detalj slike: KRK Art dizajn

DANILO MARIĆ: PREMNOGO JE LAŽNIH ISTORIJA

Književnik i inženjer Danilo Marić, autor je impozantnog broja knjiga. Gotovo 60 naslova je do sada upisano u njegovoj biografiji. Bilo da je reč o istorijskim, dramskim ili stručnim delima, čitaoce je navikao na vešto pripovedanje prepuno meandričnih opisa sudbina, događaja i predela. A i kako drugačije kada je Marić rođen 1938. godine u negdašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

Put ga je odveo iz Bosne i Hercegovine u Ameriku o kojoj je takođe pisao, kao i znamenitim ljudima koje je sretao. Čovek bogate istorije i znanja govorio je za naš portal o svom životu, književnosti, novim delima i 152 godine dugom životu. Da, dobro ste pročitali 152 godine... A kako je to moguće, otkrijte u nastavku razgovora.

Književna radionica Kordun - Branka Selaković. Beograd, 28.9.2022.

Kada se analizira Vaša biografija nemoguće je a ne primetiti širinu Vašeg interesovanja i obim umetničkog dela. Za čitaoce portala Književne radionice ''Kordun'' bilo bi značajno ako biste ispričali kako ste kao inženjer ušli u svet književnosti i počeli da pišete?

U mom okruženju nije bila praksa da inženjeri pišu pjesme, priče... Sjećam se, ipak, bio je jedan inženjer za koga se govorilo: „Tamo neki ludi inženjer piše pjesme...“ A ja sam pisao od rane mladosti, pisao sam priče, ali nisam pokušavao da to objavim. Jednom sam naišao na konkurs lista Oslobođenje, koje objavljuje konkurs za „Književnu nagradu priča - Ivo Andrić...“ Bila je to, po sjećanju, 1972/3. godina. Pošaljem jednu svoju priču i pratim reakcije. Javljaju da je prispjelo 612 priča. I na kraju javljaju, moja priča osvojila treće mjesto. Ljudi oko mene čitaju i pitaju se ko je ovaj Danilo Marić i zaključuju da nisam ja, već neki tamo negdje...

Poznati mostarski književnik Alija Kebo, sa kim sam se tek pozdravljao na ulici, banuo je u moj stan i rekao: „Daj mi tvojih deset-petnaest priča.“ I ja se otimao, a on mi silom oteo priče i ubrzo se pojavila knjiga Doktor lima pod mojim imenom, u izdanju Društva pisaca BiH. Ubrzo je uslijedila knjiga priča Ni bos ni obuven, pa roman Vasa Kisa, i tako redom do danas objavljenih 17 romana, 28 knjiga priča, 4 knjige pjesama i 8 stručnih knjiga.

Ko su bili važni autori u Vašoj mladosti čija ste dela voleli da čitate?

U literaturi i u ishrani bnio sam drugačiji od prosječnih ljudi. Nisam nikad rekao da mi se neko jelo ne sviđa. Bilo je jela koja su mi se sviđala više, ali nisam nikad bio u prilici da jedem jelo koje mi nije ukusno. Pa i sa literaturom je gotovo tako, volio sam i čitao djela odreda, kako se kaže, jer sam u svakom nalazio nešto što me zanimalo. Najmanje sam volio nacionalističku literaturu čija kičma je mržnja. Nažalost ona je, u ova vremena, zabrinjavajuće nametnuta mladim školskim naraštajima. Susreo sam u životu mnogo ljudi kod kojih je mržnja naglašen dio karaktera. Proživio sam dva rata, dva puta bio izbjeglica, u lokalu bio skrajnut isključivo po nacionalnoj osnovi. U svakom narodu užasnih mrzitelja ima neki procenat, koji, u mutnim vremenima, predratnim, ratnim i poratnim, postaju presuditelji i izvršitelji zlodjela, kada se snagom mržnje prema drugom nametnu svom nacionu, kada postaju lokalni vlastodršci i zločinci,  po kojima, u svom nacionu,  postaju i narodni heroji.

Ako bih izdvojio pisce koje sam čitao u mladosti bili bi to: Vuk Karadžić, Branko Ćopić, Zmaj Jova Jovanović, Branko Radičević, Šolohov, Ivo Andrić i Meša Selimović.

Neretko pišete o svom rodnom kraju, Blagaju, Mostaru... približavajući mladim naraštajima duh minulih vremena. Koliko nove generacije razumeju prošlost i koliko im ona znači?

Duh minulih vremena u svakom čovjeku je samo svoj. On počinje suncem, brdom iznad koga granjiva, brdom koje taj duh vidi svako rađanje novoga dana. Najdublje u čovjeku je ono sa čime se susretao svaki dan. To su njegovi ukućani i prirodno okruženje. Ta dva pojma su u središtu moga rodnog kraja.

Veoma sam vezan za svoj rodni kraj. Uvjeren sam da je najljepši izdanak naše planete. Uvjeren sam da se nekada nazivao Troja. U prečniku desetak kilometara hercegovačkog središta, mog rodnog kraja Bišća Polja, postoji 6 bistrih rijeka: Radobolja, Jasenica, Neretva, Posrt, Buna i Bunica. U ovom kraju živi mnoštvo ptica, gmizavaca, leptirica, riba, zečeva ... cvijeća i lijepih insana da im na planeti nema premca.

Život moje generacije je vezan za selo i gradiće. Svako dijete je dnevno imalo na desetine susreta koji su mu osmišljavali život. A ti susreti su bivali sa izdancima biljnog i životinjskog svijeta, naravnio i sa desetine ljudi svih uzrasta. I dijete koje je najmanje znalo znalo je mnogo više nego savremeno dijete koje nema nikavog dodira sa biljnim i životinjskim svijetom, a i sa ljudskim toliko malo da se može reći gotovo nimalo. Iz ovoga se lako izvlači odgovor na Vaše pitanje. Nove generacije su vještački otrgnute od svojih pređa, i više od biljnog i životinjskog svijeta. Nove generacije su utonule u Informatičku revoluciju, u ekrančiće telefona, po kojima njihovi prstići uigrano poskakuju i pretražuje da ih što zabavi i nasmije. Nažalost, ja ne znam kuda vodi autoput njihove budućnosti, ali znam da zaobilazi njihove pretke, svjedok ovome su mi sve očiglednije porodične situacije u Americi, u kojoj mnogi roditelji i ne znaju u kojem gradu im živi dijete, a i telefone ne znaju gdje su ubilježili. I više od ovoga, u Americi, u kojoj je broj dolara postao ljudska dimenzija, sve manje se rađaju djeca, a kad upitam mlade žene zašto ne rađaju odgovaraju mi: „Skupo je, ne isplati se.“

Brinemo li dovoljno o svojoj baštini?

Na ovo pitanje ne znam odgovoriti, jer ne znam šta treba podrazumjievati pod baštinom u ovo vrijeme Informatičke revolucije. Oko ovoga dugo već imam ovakvo mišljenje. Svako pleme bi trebalo na nivou plemena, ili naciona, do kraja usaglasiti jednu istoriju, baštinu, i iza toga donijeti odluku, zakon o njegovanju svoje baštine.

U ovome času na planeti je premnogo lažnih istorija. Ovome može biti i planetarni primjer Bosna i Hercegovina. U njoj postoje 3 istorije, 3 baštine, i u njima toliko laži da zdrav razum to ne razumije.

S obzirom na to da ste živeli i u Americi možete da povežete našu i njihovu kulturu i negovanje iste. U čemu su sličnosti, a u čemu razlike?

Kultura jednoga naroda uveliko ovisi, između ostaloga, i o veličini teritorije. Moju Hercegovinu su moji preci mogli za dan prejahati, a ja sam se u Americi susreo sa nesagledivim prostorom, o kome sam jednom posebno razmišljao, kada sam letio iz Los Anđelesa u Njujork. Let traje 3 sata. Iz ovoga je shvatljivo da žitelji ova dva grada, prije pojave aviona, nisu mogli imati nikakva saznanja jedni o drugima, pa u vezi s tim nisu mogli ni biti iste kulture.

U Americi je bilo legalno da je jedan ozbiljan procenat stanovništa bio nižerazredan, robovi, a i među nerobovima razlike su bile ogromne. A stim u vezi i razna prava. Primjer za to je i ovaj. U USA su pola stanovništva protestanti, ali su do nedavno svih 45 predsjednika bili protestanti. Prvi katolik bio je Kenedi, i evo, sada i Bajden. U USA se stanovništvo mijenja nevjerovatnom brzinom, useljenika je mnogo, i mislim da ne postoji ni ijedno pleme na svijetu a da iz njega u USA nema ozbiljan procenat njihovih iseljenika. Sa mojim plemenom je obratno, stalno se iseljava a niko im ne doseljava. Da je samo ova razlika dovoljno je za tvrdnju da smo gotovo u svemu različiti. Ono u čemu imamo sličnosti nastajalo je prihvatanjem američkih običaja, zakona... Ovo se zabrinjavajuće događa danas, kada je informatika postala svačija vodilja, a ona sva na američkom jeziku ili engleskom, kako se još kaže.

Koliko je odlazak preko okeana uticao na Vaše stvaralaštvo?

Svaki let preko okeana čini putniku poseban događaj i svaki direktno utiče na njegovo bilo, a na umjetnika naročito. Iz aviona vidi što vidio nije pri čemu nastaje dodatna inspiracija za njegovu budućnost, a posebno se to odnosi na njegove poglede u svijet umjetnosti. Ovo se posebno odnosi na mlade ljude. Ja sam uselio u Ameriku kad mi je bilo 57 godina, ali sam inspirisan na mnogo načina kao da sam bio dvadesetogodišnjak.

Nisam prije dolaska u Ameriku učio engleski jezik, a morao sam raditi i prehranjivati se. Bilo mi je užasno teško. Supruga i ja, dvoje staraca, čistili smo stanove, po crkvama prali sudove, da bi se ja zaposlio kao čistač u crkvi Sveti Stefan Prvovjenčani u Los Anđelesu. Teško mi je bilo, čistio sam preko trideset klozet šolja.

U crkvi upoznam Vula Jelića, milionera i masona 32-og digria. Primio me kao prijatelja, kućnog prijatelja. Zanimljiv čovjek, pilot, završio u njemačkom koncentracionom logoru, pobjegne iz logora i završi u Americi. Veoma inspiritivan čovjek. Napišem roman Vule Jelić – roman o Amerikancu-Srbinu.  Na promociji u ruku mi ugura ključeve od novog KADILAK DE VIL, ubrzo auto najskuplje pred crkvom. U brigu me kasnije bacila potrošnja 24 litra na 100 kilometara. Ubrzo napišem roman o drugom milioneru Palata iznad Bel Kanjona, za koji dobijem nagradu Akademije Ivo Andrić. Još brže objavim i treći roman iz Američke trilogije, pod naslovom Lešinarke. Iza ovoga je krenulo sve ka širim drumovima. Krenulo i zaposlenje, postao sam menadžer 32 stana u Pasadeni, najelitnijem dijelu Los Anđelesa.

Paralelno sam pisao i pripovjetke i pjesme, sa temama iz Amerike, kao što je Holivud, Diznilend, Njujork... Volim da se pohvalim jednim pismom iz Bijele kuće, iz 2008. godine, kojim mi se zahvaljuju predsjednik Buš i njegova supruga Lora, a povod je moja pripovjetka Prva dama Amerike.

Da li je u planu nova knjiga?

Kada sam izdavaču 2020. godine predao sve rukopise za sabrana djela, zaokupila me inspiracija da napišem jedan roman na savremenu temu. I napisao sam ga i poslao izdavaču da ga objavi kao nedovršen roman pod naslovom Planetarac u akciji. Roman sam završio po izmjenjenim naslovom Dvoplanetarac u akciji. Upravo mi je sada, moja unuka Lea Kesić, prevela ovaj roman na engleski jezilk, a prevodi se i na ruski jezik. Evo, u 85-oj godini života, imam želju da napišem roman o Novaku Đokoviću. Paralelno radim na filmskoj dokumentarnoj seriji sa planiranih četrdesetak epizoda, a koje su bazirane na mojoj autobiografiji: Autobiografija 152-ogodišnjaka. Prva rečenica ove moje biografije glasi: „Znam da mi nećete vjerovati da sam živio 152 godine. Ali kad je pročitate bićete saglasni da je ovo mogao proživiti samo čovjek koji je živio 152 godine.“

PODELITE OVAJ TEKST NA: