|
|
|
 | Jovan Šekerović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Ljeto 1640.godine,
Dalmacija, Bukovica, Žegar, Nadvoda,
Mitrovići, Ilino dvorište
TRI LIPE
Omanjim Mitrovića poljem ljeto pripeklo kao nikad, prži nemilosrdno. Iznad razmahalog žita, po okolnim obroncima i kamenjarima, sred pritisle tišine, pripeka razganjigala na sve strane, sve odjekuje. Podnevna vrućina sve goni u hlad. Svako biće bi makar glavu da sakrije, ako je ikako moguće, jer kad žegarski kamen užeže, sve živo se osjeća kao u razgorjeloj krečani.
Na sred omanjeg polja tri stasite lipe prkose vrućini, i prave prijatnu hladovinu. Između bliskih stabala, pruža se poduži drveni stol, sa dvije klupe. Na tom travnatom mjestu, još od pamtivijeka je. Prvo ga je tu postavio djed Rade, a nedavno ga je obnovio i ćaća Ilija.
Na jednoj od dvije grubo otesane klupe, sjedi dječak uzrasta oko pet godina. Povremeno prolazi rukom kroz mokru kosu, saginje se i iz nje istresa preostale kapi vode. Povremeno se još obazire da vidi koliko je, mokrim hlačama, pokvasio klupu.
Još uvijek bijaše gotovo sav mokar, ali u duši usplahireno srećan, presrećan…
Dok je još jednom pogledao na mokre kratke hlače, iz stare kuće, sa veriga začu cvrčanje.
Nedugo zatim, na vratima se pojavi baba Jovanka s kutlačom u ruci i šaljivo prozbori:
- Koliko vidim, Stojane, za tebe i Ivana ne važi ona stara narodna misao: “U ribara mokre gaće, za večeru ne zna šta će”.
- Ali, ovo je sada za ručak, bako, tako da ne važi ta stara pjesma.
- Zanima me samo, kako ste uspjeli uloviti tako veliku ribu, i to zrmanjsku pastrmku, koja i ne izraste u neku veću ribu, a i prava je rijetkost u našem mjestu. Jedino je ima gore u gornjem toku i oko izvora, a ovamo dolje rijetko kad silazi. Nije se na vrijeme povukla uz vodu, a kada je Zrmanja osanula, kamenitim i polusuvim koritom nije se mogla vratiti.
- Ma da si ti bako vidjela kako je to bilo. Ivan je plivao za ribom. Ne samo da je plivao, na jednom mjestu je čak i ronio za njom. Tako nešto još nisam vidio u cijelom svom životu.
- Joj, joj, u cijelom tvom životu, a tek šesto ljeto gledaš.
- Da si ti bako samo vidjela, kako je to bilo.
- Ispričaj de srećo, sve potanko, da i baka čuje. Ali samo da pogledam kako se to prži, pa ćemo nastaviti.
- Ugledao sam je u plićaku gdje se pomalo koprca i pomalo smišlja kud bi prošla do dublje vode. Ali da krenem iz početka.
- Da čuje baba.
- Strina Kova, Ivanova mati, ponijela je mnogo rubina na pranje, pun kolac. I kako se ona zanijela u to svoje pranje, s nama je sve manje pričala. Na Perilu, voda jako žubori, pa smo se u početku dovikivali, a onda smo jednom i ućutali. Ivanu i meni, na obali nekako postade dosadno, pa smo je pitali, možemo li malo da gazimo po vodi i kad ona reče da možemo, mi malo po malo krenusmo uz vodu. I tako ja najednom vidim u plićaku gdje se nešto mrda. Pogledam malo bolje, vidim da je riba, malo pije vode, malo maše repom, pa opet nešto smišlja. Vidim da Ivan gleda na drugu stranu, uopšte je ne primijećuje, i ja njemu tada glasno doviknem – riba, i pokažem prstom, a kako je i on ugleda, potrčasmo obojica prema njoj istovremeno. Iako bijasmo na par koraka, ona je, polusuvim koritom jurila brzo, koprcala se u nadi da će pobjeći. U jednom trenutku ubrza da već uskoći u dublji vir, a Ivan, ni pet, ni šest, baci se na nju.
Zgrljapi je i rukama i nogamma, sav se pokvasi. I kad je taman pomislio da je več ima, Ustade, držeći je u naručju, a ona se izmulji i opet požuri prema dubokom viru. A ja bos pred nju. Iako me je kamenje svega izbolo, nisam se predavao, prestigao sam je i nogama joj prepriječi put, a Ivan se ponovo baci na nju i tako je konačno ulovio.
Ma, da si ti samo vidjela, bako, kakav li je on ribolovac. Tom Ivanu nema ravnog u svim Mitrovićima. Čak mislim da mu nema ravnog ni u svim Nadvodama.
- Pa obojica ste zajedno najbolji. Vidi kakav ste ulov donijeli kući. Svi imamo ručak da ručamo.
- Svakako. Sutra ćemo Ivan i ja opet na Zrmanju, u plićake, da tražimo, veliku ribu.
- Tako je, Stojane. Samo, neko i od odraslih trebao bi biti sa vama dvojicom, jer ne možete na vodu ići sami.
- Ići će ćaća sa nama.
- Možda, ako dođe.
- Bako, zašto ga nema već danima. Osjećam da će danas doći, samo što nije stigao.
- Poželio si ga se?
- Da bako, želim da ga zagrlim, čvrsto stisnem i poljubim. I želim da on vidi moju veliku ribu.
Baba ga pogleda nekako ispod oka, ispitivački, ali ne prozbori ništa, dok Stojan produži govor:
- Znaš bako, otkrio bih ti ti jednu veliku tajnu, ali samo ako mi obećaš da je nećeš pričati nikom. Hoćeš li mi obećati?
- Hoću, sine, nikom živom neću reći ni rijeći.
- U posljednje vrijeme, ćaće sam sve željniji. A znaš li zbog čega?
- Zbog čega?
- Uz tebe, u ovoj kući jedino mi je još ćaća ostao pravi prijatelj.
- Dijete drago, šta to pričaš?
- Mama voli samo bracu Iliju, i stalno je uz njega, a mene je potpuno zaboravila.
- Nije ona tebe zaboravila, već to tako mora par dana. Brat ti je isuviše nježan, tek mu je nekoliko dana i ne može sam dugo. A i mama je isuviše iscrpljena. Ali sve će to proći za par dana.
- Icrpljeno, nježno, iscrpljeno, nježno… Pa šta?! Neka mu da malo pure, ili još bolje, cicvare, kao i svima nama, povije ga i s njim u kolijevku. Pa nek tamo i on malo čeka nas.
Prije tri dana je stigao u našu kuću i odmah postao glavni. Pa, gdje to ima, osim u našoj kući? Kako to može tako? Ima li tu ikakve pravde?
Baba ga je netremice gledala i mahala glavom, a na kraju kao sama za sebe, samo promrmlja:
- O Bože, Gospode, šta sve nećeš čuti od ovog djeteta…
Nekako u isti mah škrinu struga i na njoj se pojavi Ivan. Sada više ne bijaše prikladno nastavljati priču, jer tajna je tajna.
Ivan bijaše dječak uzrasta od osam godina, ali po mnogo čemu poseban. Stalno nešto pjevuši i smišlja, nestašluk mu kraja nema. Ništa ne čini loše a stalno ga nešto dozivaju, prozivaju i grde, ali on i ne haje. Zbog mnoštva ideja, Stojanov je najbolji drug i prijatelj, uzor, brat stričević, bratac, kakvog niko nema.
Kosa mu bijaše još mokra, ali odjeću je presvukao.
I on dođe sav usplahiren i presrećan, te samo kratko upita:
- Je li prženo?
- Ne znam. Baba zna kad će biti gotovo.
Utom se začu i baba od veriga, zboreći iz tame:
- Samo se još malo strpite. Sjedi sine, Ivane, sad ću ja vama iznijeti vašu lovinu.
Ne prođe dugo, pojavi se baba konačno, uz sve cvrčanje ispod sača. A još kad diže poklopac, djeci zastade dah. Veliki komadi bijele krtači, samo podrhtavaju i mame da omirišeš i uzimaš čim prije. Između mnoštva oguljenih mladih krompirića, mirišu još neke babine mirođije, sav prostor zamirisa.
Ali kako baba diže poklopac, tako se i na vratima nove kuće pojavi mati, držeći u ruci novu odjeću Stojanovu,koja se nosi samo na zborove, i još napominje:
- Presvuci se dijete drago, ne sjedi u mokrom!
- Kud baš sad?! Ne dirajte me sada, molim vas!
Ipak Stojan posluša i presvuče se, a kada se vrati na isto mjesto za stolom, baba je već odvalila veliku hrpicu krtači, koja se sva pušila.
Prionuše, bogami, dva lovca na svoju lovinu, sladokusno kao da dva dana nisu ništa jeli. U mukloj tišini samo prstićima birkaju, jedu bez riječi i uživaju.
Nekako usred tog zadovoljstva i ućutale tišine, iskrsnu nešto sasvim novo, konj zarza na kapiji.
U istom trenu Stojanov pogled obuhvati visokog vranca i na njemu muškarca u najvećoj snazi. Kontrast crnom konju bijahu, kao snijeg bijele suknene bićve u crnim fino izrezbarenim kaišlijama. Komotne crne hlače, utaknute u čarape, gotovo se ne razlikuju od crnine konja. Ispod modrog veženog japundža, izviruju dvije ukrštene drške kratkih pušaka i jedna drška mača. Ispod japundža samo na mandžetama i kolijeru bjelasa se fino izvežena bijela košulja. Nepotšišanu pustenu plavosmeđu kosu nadvisuje fino vežena dalmatinska kapa. A iznad sveg toga dominira tih širok i veoma mio osmijeh, plavozelenih očiju…
Stojan preko zalogaja samo podviknu:
- Ćaća! Eto, jesam li rekao da će doći?! Kad znam, znam! A vi mi ništa ne vjerujete!
Već je iskoračio iza klupe i u tri skoka našao se na kapiji, uskočivši u Jankov obruč ruku, koji ga već izdiže na konja. Zaboravio je da je masnih i ruku i usana, već je ćaću stezao u najčvršći zagrljaj uz svoje gromoglasno cmok. Janko se ne uspjede ni odbraniti. Samo osjeti kako ga umastiše i prstići i usne, te upita:
- Šta se to dešava? Ima li tu štogod i za mene?
Sada već Stojan s puno važnosti odgovori:
Ima, ima, itekako. Dođi da vidiš našu veliku ribu! I ručaj s nama!
Ne prođe dugo, a kad smjesti konja u štalu, opra ruke, obiđe sve u kući, Janko sjede kod dječaka na klupu. Bijaše ih zanimljivo gledati, kako se vesele i uživaju. Tek jednom i Stojan diže obje ruke i glasno konstatova:
- Danas mi je srećan dan!
- Takav ti može biti svaki dan, ako ga učiniš takvim… Dodade Janko.
- A kako da ja učinim, ili popravim dan, kad je on takav kakav je…
- Fino, polovinu ga čine drugi, a bogami svu drugu polovinu činiš ti.
- Kako?
Pa recimo, kada si danas ugledao ribu u plićaku, da nisi ništa činio i pustio je da ode, ne bi ti ni bilo ovog sada lijepog osjećanja.
- Pa onda je tu i Ivan pomogao.
- Svakako. I prijatelji itekako utiču na sve oko tebe, pa i na lijepo raspoloženje i na osjećaje.
- Eto učinismo današnji dan veoma lijepim.
Zato, idemo i sutra u plićake na Zrmanji.
Idemo da uljepšavamo dan…
Sada se već svi nasmijaše. Stojanu ne bijaše baš sve jasno, zbog čega se ćaća i baba toliko glasno nasmijaše, ali, svejedno, ostade u njemu fina radost i još finiji osjećaj da je i drugima pružio nešto lijepo, prijatno i za pamćenje.
Još ga je više hrabrio osjećaj da i on mže uticati na nešto, makar i u najmanjem obliku.
Bilo kako bilo, završi se i taj divni ručak, nakon kojeg dječaci ostadoše u višestukom raspoloženju. Pored divnog babinog ručka bijahu zadovoljni, jer su ga sami obezbjedili, a još uz to neobično ribolovačko iskustvo, golica želja i nada da i suta idu po Zrmanji tražiti ribe, i to još sa Jankom. Niko drugi do lično Janko.
Ne prođe dugo u maštariju tu na klupi, kad li u najvećem raspoloženju i planovima, sljedeći prizor kao da dječake zapljusnu hladnom vodom. Janko na konju ispred štale gotovo jurnu prema kapiji i dječacima samo kratko doviknu:
- Žurim. Obaveze me zovu. Samo sam dojurio nakratko da vas vidim. Ići ćemo tražiti ribe sljedeći put kada dođem. Čuvajte se i nemojte dolje ići sami. Ne idite na vodu sami, jeste li me razumjeli. Neka je sa vama uvijek neko od starijih. Vidimo se! Zbogom!
Kako to reće, samo odgurnu krilo kapije, a konj zagrabi i strugnu, kao da ga vjetar ponese i putem zamače iza ugla kuće.
Kapija ostade njišući se, a dječaci zgledavajući se.
Tek jednom Stojan progovori:
- Natrag veselje. Eto, sad ne možemo sutra na vodu. Nemamo s kim.
Ali, slušaj, dosjetio sam se. Što mi ne bismo mogli ići sami. Kao da oni iz kuća moraju znati baš sve što mi radimo. Zbrišemo ti nas dvojica i odemo na brzinu, pa ukućani neće ni primijetiti. Dok se oni dosjete da smo zbrisali na vodu, mi ćemo se već vratiti sa ponim naramkom riba. Zar nije dobar plan?
- Pa mogu ti reći da i nije baš dobar. Kada jednom izigramo povjerenje, bićemo stalno pod prismotrom i eto ti belaja. Na šta li će to sve ličiti, ako bude tako?
- Imaš pravo. Ali do sutra ćemo se već dosjetiti nečeg boljeg. Sad mišljajmo i čim smislimo, razmatramo i dogovaramo. Naka nam je sa srećom.
Tako njih dvojica zaključiše i rastaše se. Ivan ode svojoj kući, jer vrijeme bijaše za čuvanje jaganjaca, a Stojan ostade pod lipama u dubokom hladu i još dubljem razmišljanju.
Duboko zamišljen, i nehotice je nekim štapom šarao po zemlji i mrmljao sam za sebe:
- Čuvaj se, čuvaj se, čuvaj se... Nemoj ovo, nemoj ono... Stalno nešto nemoj... Dokle više...?
Uh, kako se do sada nisam sjetio?!
Idem odmak kod Ivana.
Kako to reče, tako i povikom dozva babu:
- Bako, idem nešto na brzinu kod Ivana i odmah se vraćam!
- Hajde, sine, ali pazi se. Nemoj zalaziti u visoku travu, u grmove i kamenje. Čuvaj se zmija!
- Ne brini, bako čuvaću se!
Kako to reče, i on strugnu na kapiju. I za njim osta krilo kapije njišući se.
Ivan bijaše na Brežini.
Ovce i jaganjci prekrilili sve Brežine. Pregledati ih ne možeš, a kamo li prebrojati.
Ivan i stari Jakov istjerali sve Mitrovića ovce, gledaju ih naslonjeni na svoje štapove i zadubljeni u neku svoju priču, kad Stojan banu, sav usplahiren i nagovjesti da već ima ideju. Ivan se malo izmače od Jakova, da čuje, kad Stojan krenu sa izlaganjem:
- Sutra u jutro, čim ustanem, babi ću saopštiti da idem s tobom čuvati ovce, Baba će se oduševiti, mojom željom da nešto radim korisno i odmah će me pustiti, uz svoj čuveni usklik: - a , neka te, srećo moja, živ i zdrav bio, babi svojoj...
- Dobro, ne rugaj se babi, već predlaži šta si smislio!
- Ti sve ovce i jaganjce ostaviš kod starog Jakova, naravno da će ih pripaziti dok se ne vratimo, a mi ćemo njemu reći da idemo od Veselinovića mojoj babi donijeti gargeše... Svi vuci siti i sve ovce na broju. Dok se neko dosjeti pitati za nas i dok Jakov razjasni, proći će pola dana, a dotle mi slobodni kao ptice, možemo da pretražujemo Zrmanju do mile volje... A, šta veliš?
- Imaš pravo. Ići ćemo dolje do sastavaka Zrmanje i Krupe. Dolje je veća voda, a odmah i veće ribe, Je li tako?
- Imaš i ti pravo. Uradićemo baš tako.
Kako to Stojan izusti, tako se i vrati i odjuri kući sav radostan.
U jutro bijaše sve kako je i planirano. Baba Stojana rado pusti da ide kod Ivana, blagosiljajući i radujući se da će dijete raditi nešto korisno. Stari Jakov ništa nije posumnjao kada mu saopštiše da moraju u Veselinoviće po gargeše. Rado obeća čuvati sve ovce i dječaci se ubrzo nađoše sami na svom putu istraživanja.
Da niko ništa ne bi posumnjao, okrenuše putem na vis iznad sastavaka, kud se i ide u donje Veselinoviće i ubrzo se nađoše na vrhu kosijera.
Dolje u dolini puca prekrasan vidik. Plitka i pjenušava Zrmanja sastaje se u isto korito sa dubljom tirkiznom Krupom, beskrajno mameći da se dođe po svoj naramak riba.
Ivan je tu bio već više puta i teren mu je veoma poznat, a Stojanu je tek drugi dolazak. Prvi put je tu prolazio sa materom i babom, ali ovaj put učini mu se sve još mnogo ljepše.
Kako se pogledaše u svom zadovoljstvu, tako se ćutke i sjuriše niz kosijer. Udariše hrbatom, katkad pijeskom i makijom, katkad kamenjarom i za tili čas nađoše se na obali.
Desna Krupa bijaše preduboka i tek sad shvatiše da u tolikim virovima ništa ne bi ulovili ni mrežom, a kamo li golim rukama. Usmjeriše se na plitku Zrmanju.
Dugo su po njoj hodili sve sprudove i viriće obilazili, zavlačili ruke pod kamenje, ali ni jedne ribe ne bijaše. Išli su malo uzvodno i nailazili na par mjesta gdje voda pili iz pješčanog i kamenitog dna i u uvalama pravi viriće, ali ni tu ne bijaše ribe. Kad tako naiđoše na nekoliko sličnih mjesta, uvjeriše se da današnji dan i nije baš naklonjen za ribolov, sjedoše na obalu i stadoše smišljati šta dalje.
I, dok je Ivan nehajno bacao kamenčiće u vodu, najednom prozbori:
- Da ne bismo došli džabe, hajde da još malo pogledamo nizvodno.
- Hajdemo, kad smo već tu.
Nakon spoja dviju voda, s desne strane protezao se opet prevelik vir, te oni nataviše dalje nizvodno, lijevom obalom. Najednom ispred njih se ispriječi nekakva stijena, čineći tjesnac i nagoneći ih da zagaze u vodu. Ovdje je opet bio plićak ispod njihovih koljena, ali ispred njega se dalje ništa nije vidjelo, već se čula samo potmula buka. Sada je već sve odzvanjalo odnekud iz dubine, iz stijene. Voda je bila još plića i kliska, mahovinasta. Kada priđoše još malo nizvodno, tek tada Stojan shvati da su iznad nekog visokog vodopada ispred kog se već vidi i maglica što zavitlava. Tu zastadoše i Ivan prozbori:
- Jesi li kad bio ovdje?
- Nisam. Prvi put gledam to zlo, ili tu ljepotu.
- To ti je Visoki buk na Zrmanji. I ne prilazi bliže, klizavo je, možeš se okliznuti.
- Ništa slično i tako veličanstveno još nisam vidio. Je li to najviši vodopad na svijetu?
- Nije. Na svijetu ima svega mnogo većeg, jer svijet je mnogo velik. Ali jeste najviši u našem kraju. Kažu da u Bukovici ima još veći vodopad, ali na Bijeloj. To ti je tamo negdje iza Karina, na nekom potoku, koji se tako zove. Ali, nije ni strašan ni lijep kao ovaj. I ne prilazi bliže! Proći ćemo okolo, pa ćemo ga pogledati i odozdo, sa donje strane.
Stojana povuče znatiželja. Poseže napred da vidi bolje kako izgleda dolje, koraci još jednom samo pola koraka i čim se osloni na tu nogu, ona kliznu...
Proletiše ga svi žmarci, nešto ga ponese, odjednom je propadao, propadao, a onda samo upade u dubinu, preduboku, mračnu, vrtložnu, pjenušavu, stravičnu... Tek je u padu uspio da se domogne pola udaha i već je prestao udarom o vodu. Nešto ga poče vrtložiti, okretati, i u strašnom stanju tek tada shvati da ni ne zna plivati, niti se više odavde može iskobeljati. Kad nekako uspjede progledati, kroz vodu samo vidje da se svud oko njega okreću kojekakve crne i mahovinaste stijene, da se nigdje ne dotiče ni dna, niti bilo kakvog oslonca.
U najstrašnijem trenutku osjeti samo kako ga neka ruka snažno zgrabi za kosu i poće vući nekud ustranu, nekud naviše i tek tada shvati da izroni iz dubine, ali da ga još po glavi tuče slap, svojim jednim krajem.
U zatvorenom grotllu sve nešto odzvanja i odjekuje dok svu buku ne nadvisi jedan udar nogom o površinu vode. Tek tada Stojan ugleda Ivana. Već se uhvatio za neku stijenu ispod vodopada, izbauljao na sedravu zaravan i već i samog njega tu izvlači. Obojica su bjesomučno disali i samo se unezvjereno i netremice gledali...
Tek jednom Ivan progovori:
- Šta ti bi? Zašto me nisi poslušao? Zašto si prišao tako blizo, kad sam ti rekao da je klizavo? Šta bi ti da nisam bio tu i odmah skočio za tobom? Sada bi ti već bio udavljen...
Nakon ovih riječi, Stojana obuze nekontrolisan strah. Sav se trese. Donja vilica nezaustavljivo podrhtava, niti to može zaustaviti, niti progovoriti. Sve što bijaše u njegovoj moći, to je već i činio. Ukočeno, razrogačeno i netremice gledao je u Ivana, kao u dah života, u svoje spasenje, ali i kao u sopstveni prekor. Niti ga je slušalo grlo, ni jezik.
Umjesto njega Ivan opet progovori:
- Dobro je. Ne boj se. Sve se dobro završilo, i sve će biti dobro.
Zatim ga uze za ruku i povede ispod stijene i za tili čas iskoračiše na bočnu padinu pored vodopada.
Tek sada Stojan osmotri vodu i virove gdje je upao, dok je Ivan nastavljao svoja objašnjenja:
Tu ti je voda mjestimično duboka i deset metara. U najdubljim škrapama vrtloži tako da ni dobar plivač ne može da se snađe, a kamo li ti.
Stojana još jednom protrese pomisao, šta je sve moglo da se desi, a onda ipak osjeti olakšanje. Ima on svog Ivana, pa čega li da se plaši. Taj njegov bratac je sposoban za sve, a već sutra će ga učiti da pliva.
Malo ocjediše odječu, izmlatiše kosu i uputiše se nazad.
Za manje od pola sata već su potpuno suvi stigli kod Jakova. Kad tamo s njim stoje baba Jovanka i Ivanova mati, Kova. Obje samo krše prste, kukaju, jauču do neba. Baba bijaše najbučnija:
- O djeco draga, što li to učiniste i sebi i nama. Kakve su vas crne gargeše spopale. Čim smo čule Jakovljev odgovor, shvatile smo da sve lažete, i da ste otišli kojekuda niz vodu, u dublju vodu da tražite te ribe nesretne, kao da vam juče nije bilo dosta.
Prođe nekako i taj čudni i strašni dan, a uveče čim Stojan zaspa, nekako opet upade u vodu, još strašniju i goru. Probudi se sav u znoju i više ne smjede ni zaspati, već samo onako budan leži i čeka jutro, a njega nema pa nema.
Odjednom opet upade u vodu, i ponovo se probudi, ali sada već u neobuzdanom strahu skoči s ležaja. Sve to vidješe i mati i baba, koja sada već progovori:
- Sine Stojane, kaži babi šta se to juče desilo, pa da te sada proganja, da ni zaspati ne možeš, dijete drago. Kaži iskreno babi svojoj, šta se to juče desilo? Jesi li negdje upao u vodu?
Stojan vidje da je gotovo, da je najbolje da prizna, jer ta njegova ispitivačka baba i onako već sve zna unaprijed, trudeći se da sazna i na čemu crna zemlja stoji, i nehotice iz njega već izleti:
- Jesam.
- Gdje?
- U Visoki buk...
Baba se zabezeknu. Ostaše joj usta otvorena, sve dok opet ne progovori:
- Ajme memi, majko moja mila... Pa kako si uopšte preživio?
- Ivan me je izvukao.
- O, hvala ti Gospode dragi. Molim ti se dovijeka.
- Vidim ja da je tu bilo nešto strašno dok se ti toliko vrcaš.
- Sad pokušaj mirno zaspati i ništa se ne boj, a u jutro će tebe tvoja baja odvesti na jedno mjesto, pa se više ničega nećeš plašiti...
Nekako prođe i ta strašna noć, završi se već jednom, a kad odjutri, kroz polusan čuje Stojan kako baba doziva.
- Ajmo rano moja, idemo da pomognemo sami sebi i da taj strah otjeramo.
Ustade Stojan, nešto i doručkova, obuče se, a potom ga baba uze za ruku i uputi se preko sela.
Išli su nekom kozijom stazom, uspinjali se sve više iznad Nadvode. U neko doba popeše na vis, odakle je vidik pucao s kraja na kraj Žegara, a onda vijugajući nekim grmarima, malo se spustiše i banuše u neku plitku uvalu. Dnom okrugle uvale, zategla ravan kao na stolu. Sve čista zemlja, bez ijednog kamena. Veći dio površine je tek pokošena livada, a manji dio je zasijan kukuruzom. Desnom stranom staza vodi preko plota i na njemu uređenog prelaza. Odatle dalje staza vijuga pored male i uredne baštice zasijane krompirom, gredicama luka, bosiljkom i još nekim mirođijama i sitnicama, samo je baba znala šta je šta. Na kraju baštice, staza zađe u hlad i odmah banu na verandu male kućice od kamena i drveta. Odmah pored verande mekeću dvije pripete koze. Kako njih dvoje banuše na verandu, baba poče objašnjavati Stojanu:
- Sad će nama baba Draginja saliti stravu, pa moje dijete više neće imati ni straha ni nevolje. Samo trenutak sačekaj dok ona to sve pripremi.
Onako positna, okretna, prijatnog lica, baba Draginja Stojanu izgledaše dobroćudna. Ali od svega najzanimljivije bijaše posmatrati šta to ona radi ...
Dok se na verigama iznad vatre, voda grijala u nekom omanjem loncu, baba Draginja je razvezala veliku bijelu maramu i rogljeve joj uzdigla na vrh glave. Zatim je razvezala i dvije kraće pletenice sijede kose i veoma ozbiljno gledala u lonče i vatru. Sve vrijeme je nešto narazgovjetno šaputala, i tek na kraju Stojan razabra par riječi:
- Gospode, molim ti se, spasi ovo drago dijete od straha, odagnaj kao da nikad nije ni bio, a mene smatraj za dužnika...
A kad voda provri, Drgjinja, mašicama izvuče jedan velik usijani ugljen iz vatre sa ognjišta i bućnu ga u onu vrelu vodu. Od siline gašenja sve obavi para a kad se utiša i razbistri, osta samo nerazgovijetan šapat babe Draginje. Šaptala je nešto nerazumno, samo njoj znano, veoma brzo i uvježbano, tako kao da to isto radi već godinama.
Samo se na mahove, u dva-tri slučaja, moglo razabrati da šapatom ponavlja iste rijeći:
- Spasite ovo dijete, molim vam se dovijeka...
Stojanu ništa ne bijaše jasno i u pola najdubljeg razmišljanja, prenu ga Draginjin glas:
- De ti sad ovoga malo otpij. Gutljaj dva. Koliko možeš. Ali što više otpiješ više češ i straha otjerati.
Otpi Stojan koliko mogaše a kad odmače limenku od usana, baba Dragijnja je već čekala sa malim grumenom šećera u ruci i zborila:
- De ti sad uzmi i ovaj šećer, pa opet malo otpij, da lakše progutaš. Je lⁱ de, da ti je sada malo bolje? Jeste, jeste bolje vidim ja po tebi...
Stojan od sveg toga nije ništa osjećao, ali da bi se čim prije otarasio tih pitanja, potpitanja i baba koje nikako nedaju ni da taj svoj strah zaboravi, gotovo i nehotice klimnu glavom...
Baba Jovanka je bila sva presrećna ovom uslugom i mogućnošću liječenja, te je Draginju neprekidno blagosiljala:
- E, neka te, sejo moja, sreća ti pjevala dovijeka, kad mi dijete spasi i izliječi. Bog ti pomogao u svakom tvom naumu, dao ti sreću i zdravlje, isto kao što i ti nastojiš drugima.
Uz veliko blagosiljanje, rastajaše se njih dvije, kako napominjaše - daljnje sestre i velike drugarice, a na kraju Draginja pomilova Stojana govoreći:
- Sad će on biti dobro. Ovo što ja radim najbolji je i najnapredniji način i metoda u čitavom kraju. Niko se ne žali da mu nije pomoglo, a i meni onda daje radost i volju da još više pomažem.
Uz veliko mahanje, rastaše se nekako njih dvije, a potonm Stojan i baba, ubrzo stigoše kući.
Uveče Stojan opet nije mogao ni smio zaspati. Prevrtao se u krevetu do iza ponoći, a čim zaspi, opet upada u vodu, ali ovaj put se ne prestravi, kao dotad. Kasnije uspjede zaspati i naspavati se, a da nijednom nije bilo buđenja i strašnih snova...
Bilo kako bilo, oko podneva je Stojan opet sjedio na svojoj klupi pod lipama i duboko razmišljao. Već su mu se i naglas rojila mnoga pitanja, na koja nije nalazio odgovora:
- Šta li se to u stvari dešava?
Kako to da prekjuče doživim tako lijep dan, kada ga nisam tražio?
Kako to da se juče desi tako ružan dan, upravo kada sam želio sve najljepše?
Kako ...?
|
