PERJASICA MALA DRŽAVICA, autor Rade Pavić, izdavači Književna zajednica Krajine i Zavičajni klub Kordunaša, Beograd, 2022. 

U nekoliko nastavaka donosimo delove ovog monografskog i istorijskog zavičajnog zbornika  posvećenog jednom od najzanimljivijih mesta na Kordunu, Perjasici. 

(NE)IZBRISANI TRAGOVI,

O PERJASICI I PERJASIČANIMA

DOSELjENjE SRBA NA PROSTOR PERJASICE

O doseljenju naroda na područje Korduna nema puno pisanih tragova, a pogotovo kada se govori o pojedinačnim manjim naseljima, među kojima je i Perjasica.

Ponešto sam čuo o tome i saznao iz priča starijih ljudi koji su „prepredali“ o tome šta je i kako je nekada bilo. Te priče su započinjale, obično, pri kazanu dok se prekla rakija, pa su se u tim prepričavanjima često miješala stvarna događanja i ličnosti sa mitovima o hrabrosti i podvizima pojedinaca, a nisu izostavljene ni „nečiste sile“ kao što su vile, vještice i šta sve već ne ide uz to, pa im nije pridavana veća važnost.

Ipak, ponešto od tog je bilo važno pribilježiti jer danas je teško doći do pisanih tragova o tim starijim vremenima.

Uz to, narod tog (mog) kraja je bivao uvijek na udaru raznih pustošenja i raznih vremenskih nepogoda, pismenih ljudi, u to vrijeme veoma malo, pa nije nikom bilo do toga.

Eto sjećam se kazivanja moga komšije Milovana Pavića (Miće rođaka) parca (vršnjaka) moga đeda Milića, on je pričao da smo se mi doselili u Točak „ispod šume Mašvine“, kako reče, a od kuda su tamo i kad pristigli, malo se zna.

Bili su to, po njegovoj priči, veoma „krupni“ – razvijeni ljudi i dobri majstori, kovači posebno, ali sposobni i za ostale zanate jer je svaka „zadruga“ (rodbinska zajednica ukućana) bila „mala fabrika“. Svaka kuća je, što je poznato, proizvodila i hranu i odjeću i obuću, dakle sve što je bilo neophodno za opstanak – „da se održe“, kako bi rekao đed Mića.

Još u djetinjstvu, urezale su mi se u pamćenje priče o nekom Milovanu Ćiki, pričali su sa divljenjem kako je bio čuven mačevalac. Većina priča svodila se na pusta ratovanja i mukotrpan život, posebno žena, jer su ljudi „vazda“ izbivali iz kuće, posebno najsposobnija čeljad, odlazeći ne samo u ratove, već u „bijeli svijet“, što preko „velike bare“, čak „u Meriku“, a mnogi kao seoski radnici – što kao najamnici, ponekad i kao slugani, pa na šumske radove... Odlazili su „trbuvom za kruvom“, a mnogi se nisu nikada ni vratili.

Narodni vez sa prostora Perjasice

Žena za tarom

A bogami ni kruva (hleba) počesto nije bilo dovoljno, a kako će biti?! Zemlja „škrta“, „mršava“ jer se to područje nalazi, kako već rekoh, na „Slunjskoj ploči“, dakle sa malo vode, a plodna zemlja po brdima „tanka“ – koliko da je prevrneš brazdom, ako malo pritisneš ručice pluga „mam“ (odmah) dokačiš mrtvulju ili kamen.

Uz to, malo, malo pa suša! Popali sve, i ono „zera“ ćelica kuruza i vlati 'šenice.

Zatim „gladne godine“ – ljude su spašavale dolišnice, uvalice sa većim procentom gline (ilovače) koja je zadržavala vlagu.

Najteže je bilo za so. Po so se išlo čak u Dalmaciju, pješice, a do Senja ima negdje oko sto pedeset kilometara, u jednom pravcu, pa sto pedeset u povratku, sa torbom soli na leđima, što je danas gotovo nezamislivo, a išle su u velikom broju slučajeva žene.

Iz toga vremena je, valjda, i ona narodna izreka da „žena drži tri ćoška kuće, a muškarac samo jedan“. U velikom broju slučajeva je to potvrđeno. One su, u odsustvu „muške radne snage“, radile i najteže poslove, što na njivi, što u i oko kuće, brinule za stariju čeljad, a posebno za djecu.

Tada se djece puno rađalo. Nerijetko, žene su se porađale na njivi, u brazdi – za vrijeme oranja ili u šumarku, za vrijeme žetve i kopanja.

Malu djecu koja su još „na sisi“, nosile su u torbi na leđima, za vrijeme mobe, kako bi bila „pri ruci“ kad je vrijeme dojenja kako ne bi dangubile.

Ni djeci nije bilo lako. Od malih nogu, imali su svoje zadatke. Najčešće je to „čuvanje blaga“ – goveda i ostale stoke na ispaši. Po čitav dan „štruca kuruzovnice“ (hleba od kukuruznog brašna) je bilo jedino što se ponijelo u prtenoj torbi „za pojesti“.

Jedino, ali veliko, zadovoljstvo, koje su imali za razliku od današnje djece, bilo je njihovo druženje i izmišljanje igara sa „igračkama“ koje su sami pravili svojom „šklebom“ (nožićem), kojeg nije imao svako, pa igre krpenom loptom ispunjene goveđom dlakom, skijama od tarabe, kolica od odrezanog oblovog drveta, lutkama od krpica, sa slamom i slično.

Harale su i bolesti – tuberkuloza, šarlah, tifus i šta sve ne. Umiralo se, naročito djeca, pa su ljudi, kad si koga pitao za broj djece, govorili i nabrajali samo one koji su preživjeli, a koji bi umrli u ranom djetinjstvu, nisu ni računati.

Inače, vijek ljudi nije bio dug. Teški uslovi života su ih rano ophrvali pa su se četrdesetogodišnjaci ubrajali već u starije ljude.

Vremenom su se mijenjali uslovi života, pomakom na bolje, zaboravljale se muke, odumirali stari zanati, sa ručnih alatki prelazilo na mehaniku i elektroniku, rasule se zadruge, rastavile porodice, popaljene drvene kuće u naletima ratnih vihorova, prestala se okretati vodenička kola, umukao zvuk sa nakovnja kovača, umjesto pjesme težaka pri povratku sa njiva – reklo bi se – krenulo nabolje. Ali đavola!

Ne čuje se graja djece, ni dozivanja sa brda jer telefoni zamijeniše susrete, posjete, prela i sjela, okrenuo se „svako sebi“. Svako sebi postaje dovoljan, pa tako stare običaje ljudi i sudbine, kuće i bogomolje, polako, ali sve brže i brže prekriva „trava zaborava“.

Zato, iako nisam pisac, latih se, kako se to obično kaže, pera. Želim da nađem bar dio odgovora na pitanje, kako je to bilo, ko smo, otkud smo, kako smo i zašto smo. A već se pitamo jer mnogo toga doživljenog umire sa nama, ali zapisi ostaju.

Davno već nema naših sela (mnogih ni na mapama), naših crkava i nadgrobnih spomenika, a kamoli prela i ostalih običaja, a bilo je upravo u njima puno toga lijepog koje je ublažavalo tegobe životnih nedaća i davalo povoda za nova rađanja.

Od svih zapisa o dovođenju i nastanjivanju moga zavičaja, posebno mi je slikovito, dokumentovano i uvjerljivo kazivanje Manojla Grbića, katihete i profesora Srpske učiteljske škole u Karlovcu. On je napisao dragocjeno djelo vezano za istoriju naroda na području Karlovačkog vladičanstva, najopširnijeg po prostoru i po broju stanovnika od svih vladičanstava na prostoru tadašnje Austrougarske.

Grad Karlovac je osnovan 13. jula 1579. godine, na ušću rijeke Korane koja se uliva u Kupu. Osnovan je, kako navodi Manojlo „radi odbrane od Turaka“.

Iz mnoštva podataka, navedenih u knjizi „Karlovačko vladičanstvo“ izdvojio bih i citirao samo mali dio tj. one podatke koji se odnose na Perjasicu, kako bih bolje dočarao to vrijeme.

Na samom početku želim citirati Manojla gdje kaže: „Pa neka bi iz ovoga uvjerila se neka naša zanesena braća od strane Hrvata, kako nas Srblje ljuto boljeti mora, kad nam onako gordo i nerasuđeno prebace, da smo došli ovamo kao Cigani, pa da domaćijema tobože kruh otimljemo! Da su Hrvati starosjedioci, bili kadri ove zemlje odbraniti od Turaka, ne bi se ni mi Srblji imali kuda naseljavati. Ali niti su se Hrvati raseljavali odavle od dobra ili od pomame, niti su se Srblji vesela srca ovuda naseljavali i s toga sudim; da za to, ni jedni ni drugi ne zaslužujemo prijekora! Naši su djedovi došli ovamo u ove oblasti znanjem i na pozive zakonitijeh vladara ovijeh zemalja, a došli su kao junaci i sa oružjem u ruci, i sa svojom svetom pravoslavnom vjerom u duši. Oružjem su pomogli odbraniti ove zemlje od Turaka, pa su ih po carskome obećanju i dobili za svoju novu domovinu, jer su se kupili krvlju svojom. Vjerom pak svojom podigli su naši djedovi i u novoj domovini, svoju srpsko-narodnu, svetu pravoslavnu i apostolsku Crkvu“.

Ovim tekstom se demantuju proizvoljna tumačenja o otimanju nečije zemlje, već se vidi da su naši preci bili i te kako dobrodošli, da su došli sa svojim dobrima, svojim oružjem i na poziv „zakonitijeh vladara“, ali ne odričući se svoje vjere i ne zaboravljajući svoje porijeklo, običaje, nošnje, pjesme...

Nije to išlo „glatko“ i jednostavno, već uz velike napore i žrtve. U prilog tome, navodim jedan mali insert iz tog vremena doseljavanja. Godine 1686. izveo je Srbe iz Kladuše i Cazina, oberstar Oršić. One iz Kladuše naseli oko Budačkog po Kolariću, a Cazinjane naseli po Perjasici i po Tržiću. Namjesnik generala grofa Josipa Rabata, izvješćuje ratno vijeće 20. marta 1690. da je „sa velikom mukom i s znatnim troškom i pogibelju izveo Vlahe iz Turske i nastanio ih u Tržić i Perjasicu, a drugoga za Budački i Skrad, a to valja da budu dobri i pouzdani oficiri, i da stalno na svijih mjestih stanuju“.

Na području između Mrežnice i Korane, između Barilovića i Slunja najveće je mjesto Perjasica. Perjasica se nalazi na staroj cesti, koja povezuje Barilović i Primišlje, a nekada je bilo vrlo značajno naselje. U kraju oko Perjasice već je u rimsko vrijeme bilo živo. U blizini sela Donja Perjasica našao je arheolog Ivan Šarić, u zaseoku Štirkovac u istoimenoj grabovoj šumi, grupe prirodnog stijenja gdje se odlamao kamen u vrijeme Rimljana. Na mnogim mjestima u ovom kamenolomnom kompleksu uočavaju se na kamenu živcu tragovi kamenarskog alata. U neposrednoj blizini nalaze se ostaci jednog sarkofaga, a na nekoliko drugih mjesta postoje ostaci i drugih sarkofaga, koji nisu bili dovršeni ili su bili loše isklesani, pa ih nisu dalje distribuirali. Neoštećeni i dobro isklesani primjerci su se odvozili na neka druga odredišta, u klesarske radionice gdje su se definitivno uređivali. Kamenolomi u okolini Perjasice zacijelo su zadovoljavali potrebe okolnog stanovništva (nalazišta iz rimskog doba ima mnogo u okolini Perjasice). Ipak, možda su sarkofazi bili transportovani i drugamo, budući da je ovo područje bilo izuzetno zanimljivo kao prometni pravac iz panonske nizije, prema primorju, jer su dinaridi na području današnjeg Ogulina i Slunja najniži. Osim kamenoloma u okolini Perjasice poznate su i „villae rusticae“, seoska imanja rimskih veleposjednika. Domagoj Perkić u članku o Bubijevoj jami kod Barilovića navodi da je južno od Karlovca, na području između Kupe, Dobre i Korane pronađeno 89 potpuno ili djelimično sačuvanih sarkofaga ili urni. Istovremeno je ovdje dokumentovano 25 položaja kamenoloma, a 31 sarkofag je pronađen upravo u kamenolomima. U Mateškom Selu pronađeno je 29 urni uzidano u crkvu Sv. Jurja, a u još bližem Svojiču postojalo je rimsko naselje iznad Jacinog vrela. Prošao je dugi niz vjekova dok kraj oko Perjasice nije ponovo oživio.

Krajem 19. vijeka prilikom krčenja šikare (težaci načelnika općine Perjasice Pavla Marinkovića) naišlo se u Svojiču kod Perjasice na dva zidana rimska groba. Sačuvan je grubo izgrađeni nadgrobni kameni spomenik u obliku dosta nespretno izvedene AEDIKULE (hramića). Na zabatu se u niši nalazi portret mladića koji je tu pokopan, izveden u srednjem reljefu. Iznad je urezan polumjesec sa rogovima prema gore. Ispod zabata su dva debela stuba koji omeđuju izdubljeno natpisano polje. Natpis glasi: D(iis) M(anibus). F.T.ET I.C. TITULUMPOSUERU (nt) FILIO SUO VALERIO SATURNNINO MIL(iti)..... ANNOS VI (xit) XXX. U drugom redu su skraćenice imena roditelja, koji podižu spomenik, samo početna slova, što je običaj u sjevernim djelovima provincije Dalmacije, pa prema tome možemo biti sigurni da je taj dio u antičko doba pripadao provinciji Dalmaciji. U Perjasici su takođe pronađeni rimski novčići.

Plan arheološkog lokaliteta iz rimskog doba pronađen u šumi Štirkovac   

Nadgrobni spomenik iz rimskog doba pronađen u Svojiču

Senjski biskup Brajković 1700. godine vrši izvještaj kongregaciji i spominje „oko starih utvrda u Tržiću, Poloju, Perjasici, Budačkom i Blagaju, nekada gradovi gospoštine sada se naseliše shizmatici više nego katolici“. Usput treba spomenuti da je pomenuti biskup uložio sve napore da Srbe prevede k Rimu.

Prema podacima o nepotpunim „sumarnim popisima Krajišnika sačinjenim krajem 17. vijeka“ Perjasica je imala 900, a Poloj 330 stanovnika.

Popisom prezimena 1725. godine u Perjasici su bila sledeća prezimena: Baić (Bajić) 2, Bakić 3, Balković, Beg, Beli 3, Belobrk=Bjelobrk, Bogdanović 2, Branisavić 2, Bresac, Brešević, Brosinić, Budimlić, Bunjevčević, Vidović, Vitasović, Vukašinović 2, Vukmirović, Vukobratović 3, Vučetić 3, Gaćeša 3, Grubišić=Grubješić 3, Gvozdić, Dabić 2, Daić, Diklić, Dirsaić?, Držaić 4, Dmiaković 2, Dmitrović, Dobričić, Drnjaković=Dronjaković/Drobnjaković?, Dubizdela, Đekić 3, Živčić, Ivčić, Janić, Jelača, Kandžija 2, Karamarković, Karanović 2, Karasović 3, Kosić, Kosir=Kosjer 9, Kovačević, Krainčević=Kranjčević?, Kuduz, Kukul=Kukulj?, Kuria=Kurija 3, Kuvaić 3, Lezan, Lončar, Lužić, Lupardinović=Lubardinović 2, Macut 2, Manoilović=Manojlović, Marinković 3, Martinović, Marčetić, Mateša 2, Mišljenčević 3, Mihailović 3, Milinković 2, Miljenković 2, Mrđenović 2, Mulaić, Oreščanin 6, Pavić 2, Petrović 3, Piljuga, Popović 4, Poprečica 2, Puškar 29, Puljar, Radinović, Raišić, Raosavlić=Rausavljević, Sedlar 6, Sinaić=Zinaić, Sjetić, Sudar 3, Sudarević 2, Sučević 3, Tepšić, Tomašević, Heldupović, Hrelić, Cigan, Cimeša 10, Cvetovac 2, Ćaćić, Cevelija, Cikandić=Đikandić, Čotrić 2, Šašić 3, Šiša 2 (možda Žiža), Sirić (možda Zirić), Škrgić i Šolaja.  Kako možemo da vidimo, najviše je Puškara – 29 (hrvatska sela). A u Perjasici najbrojniji su bili Cimeše, Sedlari i Oreščani.

Krajem 17. i početkom 18. vijeka, Barilovačkoj kapetaniji koju je do tada činilo samo utvrđenje, priključena su srpska naselja Donji i Gornji Budački, Perjasica, Skrad i Klokoč.

Stvaranje Vojne krajine je zaokruženo 1746. godine, pa se ona dijeli na regimente, kapetanije: Senjska, Ogulinska, Hrastovička i Žumberačka, sa sjedištima u Senju, Ogulinu, Hrastovici i Žumberku. U 18. vijeku Karlovački generalat je podijeljen na 4 pukovnije: Ličku, Otočačku, Ogulinsku i Slunjsku, dok je Banijska krajina podijeljena na Prvu i Drugu pukovniju, s tim da je zapovjedništvo na tim dvijema pukovnijama vraćeno pod nadležnost bana i Sabora još 1703. godine.

Slunjska regimenta je osnovana 1746. godine i obuhvatala je 64 naselja sa 2.276 kuća, 5.216 muškaraca od 16 do 60 godina, sposobnih za oružje. Bila je to četvrta regimenta u Karlovačkom generalatu, a imala je 12 kumpanija (četa): Lađevac, Vališ Selo, Krstinja, Blagaj, Budački, Vojnić, Poloj, Barilović, Ostrc i Žumberak.

POLOJSKA KUMPANIJA

            U ovoj „kumpaniji“ nalazila su se 34 sela s 391 kućom i 4.082 stanovnika, od kojih su 515 katolici, a 3.567 „grkonesjedinjene“ vjere. Tu su postojale dvije parohijske crkve za „grkonesjedinjene“ i jedna župna za katolike. Od zemljišnog posjeda računa se oko 10.480 jutara oranice, 709 jutara livada, 72 jutra voćnjaka i povrtnjaka i 2.813 jutara šuma.

Mjesta

1.      PERJASICA, kumpanijska postaja, grkonesjedinjeno parohijsko selo s 29 kuća i 298 stanovnika, malim gradom u kojemu stanuje kumpanijski zapovjednik. Godine 1643. ovdje su Ogulinci potukli Turke pri čemu su na bojnom polju ostali Martin Mogorić, zapovjednik u Ogulinu i knez Dokmanović.

2.      ŠTIRKOVAC, sa 6 grkonesjedinjenih kuća i 76 stanovnika.

3.      KORANSKA STRANA, selo s 11 kuća i 109 grkonesjedinjenih stanovnika.

4.      ORIJEVAC, isto 11 kuća i 94 grkonesjedinjena stanovnika.

5.      KORANSKO SELO, selo na rijeci Korani sa 16 kuća i 195 grkonesjedinjenih stanovnika.

6.      ZINAJEVAC, selo sa 11 kuća i 94 grkonesjedinjena stanovnika.

7.      GORNjI POLOJ, časnička postaja, nekad kapetanska postaja, selo sa 10 kuća i 87 grkonesjedinjenih stanovnika. Pola sata hoda odavde na prilično visokom brdu nalaze se tragovi nekadašnjega grada koji se zove jednostavno Gradina. Pobliža razjašnjenja se nisu mogla dobiti. Vidljivo je da se tu nalazila i jedna cisterna.

8.      SREDNjI POLOJ, grkonesjedinjeno parohijsko selo sa žitnim magacinom, s 13 kuća i 149 stanovnika. Odavde ide skela preko rijeke Korane zvana „Malić-skela“.

9.      DONjA VISOČKA, selo sa 6 kuća grčke vjere.

10.  GORNjA VISOČKA, selo sa 9 kuća i 111 grkonesjedinjenih stanovnika.

11.  BUKOVAC, selo sa 9 kuća i 101 grkonesjedinjenim stanovnikom.

12.  DONjI POLOJ, sa 16 kuća, 155 grkonesjedinjenih stanovnika i časničkim stanom.

13.   KUZMA, grkonesjedinjeno selo s 20 kuća i 179 stanovnika. U blizini ovog sela na brdu Kuzma nalazi se zvonik crkve koja je nekada ovdje postojala, nije velik, širok je otprilike 1,5 hvata, debeo 4 stope, a gore u svodu nalazi se mjesto za zvono. Taj osamljeni zvonik puk zove Zedina. Inače je posve nepoznato kakva je tu crkva bila.

14.  MALA KOSA, selo sa 8 kuća i 84 stanovnika od kojih 22 katolika, a preostali su grkonesjedinjeni.

15.  NOVO SELO, u brdu, mjesto sa 14 kuća i 134 grkonesjedinjenih stanovnika.

16.  MREŽNICA, selo sa 8 kuća i 86 grkonesjedinjenih stanovnika.

17.  MILOŠEVAC, takođe sa 8 kuća i 83 grkonesjedinjena stanovnika.

18.  KLANAC, selo sa 15 kuća i 143 grkonesjedinjena stanovnika.

19.  TODAK (možda TOČAK PERJASIČKI, op. pr.), mjesto sa 13 kuća i 192 grkonesjedinjena stanovnika.

20.  NOVI DOL, s 8 grkonesjedinjenih kuća i 75 stanovnika.

21.  KESTENjAK, malo mjesto s 5 grkonesjedinjenih kuća i 71 stanovnikom.

22.  DONjA PERJASICA, selo sa 19 kuća i 258 stanovnika grkonesjedinjene vjere.

23.  SREDNjA PERJASICA, malo selo sa 6 kuća i 38 grkonesjedinjenih stanovnika.

24.  PONORAC, sa 5 kuća i 53 grkonesjedinjena stanovnika.

25.  MARLOVAC, sa 8 kuća i 84 grkonesjedinjenih stanovnika.

26.  PODPLANINSKO SELO, grkonesjedinjeno selo sa 10 kuća i 110 stanovnika.

27.  SVOJIČ, u planini na ogulinskoj cesti, selo sa 32 kuće i 323 stanovnika, s časničkim kvartirom i općinskim žitnim magacinom.

28.  GAĆEŠKO SELO, sa 9 grkonesjedinjenih kuća i 67 stanovnika.

29.  MAUROVIĆ, mjesto s 4 katoličke kuće i 54 stanovnika.

30.  MATEŠKO SELO, katoličko župno selo s 19 kuća i 164 stanovnika, od kojih su 90 katolici, a preostali grkonesjedinjeni.

31.  KEJIĆ SELO (KOJIĆ SELO, op. pr.), katoličko selo s 8 kuća i 65 stanovnika. 1784. godine

32.  BREST, selo s 12 kuća i 129 katoličkih stanovnika.

33.  PETRUNIĆ-SELO, s 5 kuća i 75 katoličkih stanovnika.

34.  JANKOVO SELIŠTE, s 8 kuća i 82 katolička stanovnika.

Izvor:CRO-EU.Com

            Sa narodom je prešlo i njegovo sveštenstvo, pripovjedajući katoličku i srpsku pravoslavnu vjeru i gradeći svoje svetinje. Prema popisu spomenika u Karlovačkoj županiji, stoji podatak, da je crkva Sv. ARHANGELA MIHAJLA I GAVRILA sagrađena 1747‒1749. godine, a u knjizi „Kulturno-istorijski spomenici Korduna“ (Filip Škiljan), stoji da je sagrađena 1768. godine. Crkva USPENjA PRESVETE BOGORODICE u Poloju, sagrađena je 1802. godine. Na brdu Kolečaj u Svojiču bila je plemićka utvrda KOLEČANI, pa se po njima i brdo zove.

            Prvi sačuvani spisak sveštenika (vjeroučitelja) je onaj iz 1784. godine kada je bilo svega 44 vjeroučitelja. Potpisan na ovom zapisniku, između ostalih, nalazi se i Teodor Šarac iz Perjasice. U spisku sveštenstva iz 1892. godine nalazi se i Šarac Jovan rođen 1825. godine u Poloju, kao i Šarac Milutin rođen 1848. godine u Perjasici. Prema podacima iz 1924. godine u Perjasici je paroh Gajo Lončar, a u Poloju Mojsije Sarapa. „Sveštenstvo Karlovačkog vladičanstva 1941. godine“: Dokmanović Mile u Perjasici (ubijen u Ivanović Jarku 1941. godine).

            Interesantno je da Milan Radeka, u svom popisu o imovinskim prilikama, ne spominje Perjasičku crkvu koja je po podacima starija od Polojske, za koju navodi da je sagrađena 1802. godine.

            Na dugom putovanju u Rusiju iguman Teofil Aleksić upoznao se u Kijevu (u Lavri) s molerom Simeonom Baltićem iz manastira Hopovo koji je u Kijevu boravio od 1756. godine. Aleksić je uspio da Baltića ugovorom dovede u manastir Gomirje. Izradio je ikonostas u manastiru Gomirje, a za Perjasičku crkvu naslikao je 4 ikone 1780. godine. Poslije 1939. godine tih ikona više nije bilo u Perjasici.

            U popisu stanovništva 1800. i 1880. godine popisan je broj kuća i stanovnika. Ovi se popisi razlikuju od onoga 1768. godine jer su sela grupisana. Sela budućeg kotara Vojnić pripadala su Budačkom protoprezviteratu koji je obuhvatao 17 sela, između ostalih Poloj i Perjasicu.

            U Vojnoj krajini po pravilu nije bilo klasičnih feudalnih odnosa, izuzev na nekim posjedima Banije i grofa Draškovića, koji su vladali na posjedima grada Sjeničaka. Kazne za one koji su došli u sukob s vojnim zakonom, bile su drastične (vezivanje za klade, batinanje, trčanje kroz šibe i pletene kandžije s olovnim kuglicama). Komandant kompanije je imao pravo dati 25 udaraca, poručnik 7, narednik 4, kaplar 3.

            Posebne obaveze na Vojnoj krajini bili su javni radovi (carski 17 vrsta, opći 21 i ostali 26). Svaka regimenta je imala 500.000 dana radne obaveze.

Krajiški serežani (u prvom planu harambaša)

Krajiški serežani u trenucima predaha

O karakternim crtama Krajišnika ima nekoliko sačuvanih zapisa iz 18. i 19. stoljeća. Oko polovine 18. stoljeća carski povjerenik princ od Hildurgshauzena piše: „Posvuda sam vidio ratnički hrabri narod, sirove i neizvještačene sinove prirode koji uz lošu priprostu hranu, uz trud i muke izrastaju u pravi soj stasatih ljudi, žilavi i čvrsti kao šumski hrast uzrasli bez njege i mekuštva, dobra srca, a divlji, pri tom praznovjerni, puni osjećanja, oduševljenja za vojničku čast, upoznati s opasnostima ratovanja i lakomi na pljačku kao zasluženu nagradu za često pokazanu hrabrost i srčanost u vojevanju, neizopačeni mekuštvom, a često vezani uz svoju domovinu, od prirode odgojeni za neustrašivost, sposobni za vjernost i odanost“.

            Vladika Mioković piše 1822. godine: „Krajišnik je inače dobre naravi, lijepih tjelesnih i duševnih osobina, srčan i preduzimljiv. U romantičnoj prirodi rođen, s oružjem u ruci, bez gotovo ikakvog društvenog vaspitanja, on je po primjeru turskom na razbojstva i pljačku potican i navođen. Vojna disciplina mijenja njegov urođeni karakter. Vojna ga dužnost odvaja od pluga. Kod kuće jato djece, a najbolje što se ima ide u njegovu torbu kad pođe na državnu stražu. Kad se vrati plugu on je već navikao na drugo, na razarački način života pa je u domaćinstvu ili štetan ili malo koristan“.

            Vojni činovi su kod Krajišnika izazivali proces odrađanja, otuđenja od naroda, izmećarstvo, karijerizam, poltronstvo i puzavost. Krajišnici su od 1809. do 1813. godine priznali vlast cara Napoleona Bonaparte koji je zadržao krajiško vojničko uređenje. Posebno ih je mnogo koristio u pohodu na Rusiju 1812, a kod uzmaka od Moskve na rijeci Berezini oni su pokazali izvanrednu hrabrost i dobili careve pohvale i blagoslov. U četiri godine francuske okupacije i vrhovne komande maršala Marmonta graničari su mijenjali oznake na uniformi pa i boju 1811. godine.

            Takođe, izdvojio bih „POPIS SVIJU MJESTA, SELA I ZASELAKA U KARLOVAČKOM ĐENERALATU I U BANIJI, GDJE SU SVE PRAVOSLAVNI SRBLjI NASELjENI, ZAJEDNO SA BROJEM KUĆA, PO ZVANIČNOM POPISU OD GODINE 1768. U SLUNjSKOJ REGIMENTI“ za Perjasicu:

IME MJESTA	BROJ KUĆA
PERJASICA	23
ORIJEVAC	13
TOČAK	5
GAĆEŠKO SELO	6
KESTENjAK	18
KORANA	8
MARLOVAC	3
MILOŠEVAC	7
MATEŠKO SELO	8
POLOJ	16
DONjI POLOJ	18
NOVI DO	10
GORNjA VISOČKA	8
RASTOVAC	10
KORANSKO SELO	8
ZINAJEVAC	6
GORNjI POLOJ	10
PODPLANINSKO SELO	10
SREDNjA PERJASICA	36
DONjA PERJASICA	12
SVOJIČ	4
MREŽNICA	9
BUKOVAC	10
KLANAC	18
NOVO SELO	14
MALA KOSA	7
KUZMA	17
DONjA VISOČKA	8

STANOVNIŠTVO PERJASICE 1857‒1910.

	1857.	1869.	1880.	1900.	1910.
BUKOVAC PERJASIČKI	118	157	165	152	143
DONjA PERJASICA	241	256	219	244	261
DONjA VISOČKA	69	86	69	78	103
DONjI POLOJ	103	208	158	171	172
GAĆEŠKO SELO	66	79	73	83	90
GORNjA VISOČKA	115	157	140	167	147
GORNjI POLOJ	86	85	94	104	94
KESTENjAK	66	57	56	61	67
KLANAC PERJASIČKI	142	178	163	197	213
KORANSKA STRANA	122	124	154	172	155
KORANSKO SELO	191	228	223	249	247
KUZMA PERJASIČKA	150	184	158	165	163
MALA KOSA	117	123	108	115	134
MARLOVAC	56	71	64	73	77
MAUROVIĆ	114	57	57	59	52
MILOŠEVAC	90	116	99	93	90
MREŽNICA	83	84	58	61	74
NOVI DO	64	76	84	92	91
NOVO SELO	144	153	115	145	138
PODPLANINSKO SELO	180	113	105	116	115
SREDNjI POLOJ	133	126	95	118	136
ŠTIRKOVAC	65	102	112	130	120
SVOJIČ	353	378	367	401	370
TOČAK PERJASIČKI	163	169	161	177	168
ZINAJEVAC	99	79	72	96	93

STANOVNIŠTVO PERJASICE 1910‒1961.

	1910.	1921.	1931.	1948.	1953.	1961.
BUKOVAC PERJASIČKI	146	118	130	109	112	92
DONjA PERJASICA	277	236	253	201	185	161
DONjA VISOČKA	95	105	99	88	95	86
DONjI POLOJ	150	147	135	94	105	84
GAĆEŠKO SELO	108	81	115	36	111	106
GORNjA VISOČKA	167	131	135	118	138	118
GORNjI POLOJ	107	114	135	112	114	97
KESTENjAK	76	71	67	78	67	64
KLANAC PERJASIČKI	198	166	199	151	147	96
KORANSKA STRANA	183	154	160	127	123	115
KORANSKO SELO	234	234	265	240	243	228
KUZMA PERJASIČKA	180	154	160	127	133	120
MALA KOSA	140	139	156	63	67	50
MARLOVAC	73	76	102	88	102	97
MAUROVIĆ	73	69	76	68	82	83
MILOŠEVAC	114	115	141	129	143	148
MREŽNICA	75	77	86	41	40	39
NOVI DO	84	72	77	45	46	38
NOVO SELO	108	88	108	86	79	66
PODPLANINSKO SELO	132	120	114	92	88	93
SREDNjI POLOJ	137	131	139	122	118	105
ŠTIRKOVAC	130	124	142	86	83	83
SVOJIČ	360	321	388	319	280	249
TOČAK PERJASIČKI	181	138	189	150	155	158
ZINAJEVAC	83	63	79	60	60	35

UKIDANjE VOJNE KRAJINE

            Krajem 18. vijeka u austrijskim vojnim krugovima bilo je mnogo pristalica ukidanja Vojne krajine. Ona je gotovo sasvim izgubila funkciju odbrane od Turaka. Međutim, ostala je druga, za Austriju ne manje važna uloga graničara koji su činili najveći dio austrijske vojske u mnogim ratovima, daleko jeftinija od linijskih trupa, tako da je njeno održavanje još uvijek imalo veliki broj pristalica. Polovinom 19. vijeka spoljnopolitičke okolnosti se drastično mijenjaju što je učinilo postojanje Vojne krajine suvišnim. Osmanlije su potisnute s teritorije ugarskih, austrijskih i hrvatsko-slavonskih zemalja, a i Srbiju su napustili 1867. godine. Krajem 19. vijeka nije se očekivalo da će Austro-Ugarska povesti neki rat, u kome bi joj bila od pomoći jeftina graničarska vojna sila. Ukidanje Vojne krajine tražili su i Mađari i Hrvati. Članovima zakona 40, 41 i 42 od 1868. godine uvedena je u Ugarskoj opća vojna obaveza, tako da je i to doprinijelo da se Vojne granice učine nepotrebnim i bližio se njen kraj nakon 303 godine uprave bečkog Dvorskog ratnog vijeća. Erdeljska vojna granica je ukinuta 1850. godine, a ukidanje Vojne granice u ostalim oblastima započeto je 1871. godine.

            Da bi se Krajišnici privoljeli za ukidanje Vojne krajine 1807. godine je donesen Krajiško temeljni zakon kojim vlast nad krajiškom zemljom ima vladar, ali je hrvatski Sabor 1848. godine dopunio Zakon članom 26. u kojem piše: „Zemlje vaše bit će krajišnici, vaša potpuna vlastitost, kojom možete raspolagati kako vam drago, samo potkućnica da se osigura“. Krajišnici, posebno oficiri, bili su protiv razvojačenja. Njih su podržavali vojni vrhovi Austrije. U ogulinskoj regimenti javno su osuđivani manifesti cara i kralja Franje Josipa, koji su se odnosili na ukidanje Vojne krajine. Takođe, Eugen Kvaternik je nagovorio krajišku satniju u Rakovici da se digne na ustanak, na čelu sa Radom Ćuićem. Buna je trajala od 8. do 11. oktobra 1871. godine. Ćuićevoj vojsci je postavljena zasjeda kod sela Ljupče u kojoj je, pored ostalih, poginuo i Kvaternik, a ranjeni Ćuić uspijeva preko Bosne pobjeći u Srbiju. Zatim dio Krajišnika nije bio za bunu protiv cara. Unutar Ćuićeve vojske pojavila se izdaja, što je razumljivo, jer je politika razvojačenja bila usmjerena protiv tradicionalnog načina vojničkog života u Krajini. Krajišnik je navikao na vojni poziv, a sada kada su ostali bez vojne službe, ostaje im samo zemljoradnja na škrtoj zemlji. Zemlja se obrađivala na primitivan način i sa malim prinosima, često jedva da se prehrani mnogobrojna familija i stoka što je posebno bilo izraženo u perjasičkoj općini. U to vrijeme Evropu je zahvatila agrarna kriza (1873‒1890) koja je cijene žita snizila za dvije trećine, pa je većina seljaka morala da se zadužuje, jer su sa jedne strane bili pritisnuti velikim porezima, a sa druge strane prodajom svojih proizvoda su premalo zarađivali u tim novim uslovima. Veliki broj seljaka je u ovim teškim uslovima života i rada odlučio da proda imanja i da ode u strane zemlje, posebno u SAD.

            Razvojačenje je teklo sporo, regulisano je mnogim aktima donošenim u dužem periodu koji su sadržali prijelazna rješenja za graničarsko stanovništvo. Konačno razvojačenje izvršeno je u Ugarskoj 1873. godine Zakonskim člankom 27. ugarskog sabora u kome je objavljena provincijalizacija Vojne granice i pripajanje njene teritorije županijama civilne Hrvatske. Aktima cara Franca Jozefa od 1873. godine razriješene su regimente od broja 1 do broja 11. Car je manifestom od 15. juna 1881. godine proglasio prisajedinjenje Vojne granice Hrvatskoj, a 1. avgusta 1881. godine njena uprava je predata banu Savkoviću. Vrhovna uprava Krajine od 1. januara 1882. godine na Hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku zemaljsku vladu.

JOHAN TARBUK FON SENSENHORST

Johan Tarbuk, od 1904. godine Tarbuk fon Sensenhorst, poznat i kao Tarbuk-Sensenhorst rođen je 29. maja 1856. u Perjasici, a preminuo 3. oktobra 1919. u Salcburg-Nojštatu. Bio je austrijski oficir, sa poslednjim činom feldmaršal-lojtnanta. Potiče iz krajiške porodice graničara, a najdalji poznati predak je Ćirilo Tarbuk iz Tušilovića (pominje se 1803‒1815). Johan Tarbuk je uzdignut u austrijsko plemstvo 18. novembra 1904. sa dodatkom „fon Sensenhorst“. Bio je oženjen sa Matildom Jozefom, rođenom Bairhamer (rođena 10. aprila 1856. u Krakovu, umrla 25. januara 1926. u Salcburgu). Imali su sedmoro dece, pet sinova (Karl, Hans, Robert, Feliks i Fric) i dve ćerke (Johana i Matilda). Tarbuk Sensenhorst je kao austrijski carski oficir dobio nekoliko odlikovanja za kampanju u Bosni i Hercegovini 1878. godine. Bio je i na dužnosti komandanta Vojne akademije u Sibiu (današnja Rumunija) u periodu 1905‒1909. sa činom general-majora; komandanta 35. pešadijske divizije u Kološvaru 1909‒1910. U čin feldmaršal-lajtnanta unapređen je 1. maja 1910. godine. Služio je još u Pšemislu, Kremsu, Bosni i Hercegovini i Francensfestu. Njegovi rukom pisani memoari i detaljan izveštaj sa aneksije Bosne i Hercegovine, koji se čuvaju u Ratnom arhivu u Beču, otkrivaju društveno-ekonomsku pozadinu vojne elite za vreme Austro-Ugarske.

MODRUŠKO-RIJEČKA ŽUPANIJA

            Razvojačenjem Vojne krajine formirana je Modruško-riječka županija koja je obuhvatala osam kotarskih oblasti: Crikvenica, Čabar, Delnice, Ogulin, Slunj, Sušak, Vojnić, Vrbovsko i grad Bakar. Perjasica je pripadala kotaru Vojnić.

            Stanovništvo je živjelo u specifičnoj društveno-ekonomskoj asocijaciji u patrijarhalnim kućnim zadrugama. Od ukidanja Vojne krajine, pa sve do Prvog svjetskog rata počinje proces dioba kućnih zadruga, koje su dijeljene javno i tajno.

            Kotarska oblast Vojnić je imala šest općina: Barilović, Krnjak, Krstinja, Perjasica, Vojnić i Vukmanić. U Kotaru Vojnić 1880. godine bilo je: 20.619 Srba, 7.965 Hrvata i 11 ostalih, što čini ukupno 28.595 stanovnika.

            Na čelu županije bio je veliki župan koji je predsjedavao sjednicama Županijske skupštine i upravnog odbora. Administracijom se bavio podžupan. Njih je postavljao car i kralj Franjo Josip I. Sjedište kotarske oblasti je bilo u Vojniću, a kotarskog suda u Krnjaku. Važnije tekuće probleme županije i kotarskih oblasti rješavao je Upravni odbor županije, koji je zasjedao jednom mjesečno.

            Kotarska oblast Vojnić je imala šest činovnika, a 1907. godine između ostalih članova Skupštine Modruško-riječke županije bio je i Gajo Lončar, naš perjasički sveštenik. U svakom općinskom središtu bile su i žandarmerijske stanice. Perjasička je osnovana 1880. godine, a u Krnjaku tek 1910. godine. Godine 1894. Vojnić ima šest općina, 162 sela i 33.354 stanovnika. Općina Perjasica je imala 4.355 stanovnika.

SELA OPĆINE PERJASICA

            Koransko Selo, Orijevac, Štirkovac, Zinajevac, Bukovac, Klanac, Kuzma, Donji Poloj, Visočka, Gornja Visočka, Brest, Jankovo Selište, Kejić Selo, Mateško Selo, Petrunić Selo, Mala Kosa, Mrežnica, Kestenjak, Koranska Strana, Marlovac, Maurović, Perjasica, Donja Perjasica, Ponorac, Miloševac, Novi Dol, Novo Selo, Gornji Poloj, Gaćeško Selo, Srednja Perjasica, Potplaninsko Selo, Svojič i Točak.

            Poreske općine su bile: Mrežnica sa 276 stanovnika, Poloj sa 552 stanovnika, Kuzma sa 930 stanovnika, Koransko Selo sa 563 stanovnika, Perjasica sa 927 stanovnika i Svojič sa 777 stanovnika, dakle ukupno 4.025 stanovnika. Banska vlast je već prvih godina nakon razvojačenja povećala poreze na bivšim krajiškim područjima čak do 270%. Dnevnim fizičkim radom seljak je mogao zaraditi kod bogatijeg posjednika 1 krunu koliko je koštala jedna povezača ili rubac. Postojale su pravne pristojbe „izravni porez“, „vojnooprosna taksa“, „potrošarina i porez na pića i vina“ i „točarinske pristojbe“, kao i parohijski namet koji je za 1912. godinu za Općinu Perjasica iznosio 4.206 kruna.

            Između 19. i 20. vijeka javlja se masovna ekonomska emigracija, prvenstveno u Ameriku i Kanadu. Godina 1905. zabilježena je kao početak masovne ekonomske emigracije. Sa područja Općine Perjasica 1910. godine na zaradi u Americi je bilo 137 lica od kojih 131 muškarac i 6 žena, a već 1913. godine 678 lica od kojih 468 muškaraca i 210 žena. Te godine su bile izuzetno teške, u političkom, ekonomskom, socijalnom, zdravstvenom i svakom drugom pogledu. Političke stranke su bile jako aktivne i podgrijavale su ionako vruću političku scenu.

PRVI SVJETSKI RAT

            Pošto za to razdoblje, za Općinu Perjasica, nisam našao značajne podatke, osvrnuo bih se na neke događaje vezane za Kotar Vojnić i druge krajeve Austrougarske monarhije.

            Teška političko-egzistencijalna situacija za Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dolazi mjeseca juna 1914. godine kada je Gavrilo Princip izvršio atentat u Sarajevu na prestolonasljednika Ferdinanda. Krajem jula Austrougarska je uputila Kraljevini Srbiji ultimatum i objavila rat.

            Demonstracije, palež i progoni odigravaju se u cijeloj zemlji. Tih dana Svetozar Pribićević je vezan odveden u Budimpeštu, predsjednik Sabora Medaković je zatvoren, a Srbi zastupnici pozatvarani i neki pobijeni. Dr Ivan Ribar kaže da „neće nikada zaboraviti jedan užasan prizor na Trgu Jelačića, veliku vatru, gdje se palio namještaj i pokućstva opljačkanih iz dućana i stanova zagrebačkih Srba. Oko vatre urlala je frankovačka rulja, pozdravljajući oduševljeno one koji su nosili stvari i bacali u vatru...“ Po komandi ovih, urlanje i skandiranje „Srbe na vrbe!!!“ Na čas prestaje da bi otpjevali carsku himnu!!! U toj rulji posebno se isticao Ante Pavelić, koji će kasnije postati šef zločinačke NDH.

            Na regrutaciju 1904. godine, s područja Kotara Vojnić, iz tri dobna razreda pozvano je 1.159 mladića. U toku 1911. godine na regrutaciju su pozvana 1.094 mladića.

            Vojnici su podvrgnuti poznatom austrougarskom vojničkom drilu i biču njihovog ratnog zakonodavstva, a pod posebnom prismotrom bili su vojnici srpske nacionalnosti i to najviše zbog dviju činjenica: što je najavljen rat Kraljevini Srbiji i što je Srbin Gavrilo Princip ubio prestolonasljednika u Sarajevu.

            Objavom rata Kraljevni Srbiji, u svim općinama i kotarskim oblastima uvedene su „izvanredne mjere“, osnovani prijeki sudovi, a u štampi zavedena stroga cenzura. U ratnoj atmosferi, nepismeni ili polupismeni i zastrašeni vojnici-Srbi s područja kotara odazvali su se bez pogovora na vojničke pozive i odlazak u rat.

            U Karlovac već 20. avgusta 1914. godine dolazi „sanitetski vlak“ s ranjenicima sa srpskog fronta. U austrougarskoj vojsci na srpskom i istočnom frontu bile su desetine hiljada Srba s Korduna, Banije, Like, Slavonije, Vojvodine i Dalmacije. Nepismenost i skučeni povijesni vidici učiniše od mnogih hrabre i vjerne vojnike Monarhije, kako u rovovima Galicije, Bukovine i Koruške tako i u bojevima protiv Srbije, a posebno u Cerskoj bici i bici na Crnom vrhu.

            Rat je sve više siromašio ljude, nastupile su gladne godine, do kruha je bilo najteže doći. Pojavila se kolera. Cijene su rasle iz dana u dan. Zabranjena je ishrana stoke kukuruzom. Tada se pojavljuju zelenokadrovci i 1917. godine bilo ih je oko 1.700 na Petrovoj gori. Oni su strogo kažnjavani i progonjeni od strane vojnih vlasti. Nemam podatke o broju poginulih boraca iz Općine Perjasica.

SOLUNSKI BORCI SA OPŠTINE PERJASICA

1.      BAKIĆ (Save) MILIĆ, rođen 20. marta 1886. u Donjoj Visočki. Od 30. juna 1917. u 30. pješadijskom, dobrovoljačkom puku.

2.      BAKIĆ (Rade) RADE, rođen 15. marta 1893. u Donjoj Visočki. Od 30. avgusta 1917. u 30. pješadijskom dobrovoljačkom puku.

3.      BUGAR (Nikole) MOJSIJA, rođen 15. oktobra 1895. u Potplaninskom Selu. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1918.

4.      BUGAR (Milića) MILIVOJ, rođen 25. juna 1886. u Potplaninskom Selu. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917.

5.      DEJANOVIĆ (Jovana) RADE, rođen 1893. u Kuzmi, poginuo u 9. pješadijskom puku „Kralj Nikola I“.

6.       GRUBJEŠIĆ (Stevana) BOŽO, rođen 25. decembra 1891. u Ponorcu, Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917.

7.      MIŠLjENČEVIĆ (Jandre) PAVAO, rođen 18. februara 1880. u Perjasici. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917. iz Pitsburga.

8.      PAVIĆ (Rade) ĐURO, rođen 1895. u Poloju. Borac na Solunskom frontu.

9.      PAVIĆ M. MILOVAN, rođen u Točku. Borac na Solunskom frontu.

10.  PERIĆ MILIVOJE, rođen 16. aprila 1889. u Donjem Poloju. Došao brodom „Princeza Rojal Elizabet“ iz Amerike i upućen na Solunski front.

11.   PERIĆ (Nikole) MILIVOJE, rođen 16. aprila 1889. u Donjem Poloju. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 17. septembra 1917.

12.  SUDAR (Stevana) MIHAJLO, rođen 14. oktobra 1896. u Koranskom Selu. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. aprila 1918.

13.  SUDAR MOJSIJE, rođen 15. oktobra 1895. u Perjasici. Došao iz Pitsburga u Francusku otkud je upućen na Solunski front.

14.   SUDAR NIKOLA, rođen 1895. Poginuo u 9. puku „Kralj Nikola I“.

15.  ŠARAC MILUTIN, rođen 1883. u Bukovcu, kaplar u 96. pješadijskom puku, pa u 4. pješadijskom puku Prve srpske dobrovoljačke divizije, gdje je teško ranjen.

16.  ŠARAC (Milića) JOVO, rođen 18. februara 1889. u Bukovcu (fijakerista). Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 17. septembra 1917.

17.  TARBUK (Rade) MILOŠ, rođen 1882. u Visočki. Dobio srebrnu medalju za hrabrost u 4. pješadijskom puku Prve srpske dobrovoljačke divizije.

18.  TARBUK M. NIKOLA, rođen 1896. u Gornjoj Visočki. Bio je u 4. četi 1. baterije 21. puka na Solunskom frontu.

19.  TEPŠIĆ (Nikole) MILAN, rođen 19. jula 1884. u Svojiču. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 14. marta 1918.

20.   VUČKOVIĆ (Todora) MILE. Rođen 30. novembra 1894. u Perjasici. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917.

21.  VUČKOVIĆ (Sime) NIKOLA, rođen 30. juna 1892. u Donjem Poloju. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917.

22.   VULETIĆ (Milivoja) DRAGUTIN, rođen 13. septembra 1871. u Kuzmi. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917.

23.   VULETIĆ (Pavla) MOJSIJE, rođen 12. septembra 1891. u Perjasici. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917.

24.  ŽIŽA (Mihajla) PETAR, rođen 27. oktobra 1889. u Potplaninskom Selu. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917.

25.  ŽRVNAR (Ilije) MOJSIJA, rođen 22. jula 1889. u Novom Selu. Došao u 30. pješadijski dobrovoljački puk 30. avgusta 1917.

Sasvim je sigurno da spisak učesnika nije potpun, za mnoge nije navedeno mjesto i datum rođenja.

POZNATE LIČNOSTI IZ OPĆINE PERJASICA 1907‒1914.

1.      KOSANOVIĆ RADE, mjesni sudac u Perjasici 1907. godine

2.      KOSANOVIĆ PAJO, načelnik Općine Perjasica 1904‒1907. godine.

3.      LAVRNjA STEVAN, općinski načelnik u Perjasici 1908. godine. Izbor nije potvrđen pa je morao podnijeti ostavku.

4.      LONČAR GAJO, sveštenik u Perjasici i član Županijske skupštine 1905‒1911. godine.

5.      MARINKOVIĆ PAVAO, načelnik Općine Perjasica, osnivač fonda Stake Marinković 1900. godine. Kamate su dijeljene „jednom siromašnom, a u svakom pogledu vrijednom učeniku Opće pučke škole u Perjasici“.

6.      PAVIĆ SIMO, općinski blagajnik u Perjasici 1904‒1907. godine.

7.      SUČEVIĆ MOJSIJE, zamjenik općinskog suca u Perjasici od 1905‒1907. godine.

Kordunaši se kroz vijekove bore za evropsku civilizaciju protiv nasrtaja Osmanlija. Austrougarska pod uticajem jezuita i hrvatskih feudalaca nastoji im uskratiti graničarska prava i status krajiškog slobodnjaka. O tim pitanjima vodi se oštra rasprava sve do polovine 19. vijeka što je izazvalo narodni otpor i mržnju prema Austrougarskoj carevini. Austrija ih šalje na strana ratišta da se bore za interese Beča. Mnogi tamo i ginu, a kod preživjelih se stvara još veće neprijateljstvo prema austrijskoj vlasti i državi. Oni više ne vole tu državu i ne smatraju je svojom. Šalju ih u ratove gdje nema Turaka i koji nisu oslobodilački. Zato sve češće bježe iz vojnih jedinica i položaja što kulminira 1917. godine kada su Šamarica i Petrova gora bile pune zelenokaderaša.

U KRALjEVINI SHS/JUGOSLAVIJI

Krajišnici su ušli u novu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, ali njihov ekonomski i politički položaj nije se promijenio. U upravi je ostao kompletan birokratski aparat, koji je služio i u austrijsko vrijeme. Težinu te birokratije naročito su osjetili solunski dobrovoljci. Oni obijaju pragove kancelarija, jer se rješenje njihovog pitanja oteže unedogled. U selima vlada razočarenje i učmalost koje će dosta dugo potrajati.

            Poslije pogibije kralja Aleksandra Karađorđevića sve se više diferenciraju političke struje u građanskim strankama. Na parlamentarnim izborima 1935. i decembarskim 1938. godine manifestuje se masovno neraspoloženje. Glasanje za opozicione stranke, odnosno Ujedinjenu opoziciju, dostiglo je vrhunac na cijelom području Korduna. Takvo stanje proizašlo je iz teških socijalnih prilika kao i nacionalnim problemima u sredinama sa mješovitim stanovništvom. Samostalna demokratska stranka (SDS) je imala jak uticaj u Kotaru Vojnić gdje je većinsko srpsko stanovništvo u okviru Seljačko-demokratske koalicije (SDK) i Ujedinjene opozicije (UO). Vođeni komunističkom ideologijom Kordunaši stupaju u internacionalne brigade i odlaze u Španiju na front. Nakon poraza špansko republikanske vojske naši dobrovoljci našli su se u logorima u Francuskoj. Komunistička partija Jugoslavije organizuje prikupljanje pomoći u hrani i odjeći, gdje posebne zasluge imaju Branko i Dušan Nikoliš.

Novčanica od 100 dinara iz perioda Kraljevine Jugoslavije

Razglednica sa motivima iz Perjasice poslata u januaru 1918. godine

Razglednica sa motivima iz Perjasice poslata u avgustu 1918. godine

Nastaviće se...

PODELITE OVAJ TEKST NA: