detalj slike: KRK Art dizajn

SIMO MATAVULj I LAZAR TOMANOVIĆ

Prof.dr Goran Maksimović

Među velikim i istinskim prijateljstvima srpskih pisaca druge polovine 19. i početka 20. vijeka, druženje Sime Matavulja (1852-1908) i Lazara Tomanovića (1845-1932) ide u red onih najljepših i najiskrenijih primjera u cjelokupnoj srpskoj književnosti. Može se kazati da je Tomanovićevo i Matavuljevo upoznavanje bilo najprije posredno. Prvo je Matavulj saznao za Tomanovića preko njegovog tada veoma popularnog prevoda romana Opsada Firence, italijanskog autora Frančeska Gveracija, koji je Tomanović objavio još kao student u toku 1870-71. godine u Pešti. Sa tim prevodom Matavulj se susreo kao mlad učitelj u Islamu Grčkom kod Zadra (1872-1874), dok je posjećivao dvore znamenitog konta Ilije Jankovića, posljednjeg muškog potomka glasovite loze uskoka Stojana Jankovića: "Sumnjam da je kakva knjiga dotle u Primorju učinila senzaciju kao ta. I Konte je bio u zanosu, te ga obuze želja da piše roman sličan tome, naravno iz naše istorije".[1] Tomanović i Matavulj su se neposredno upoznali u ljeto 1874. godine, posredovanjem njihovog zajedničkog prijatelja Sava Bjelanovića (1850-1897), kada je Tomanović putujući iz Graca u Boku Kotorsku, nakon okončanja pravnih studija, svratio u Šibenik s namjerom da obiđe znamenita mjesta Dalmatinske Zagore i poželio da upozna mladog Matavulja koji je baš u to vrijeme u zadarskom Narodnom listu bio najprije objavio zapaženi nekrolog povodom smrti grofa Ilije Jankovića, a zatim i članak u kojem je opisao samu Kontovu sahranu.[2] Prema kasnijem svjedočenju Lazara Tomanovića, tada je pored pričljivog i duhovitog Sima Matavulja proveo nezaboravne trenutke i zauvijek su mu u najljepšoj uspomeni ostali predjeli kroz koje su putovali: Skradin, Krčki slap, dio Bukovice i manastir Sv. Arhanđela na Krki.[3] Zahvaljjući tom susretu i poznanstvu, koje će prerasti u višegodišnje divno i nepomućeno prijateljstvo, Tomanović je posredovao da Matavulj bude u jesen iste 1874. godine primljen za učitelja italijanskog jezika u Zavodu Srbina, pomorskoj školi u Herceg Novom, zadužbini Boškovića-Đurovića-Laketića.[4]

Matavulj je u Bilješkama jednog pisca u više navrata biranim riječima pisao o ličnosti Lazara Tomanovića i golemomugledu koji je među bokeljskim i dalmatinskim Srbima imao ovaj mladi i "skorašnji doktor prava". Navodimo karakteristično svjedočenje o Tomanoviću i njegovoj mladoj vjerenici Petroslavi Radulović, koje je Matavulj iznio odmah po dolasku u Herceg Novi u jesen 1874. godine: "On je sa svakim bio sušta ljubaznost, propovjednik srpskih omladinskih ideala, primjer hrabrosti prema činovništvu i špijonima, u zemlji gdje je doskora dželat imao dosta posla! Omladina ga je obožavala, ali sva skupa nije više nego ja. Uz to on je onda bio vjeren, zaljubljen i ljubljen kako rijetko biva, te se blaženstvo njegove duše ogledalo na njegovu licu, u svakoj riječi i pokretu. Vjerenica mu Petroslava Radulovićeva, od dobre kuće, jedinica u matere, imućne udovice, ljepotom tijela i duše, obrazovanošću i umom zaista bješe odvojila od ostalijeh djevojaka i na dalje od Novoga. [...] Od srećnijeh vjerenika zračio je čar topline i svjetlosti, poezija mladosti, te sam i ja kroz njihovu atmosferu sanjalački gledao na javu i na budućnost! Kakve li se nasnove nijesu začinjale u našijem sastancima, kakve li se nade nijesu javljale! Petroslava je bila veoma muzikalna, a i pisala je i prevodila je nješto za novosadski Javor".[5]

Za ukupno sedam godina provedenih u Herceg Novom i Boki Kotorskoj (1874-1881), Matavulj se intenzivno družio sa Lazarom Tomanovićem. Bio je čest i naročito omiljen gost u rodnoj kući Tomanovića u Lepetanima, tako da je dobro upoznao tadašnje ljude i događaje ovog bokeljskog seoceta i kasnije napisao o tome neke veoma uspješne pripovijetke, kao što su Događaji u Seocu i Prvi Božić na moru, napisao je putopisnu studiju Boka i Bokelji (1893), koja se jednim dobrim dijelom ugledala i na rani putopisni tekst Lazara Tomanovića Zaliv Kotorski (1868).

Godinu i po dana poslije dolaska u Herceg Novi, Matavulj se po prvi put javno oglasio u poslovima oko organizovanja izmijenjene i aktivnije političke uloge Srba u Primorju. Bio je jedan od potpisnika poznatog Tomanovićevog pisma upućenog Svetozaru Miletiću iz Kotora 16. aprila 1876. godine, u kojem mu je ovaj mladi bokeljski tribun pojasnio političke prilike i interese Srba u Primorju, te najavio skoro svoje uključivanje u političku borbu i direktnu kandidaturu za narodnog poslanika na predstojećim izborima. Tomanović je tom prilikom naročito naglasio da je dalmatinska Narodna stranka i njeno glasilo Narodni list,koji je izlazio u Zadru, palo pod snažan i poguban uticaj katoličkih krugova predvođenih Mihovilom Pavlinovićem, te da ti krugovi sve rade da nanesu štetu srpskim interesima. Tomanović pri tome dalekovido ukazuje Miletiću i na činjenicu da status Narodne stranke u Dalmaciji i Hrvatskoj nisu i nikako ne mogu biti isti: "Vi biste htjeli da ovamo Srbi zastupnici pripadaju stranki Narodnoj kao u Hrvackoj, ali se usuđujem obratiti Vašu pozornost na šljedeće: Dalmacija nije za Srpstvo to što i Hrvacka, Dalmacija je primorje Bosne i Ercegovine, a meni se čini da bi dosta važilo za svaki slučaj kad bi se u njoj [tj. u Narodnoj stranci – G.M.] i srpskog elementa nalazilo".[6]

Matavulj je bio i neposredni svjedok Tomanovićeve kandidature na poslaničkim izborima krajem 1876. godine, kada je zajedno sa Stefanom Mitrovim Ljubišom, koji se još od 1861. godine bavio političkim radom, postao izabrani srpski delegat u Dalmatinskom Saboru u Zadru. Interesantno je napomenuti da je Tomanovićev izbor bio utoliko dragocjeniji što je imao kao protivkandidata konta Đorđa Vojnovića, dotadašnjeg predsjednika Dalmatinskog Sabora, te što ga je pobijedio ubjedljivom većinom glasova. Nezadovoljne takvim raspletom izbora, austrijske vlasti su preko verifikacionog odbora pokušale da ponište oba mandata (Lazara Tomanovića i Stefana Mitrova Ljubiše), ali je na kraju Sabor bio prinuđen da odobri Tomanovićev izbor i potvrdi mu poslaniči mandat.

Interesantno je pomenuti da su se za vrijeme Srpsko-turskih i Crnogorsko-turskih ratova 1875-77. godine, Simo Matavulj i Lazar Tomanović ogledali i kao dobrovoljci. Za vrijeme Nevesinjske puške u ljeto 1875. godine, Matavulj je izvjesno vrijeme i prema sopstvenom svjedočenju neuspješno, tako da je po povratku u Novi postao "predmet podsmijeha",[7] bio dobrovoljac u "šarenoj" ustaničkoj četi vojvode Mića Ljubibratića u Hercegovini. Sa druge strane, ratne godine 1876. za vrijeme prve faze Crnogorsko-turskih ratova, koju su obilježile velike pobjede Crnogorske vojske u bojevima na Vučjem Dolu (28. jula), na Fundini (14. avgusta) i na Trijepču (6. septembra), od juna do oktobra, Lazar Tomanović je boravio kao dobrovoljac na Cetinju i uređivao Glas Crnogorca umjesto Sima Popovića, koji se u to vrijeme nalazio u ratnom štabu knjaza Nikole Petrovića. Nešto kasnije, o ferijama 1877. godine, Simo Matavulj je otišao u osvojeni Nikšić i šest nedjelja proveo kao dobrovoljni bolničar u ruskoj bolnici i tako na konkretan način dao lični doprinos u tim velikim i slavnim istorijskim događajima.

Simo Matavulj je bio i neposredni svjedok kada se Lazar Tomanović u januaru 1877. godine vjenčao u manastiru Topla mladom i prosvećenom Petroslavom Radulović (rođena 24. avgusta 1857. godine, a umrla 21. juna 1880. godine), iz stare srpske pomorske porodice iz Herceg Novog. Petroslavin otac bio je Marko Radulović, pomorski kapetan, a majka se zvala Elena Mrša i takođe je poticala iz ugledne bokeljske pomorske porodice. Matavulj u Bilješkama jednog pisca navodi da je odmah po Tomanovićevom vjenčanju bio jedan od prvih gostiju koji je posjetio srećne mladence u Lepetanima, te da je u njihovom društvu prvi put vidio onu pravu Boku, jer se Herceg Novi više naslanjao na hercegovačko podneblje, "i poznao intimni, pravi život bokeljski".[8] Kao odani porodični prijatelj, Matavulj je bio svjedok kako je taj divni i skladni brak krunisan rođenjem dvoje djece, sina Milutina (1877) i kćerke Rosande (1880), ali je na žalost bio i svjedok kako je poslije svega tri i po godine zajedničkog života Petroslava preminula nakon kratke i teške bolesti. Prerana smrt voljene žene, umrla je 21. juna 1880. godine, duboko je pogodila Lazara Tomanovića, a Matavulj je nastojao da u tim teškim časovima bude najveći oslonac i utjeha svome prijatelju. Koliko je Lazar Tomanović bio iskreno zaljubljen u svoju mladu suprugu najbolje kazuje činjenica da se u kasnijim godinama u potpunosti bio posvetio brizi oko podizanja djece, a zatim i književnom, nacionalnom i političkom radu, tako da se više nije ženio do kraja života. Prema svjedočenju savremenika, a među njima i samog Matavulja, Petroslava je bila odličan poznavalac novije srpske književnosti, a poeziju Branka Radičevića i Jovana Jovanovića Zmaja znala je naizust. Sahranjena je na Savini, na malom groblju ispred hrama.

Nakon neočekivanog i hitnog odlaska Sime Matavulja na Cetinje u ranu jesen 1881. godine, u strahu od hapšenja u racijama koje su pokrenule podozrive austrijske vlasti nakon Druge bokeljske bune, Simo Matavulj i Lazar Tomanović su održavali živei dragocjene kontakte i na posredan način održali neraskidive prijateljske veze. Na lijep način to potvrđuje sam Lazar Tomanović na početku već pomenutog putopisa Osam dana po Crnoj Gori (1885), kada je upravo sa Matavuljem namjeravao da obiđe novooslobođene krajeve Banjana i Stare Hercegovine, koji su ušli u sastav Kneževine Crne Gore na Berlinskom kongresu. Na žalost, taj putnički plan Tomanovića i Matavulja neće biti ostvaren, jer je Matavulj dobrio neočekivano zaduženje od knjaza Nikole da se preko ferija nađe kao jezički savjetnik pri ruci Dubrovčaninu i čuvenom pravniku Valtazaru Bogišiću oko izrade građanskog zakonika u Crnoj Gori. Bez obzira na te pokvarene putničke planove, Tomanović ne zaboravlja da predstavi književnoj publici Javora svoga mladog prijatelja Matavulja, koji se na lijep način oglasio u srpskoj književnosti pripovijetkom Miloš od Pocerja, a zatim je u Crnogorki baz tih dana bio započeo da objavljuje roman Uskok Janko. Tomanović tada odlično naslućuje da bi u Matavulju srpska književnost mogla dobiti izvrsnog pripovjedača: "U koliko ja mogu presuditi, to bi bio jedan od najboljijeh srpskijeh pripovjedača mlađijeh, samo kad bi se šćio malo ozbiljnije pripovijetci odati".[9]

Na završnim stranicama istog putopisa, u kojima je opisan dolazak na Cetinje na Krstovdan 1885. godine, Tomanović kazuje kako ga je prvi dočekao Matavulj, tako što mu je pošao u susret dok je ovaj još putovao od Rijeke Crnojevića prema Cetinju, te kako mu je odmah izložio novosti koje su se zbile na samom Cetinju, a zatim i u politici okolnih zemalja. Prije svega je mislio na potrese u Bugarskoj povodom proglašenja ujedinjenja Bugarske kneževine sa Istočnom Rumelijom (Plovdivskom oblasti), što će za posljedicu imati i nesrećni Srpsko-bugarski rat koji je započeo ubrzo nakon tog događaja. Iza toga, u nekoliko dana provedenih u crnogorskoj prestonici, Tomanović sa dosta uspjeha i simpatija opisuje vedru boemsku atmosferu na Cetinju koju su uglavnom činili izvanjci, a među njima naročito Laza Kostić i Simo Matavulj, dok je duša toga društva bio Rus Rovinski.[10]

Prepiska Sima Matavulja i Lazara Tomanovića, koja je jednim dijelom sačuvana i zahvaljujući Tomanovićevom priređivačkom radu, objavljenom pod naslovom Iz pisama umrlih i zaslužnih Srba u časopisu Novi život u Beogradu 1926. godine, jasno svjedoči o daljem bliskom razvoju odnosa između ove dvojice prijatelja, a zatim ukazuje i na brojne privatne i javne događaje, na književne planove, na egzistencijalne i porodične neizvjesnosti i dileme koje su pratile dvojicu prijatelja u tim godinama, a koje su bez ograda povjeravali jedan drugome tražeći prijateljski savjet, pomoć ili bar razumijevanje i podršku.

Ta prepiska je bila naročito intenzivna neposredno u godinama nakon Matavuljevog odlaska iz Herceg Novog na Cetinje 1881. godine, pa sve do Tomanovićevog dolaska na Cetinje 1888. godine, gdje je u početku radio u državnoj upravi kao sekretar Senata, a istovremeno je uređivao i brojne godišnjake i listove. Tomanović je pokrenuo i uređivao na Cetinju časopis Nova Zeta (ukupno 27 svezaka od januara 1889. do aprila 1891. godine), koji je imao veoma jasan književni, nacionalni i naučni program, sa osnovnim ciljem da uspostavi snažne književne veze Crne Gore sa ostalim dijelovima srpstva. Uređivao je kalendar Grlica (1889-1892), a poslije odlaska Laze Kostića iz Crne Gore preuzeo je uređivanje Glasa Crnogorca (od broja 22 u maju 1891. godine do broja 3 u januaru 1903. godine). Važno je naglasiti da je i Tomanović, kao uostalom sedam godina ranije i Matavulj, bio prinuđen da napusti Herceg Novi iz političkih razloga i zbog perfidnih represalija koje su austrijske vlasti vršile prema uglednim srpskim prvacima i intelektualcima u Boki Kotorskoj Poslije sedam godina advokatske prakse u Herceg Novom, Tomanović je bio svjestan da neće dobiti dozvolu austrijskih vlasti za otvaranje advokatske kancelarije i zato je donio odluku da pređe u Crnu Goru.

U pismu koje je Matavulj sa Cetinja uputio Tomanoviću 24. aprila 1884. godine prepoznaje se upravo to ukrštanje privatnih i javnih tema, koje su prijatelji povjeravali jedan drugome. U prvom dijelu pisma Matavulj podržava Tomanovića u nastojanju da sam započne sa obrazovanjem svoga sina Milutina, koji je tada već imao šest godina života, a zatim ga savjetuje da "prema njegovu umu bude ustrpljiv i dobrostiv", tako da će ljubav očinska, "koju dijete ne nađe ni kod koga učitelja", nadoknaditi pedagoško neiskustvo.[11] U drugom dijelu pisma, Matavulj hvali političke članke koje je Tomanović prethodno objavio u zadarskom Srpskom listu i kazuje o golemom njihovom odjeku među primorskim Srbima. Pri tome, dodatno podstiče Tomanovića da nastavi intenzivno da piše za Srpski list, koji je uostalom bio i njegovo čedo, jer ga je kao politički prvak dalmatinskih Srba i osnovao sa Savom Bjelanovićem 1880. godine. Upravo je na predlog Lazara Tomanovića novina i dobila naziv Srpski list, dok je podnaslov "glasilo za srpske interese na primorju" bliže određivao njegov prevashodno pokrajinski karakter i ciljeve.[12]Matavulj naglašava da "u Dalmaciji i Boki i nema nego dva-tri čovjeka svega, pa se ipak tako figurira pred svijetom",[13] čime svakako želi da naglasi da je jedan od tih ljudi upravo Lazar Tomanović. U tom bodrenju Matavulj podsjeća prijatelja na riječi velikog ruskog naučnika Pavla Apolonoviča Rovinskog, koji je živio na Cetinju uz kraće prekide od 1879. do 1906. godine: "Meni se čini, što je dobra u srpskom narodu, to je na jugu, ali svijet ne zna".[14] U završnom dijelu pisma, Matavulj se povjerava Lazaru Tomanoviću i o svojim književnim namjerama da preradi Uskoka i traži od prijatelja savjet u kome bi pravcu trebalo da ide ta preradu, šta bi valjalo izostaviti i slično.

U pismu koje je Matavulj uputio Tomanoviću sa Cetinja 23. februara 1886. godine pominje se velika policijska afera sa hapšenjem književnika Jovana Pavlovića, inače novinara i ministra prosvete u Crnoj Gori, kad mu je srpska policija prilikom boravka u Beogradu pronašla inkrimisane i zabranjene primjerke proglasa dinastije Karađorđević. Znatiželjni Matavulj izvještava Tomanovića da je Pavlović krenuo u Beč i da će na povratku u Crnu Goru proći kroz Herceg Novi, pa ga postiče da se susretne s njim i oprezno ispita pozadinu čitave stvari.

U drugom dijelu pisma Matavulj odvraća Tomanovića od namjere da dođe na Cetinje i započne sa advokaturom, jer su mu austrijske vlasti otežavale dobijanje dozvole za rad advokatske kancelarije u Herceg Novom. Savjetuje ga da se strpi još neko vrijeme i da ne dolazi na Cetinje, a zatim mu odaje priznanje da je upravo on bio taj koji je stalno podsticao i hrabrio druge u časovima klonuća i malodušnosti: "Tvoji nervi ne bi mogli podnijeti ovo mizerabilno životarenje... Trpjeli smo mnogo, strpimo se još malo. Između ostalijeh zasluga pisaće ti se i ta da ne daš klonuti drugijema, makar ti isti ne bio potpuno uvjeren. To je misija dell' uomo superiore (višeg čoveka)".[15]

Samo četiri nedjelje kasnije, u pismu od 20. marta 1886. godine, Matavulj se raduje što će u maju ili junu Cetinje posjetiti njihov zajednički prijatelj Savo Bjelanović. Matavulj savjetuje Tomanovića da obavezno i on dođe sa Bjelanovićem na Cetinje, da ga ne pušta samog nipošto, a zatim mu predlaže da povede i sina Milutina sa sobom. Izvještava ga da se toj vijesti o skorom Bjelanovićevom dolasku na Cetinje naročito veselio vojvoda Mašo Vrbica. Matavulj saopštava Tomanoviću i neke aktuelne cetinjske pikanterije, među kojima je najinteresantnija ona da upravo tog dana polazi sa Cetinja Laza Kostić i da ide da se ženi, a da će ga na uredništvu Glasa Crnogorca zamjenjivati upravo Matavulj.

Deset dana iza pomenutog pisma, 30. marta 1886. godine, Matavulj izvještava Tomanovića o boravku pjesnika Jovana Sundečića na Cetinju. Radilo se o autoru s kojim je prethodno 1885. godine Tomanović vodio žestoku polemiku na stranicama Srpskog lista u Zadru o pitanju srpstva u Dalmaciji i pogotovo u Bosni i Hercegovini, zbog Sundečićeve teze da na tim prostorima žive samo Slaveni. Važno je napomenuti da je Tomanović još 1884. godine u listu Crnogorka na Cetinju povodom slične ideje hrvatskog istoričara A. K. Matasa napisao polemički tekst pod naslovom "Žive li Srbi ili kakva druga bezimena slovenska smjesa na primorju od Neretve do Bojane", u kojem je uvjerljivim argumentima pobio zlonamjerne antisrpske stavove i namjerno pogrešno tumačenje istorijskih dokumenata i činjenica.[16] Tomanović se interesovao šta će o tome pričati Sundečić na Cetinju, pogotovo prilikom posjete knjazu Nikoli, koji je u to vrijeme boravio u ljetnikovcu na Rijeci Crnojevića. Povodom toga Matavulj ga savjetuje da pribjegnu jednom lukavstvu, da mu Tomanović pošalje pismo u kojem će opširno objasniti svoje stavove, a da će Matavulj kao slučajno pokazati to pismo knjazu Nikoli i tako doznati šta on misli o tome pitanju.

Nedjelju dana iza toga, u pismu upućenom sa Cetinja 7. aprila 1886. godine, Matavulj izvještava svoga prijatelja Tomanovića, da je prilikom susreta sa knjazom Nikolom, pošto je vidio da je dobre volje, pokrenuo i pitanje šta misli o srpskim stvarima u Dalmaciji, a da ga je zatim upitao šta misli o Lazaru Tomanoviću? Pošto se knjaz izjasnio da misli dobro o njemu, Matavulj se osmjelio da mu pročita Tomanovićevo pismo u kojem su između ostalog navedene Sundečićeve spletke u Herceg Novom, pri čemu se čak pozivao i na tobožnje izjave crnogorskog knjaza protiv Tomanovića. Knjaz Nikola s ljutnjom odbacuje takve Sundečićeve tvrdnje i odmah traži od Matavulja da napiše Tomanoviću sljedeću poruku: "Gospodar te ljubi i poštuje i danas kao i vazda. On zna da si ti čestit Srbin i dobro pero, a Gospodar cijeni dobro pero koliko dobar džeferdar".[17]

I u Matavuljevom pismu upućenom Lazaru Tomanoviću na Vaskrs 1886. godine vidimo kako su Sundečićeve spletke gotovo dovele do nesporazuma među prijateljima oko dolaska Sava Bjelanovića na Cetinje. Matavulj je predlagao da dođu u Crnu Goru o Đurđevu ili Petrovu danu, kad je vrijeme najljepše i kad imaju šta vidjeti. Do komične zabune je došlo zato što je Matavuljevu poruku trebalo da prenese Laza Kostić, a pošto je on to uradio nemarno i preko posrednika i pošto je u svom stilu telegrafski skratio poruku, Bjelanović je pomislio da Matavulj želi da ga odvrati od dolaska na Cetinje. Svemu tome su dodatno kumovale zlonamjerne Sundečićeve "ćakule" kojima je očito želio da unese smutnju među prijatelje i da kod Bjelanovića što više ocrni i Tomanovića i Matavulja.

U pismu koje je Matavulj uputio sa Cetinja na Petrovdan 1886. godine, očito je da pokušava da smiri svoga dragog prijatelja Tomanovića kako ne bi olako padao u vatru i žestio se povodom polemika koje je vodio sa Jovanom Sundečićem i dr Kostom Vojnovićem, koji su uporno nastojali da dovedu u pitanje njegove političke i nacionalne ideje vezane sa sudbinu primorskih Srba. Matavulj opominje Tomanovića da mora prestati da dokazuje ono što svi već u Primorju odlično znaju da je odani Srbin i da se iskreno bori za srpske interese. Blago zahtijeva od prijatelja da se ne ljuti ni na njega Matavulja, jer mu je iskreni prijatelj, a zatim ga poziva da dođe na Cetinje makar na dvadesetčetiri sata da se opuste i prijateljski druguju.

U drugom dijelu istog pisma, Matavulj izvještava da je pročitao Gospodaru Tomanovićeve refleksije o konkordatu i da je ovaj bio veoma zadovoljan. Poziva ga da napiše nešto za Glas Crnogorca, "ama onako i zavijeno i duboko", kao što Tomanović "jedini (od Raba daže do Budve) umije".[18] Sasvim na kraju pisma, Matavulj kazuje i na izvjesne nesuglasice sa Savom Bjelanovićem. Žali se da ga Savić, tj. Bjelanović, "bocka ni kriva ni dužna", te da mu je odgovorio iz dubine srce, tj. pomalo uvrijeđeno i emotivno.

U pismu koje je Matavulj uputio Tomanoviću sa Cetinja 3. jula 1887. godine, saznajemo da je odlučio da dobar dio ljetnjeg raspusta provede na Cetinju kako bi predavao srpski jezik engleskom poslaniku V. Beringu. Saznajemo da je Laza Kostić otišao šest nedjelja na odmor, te da ga Matavulj zamjenjuje u uređivanju Glasa Crnogorca. Matavulj povjerljivo iznosi opreznu pretpostavku da Kostić "planira promijeniti klimu",[19] tj. otići iz Crne Gore i sa Cetinja. Na kraju, izvještava Tomanovića da je započeo prerađivati Uskoka i da će ga dati u štampu, ali bi rado poslušao i Tomanovićevo mišljenje o preradi.

U pismu od 12. jula 1887. godine, Matavulj se zahvaljuje Tomanoviću na kratkim ali jezgrovitim i korisnim primjedbama o Uskoku, a zatim ga izvještava o boravku u Kotoru, gdje su ga posjetili Tomanovićev sin Milutin i brat Teofilo. Matavulj je oduševljen tim susretom i naročito lijepo piše o Milutinu koji je tad već imao punih deset godina života: "Ta to je učinjen momak. Pa zdrav, lijepo se i srazmjerno razvija. Ljepota".[20] U drugom dijelu pisma, Matavulj odgovara na očitu Tomanovićevu dilemu da li da dođe da radi na Cetinju. Traži od njega da još jednom dobro razmisli o svemu pa da o tome podrobno razgovaraju kad se uskoro sastanu.

Kad je Matavulj u jesen 1887. godine napustio Crnu Goru i preselio se u Srbiju, gdje je u Zaječaru dobio profesorsku službu, Tomanović je vjerovao da će njegov prijatelj biti zadovoljan u novoj sredini i pomalo mu je zavidio na tome i žalio je što su se toliko fizički udaljili. Matavulj, međutim, nije bio zadovoljan novom sredinom i poželio je da se vrati na Cetinje. Zato u pismu upućenom Lazaru Tomanoviću iz Zaječara 11. oktobra 1887. godine, povjerljivo moli svoga prijatelja da odmah ode na Cetinje i da priloženo Matavuljevo pismo odnese Gospodaru, ne bi li mu ovaj oprostio i vratio ga na Cetinje. Iz kasnijeg raspleta događaja vidimo da je ta misija uspjela i da se Matavulj ubrzo ponovo nastanio u Crnoj Gori.

U pismu od 3. januara 1888. godine, upućenom Tomanoviću iz Novog Sada, Matavulj ga izvještava da putuje prema Crnoj Gori, da se zbog nazeba zadržao kod prijatelja u Novom Sadu (radi se o Milanu Saviću, Jovanu Grčiću i Pavlu Markoviću Adamovu),da je tu sa knjižarima Braćom Popović sklopio dogovor o štampanju zbirke pripovjedaka Iz Crne Gore i Primorja. Matavulj nagovještava da će u povratku svratiti obavezno u Lepetane da se vidi sa Tomanovićima, a pogotovo je željan da vidi Lazarevu djecu Milutina i Rosandu. Napominje da mu je u Novi Sad stigao telegram Laze Kostića sa Cetinja u kojem ga obavještava da što prije stigne na Cetinje jer je Gospodar propitivao za njega.

Pošto je stigao u Lepetane prozebao, Matavulj se nekoliko dana liječio u Tomanovićevoj kući, "pareći se prema vatri na našem starinskom ognjištu", kako je zapisao Lazar Tomanović.[21] Iza toga je otišao u Bar na prijem kod Gospodara. U pismu koje je Matavulj uputio Lazaru Tomanoviću iz Bara 27. februara 1888. godine, saznajemo da je audijencija kod knjaza Nikole srećno prošla i da je ponovo postao crnogorski podanik. Zadržali su se dvije ure u razgovoru, knjaz Nikola se šalio i zadijevao je Matavulja, čitao mu je neka nova sočinenija. Oprostio mu je što je bio otišao iz Crne Gore i zatražio da više ne ponovi istu grešku: "Ako se zarečeš da više nećeš odlaziti iz Crne Gore, onda si moj".[22]

Pošto se ponovo nastanio na Cetinju 7. marta, Matavulj u pismu od 13. marta 1888. godine izvještava Tomanovića da ga je knjaz Nikola postavio za učitelja nasljedniku Danilu, da je pitao za Tomanovića, da ga je pohvalio i nagovijestio planove da ga pozove u Crnu Goru čim bude ustanovljen Veliki (Kasacioni) sud i bude zaveden zakonik. Slične informacije Matavulj dostavlja Tomanoviću i u pismu od 7. avgusta 1888. godine. Matavulj izvještava najprije o dolasku Jovana Jovanovića Zmaja u goste kod knjaza Nikole na Cetinje. Opisuje kako je dočekao Zmaja u Kotoru, kako ga je dopratio u dvorskim kolima na Cetinje, a zatim piše da je ponovo knjaz Nikola nagovijestio da će pozvati Tomanovića da se doseli na Cetinje, da je o Tomanoviću veoma lijepo kazivao i vojvoda Petar Vukotić, tast knjaza Nikole.

Navedenom pismu od 7. avgusta prethodio je Matavuljev dvonedjeljni boravak u Boki Kotorskoj na ljetovanju, pri čemu je Matavulj proveo i nekoliko lijepih dana u Lepetanima kao gost porodice Lazara Tomanovića. O tome boravku u Boki Kotorskoj i Lepetanima i bliskim odnosima dvojice prijatelja, podrobno saznajemo iz Matavuljevog pisma Milanu Saviću upućenog iz Lepetana 4. avgusta 1888. godine. Matavulj opisuje te idilične dane biranim riječima: "Život, brate, sama idila! Kupljemo se po jednom i po dva puta, ručamo, večeramo, spavamo i razgovor".[23] Iza toga prikazuje ljetnje bokeljske crkvene svečanosti ("feste"), koje je obilazio sa Tomanovićem, latinski Gospođindan na ostrvcu (školju) Gospe od Škrpjela pored Perasta i Sv. Rok u Lastvi, na kojima se "nauživao lijepoga veselja primorskog".[24] Matavulj naglašava da se na tim svečanostima skuplja sama elita bokeljska, a naročito mu je drago što je u Boki Kotorskoj ukorijenjena jaka vjerska tolerancija između pravoslavnih i katolika: "Kao što znaš u Boci je malo katolika, ali su im crkve vrlo lijepe i oni o festama upinju se da im što ljepše ispane. Njihova braća pravoslavna začinjaju im veselje. Amo je velika tolerancija relig[iska], napr. Žene naše vjere idu na zavjete u njihove crkve, a i oni još više u naše. Katolici svi slave krsna imena i čuvaju ostale srpske običaje".[25] Interesantno je napomenuti da je ovo iskustvo sa bokeljskog ljetovanja, a zatim i ovo pismo, prema Savićevim riječima, "bilo kvasac Matavuljevoj knjizi Boka i Bokelji".[26]

Nakon što se Tomanović u ranu jesen 1888. godine doselio na Cetinje i postao sudija Velikog (Kasacionog) suda, zamrla je živa prepiska između dvojice prijatelja, što je i razumljivo jer su bili u neposrednom svakodnevnom kontaktu na Cetinju. O toj bliskoj neposrednoj saradnji Matavulja i Tomanovića na Cetinju svjedoče pisma koja je Matavalj pisao Milanu Saviću i Jovanu Grčiću u Novi Sad, a iz kojih se vidi da se Matavulj snažno angažovao oko proširivanja kruga što reprezentativnijih saradnika u Tomanovićevoj Novoj Zeti. Na primjer, u pismu upućenom Milanu Saviću, 2. februara 1889. godine, Matavulj najavljuje izlazak prve sveske Nove Zete, koja mu se ne čini loša, ali se plaši "da će umrijeti od anemije", zbog uskog kruga saradnika. Zato u Tomanovićevo ime moli Savića da mu pošalje neki književni prilog.[27] U pismu od 15. marta 1889. godine, Matavulj u Tomanovićevo ime iznova podsjeća Savića da očekuju njegov prilog za Novu Zetu: "Tomanović jednako čeka tvoj prilog. Pročitao sam mu što pišeš. Mi se složismo ovako: Pošlji najprije jednu humoresku iz Bačke, pa onda raspravu, pa kozeriju. Znam da ćeš se nasmijati našoj skromnosti, ali volja te jedno ili drugo ili treće – njemu će dobro doći".[28]

Naredno sačuvano Matavuljevo pismo Tomanoviću napisano je četiri godine kasnije iz Beograda, tako da ne znamo pouzdano i iz prve ruke ništa o tome kako je propraćeno na Cetinju Matavuljevo ponovno napuštanje Crne Gore. Sudeći po ovom nedatiranom pismu iz 1892. godine, Matavulj se ipak lijepo rastao sa knjazom Nikolom, tako da mu je ovaj poslao na dar svoj novi epski spjev Pjesnik i vila. Matavulj moli Tomanovića da "u ime njegovo poljubi ruku Gospodaru u znak zahvale na Pjesniku i vili".[29] Iza toga najljepšim riječima kazuje utiske koje je na njega ostavilo ovo djelo knjaza Nikole: "Od juče sam počeo čitati, znaš kakav je utisak na mene, čini mi se, da mi usred baruštine, usred zagušljivog vazduha, piri odnekuda životvorni planinski vazduh".[30]

Očigledno je da je citirano pismo poslato poslije Matavuljeve ženidbe mladom beogradskom učiteljicom Milicom Stepanović 9. februara 1892. godine, jer u navedenim redovima Matavulj kazuje Tomanoviću i o planovima da na ferijama sa ženom dođe na Cetinje, gdje će predati u štampu prerađeno izdanje Uskoka. Ništa se na žalost od tih planova neće ostvariti jer Matavuljeva porodična sreća nije dugo potrajala. U jesen te godine u poodmakloj trudnoći Milica se pokliznula i pala na školskom hodniku, a zatim je od posljedica tog pada donijela na svijet mrtvorođenče. Ubrzo iza toga je oboljela od tuberkuloze, tako da je umrla 3. februara 1893. godine, nekoliko dana prije godišnjice vjenčanja, u dvadesetpetoj godini života.

Posljednje sačuvano Matavuljevo pismo Lazaru Tomanoviću napisano je iz Beograda 23. januara 1899. godine. U njemu je predočena velika egzistencijalna neizvjesnost u kojoj se našao Matavulj pošto su ga obrenovićevske vlasti izbacile iz državne službe pod optužbom da se je u Zemunu sastajao sa emigrantom Jašom Nenadovićem. Matavulj nagovještava da ga Zmaj poziva da dođe u Zagreb, da ga vojvoda Mašo Vrbica, pošto je emigrirao iz Crne Gore u Banju Luku krajem osamdesetih godina, poziva da dođe u Bosnu, ali da mu se je teško odlučiti i da bi nerado otišao iz Beograda.

Iza toga je uglavnom utihnula prepiska između dvojice prijatelja. Teško je razaznati da li se radilo i o njihovom udaljavanju ili naprosto nisu pronađena i sačuvana kasnija njihova pisma. Biće da je prije u pitanju ovo drugo jer postoje posredna svjedočenja da su Matavulj i Tomanović i kasnije ostali u nešto manje intenzivnom ali svakako bliskom i prijateljskom kontaktu sve do Matavuljeve neočekivane smrti 1908. godine.

Kad je riječ o književnoj saradnji, kontaktnim vezama i literarnim analogijama dvojice prijatelja, karakterističan i rječit primjer predstavljaju dva njihova putopisa posvećena Boki Kotorskoj. Tomanovićev Zaliv Kotorski napisan je i objavljen 1868. godine u novosadskoj Matici,[31] koju je uređivao Antonije Tona Hadžić, dvadesetpet godina prije Matavuljevog putopisa Boka i Bokelji, koji je takođe izašao u Novom Sadu, a objavila ga je Matica srpska u svojim posebnim izdanjima 1893. godine. U osnovi se radi o srodnom dokumentarno-umjetničkom postupku u kojem su Tomanović i Matavulj imali ambiciju da napišu putopisni tekst u formi objektivne naučne studije koja bi na što uvjerljiviji način predstavila geografiju, istoriju, podneblje, ljude, jezik, vjeru i običaje, te privredna obilježja Boke Kotorske.

Neznatna razlika je samo u tome što Tomanović o Boki Kotorskoj piše iz unutrašnje, domicilne perspektive, kao rođeni Bokelj, koji ima namjeru da srpskoj književnoj publici, prevashodno u tadašnjoj Južnoj Ugarskoj, ali i u drugim dijelovima Srpstva gdje se ovaj ugledni časopis čitao, što potpunije predstavi primorske Srbe i Boku Kotorsku kao kolijevku južnoga srpstva. Matavulj o Boki Kotorskoj samo prividno piše iz perspektive izvanjca, koji je jedno značajno i po sopstvenom svjedočenju najljepše doba svoga života proveo u Herceg Novom, već zapravo iz perspektive čovjeka koji je ovaj prostor prihvatio kao drugi zavičaj.[32] Zahvaljujući svemu tome njegova knjiga, koja je inače nastala dvadesetak godina po odlasku iz Novog, predstavlja i fragmente memoarskih sjećanja koji su prožeti snažnom nostalgijom i dragim ličnim uspomenama na vrijeme u kojem se u potpunosti formirao i kao budući pisac: "Taj najljepši dio moje mladosti proveo sam u najdivnijem kraju srpske zemlje, na južnoj tromeđi, u prilikama i okolnostima kakve se zamisliti samo mogu za mlada čovjeka koji je imao nješto naklonosti prema ka fabulovanju. To će se ogledati i u pričama za koje sam građu crpao iz toga vremena i središta, a to su: Bodulica, Ljubav nije šala ni u Rebesinju, Đuro Kokot, Novi svijet u starom Rozopeku, Novo oružje, Snaga bez očiju, Dr Paolo... Ne znam jesu li one bolje od drugih, ali doista one nose u sebi odsijev onoga što je najljepše i najbolje u životu – odsijev mladosti."[33]

Ta vrsta putopisne i uopšte literarne bliskosti Lazara Tomanovića i Sime Matavulja, te njihovih srodnih doživljaja Boke Kotorske, dolazi do izražaja i u blagonaklonom kritičkom osvrtu koji je povodom pojave Matavuljeve knjige napisao Lazar Tomanović u listu Glas Crnogorca na Cetinju 1893. godine, u kojem mu je upravo odao priznanje na odličnom poznavanju prošlosti i sadašnjosti Boke Kotorske, te mentaliteta ljudi, klimatskih karakteristika podneblja, izvrsnih govornih obilježja i raznovrsnih narodnih običaja. "G. Matavulj je tako lako a tačno prestavio Boku, kano ti pisac, koji je u Boki proživio nekoliko godina, i koji Boku smatra drugijem svojijem zavičajem; kad bi se našlo pisaca, da se na nj ugledaju, pa da nam stanu u knjizi prestavljati ovako pojedine srpske krajeve, razdrobljeni narod ugodnijem čitanjem došao bi do međusobnog upoznavanja, a svakome je prva potreba da sebe upozna. Tijem smo dosta rekli o važnosti ove knjižice"[34]

U ravni kontaktnih privatnih i književnih veza Lazara Tomanovića i Sima Matavulja značajno se je osvrnuti i na dvije Matavuljeve pripovijetke iz bokeljskog života (Događaji u Seocu i Prvi Božić na moru), koje su tematski vezane za Tomanovićeve rodne Lepetane, a za koje je Matavulj prikupio građu upravo družeći se sa Tomanovićem i njegovom brojnom porodicom i rodbinom, dolazeći mu u goste u rodnu kuću. Matavulj je bio vrhunski majstor realističke opservacije i preoblikovanja stvarnog podneblja, ljudi i događaja, u novu umjetničku realnost, što je bilou skladu s njegovim pripovijednim metodom "da ne izmišlja ličnosti, događaje i sredine, već da ih međusobno kombinuje, kako to ne bi bila prosta reprodukcija stvarnosti, već ponovno umetničko stvaranje".[35]

Pripovijetka Događaji u Seocu objavljena je u Letopisu Matice srpske 1898. godine, a zatim je preštampana u zbirci Primorska obličja, sljedeće 1899. godine. Već u njenim uvodnim dijelovima, dolazi do izražaja Matavuljevo majstorstvo umjetničke ambijentacije i raskošnih opisa, zahvaljujući kojima se prostor iskazuje kao dejstvujuće lice, a istovremeno se prepoznaju i konkretna obilježja koja nas upućuju na zaključak da se radi o Lepetanima, o Jošici i crkvi Svete Neđelje, o bokeljskom tjesnacu Verige i slično.[36] Prikazivanje ljudi i događaja (kroz fizičke opise, kroz imena i šaljive nadimke, kroz pričanja legendarnih pomorskih priča),[37] a zatim i karakterizacijaposebnog mentaliteta mještana koji je proistekao iz posmatranja muntanje, tj. sunčanih zraka koji su se prelamali na jednom visu na suprotnoj obali zaliva, ukazuje na činjenicu da je Matavulj dobro poznavao mjesto i ljude koji su mu poslužili kao prototipovi. Ako svemu tome dodamo i prikazivanje konkretnog događaja ženidbe dvojice starih pomorskih kapetana (Amiralja i Ustralije), znatno mlađim djevojkama iz samog mjesta, ako imamo u vidu da se u priči pojavljuju i odive porijeklom Grkinje, Italijanke, jedna Engleskinja, da su posebno apostrofirane i dvije Ruskinje (svekrva i snaha), porijeklom iz Odese (Nadežda Feodorovna i Olga Nikitina), koje su bile udate za mjesne pomorce, oca i sina Filipa i Iva Trpkovića, vidjećemo da se radi o brojnim stvarnosnim motivima koje je Matavulj crpio iz Tomanovićevog rodnog mjesta Lepetana.

U drugoj pripovijeci koja je tematski vezana za Tomanovićevo selo Lepetane, Prvi Božić na moru (objavljena je 1901. godine u zbirci S mora i s planine), Matavulj ne samo da je prikazao stvarni događaj iz života jednog pomorca, nego je potpuno konkretizovao i toponime i imena junaka, tako da je radnja koja govori o stupanju dvanaestogodišnjeg dječaka Špira Tomanovića iz Lepetana u mornarsku službu zasnovana na potpuno autentičnoj građi i pomorskoj sudbini jednog od najbližih Tomanovićevih srodnika. To potvrđuje u svojim istraživanjima i Vaso Ivošević: "Pisac je crpio građu za ovaj opis iz kazivanja poznatog pomorskog kapetana Špira Tomanovića, sa kojim je imao prilike da često razgovara za vrijeme svojih boravaka u Lepetanima."[38]

---

[1]Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, priredio Vojin Jelić, Srpska književnost, Memoari, dnevnici, autobiografije, knjiga 13, Nolit, Beograd, 1988, str. 31.

[2] Simo Matavulj, "Govor pri pogrebu Ilije grofa Jankovića", Narodni list, br. 24, Zadar, 1874; "Opis sahrane konta Ilije Jankovića", Narodni list, br. 26, Zadar, 1874.

[3]Lazar Tomanović, "Osam dana po Crnoj Gori", Javor, god. HII, broj 47, Novi Sad, 24. novembar 1885, str. 1479.

[4]Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, nav. djelo, str. 35-36.

[5]Isto, str. 49-50.

[6]Pismo Lazara Tomanovića upućeno Svetozaru Miletiću iz Kotora 16. aprila 1876. godine, citirano na osnovu faksimila koji se nalazi u ROMS u Novom Sadu, inv. br. 30529.

[7]Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, nav. djelo, str. 63.

[8]Isto, str. 51.

[9]Lazar Tomanović, "Osam dana po Crnoj Gori", nav. djelo, str. 1479.

[10]Isto, str. 907.

[11] Simo Matavulj, "Pisma Lazaru Tomanoviću", Sabrana dela, knjiga 8, za štampu priredili: dr Vido Latković, dr Živomir Mladenović i Golub Dobrašinović, Prosveta, Beograd, 1956, str. 110.

[12] Nikodim Milaš, Uspomene iz prvih godina srpskog političkog života na Primorju, Zadar, 1903, str. 54.

[13] Simo Matavulj, "Pisma Lazaru Tomanoviću", nav. djelo, str. 111.

[14] Isto, str. 111.

[15] Isto, str. 112.

[16] Lazar Tomanović, "Žive li Srbi ili kakva druga bezimena slovenska smjesa na primorju od Neretve do Bojane", Crnogorka, broj 17, Cetinje, 10. maj, 1884, str. 137-139; broj 18, str. 145-147.

[17] Simo Matavulj, "Pisma Lazaru Tomanoviću", nav. djelo, str. 114.

[18] Isto, str. 116.

[19] Isto, str. 117.

[20] Isto, str. 117.

[21] Isto, str. 120.

[22] Isto, str. 120.

[23] Simo Matavulj, "Pisma Milanu Saviću", Sabrana dela, knjiga 8, za štampu priredili: dr Vido Latković, dr Živomir Mladenović i Golub Dobrašinović, Prosveta, Beograd, 1956, str. 194.

[24] Isto, str. 194-195.

[25] Isto, str. 195.

[26] Isto, str. 194.

[27] Isto, str. 201.

[28] Isto, str. 203.

[29] Simo Matavulj, "Pisma Lazaru Tomanoviću", nav. djelo, str. 121-122.

[30] Isto, str. 122.

[31] Lazar Tomanović, "ZalivKotorski",Matica, Novi Sad, 1868, br. 23, str. 543-545; br. 24, str. 566-569; br. 25, str. 593-595; br. 26, str. 615-617; br. 27, str. 641-643; br. 28, str. 664-667; br. 29, str. 688-690; br. 30, str. 712-715; br. 31, str. 737-738; br. 32, str. 761-762; br. 33, str. 783-786; br. 34, str. 808-811.

[32]Opširno o Matavuljevom putopisu Boka i Bokelji u studiji: Goran Maksimović, "Matavuljeva putopisna Boka", Letopis Matice srpske, Novi Sad, maj 2000, god. 176, knj. 465, sv. 5, str. 672-681.

[33]Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, nav. djelo, str. 71.

[34]Lazar Tomanović, "Simo Matavulj, Boka i Bokelji", Glas Crnogorca, broj 44, Cetinje, 1893, str. 3.

[35] Živomir Mladenović, "Autobiografsko u delima Sime Matavulja", Letopis Matice srpske, god. 177, knj. 467, sv. 1-2, Novi Sad, januar-februar, 2001, str. 127.

[36]Na tu pretpostavku neposredno je ukazao Vaso Ivošević u ogledu "Pomorski i primorski motivi u stvaralaštvu Sima Matavulja", Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, HHVI, 1978, str. 151.

[37]O narativnim osobinama Matavuljevih bokeljskih novela opširno smo pisali u sljedećem radu: Goran Maksimović, "Bokeljske novele Sime Matavulja", Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, Novi Sad, 1999, knjiga HLVII, sveska 1/1999, str. 57-82.

[38]Vaso Ivošević, "Pomorski i primorski motivi u stvaralaštvu Sima Matavulja", nav. djelo, str. 153.

PODELITE OVAJ TEKST NA: