veliki povjerio “uređenje ruske mornarice”.

Za Risan Matavulj naglašava da je “trgovište jednog dijela Hercegovine”(141), da Rišnjani ponajviše trguju stokom i da su na glasu kao bistri ljudi. Dva Vuka, najprije Karadžić u Kovčežiću, a potom i “risanski sin” Vrčević u knjizi Tri narodne svečanosti: Božić, Krsno ime i Svadba, proslavili su svojim djelima “to čisto srpsko gnijezdo, gdje se u najvećoj čistoti sačuvaše: jezik, nošnja i običaji, (...) te odista, nema manjega srpskog mjesta kojim se koristila srpska knjiga kao Risnom”(141-142).

Na putu od Risna prema Kotoru, među klisurama “po kojima ni kozama nema pristupišta”, izdvajaju se dva sela Orahovac i Dobrota. Matavulja naročito privlače velike kuće i začudne pitome gradine u “gospodskom selu” Dobroti. Nanizane duž morske obale, one “čine čudnu suprotnost sa veličanstvenom divljinom visokih gvozdova” nad njima, zbog kojih je uostalom slavni italijanski istoričar Ćesare Kantu zadivljeno ustvrdio da bokeljski zaliv “nadmašuje Bosfor”(142).

Zagledan u okomite i gole crnogorske bregove, ispod kojih se “na maloj ravnici koju zapljuskuje more”(142) zbio grad Kotor, Matavulj se pita kakva je to ljuta nevolja nagnala stare da upravo tu potraže zaklonište? Možda baš zahvaljujući i toj prirodnoj zaklonjenosti, Kotor je izrastao u najveći i najbogatiji bokeljski grad, koji je u Matavuljevo doba imao oko 300 kuća i blizu 3000 stanovnika. Između znatnih starinskih dvorova, putnikovu pažnju u Kotoru odmah privlači saborna crkva Svetog Tripuna iz 14. vijeka, poznatija kao “crkva Dimitrija” iz narodne pjesme “Miloš u Latinima”, koju je ovaj znameniti junak u opkladu buzdovanom premetnuo dok je skupljao harač od Latina. Matavulj se u kasnijim poglavljima detaljnije vraća na burnu povijest ovoga grada, a zasad se osvrće samo još na njegovu čudnu klimu: “U toj tjeskobi ljeti tako pripeče sunce da se jedva može disati, a jeseni i zimi prolijevaju se nad njim oblaci, kojima je gotovo uvijek obavijen vrh visokog Lovćena”. Potkrepljuje to svoje kazivanje i anegdotom o Englezu koji se namjerio u Kotoru baš kad četrdeset dana kiša nije prestajala da pada. Kad je poslije dvadeset godina sreo nekog Kotoranina, namah ga je upitao: “Bogati, daždi li još u vašem gradu?”(143).

Na putu prema Budvi duž morske obale, Matavulj zakratko pominje sela: Prčanj, Stoliv Gornji i Donji, Lepetane, Krtole i Lušticu. Budvu pominje samo kao gradić na poluostrvu sa 200 kuća i 1000 duša, a južno od nje i slavne Paštroviće, koje je ovjenčalo “zlatno pero” Stefana Mitrova Ljubiše.

U drugome poglavlju, putopisac ustupa mjesto istoričaru, koji daje kratak pregled bokeljske povijesti i naročito grada Kotora. Pri tome se podjednako osvrće na narodna predanja i legendarni istorizam, ali i na pisce i djela koji su mu poslužili kao pouzdani dokumentarni izvori. Matavulj naglašava da se Boka prvi put pominje u istoriji oko 229. godine p.n.e., u vrijeme ratovanja kraljice Teute. Prema Orbiniju prvi naseljenici Boke bili su “trojanski bjegunci”, prema drugim izvorima to su Sicilijanci, dok istoričar Tit Livije smješta Boku u varvarsku Iliriju. Sve do pada stare Ilirije pod Rimljane oko 168. godine p.n.e., Risan je bio središte Boke i davao je ime cijelome zalivu “Risanski zaton” (Sinus Rhizonicus), da bi u kasnijim godinama primat pripao Kotoru (Superbum Ascrivium). Današnju kotorsku tvrđavu sazidao je Justinijan 532. godine n.e., a nakon saracenske najezde, kojoj su se uspješno oduprli južni Srbi, Kotor se zasvagda odrekao rimskog imena Ascrivium i prozvao se Kotorom, a Boka Risanska postala je Bokom Kotorskom.

Matavulj naglašava da su Srbi došli u Boku i Dalmaciju u vrijeme cara Iraklija, a prilikom podjele južne Srbije na četiri županije (Neretva, Zahumlija, Duklja i Travunija), Boka je najvećim dijelom pripala Travuniji. Za vrijeme vizantijske dominacije, Kotor i Boka, kao i ostali znatniji dalmatinski gradovi, imaju svoju “samovlast i svoje povlastice”, da bi iznova Kotor pripao Srbima 1180. godine kada ga je osvojio Stefan Nemanja. Nemanjići su gospodari Kotora sve do izumiranja ove dinastije 1367. godine, ali mu pri tome nisu “okrnjili unutrašnju samovlast, te je on i svoj novac kovao”(146). Zakratko je gospodar Kotora bio i Vukašin Mrnjavčević, da bi od 1378. godine pao pod Mlečane, a zatim i Ugare. Od godine 1420. Kotorani uplašeni od Turaka dobrovoljno stupaju pod “stegno krilatoga lava”, te ostaju pod mletačkom vlašću sve do njene propasti 1797. godine. Nakon toga se smjenjuju Austrija, Rusi i Francuzi, a zakratko Kotor pripada i Crnogorcima 1814. godine, da bi ga nakon njih zaposjeli Nijemci i Bečkim mirom 1815. godine prisajedinili zajedno sa Dubrovnikom svojoj carevini. Matavulj se osvrće i na dvije Bokeljske bune protiv “ćesarovaca” (usljed pokušaja bečkog dvora da im poništi “stare povlastice” iz 1815. godine i da ih uzima u vojsku), kojima su “zadivili svet svojim junaštvom”: prvu 1869. godine, o kojoj su bile još snažne uspomene kad je pisac došao u Herceg Novi 1874. godine, te drugu 1881. godine, u kojoj je i sam učestvovao i zbog čega je morao pobjeći u Crnu Goru.

Matavuljeva ideja da su Mlečani po osvajanju Boke "živeli sokom našeg naroda", te da su kao vampiri ispijali snagu ovoga podneblja, podudarna je sa ranijim lirskim temama i idejama Laze Kostića. U pjesmi Jadranski Prometej, iz 1870. godine, Kostić sagledava gnjilu austrijsku carevinu kao smežuranu "dvoglavu orlušinu", koja pokušava da obnovi svoju snagu tako što ispija krv jadranskih prometeja.

Matavulj na kraju kratke “povjesnice Boke” ne želi izvoditi zaključke o tome koliko su ove burne mijene “uticale na duševne osobine južnih Srba uopšte, a Bokelja napose”, ali je u jednome siguran: “U Boci su srpske uspomene jače od svih ostalih; srpske osobine, u glavnom i najlepšem, ističu se jako; junački ponos, uzdanje u sebe, pobožnost bez licemerstva, gostoljublje, ljubav prema starim običajima, negovanje svoga jezika i pesme - sve je to u cvetu”(148). O gorljivom bokeljskom srpstvu osim brojnih istorijskih zapisa, svjedoče i “živa usmena predanja” o Lazaru Hrebeljanoviću, za kojeg se vjerovalo da je porijeklom Grbljanin, o svetom knezu Štiljanoviću, koji je odista bio rodom iz Paštrovića, o Svetom Savi, o Stefanu Dečanskom, ili o Dušanu Silnom, čiji su grb nad gradskim vratima i u Matavuljevo vrijeme Kotorani s ponosom pokazivali i izdvajali između mnoštva drugih.

Važno je ovom prilikom napomenuti da su Matavuljevi stavovi o naglašenom bokeljskom srpstvu, pola vijeka kasnije dobili negativ odziv u tekstovima plasiranim iz redova hrvatskih frankovaca. Tako će se u Hrvatskoj smotri 1940. godine izvjesni V. Tripunov okomiti na Vukovo i Matavuljevo "posrbljavanje" Boke,[3]a godinu dana iza toga Vatroslav Murvar će u jednoj propagandnoj knjižici napisanoj u cilju obnavljanja ideje o nezavisnoj državi Hrvatskojjoš oštrije, mada bez bilo kakvih stvarnih argumenata, negirati Matavuljevo viđenje "srpstva u Boki".[4]

U trećem dijelu putopisa Boka i Bokelji, Matavulj se okreće opisu narodnog i društvenog života sa posebnim osvrtom na staro bokeljsko plemstvo i na ono šta je od tih staleža preostalo u savremenom dobu. Od tri bokeljska staleža u srednjem vijeku (vlastela, pučani i kmetići), ostala je samo uspomena u savremenom dobu, a između brojnih plemićkih porodica mnoge su osiromašile i ekonomski propale, ili se biološki potpuno ugasile. Matavulj ne zaboravlja da navede plemićko i serdarsko porijeklo pojedinih porodica u Kotoru (Drago, Buća, Bivolići, Lukovići, Srđići, Berići, Bualice), u Dobroti (Ivanovići), u Perastu (Vickovići, Balovići), u Risnu (Ćelovići), u Budvi (Medini, Bubići), među Paštrovićima (Zenovići), ili u Novome (Vojnovići, Stratimirovići, Gorakuće, Burovići), između kojih su samo rijetke očuvale ugled i slavu do savremenih dana, kao Vojnovići i Gorakuće, na primjer.

U savremenom dobu Bokelji se dijele na “pečalbare” i na one koji “ostaju na domu”. Među prvima najpretežniji su mornari, a manje je onih koji su trgovci, težaci i argati, ili kopači u američkim i austrijskim rudnicima. Razlog za bokeljsko pečalbarenje je u nedostatku obradive zemlje, o čemu rječito svjedoči Vuk Karadžić u Kovčežiću, ali je Matavulj uvjeren kako je to i posljedica nevještine, jer da tu malu, ali plodnu zemlju, “Bokelji obrađuju kao Nemci ili severni Italijani”(155), bilo bi uz darove mora i mediteranskog voća svega dovoljno za bogat život.

Četvrto poglavlje knjige o Bokeljima i Boki Kotorskoj, Matavulj započinje kao privredno-pomorsku studiju o usponu i propasti brodarstva, nastavlja je kao etnograf kojega prevashodno interesuju život i običaji pomoraca, da bi na kraju došao do izražaja i njegov vrsni pripovjedački dar: upečatljiv jezik, izuzetna moć posmatranja i uočavanja osobenih detalja, cjeloviti portreti (kapetana, njihovih žena “mornarica” koje su plovile na brodovima, “maloga”) i slično.

Pomorstvo je bilo neiscrpni izvor ugleda, prestiža, slave i bogatstva bokeljskoga, a “imati kapetana u svome plemenu bejaše najveća dika”. U tome su naročito prednjačile dvije opštine: Herceg-Novi i Dobrota, te stoga “bejahu u većoj časti od ostalih po svoj Boci”. Iz same novske krajine “bilo je šezdeset i pet bratstava, u kojima, odvajkada beše najmanje po jedan kapetan pomorski”(156), dok je u Dobroti bilo onoliko kapetana koliko i velikih kuća. U Boki, među prostim narodom, naglašava Matavulj, “'kapetan' znači nešto više nego 'gospodin', te nije retko čuti da seljaci zovu protu, lekara, advokata itd. - 'kapetan-proto', 'kapetan-doktore' itd.”(156-157). Proisteklo je to iz činjenice da su mornari pored ratovanja sa “nevjernom stihijom”, morali biti uvijek sa oružjem u ruci, što zbog udjela u mletačkim ratovima protiv Turaka, a što i zbog borbi s gusarima kojih je Sredozemlje, pogotovo u morima oko Grčke, bilo prepuno. Mornari su zato i nazivani “vojskom”, a njihovi kapetani pored pomorske vještine, morali su biti i sposobni zapovjednici i junačne vojvode, što im je donosilo pomenuti veliki ugled i poštovanje.

Zlatno doba bokeljskog pomorstva predstavlja izlazak na velika mora s kraja 18. i u prvoj polovini 19. vijeka, te plovidba oko Afrike do Indije, ili preko Atlantika u Novi svijet, zahvaljujući čemu su poslije nekoliko godina i kapetani i mornari sticali veliki imetak. Propast jedrenjaka i razvoj parnih brodova, čiju su gradnju kontrolisala velika finansijska društva, potpuno su izmijenili tu sliku. U vrijeme kad je Vuk Karadžić pisao o Boki, imala je 250 “patentanijeh” brodova, četrdeset godina kasnije, u Matavuljevo doba, svega pet, a slavna bokeljska mornarica pretežno je plovila na brodovima austrijskoga “Lojda”.

Matavulj s naročitom pažnjom prikazuje mornarsko stasavanje: školovanje i napredovanje od “maloga”, preko “mladića”, do mornara, krmana, bocmana, te najposlije do polaganja “potkapetanskog ispita”, poslije kojega je bilo moguće dobiti “patentu” i pravo da se nosi cilindar, te da se sačeka red ili sreća da kao samostalni kapetani zapovijedaju brodovima. Matavulja posebno interesuje način i ustrojstvo mornarskoga života: na srpskim brodovima vladao je “oštri zapt” i patrijarhalni duh, kapetan se “očinski starao o zdravlju i koristi svojih podložnika”(162), a neposlušni i izagnani mornar teško je mogao zaploviti na bilo kojem drugom bokeljskom brodu. Matavulj prikazuje brižnost s kojom su vršene vjerske dužnosti i njegovani narodni običaji (uvijek je gorilo kandilo pred ikonom zaštitnika pomoraca Svetoga oca Nikole, uredno se vršila molitva, uredno postilo), te sa naročitim pripovjedačkim nadahnućem “zamišlja prizor” prilaganja badnjaka na Božić: “Daleko od kraja na kome žive ljudi, mnogo dalje od otadžbine, između beskrajnoga neba i beskrajne pučine, na korabli, rukotvoru ljudskome, slamčici jednoj među prirodnim silama, gomilica ljudi skupljenih oko vatre, po svome običaju, slave uspomenu Spasiteljeva dolaska na svet. (...) Vetar fijuče kroz konope i katarke, vali jurišaju na bokove, smrt zija oko njih; ali oni, osnaženi tvrdom verom u Boga, pouzdanjem u veštinu svoga starešine i u svoje pregaoštvo, te noći više nego ikada duhom žive u svojoj otadžbini i snevaju o srećnoj budućnosti koja ih čeka na domu...”(163-164). Umjetničku interpretaciju jednog takvog primjera pronalazimo i u kasnijoj Matavuljevoj pripovijeciPrvi Božić na moru.

Povratak brodova u domovinu predstavljao je pravo slavlje, a ustaljeni ritual poštovao se vijekovima. Već na ušću prema Oštrom rtu, brod je gruvanjem topova i isticanjem zastave oglašavao svoj dolazak, “vojska” i kapetani su se umivali i preoblačili, a naspram Savinskog manastira se zastajalo da kaluđeri osvete lađu i pričeste mornare, poslije čega bi bili bogato obdareni a brod otplovio prema Kotoru.    

Matavulj se osvrće i na mnoge druge pojedinosti mornarskoga života. Naročito tegoban život “maloga”, objašnjava, na primjer, dvjema bokeljskim poslovicama: “Treba jesti mornarski kruh (hljeb) najprije, a lako se zakapetaniti” i “Ko se ne navikne slušati, taj neće umjeti ni zapovijedati”(159-160). Činjenicu da su u stara vremena nerijetko i Bokeljice pratile svoga muža kapetana “po golemoj pučini”, ako je on zapovijedao vlastitim brodom, Matavulj koristi da nas upozna sa “raznoličnim” i živim njihovim uspomenama. Izgledala su, na primjer, nestvarno njihova kazivanja o tome kad im se koje dijete rodilo ili umrlo “na pučini”: “Licem na Đurđev dan rodio mi se Niko na putu ka Singaporu... jadna moja Danica pijehnula (izdahnula) je kad bijasmo tri dana daleko od Nju-Jorka... Bože, moje goleme nevolje! Molim Joka da se vratimo, da predamo dijete zemlji, i on ćaše, siromah, ali dunuo prokleti vjetar kontra, te ne bi kud ni kamo, no morasmo svoje rođeno dijete sahraniti u more. Aoh, Bože, oslobodi od toga i krvnika!...”(161). Pored onih već pomenutih dužnosti, obaveze kapetana bile su na lađi još mnogostrukije. Bio je i sudija i duhovnik kad ustreba, zavodio je novorođeno svoje dijete, krštavao ga ili opojavao, da bi po povratku u zavičaj, predavao te zapise svome parohu. Matavulj ne zaboravlja da nam predoči kako je bilo u Boki i ovakvih krštenica: “Taj i taj, zakoniti sin..., rođen god..., mjeseca..., dana..., na Tihom Oceanu, na brodu..., putujući od Valparaizo ka Melburni (Australija), na... zemljopisne širine, bi kršten od svoga oca kapetana..., a kasnije u Triješću svetijem mirom pomazan od jeromonaha”(161) i slično.

U završnom, petom dijelu knjige Boka i Bokelji, Matavulj rezimira svoja zapažanja o zemlji, o klimi i ljepoti podneblja, o obličju i mentalitetu ljudi, o načinu odijevanja i neizmjernom bogatstvu srpskog jezika.Boka je brdovita, prisojna, na moru, u njoj se miješaju planinski i mediteranski vazduh, zato je zdrava i pogodna za život, a njen najljepši i najzdraviji grad je Herceg-Novi. Matavulj ga s pouzdanjem preporučuje imućnim bolesnicima Srbima, zbog blagog podneblja, čistoće i izuzetne hrane.

Za bokeljski mentalitet, Matavulj uglavnom pronalazi samo riječi hvale. Bokelji su neobično dugovječni, umjereni, po izgledu su “stasiti, crnomanjasti, pitoma lica i pogleda”, a po pameti “umni i vrlo rečiti”, dobri su znalci jezika. “Bokelj je dočekljiv (gostoljubiv), junačan, vrlo pažljiv u saobraćaju sa izvanjcima, ljubi Srbina iz ma koga kraja, od tuđinaca najviše ceni Ruse, Engleze i Francuze, najmanje Talijane i Nemce. Mana mu je što je kičeljiv, tj. precenjuje sebe, ali ne daje lako maha tome osećanju. Štedljivost kod njih hoće da pređe u lakomstvo, opreznost i nepoverljivost”(168). Bokeljice su lijepa struka, bujne kose, lica sjetnoga izraza, uredne su i čiste, a glavne vrline su im: “pobožnost, vernost prema muževima, nežnost prema porodu, ljubav prema rodbini, radinost i štedljivost”(168), zamjeraju im “što se pri udaji više povode za razumom nego za srcem”(169).

Matavulj naglašava da se narod po Boki Kotorskoj odijeva na različite načine. Brđani su sasvim nalični Crnogorcima, a njihove žene odijevaju se kao srpske seljanke u Ugarskoj.U varošima vlada pravo šarenilo: sve više maha zauzimala je nošnja po francuskom kroju, ali je još na cijeni bilo i staro bokeljsko, tačnije dobrotsko, odijelo: “plitke, otvorene cipele, crne čarape do kolena, svilene crne dimije, oko struka pas, na grudima pršnjak od crne svile sa srebrnim pucima, kratak gunj od istoga tkiva i na glavi svilena crna kapa nalik na crnogorsku”(169). Ako svemu tome dodamo, kod pokojeg starog kapetana, i cilindar na glavi umjesto kapice, onda je slika narodnog odijevanja potpuna i pogotovo za izvanjce iznenađujuća i smiješna.

Ljepotu i bogatstvo srpskog jezika u Boki istakao je još Vuk Karadžić, te gotovo da nema stranice u drugoj knjizi njegovog Srpskog rječnika iz 1852. godine, bez pokoje riječi iz Boke. Matavulj naglaša da je prava šteta što se te čisto srpske riječi slabo odomaćuju u književnom jeziku, te što “Šumadinci i Vojvođani radije uzimaju tuđe reči ili kuju nove nego što prihvaćaju reči s Juga”(170).Imajući u vidu koliko je život u Boki pomogao Matavulju da odlično nauči srpski jezik, onda njegovo glorifikovanje bokeljskih govora srpskog jezika, na završnim stranicama Boke i Bokelja nimalo ne iznenađuje i može se shvatiti kao Matavuljeva iskrena briga da se ovaj divni govor očuva i da njegove riječi što snažnije zažive na cjelokupnom srpskom govornom prostoru.

NASTAVIĆE SE...

PODELITE OVAJ TEKST NA: