NEDOREČENI ORFEJ
Ostao si nedorečen
Dragi prijatelju
Ostavi iza sebe
Zamućen
I zamišljen pogled
Ostavi nekom
Onu lijepu damu
Koju si strasno volio
Ostavi nedoumicu
Da li si zaista to htio
Uraditi
Ili su te neke sile
Napojile mrakom oblaka
I sručile taj silni plam
U vječne ponore
Jurišao si zakrvavljenih očiju
Kroz zid plača
Preko stiha koji te proslavio
Uzvišenoj mudrosti
Korak po korak
Sad u Eliseju
Na ostrvu blaženih
Usamljen
Kao osušen list
Prizivaš Euridiku
I nečiju dušu
Koja u strasti blista
Kažeš
Ovo je bezdan
U isti mah
NEKA ŽIVE
Na ovim ulicama
Još srećem
Svakodnevno
Po nekog ludaka
Kreću se mirno
Pričaju sami
Neki se voze
Na biciklima
Ponekad puše
Nekad popiju
Kuda će
Dokle će
Sa kim žive
Ko ih tabletama hrani
Ko ih na smijeh nagoni
Ko će ih ispratit
Na posljednji ispraćaj
Ko će i poslije
Jednog ludog
U ovom gradu
Ostati pametan
Put je kratak
Put se sužava
Oni žive
Neka ih
Nek žive
ROĐENjE
Za ovim stolom
Nas četvoro
I jedan novi život
Koji će da nam se pridruži
Za koji dan
On se vrti u stomaku
Moje kćerke Bojane
Krajičkom oka gledam
Koga da poslužim pićem
Kome nedostaje čaša
Čime da darujem to
Malo biće
Polako vraćam sliku
Starih uspomena
Mati me tako na Veliku Gospojinu 1957
Donijela na svijet
Iza jednog velikog kamena
U malom ćošku Petrove vlačine
Iz pamćenja vraćam sve te likove
Kojih više nema
A mali Filip
Uskoro čeka da obraduje
Sve nas
Za stolom uz koji smo
Sjeli danas
Radosno nazdravljajući
