detalj slike: KRK Art dizajn

PERJASICA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Pero Vranješ, Nikola Cimeša, Slavko Markon, Milan Velimirović

OPĆINA PERJASICA U NARODNOOSLOBODILAČKOJ BORBI 1941‒1945. GODINE

Teritorij i sela bivše Općine Perjasica

Teritorij bivše Općine Perjasica nalazi se između rijeka Korane i Mrežnice, na zapadnom dijelu Korduna.^[1] S južne strane graničio je sa Općinom Primišlje; na istoku – lijevom obalom rijeke Koranesa općinama Veljun i Krnjak; na sjeveru – od lijeve obale rijeke Korane do desne obale rijeke Mrežnice – sa Općinom Barilović; a na zapadu – na desnoj obali Mrežnice – sa mjestima: Tounj, Gornje Dubrave i Generalski Stol. Zauzimao je prostor od 22.506 katastarskih jutara i 1.437 četvornih hvati zemljišta ili 129 km² i 5.192 m².

U vrijeme svog osnivanja, 1870. godine, bivša Općina Perjasica bila je raspoređena u sedam katastarskih općina s 34 sela. Imala je 708 kuća sa 4.108 stanovnika, među kojima je bilo: 578 Hrvata i 3.530 Srba. Sjedište općine bilo je u selu Perjasica Gornja.

Općinu Perjasicu sačinjavala su sela: Koransko, Orijevac, Štirkovac, Zinajevac, Mrežnica, Kestenak, Koranska Strana, Marlovac, Maurović, Perjasica (isto što i Perjasica Gornja), Perjasica Donja, Ponorac, Miloševac, Gaćeško, Perjasica Srednja (u stvari Oreško Selo), a sada dio Mateškog Sela), Potplaninsko, Svojič, Točak, Srednji Poloj (u narodu ga zovu samo Poloj), Gornji Poloj, Donji Poloj, Kuzma, Bukovac, Klanac, Gornja Visočka, Donja Visočka, Mala Kosa, Novi Dol i Novo Selo.

Još prije Prvog svjetskog rata čitava katastarska Općina Mateško Selo (sa selima: Mateško, Brijest, Jankovo Selište, Keić i Petrunić) izdvojena je i pripojena u bivše općine Barilović i Generalski Stol.

Tako je to ostalo sve do 5. avgusta 1955. godine kada je Općina Perjasica ukinuta. Sva perjasička sela uključena su tada u sastav Općine Krnjak. Od 4. oktobra 1962. godine 23 sela bivše perjasičke općine ušla su voljom većine građana u sastav Općine Duga Resa, a šest sela u sastav Općine Slunj. Tako tada na teritoriju Korduna postoje tri društveno-političke zajednice: Općina Slunj, Općina Vojnić i Općina Vrginmost, a preostali dijelovi uključeni su u općine Duga Resa, Karlovac i Ogulin.

Osnovna obilježja Korduna

Za vrijeme narodnooslobodilačkog rata 1941‒1945. godine Kordun je bio jedno od naših najistaknutijih središta ustanka, razvoja narodnooslobodilačke borbe i organiziranja narodnooslobodilačkih partizanskih odreda i brigada.

Na teritoriju Korduna djelovala je cijelim tokom NOR-a nova revolucionarna narodna vlast. Tu su organizirani mnogi skupovi rukovodstva Komunističke partije, Saveza komunističke omladine Jugoslavije, Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte, Saveza antifašističke fronte, Saveza antifašističke omladine i Antifašističke fronte žena. Jedno vrijeme na teritoriju Korduna bilo je sjedište Glavnog štaba Hrvatske i CK KPH Hrvatske. Prirodno središte Korduna je mali gradić Slunj. Turci ga nikada nisu uspjeli osvojiti. Rijeke što protiču Kordunom su Korana i Mrežnica, sa brojnim manjim ili većim slapovima.

Najljepša i najveća šuma Korduna je Petrova gora. Ona je najveća legenda iz dana narodnooslobodilačke borbe, i Hrvata, i Srba u Hrvatskoj i Muslimana iz Bosanske krajine.

Narod Hrvatske izgradio je spomen-područje i veličanstveni spomenik visok 37 metara u Petrovoj gori u znak zahvalnosti svim palim borcima – Srbima, Hrvatima, Muslimanima i Slovencima – u narodnooslobodilačkoj borbi na Kordunu. Nedaleko od tog lijepog spomenika nalazi se ratna partizanska bolnica u kojoj su mnogi partizani izliječeni. Pokraj bolnice nalazi se partizansko groblje, čije grobnice predstavljaju izvanredno dirljiv ratni spomenik NOB-a.

U Petrovoj gori na Kordunu poginuo je prema legendi hrvatski kralj Petar Svačić 1097. godine u borbi protiv ugarskog kralja Kolomana.Na južnoj strani Petrove gore (u Cetinu) izabran je Ferdinand Habsburg za hrvatskog kralja 1. januara 1527. godine.

Prema ocjeni pokojnog Milana Radeke Kordun je bio više od 200 godina najkrvavije ratište i još preko 100 godina vječiti nemir za život ljudi koji su se nastanili u tom kraju. Hrvatski pisac i povjesničar prof. dr Lopašić je u svojim zapisima isticao da su predjeli Korduna bili poprište velikih i znamenitih događaja u hrvatskoj povijesti, a srpski pisac Jovan Cvijić smatrao je da je na Balkanu rijetko koja oblast toliko patila kao što je patio narod Korduna.

Svakako najveće patnje i stradanja narod Korduna imao je za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. godine, pa i u bivšoj općini Perjasica. O tim patnjama i stradanjima najviše svjedoči pjesma koju je narod Korduna ispjevao u prvoj godini rata: „Na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga“. Ovom pjesmom narod Korduna ovjekovječio je 50.000 palih sinova i kćeri.

Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) kao najviše političko predstavništvo narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj i jedino istinsko predstavništvo naroda Hrvatske, sastalo se prvi put na Plitvičkim jezerima 13. i 14. juna 1943. godine. Drugo zasjedanje ZAVNOH-a održano je u Plaškom 13. oktobra 1943. godine, a Treće zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom, 9. maja 1944. godine, na Kordunu.

Treće zasjedanje ZAVNOH-a po svom značenju za narode Hrvatske isto je što i Drugo zasjedanje AVNOJ-a za sve narode i narodnosti Jugoslavije.

Život stanovništva bivše Općine Perjasica

Prostor bivše Općine Perjasica bio je u 16. i 17. stoljeću potpuna pustinja zbog stalnog ratovanja sa Turcima.^[2] Borbe i ratovi trajali su na Kordunu preko 200 godina. U toj dugoj borbi masovno je stradao hrvatski narod na Kordunu, a tek mali dio je uspio pobjeći ispred Turaka u Austriju i Mađarsku. Poslije pobjede nad austrijskom vojskom kod Budačkog, 1575. godine, Turci su učvrstili svoju premoć i vlast na Kordunu. Stotinu godina kasnije počeli su hrvatski velikaši i austrijski vojni komandanti ponovo naseljavati opustošene predjele Korduna, pa i prostor Perjasice, srpskim i hrvatskim stanovništvom iz Turske krajine i iz unutrašnjosti Hrvatske, Gorskog kotara i Kranjske.

Prve veće seobe stanovništva iz Turske krajine, danas Bosanske krajine, na Kordun datiraju iz vremena velikog rata između Austrije i Turske, vođenog od 1683. do 1699. godine, naročito iza toga rata.

Vojnokrajiški pukovnik Oršić, sa sjedištem u Ogulinu, prodro je svojim krajiškim četama u Bosnu na turski teritorij. U povratku iz Cazina i iz Cazinskog polja doveo je i naselio Srbe^[3] na pustoj zemlji Perjasice i Tounjskog Tržića 1686. godine. I tako je na pustom perjasičkom prostoru ponovo počeo život i Hrvata i Srba.

Porast i pad stanovništva^[4] bivše općine Perjasica za vrijeme 124 godine moguće je sagledati na osnovu obavljenih popisa stanovništva u Hrvatskoj od 1857. do 1981. godine. Za to vrijeme popis je obavljen 13 puta i to:

1. 1857. godine ukupno 3.578 stanovnika i 353 kuće,

2. 1869. godine ukupno 3.830 stanovnika bez popisa kuća,

3. 1880. godine ukupno 3.589 stanovnika bez popisa kuća,

4. 1890. godine ukupno 3.945 stanovnika bez popisa kuća,

5. 1900. godine ukupno 4.034 stanovnika i 676 kuća,

6. 1910. godine ukupno 4.192 stanovnika bez popisa kuća,

7. 1921. godine ukupno 3.778 stanovnika bez popisa kuća,

8. 1931. godine ukupno 4.292 stanovnika bez popisa kuća,

9. 1948. godine ukupno 3.295 stanovnika bez popisa kuća,

10. 1953. godine ukupno 3.284 stanovnika bez popisa kuća,

11. 1961. godine ukupno 3.030 stanovnika bez popisa kuća,

12. 1971. godine ukupno 2.224 stanovnika bez popisa kuća,

13. 1981. godine ukupno 1.563 stanovnika i 458 kuća.

Ovi statistički podaci o broju stanovnika bivše Općine Perjasica rječito govore o izuzetno teškim vremenima koja su prohujala ovim prostorom i utjecala na konstantno opadanje broja žitelja ove nekadašnje siromašne općine, posebice od 1941. godine, kada je Perjasica imala oko 4.500 stanovnika.

U Općini Perjasica razvila su se dva seoska centra. Jedan u Perjasici, sjedištu općine, sa školom, više trgovina, pravoslavnom crkvom i žandarmerijom, a drugi u Srednjem Poloju, gdje se nalazila škola, pravoslavna crkva i trgovina.

U školskoj godini 1939/40. u općini je bilo oko 1.000 učenika, a krajem 1983. godine od 1. do 8. razreda osmogodišnje škole svega 95. A tamo gdje nema mladosti, nema ni budućnosti za život ljudi.

Život seljaka Perjasice

Politički, kulturni i ekonomsko-socijalni život seljaka u bivšoj Općini Perjasica bio je stoljećima, od 1686. do 1918. godine, obilježen vojnokrajiškom obavezom svih muškaraca od 16 do 60 godina starosti, sposobnih za vojsku i borbu protiv Turaka, ili na drugim ratištima, prema potrebi vlastodržaca koji su imali vlast u Perjasici.

Pune 194 godine nad seljacima u Perjasici vladali su oficiri i podoficiri 7. satnije Slunjske pukovnije.

Slunjska pukovnija imala je 12 satnija, ovako raspoređenih: 1. u Bariloviću, 2. u Hrvatskom Blagaju, 3. u Budačkom, 4. u Krstinji, 5. u Lađevcu, 6. u Oštrcu, 7. u Perjasici, 8. na Švarči kod Karlovca, 9. u Vališ Selu kod Cetingrada, 10. u Vojniću, 11. u Vukmaniću i 12. na Žumberku.

Slunjska pukovnija spadala je pod Karlovački generalat koji je bio podređen Ratnom vijeću u Gracu, a sve komande Vojne krajine pod carsku vlast u Beču. Vojna krajina bila je državna vojna organizacija za vođenje borbi protiv Turaka od 1578. do 1881. godine. Ona je djelovala i postojala 303 godine. Po zlu čuveno bilo je vojnokrajiško sudstvo. Svaka satnija imala je svoj disciplinski sud. Nije se sudilo po zakonu, već po slobodnoj volji i raspoloženju zapovjednika satnije. Umjesto kazne zatvora ljude su kažnjavali batinama, čak i u drugoj polovini 19. stoljeća. U sjedištu satnije, pred zgradom satnika, nalazila se klupa za davanje batina i za najmanje greške ponašanja ili vršenja vojne dužnosti. Štap za batinanje bio je ljeskov ili kestenov, a batinalo se za nedisciplinu, neurednost ili prestup i pletenom kandžijom sa olovnim kuglicama.

Perjasičani su bili krajišnici. Svaka kuća, makar imala i najmanji posjed, morala je dati po jednog vojnika, a kuća sa preko 8 jutara zemlje po dvojicu ili trojicu. Prema potrebi neki su bili stalno vojnici, a tek poneki od njih bio je i podoficir. Svaki je morao o svom trošku nabaviti oružje, a konjanik i konja i sedlo.

Baza krajiške vojske bile su kućne zadruge. One su morale hraniti i opremati svoje vojnike. Ako je vojnik poginuo ili nesretnim slučajem stradao, kućna zadruga morala je izdržavati njegovu ženu i djecu. U kućnoj zadruzi glavna ličnost bio je kućegospodar. Po pravilu to je bio najstariji muškarac. Ako nije bilo muškaraca, bila je onda najstarija žena kućegospodar.

Kućne zadruge postojale su u Perjasici od 1686. godine do završetka Drugog svjetskog rata. Osnovna razlika između nekadašnjih i kasnijih zadruga bila je u tome što su nekadašnje zadruge imale i do 100 članova domaćinstva da bi se nakon Drugog svjetskog rata svele na oko 10 članova. Kućne zadruge bile su ljudske zajednice zatvorenog tipa za kolektivnu obradu zemlje sa kolektivnim vlasništvom i zajedničkim sredstvima za proizvodnju hrane i odjeće potrebne za život zadrugara. Potrebu zajedničkog života uvjetovala su u prošlosti teška i nesigurna vremena, pogotovo u doba uspona turske najezde poslije 1371. godine. I kasnije, stoljećima, morale su se pretvarati u obrambenu agrarnu komunu s vojničkom disciplinom, kao ekonomska baza i podloga najvećoj kasarni u Evropi – zvanoj Vojna krajina. Svaki muškarac u kućnoj zadruzi od 16 do 60 godina bio je u isto vrijeme i vojnik i civil, pa se stoga događalo da je za isti disciplinski prekršaj bio kažnjavan i kao vojnik i kao civil.

O Vojnoj krajini i kućnim zadrugama za proteklih 300 godina ima puno zapisa i knjiga u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu iz kojih se može saznati kako su živjeli naši preci. Međutim, konkretno o ljudima Perjasice nema niti jedne knjige ili zapisa. Kroničari tog vremena pisali su o grofovima i plemkinjama, a ne o životu običnih siromašnih seljaka Perjasice. U vremenu od 194 godine života u Vojnoj krajini i kućnim zadrugama utkan je veliki dio prošlosti potomaka onih koji su započeli novi život u Perjasici, što je korisno poučno za današnje i sve buduće generacije koje treba da sačuvaju i nose uspomene na prošlost svojih predaka.

Od 1809. do 1814. godine Perjasica je bila pod vlašću Francuza i Napoleona. Na čelu Napoleonove francuske vlasti bio je vojni intendant, sa sjedištem u Karlovcu, koji je bio podređen generalnom guvernatu u Ljubljani. Ni oni nisu ukidali organizaciju Vojne krajine, niti njene pukovnije, ni satniju u Perjasici, a ni ekonomsku bazu – kućne zadruge.

U Perjasici je prvi put formirana civilna^[5] općinska uprava 1870. godine. Građani općine razvrstani su u četiri socijalne grupe: na pripadnike, stanovnike, posjednike i nestalne. Zavičajno pravo općine se sticalo: rođenjem, udajom, primanjem, stalnim namještenjem i posjedom vlasništva nekretnina na području općine.

Izborom općinskog vijeća odbornika rukovodila je kotarska oblast. Općinski odbornici radili su besplatno. Činovništvo općine sastojalo se od načelnika, bilježnika, blagajnika i općinskog suca, te potrebnog broja pisara i pandura (stražara). Svega 8 do 10 ljudi bili su izvršni organi općinske vlasti. Broj i plaću tog osoblja utvrđivalo je općinsko vijeće odbornika. Služba bilježnika bila je stalna, a ostali su birani ili postavljeni na određeno vrijeme. Općinsko vijeće odbornika sastajalo se u pravilu svaka dva mjeseca. Prihodi općine bili su od trošarine, općinskog nameta i drugih izvanrednih dohodaka.

Za vrijeme Austro-Ugarske u Perjasici je izgrađena i mala žandarmerijska stanica za smještaj do 10 žandara. Žandarmerija je osnovana 1880. godine i u toj maloj zgradi boravila je od 1880. do 1938. godine, kada je preseljena u privatnu kuću Dragića Cimeše u Perjasici.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata na čelu općinske vlasti, na dužnosti načelnika, bili su: 1914. i 1915. godine Pajo Kosanović, 1916. i 1917. Mojsije Dmitrović i 1918. Ninko Novaković. Prije njih općinski načelnik bio je Pajo Marinković.

Sudbina i imovno stanje seljaka bili su isti bez obzira da li je neko bio Hrvat ili Srbin. Razlikovali su se brojem članova domaćinstava u kojima je bilo dovoljno sposobne radne snage za obradu zemlje drvenim plugom i motikom. Zemlja je zahtijevala mnogo stajskog gnoja, a da bi ga bilo, trebalo je držati mnogo krupne i sitne stoke. Seljaci su morali raditi od zore do mraka da bi osigurali prehranu za članove domaćinstva i za krupnu i sitnu stoku.O urbanizaciji kuća i sela od 1686. godine pa sve do završetka Drugog svjetskog rata nije nikada nitko vodio računa.

Sela su razbacana, udaljena jedno od drugog i bez prilaznih puteva. Kuće su građene uglavnom od drveta i više od 50% njih bilo je pokriveno raženom slamom, ili šašom i trskom iz rijeke Korane.

Bile su bez pitke vode i sanitarnog čvora; imale su mahom zemljane podove i male prozore. O struji ni govora. Umjesto metalnih brava, na vratima su bila mandala od drveta. U najviše kuća bila je jedna soba i veža. Samo imućniji seljaci su imali i kuću sa dvije sobe i između njih vežu. Rijetko koja je imala podrum. U obitelji koja je imala samo jednu sobu bračni parovi su spavali na krevetima, ledični na slami i na zemlji, a djeca u zapećku, gdje je bilo najtoplije u svakoj kući jer se u zimi ložila vatra cijelu noć.

Prehrana je bila jednolična i sastojala se od palente, graha, krumpira, kupusa, korabe, repe i mliječnih proizvoda. Kruha nije bilo koliko je tko želio. Mesa i jaja vrlo rijetko. A oni koji su imali po žlicu masti ili ulja da svakodnevno začine jelo, smatrani su bogatim u selu. Hrana se spremala i posluživala u zemljanom posudu, a žlice su bile drvene. Cijelo domaćinstvo jelo je iz jedne zdjele s tim što je svaki član imao svoju žlicu.

Odjeća je rađena od domaćeg materijala – konoplje, ketena (lana) i ovčije vime, a obuća od kože najčešće kupovana od zanatlija. Tako je bilo sve do završetka Prvog svjetskog rata. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u selima Perjasice vladala je glad, a bilo je i masovnog umiranja od španjolske gripe.

O političkom i kulturnom životu seljaka od 1686. do 1918. godine nije se ozbiljno nitko brinuo, osim što su vjerski podučavani o pravoslavnoj i rimokatoličkoj vjeri. Otvaranje osnovne škole u Perjasici (1858. godine) i u Poloju (1866. godine) nije mnogo pridonijelo napretku kulture siromašnih seljaka. Prije i poslije Prvog svjetskog rata Perjasičani su odlazili na zaradu potpuno nepismeni, a za put su koristili stočnu putnicu umjesto pasoša kojom su putovali brodom od Senja čak i do Amerike. Tada se brodom putovalo 40 do 50 dana.

Dvjestogodišnji život u izolaciji i pod austrougarskom stegom u Vojnoj krajini, u svijetu za sebe, ostavio je trajni pečat u mentalitetu Kordunaša, njihovoj osobnoj tradiciji, običajima, načinu mišljenja i govora.

Politička zbivanja u Perjasici između dva rata

Između dva svjetska rata na političkoj općinskoj pozornici bili su: Ninko Novaković, Mojsije Dmitrović, Petar Miletić, Milutin Grubješić i Đuro Vuletić zvani Škuljalo.

Među tom petoricom Mojsije Dmitrović bio je najviše godina načelnik općine. Poslije raspada Austro-Ugarske države 1918. cijela općina našla se u novoformiranoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca. Perjasički seljaci, i Hrvati i Srbi, konačno su se obradovali što imaju svoju državu. Ali uskoro će se i jedni i drugi podjednako razočarati. Hrvati i Srbi očekivali su mnogo više pomoći od nove države, jer je bivša Austro-Ugarska sa dominacijom Beča i Budimpešte više pomagala druge narode nego Hrvate i Srbe u Hrvatskoj. Očekivanja se nisu ostvarila u novoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, niti u Kraljevini Jugoslaviji. I dalje će seljaci biti zapostavljeni i odbacivani na sve moguće načine i sve grublje eksploatirani putem sistema cijena industrijske robe i roba koje oni proizvode, kao što su žito, stoka, perad, te cijenom nadnica sezonskih i poljoprivrednih radnika. Kod seljaka se dolazilo jedino onda kada je od njih trebalo naplaćivati „štibru“ (porez) i kada je trebalo izaći na državne ili općinske izbore, ići na odsluženje vojnog roka, na izdržavanje kazne zbog šumske štete ili zbog nedozvoljenog držanja oružja i sl.

Tek mnogo godina poslije Prvog svjetskog rata osjetila su se politička zbivanja i previranja i u selima Perjasice.

O mnogim događajima seljaci nisu ni čuli. Oni nisu imali radio-aparate, niti su imali prilike da čitaju novine, jer ih nisu imali čime niti gdje kupiti, a i 80% ih je bilo nepismeno. Radili su svoje poslove i živjeli bez informacija što se dešava u njihovoj zemlji i u svijetu.

Ljudi iz općine bili su u Prvom svjetskom ratu većinom na ruskom i talijanskom frontu kao austrougarski vojnici i ratovali na Bukovini, u Galiciji i na Karpatima, a neki i na talijanskom frontu – u dolini Soče. Na ruskom frontu bilo ih je preko 150. Neki su na ruskom frontu i poginuli, a mnogi su se vratili kućama kao ratni vojni invalidi. Na žalost, nije bilo moguće istražiti poimence koji su bili na kojem frontu. O tom nema sačuvanih dokumenata. Neki su bili od strane Rusa zarobljeni, a neki su dobrovoljno prešli na rusku stranu. Kako je bilo na talijanskoj fronti, manje je poznato.

Ti ljudi, učesnici na ruskom frontu, a poneki i dobrovoljci u oktobarskoj revoluciji u Rusiji, bili su prvi neumorni tumači velike oktobarske revolucije po selima Perjasice.

Građanske političke stranke bile su sa zakašnjenjem zapažene po selima općine. Među seljacima pronašle su samo pokojeg simpatizera ili agitatora. Za vrijeme državnih izbora neki ljudi su zapazili da se spominju stranke, kao na primjer: Samostalna demokratska stranka, Radikalna, Demokratska, Komunistička, Hrvatsko pučko seljaštvo, Vanstranačka, Seljački savez, Hrvatska stranka prava, Hrvatska zajednica, Jugoslavenska nacionalna, Jugoslavenska radikalna, Hrvatsko-seljačka stranka itd. Seljaci nisu razumjeli ni ciljeve ni programe tih i tolikih stranaka.

Poslije petomajskih izbora 1935. godine Udružena opozicija je krajem ljeta održala u Perjasici politički zbor svojih pristaša radi širenja svog utjecaja na druge ljude. Za vrijeme tog zbora ne zna se tko je bio bučniji i glasniji: da li oni seljaci koji su navijali za Udruženu opoziciju, ili grupa oko Petra Miletića koji je kao JRZ-ovac pokušao da omete zbor bučnim lupanjem po nekakvim kantama. Bio je to poseban spektakl u Perjasici o kojem se dugo pričalo. Idući državni izbori, održani 1938. godine, bili su u Perjasici izuzetno vrući, jer su se mnogi seljaci već opametili i uvjerili da su ih svi do tada varali. Više nisu primali i prihvatali kojekakva obećavanja političkih kandidata, jer su znali da su ona svirala na vrbi. Ipak, iako više nepismeni nego pismeni, okupljali su se oko programa Samostalne demokratske stranke, koja je djelovala na listi Udružene opozicije. Za državne izbore 1938. godine većina je glasala za Udruženu opoziciju. Takvoj političkoj situaciji mnogo su doprinijeli najvrjedniji seljaci-poljoprivrednici, koji su imali najbolje uspjehe u obradi zemlje i u podizanju krupne i sitne stoke, među kojima su bili: Glišo Grubješić iz Kestenka, Mišić Karas iz Koranske Strane, Milovan Držajić iz Orijevca, Gojko Kreč iz Bukovca, Stevo Vuletić iz Kuzme, Sava Mihajlović iz Miloševca, Dušan Stanoje Paić iz Točka, Đuro Vuletić Škuljalo iz Gornjeg Poloja, Dušan Vranješ iz Potplaninskog Sela, Pajo Mišljenović iz Zinajevca, Rade Sipić iz Gaćeškog Sela, te Milić Čika, Milutin Gaćeša i Tode Zirić iz Svojiča. Slijedili su ih siromašni trgovci u općini, osim trgovca Đure Cimeše i Stanka Kosijera, zeta popa Gaje Lončara. Za njima krenuli su ostali seljaci bez obzira da li su bili Hrvati ili Srbi.

Od 1935. do 1941. godine najintenzivnije se obrađivala zemlja i uzgajala krupna i sitna stoka, a željezne obrtače su potiskivale drvene plugove. Kuće su krečene najmanje jedanput godišnje, zdjele za jelo zamjenjuju tanjuri, a umjesto drvenih žlica upotrebljavaju se metalne. Seljaci iz Perjasice prodavali su svoje viškove žita, krupnu i sitnu stoku, svinje i perad po sajmovima u Ogulinu, Slunju i Karlovcu. Za dobiveni novac kupovali su industrijsku odjeću i obuću za svoje potrebe. Napredak je bio spor i težak, ali išlo se ka boljem i lakšem životu.

Među značajnijim političkim zbivanjima u općini bila je djelatnost učitelja Milenka Ivanovića u osnovnoj školi u Poloju i Mile Martinovića u osnovnoj školi u Perjasici. Milenko Ivanović^[6] aktivirao se u Poloju od 1932. do 1935. godine. Učio je djecu čitati i pisati, a seljake okupljao i tumačio im kako se trebaju boriti okupljanjem u organizaciji „Seljačkog kola“. Mile Martinović^[7] službovao je u Perjasici od 1932. do 1934. godine. Vodio je djecu trećeg i četvrtog razreda. Istakao se kao izrazito napredan odgajatelj mladog naraštaja. Martinović se radije družio sa mladim seljacima Perjasice, nego sa općinskim činovnicima. Martinović i Ivanović često su se sastajali i međusobno surađivali. Oni su upućivali seljake da se okupljaju na programu opozicije na državnim i općinskim izborima. Na državnim izborima 11. decembra 1938. godine seljaci Perjasice su većinom glasali za listu Udružene opozicije.

Partijsko rukovodstvo KPJ izvršilo je 1939. godine zapažen prodor u sela širom Banije, Korduna i Like. U jesen 1939. godine organizovane su dvije partijske ćelije u općini: jedna u Perjasici, a druga u Srednjem Poloju.

Među značajnim političkim zbivanjima bili su i općinski izbori 19. maja 1940. godine u Perjasici. Na tim izborima za načelnika općine, na listi Jugoslavenske radikalne zajednice nije pobijedio stari Mojsije Dmitrović, već Đuro Vuletić Škuljalo,^[8] seoski pjesnik i ugledni poljoprivrednik iz Gornjeg Poloja, na listi Samostalne demokratske stranke.

Uznemirenost zbog dolazećeg rata zahvatila je već 1938. godine sva perjasička sela, i šire. To se posebno osjetilo kada je fašistička Njemačka okupirala Austriju (13. 3. 1938) i Čehoslovačku, a sljedeće,1939. godine izvršila invaziju i na Poljsku čime je počeo Drugi svjetski rat. Po selima se osjećao strah od rata. Ljudi su morali ići u vojnu rezervu po mjesec dana, a kasnije i po dva mjeseca.

Ljudi koji su dolazili iz vojne rezerve pričali su po selima sve više o ratu. Seljaci koji su odlazili na sajmove – srijedom u Ogulin, četvrtkom u Slunj i petkom u Karlovac – donosili su razne informacije u sela Perjasice i pričali kako Hitler i njegova vojska munjevitim ratom „obaraju“ suverene države, uvodeći teror i genocid nad narodima. Peta kolona, sastavljena od Hitlerovih simpatizera u Jugoslaviji, bila je sve aktivnija i prema našim seljacima. Mnogi u Perjasici će se u čudu zapitati: Kakva peta kolona, ili kakvi kvislinzi u Perjasici? Tako se i moglo dogoditi da su pojedini seljaci nesvjesno i nenamjerno postali veliki širitelji i raznih glasina pripadnika pete kolone, sve iz straha za svoje sutra. A priče, što su kolale po sajmovima, upravo su i tempirane da uplaše i demoraliziraju narod. Zar je više trebalo reći nakon pada Pariza (13. 6. 1940. godine) nego je rečeno – da će „njemački vojnik doručkovati u Mariboru, ručati u Beogradu, a večerati u Skoplju“.

Perjasica, 1939. godine. Žetelice

Ljudi na vlasti, od općinske uprave do jugoslavenske vlade i kraljevskog dvora, ćutali su na sve to. Nisu poduzimali mjere da pripreme narod za odbranu od fašizma. Jedino je ono malo radničke i partijske štampe upozorilo narod na opasnost od fašizma iz Njemačke i Italije.

Siromašni i nepismeni seljaci Perjasice su na sve te informacije i dezinformacije o ratu odgovarali: Borit ćemo se, ako bude trebalo!

I održali su svoju riječ. Borili su se svi, muško i žensko, od 1941. do 1943. godine. Tu na našem prostoru kao i širom Jugoslavije komunisti su odlučno zastupali stav da se zemlja mora braniti. Jasno, zemlja Jugoslavija i svi njeni narodi, a ne monarhija i protunarodni režim. Sve je to utjecalo da su se na opću mobilizaciju iz općine Perjasice, 3. aprila 1941. godine, odazvala 162 vojna obveznika-rezervista. Krenuli su da oružjem pruže otpor fašistima Njemačke i Italije i svakom trećem ko bi se usudio ugrožavati živote ljudi i integritet naše zemlje.

I ono što se sa strepnjom očekivalo dogodilo se 6. aprila 1941. godine. Oružane snage Njemačke i Italije započele su rat protiv Jugoslavije. Sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom, sistemom ubijanja, bombardovanja, paljenja i okupiranja naših krajeva. Brže su Nijemci i Talijani osvajali pojedine krajeve po Jugoslaviji nego što su stizale vijesti o toku Aprilskog rata do siromašne Perjasice. Nijemci i Talijani doista brzo okupiraše i podijeliše Jugoslaviju između sebe i svojih kvislinga – Mađara, Bugara i Albanaca – a u isto vrijeme, još prije kapitulacije Jugoslavije, proglasiše 10. aprila 1941. godine i fašističku tvorevinu, takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku, sa poglavnikom Antom Pavelićem na čelu.

Za svega 12 dana nestade režima Kraljevine Jugoslavije sa generalitetom, oficirima, sreskim načelnicima, policijom, žandarmerijom i buržoaskim političarima. Neki su pobjegli zajedno sa kraljem u inozemstvo, a drugi, kao Vlatko Maček, potpredsjednik vlade generala Simovića, javno su se stavili u službu okupatora te radničku klasu i seljake ostavili na milost i nemilost okupatoru.

Seljaci Perjasice, koji su se tih nesretnih aprilskih dana zatekli u vojnim jedinicama bivše Jugoslavenske vojske, čuvši od kraljevskih oficira da se moraju predati okupatoru i položiti mu oružje, mahom su pobjegli svojim kućama ne položivši oružje. Od njih 162, koliko ih je zatečeno u Aprilskom ratu, vratilo se kućama 102, pješačeći većinom po noći, izbjegavajući ceste, pruge i gradove, poniženi od onog što su doživjeli, čuli i vidjeli za tih nekoliko dana rata. Ostalih 60 palo je u ratno zarobljeništvo iz kojeg se 55 vratilo svojim porodicama tek krajem mjeseca maja 1945. godine, nakon mnogih dana patnji i poniženja. Četvorica su ubijena u zarobljeničkim logorima, a jedan – Milovan Paić Mišo iz sela Male Kose – poginuo je prvog dana rata, 6. aprila 1941. godine, u Koprivnici. Svaki seljanin Perjasice, koji je uspio izbjeći ratno zarobljavanje od Nijemaca i Talijana, ponio je u sebi teško sjećanje na te dane aprilskog rata, punog ponižavanja i izdaje. Mnogi su teško doživjeli surov postupak tzv. Mačekove zaštite s kojom su se suočili vraćajući se svomu domu. Razoružavali su ih, fizički maltretirali i skidali im vojnu odjeću, pa se jedan broj pojavio na pragu rodne kuće samo u gaćama.

Vijest o proglašenju NDH brzo je stigla do svakog sela u općini. Mačekova zaštita širila je vijest da je rat završen. Stariji seljaci, koji su služili vojsku za vrijeme Prvog svjetskog rata, komentirali su: „Dobro je to da je rat završen... Pa, mi znamo Nijemce kao vrijedne ljude. Ne možemo mi sa njima ratovati. Oni imaju tehniku. Prevoze vojsku i oružje kamionima, a naši to prevoze volovskim kolima“. Davali su savjete drugim ljudima kako da dođu do svojih volova i konja koji su bili mobilizirani.

Među pripadnicima žandarmerijske stanice u Perjasici nastalo je veliko komešanje kada su čuli da je osnovana fašistička NDH. Komandir žandarmerijske stanice Šime Asić i žandari Ilija Jarak, Nikola Mikulić Mika i Ivšić „promijenili su list“ i odmah uspostavili oružničku postaju u Perjasici. Žandari koji nisu bili za NDH napustili su istog dana Perjasicu i otišli u svoj zavičaj. Tih dana stiglo je iz Zagreba u Perjasicu i pojačanje – 8 oružnika sa podnarednikom Franjom Županićem. Istovremeno ustaše su po kratkom postupku najurili iz općine Đuru Vuletića Škuljala, načelnika općine, a za tabornika općine postavili Pepića Štefanca^[9] iz Perjasice. Štefanac je zadržao u općini svih osam činovnika: Simu Maćešića (bilježnika) rodom iz Krnjaka, Danu Grubješića (blagajnika) iz Kestenka, Matiju Marinkovića (šefa pisarnice) iz Koranskog Sela; pisare: Cvijana Bjelopetrovića iz Gornjeg Poloja, Radu Novakovića iz Perjasice, Milu Dušana Paića iz Male Kose i stražare: Nikolu Mrgića iz Gornjeg Poloja i Milu Vuletića (zvanog Pavić) iz Potplaninskog Sela.

Pepić Štefanac je znao da su svi općinski činovnici Srbi, ali ih nije progonio niti šikanirao. Međutim, oni su sami napustili službu u općini 1941. godine. I Pepić Štefanac je napustio Perjasicu potkraj 1941. ili početkom 1942. godine i otišao u Karlovac.

Nakon proglašenja NDH oružnici u Perjasici su tjedan-dva bili pristojni prema seljacima. Prva akcija uslijedila je tek nakon petnaest dana. Oružnici su putem općine javno objavili oglas da svi ljudi moraju u roku od 8 dana predati vojnu odjeću, obuću i oružje kao i civilno oružje. Oni koji su imali dozvole za držanje i nošenje lovačkog oružja predali su ga, a neki i nisu. Nakon isteka roka o dobrovoljnom predavanju oružja, odjeće i obuće oružnicima od 102, koliko ih se vratilo iz razbijene Jugoslavenske vojske, samo su trojica donijeli vojne karabine. Nekima je Mačekova zaštita oduzela oružje prije nego što su stigli do kuće. Oružnici su svakom od njih tražili da im preda vojnu opremu. Odgovor je svakoga bio da nije donio iz vojske oružje ni municiju. Oružnici su se tada dali na posao. Počeli su tući jednog seljaka u njegovoj kući, prisiljavajući ga da preda oružje. To je izazvalo nemir među svim onima što su se vratili iz Jugoslavenske vojske. Bili su to prvi zločini NDH prema mirnim seljacima, Srbima u Općini Perjasica. Prema Hrvatima takve mjere nisu poduzimane u istoj općini. Seljaci koji su prošli muke i batine oružnika bili su spremni i odlučni da im više nikada ne padnu živi u ruke, pa makar u bježanju i poginuli.Nemoguće je opisati sve detalje muka i patnji seljaka Perjasice tih dana kada su žandarmi iznuđivali od njih oružje, odjeću i obuću.

Samo 25 dana nakon proglašenja NDH na scenu su stupili i ustaški koljači. Prvi njihov zločin bio je ubijanje 25 nevinih Srba, seljaka iz susjedne općine Veljun i polojskih sela općine Perjasica, koje su pohvatali u utorak, 6. maja 1941. godine, na Svetog Đurđa. Tog lijepog sunčanog dana oko 15 do 20 ustaša i žandara, naoružanih vojničkim puškama došli su preko rijeke Korane iz susjednog sela Hrvatski Blagaj u polojska sela: Klanac, Kuzmu, Donji Poloj i Bukovac. Čim su prešli rijeku Koranu, razvili su se u streljački stroj u razmaku 5 do 10 metara jedan od drugog i tako su ušli u selo Klanac. Bilo je oko 9 sati prije podne. Tog dana, kao i u svim selima Općine Perjasica i Veljun, vladao je red i mir. Još se do tada nitko nije bunio protiv fašističke tvorevine NDH. Jadni ljudi nisu ni znali da ih ustaše odvode na Veljun radi klanja u Blagaju. Dovevši ih u Veljun tukli su ih i premlaćivali dva dana, kao što su to činili i s njihovim susjedima Veljunčanima, da bi ih 8. maja 1941. godine odveli u selo Hrvatski Blagaj, gdje su za njih dan ranije iskopane velike jame, i tu ih poklali ili poubijali batovima i krampovima.

Među poklanima u Blagaju bila su i 24 čovjeka iz sela: Klanac, Kuzma, Donji Poloj i Bukovac. Jedino je uspio ispod noža i bata pobjeći Dušan Nikšić iz Donjeg Poloja.Međutim, njemu nitko živ nije htio vjerovati o zločinu nad nevinim ljudima u Blagaju.Danima se nije znalo za svirepi zločin u Hrvatskom Blagaju, kao ni za zločin ubistva hrvatske porodice mlinara Mravunca na rijeci Korani.

Ustaški zločinci su nakon pokolja u Hrvatskom Blagaju objavili alarmantnu novinsku vijest u dnevniku „Hrvatski narod“, od 9. maja 1941. godine, u kojoj je navedeno: da su srpski razbojnici na zvjerski način umorili 5. maja 1941. godine mlinara Josu Mravunca, Hrvata i četiri člana njegove porodice: ženu Katu, majku Anku, 15-godišnjeg sina Ivana i 4-godišnjeg sina Nikolu; da su mrtva tijela pobacali u Koranu, te da su bacili u rijeku i njegovu kćerku Milku, koja je još bila živa, pa se spasila plivanjem. Naveli su i to da su ti isti srpski razbojnici ukrali 3000 dinara iz kuće Mravunca i da su ustaške vlasti povele svestranu istragu. Ali, u laži su kratke noge. Istina je izašla na svjetlo dana. Mlinara Josu Mravunca (Hrvata) i njegovu ženu, majku i dva sina ubili su zaista ustaški zločinci-koljači u njegovom mlinu na rijeci Korani. Nečuveni zločin dogodio se noću 5. maja 1941. godine. Ustaše su to učinile radi toga što taj ugledni seljak nije prihvatio ustašku politiku, te da bi odgovornost za umorstvo porodice Mravunac prebacili na Srbe i zločin iskoristili kao povod za hapšenje Srba po selima općine Veljun i Perjasica i za izvršenje zločina u Blagaju, 8. maja 1941. godine.

Istinu o zločinačkom ubistvu porodice Hrvata Mravunca i Srba iz Općine Veljun i Perjasica u Hrvatskom Blagaju objasnio je Ivan Šajfar,^[10] učitelj iz Blagaja, ustaški tabornik Općine Veljun. On je bio jedan od organizatora pokolja u Blagaju. Zarobio ga je odred „Cvijanović Brdo“, 5. avgusta 1941. godine, u školi u Cvijanović Brdu.

U Perjasici se tih dana nalazilo više oružnika nego što je nekad bilo žandara. Mobilizirali su još i 13 seljaka Hrvata iz perjasičkih sela tako da je u žandarmerijskoj stanici bilo 25 naoružanih ljudi. Srpske seljake zahvatio je strah i neizvjesnost. Naročito zbog toga što nisu znali kuda su ustaše odvele ljude iz polojskih sela i sela iz općine Veljun. Seljaci su izgubili svako povjerenje u građanske stranke i prvake općine. Nastalo je stanje velike neizvjesnosti. Strepili su od toga što će donijeti sljedeća noć ili sutrašnji dan. Zato su ljudi danju boravili na svojim njivama, najčešće po brežuljcima i grmovima, da ih oružnici, ustaše ili domobrani ne bi iznenadili i pohvatali. Više se nisu usudili da spavaju u svojim kućama. Nastavili su da se skrivaju po poljima i grmovima. To im je zagorčavalo život, pa su se dogovorili da se organiziraju u manje grupe i osmatraju kretanje oružnika kako ih ne bi ovi iznenadili i pohvatali.

Od proglašenja NDH do dana narodnog ustanka u Perjasici prošlo je četiri i po mjeseca. To su bili dani teške neizvjesnosti i strepnje. Kada se pročuo glas da se cijela Srbija digla na ustanak protiv okupatora, da se seljaci u Bosni bore protiv ustaša, oružnika i domobrana u NDH i da su seljaci oko Petrove gore oteli ustašama i oružnicima puške i pobili ih, pa se digli na ustanak, nastalo je neko olakšanje i vjera u budućnost.

Većina seljaka bila je spremna da krene u borbu protiv okupatora i njegovih slugu iako nisu još znali da je Komunistička partija Jugoslavije glavni organizator ustanka i vođenja borbe oko Petrove gore i u drugim krajevima Jugoslavije, kao ni to da i u Perjasici postoje dvije partijske ćelije, koje su se isto tako spremale da ih pozovu na oružani ustanak i borbu protiv okupatora i svih onih što su na strani okupatora.

Osnivanje i rad ćelija KPJ u Općini Perjasica

Milutin Košarić Čiko i Stanko Opačić Ćanica^[11] opisali su stvaranje i razvitak organizacija KPJ u kotaru Vojnić do 1941. godine, a ti njihovi zapisi zasnivaju se na konzultacijama, za Općinu Perjasicu, sa Ćanom Bogdanovićem iz Kestenka, pokojnim Milutinom Gaćešom iz Svojiča, pokojnim Jovom Lavrnjom iz Perjasice te pokojnim Mojsijom Opačićem Mojom iz Kuzme. Zapisi o djelatnosti KPJ do aprila 1941. godine na području Karlovca, Korduna, Like i Pokuplja objavljeni su u Zborniku 1 Historijskog arhiva Karlovac. Na strani 209, 210 i 221 tog Zbornika opisana je partijska ćelija u Perjasici i u selu Srednji Poloj ovako:

Partijska ćelija u Perjasici. U Perjasici je radio kao učitelj Ljubo Vujčić, rodom iz Veljuna, iz poznate komunističke porodice. Brat mu Radoš imao je veliki utjecaj ne samo u Veljunu, nego i daleko van njega, a obilato su ga pomagali Đuro Velimirović i iz susjednog sela Šljivnjaka Đuro Krajačić. Uz njegovu pomoć učitelj Ljubo, zajedno sa Jovom Lavrnjom, koji se vratio sa rada iz Francuske i postao najodaniji aktivista u širenju naprednih ideja, izvršili su pripreme za osnivanje ćelije u Perjasici i ona jeformirana u jesen 1939. godine. Na dan osnivanja imala je četiri člana i nekoliko kandidata, a u aprilu 1941. godine njen sastav je slijedeći:Ljubo Vujčić, učitelj, sekretar ćelije, prvoborac, strijeljan 1944. godine zbog neprijateljskog rada, Jovo Lavrnja, radnik, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, Mile Cimeša, seljak, prvoborac, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, Dušan Vranješ, seljak, poginuo 1941. godine, Mile Cimeša Fuštar, krojač, poginuo u NOR-u 1943. godine, Mile Karas, pekar, prvoborac, poginuo u NOR-u 1944. godine i Mile Šarac, seljak u pozadini. U ovoj ćeliji osjećala se pojava sektaštva. Je li na to utjecao njen socijalni sastav, nismo mogli utvrditi. Međutim, poznato je da sve do 1940. godine ova ćelija nije učlanila u kandidate nikoga, kao i da su rukovodstva KPH iz Karlovca i Veljuna djelovala u pravcu slamanja sektaških pojava poslije čega je u grupu kandidata za članove KPJ primljeno osam drugova. Da sektaške pojave nisu potpuno likvidirane potvrđuje činjenica da od kandidata do aprila 1941. godine ni jedan nije bio primljen u KPJ, pa čak im nije saopćeno ni to da su kandidati, iako se u tom smislu s njima radilo, a učlanjeni su u KPJ u izmjenjenim okolnostima u početku oružanog ustanka. Ustanovili smo da je ova ćelija do aprila 1941. godine imala sljedeće kandidate: Milutin Karas, trgovac, prvoborac, poginuo 1945. godine kao major NOV i načelnik Štaba 34. divizije, Milutin Gaćeša, seljak, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, Pero Grubješić, seljak, poginuo u NOR-u 1943. godine, Jovo Zirić, seljak, nesretnim slučajem poginuo 1947. godine, Nikola Gajić, seljak, poginuo 1942. godine, Branko Karas, mesarski pripravnik, prvoborac, Mile J. Opačić, seljak, prvoborac, poginuo kao kapetan NOV 1944. godine, Đuro Vuletić Škuljalo, seljak, iz Gornjeg Poloja, poginuo u NOR-u.

Partijska ćelija sela Srednji Poloj.U suradnji s Radošem i Ljubom Vujčićem ćeliju je osnovao tamošnji učitelj Milenko Ivanović 1939. godine. U prikupljanju podataka za ovu ćeliju imali smo dosta teškoća jer se njena djelatnost isprepletala s djelatnošću one u Perjasici, a i članovi su se međusobno mijenjali. Kako su oba sekretara poginula, to do kraja nisu raščišćeni odnosi ove dvije ćelije. U svojim sjećanjima Jovo Lavrnja ne pominje Ivanovića kao člana ćelije u Perjasici, a prisutnost Ivanovića na Okružnoj partijskoj konferenciji 1940. godine u Karlovcu u svojstvu delegata trebalo bi da bude pouzdan dokaz da je on u Srednjem Poloju imao samostalnu partijsku ćeliju. Inače i članovi KPJ iz Poloja pouzdano tvrde da je njihovu ćeliju osnovao Ivanović, i da je bio vrlo aktivan i temeljit u radu. Prema onome što se moglo s najviše sigurnosti zaključiti, sastav ćelije izgledao je ovako: Milenko Ivanović, učitelj, sekretar ćelije, ubijen od ustaša 1941. godine, Todor Ćika, seljak, ubijen od ustaša u Blagaju 8. maja 1941. godine, Mojsije Paić, seljak, učesnik oktobarske revolucije, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine i Mojo Opačić, seljak, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine. Kao kandidati za članove KPJ preživjeli pominju: Nikolu Vuletića, Nikolu Paića, Milica Vuletića, Pavla Mišljenovića, Miču Pavića – sve seljaci. U ovome selu djelovanje ogranka Seljačkog kola bilo je vrlo razvijeno. Dolazili su mnogi aktivisti iz Središnje uprave Seljačkog kola iz Zagreba, među kojima većinom komunisti i držali predavanja u selu. S njima ili samostalno dolazili su u selo i predstavnici Doma narodnog zdravlja iz Zagreba, u kome su radili dr Pajo Gregorić, dr Drago Hloupek i drugi, koji su u ove krajeve slali aktiviste s kino projektorima da prikazuju filmove iz zdravstvenog i općeg obrazovanja naroda. Te veze je održavao učitelj Ivanović. Posjeta studenata iz Zagreba ovom selu bilo je više i bili su vrlo aktivni u držanju predavanja koja su uvijek bila masovno posjećena. Međutim, kulturno-umjetnička i prosvjetna djelatnost ogranka Seljačkog kola bila je znatno skromnija.

U političkoj borbi ćelija je uspješno organizirala otpor nasilnoj naplati poreza od sirotinje. Iz niza takvih akcija ovdje navodimo primjer sukoba seljaka s tamošnjim svećenikom Milom Peuračom, inače istaknutim pristalicom JRZ. Seljaci, pod utjecajem komunista, otkazali su ubiranje taksa popu povodom krštenja i vjenčanja. Kako je pop na to odgovorio drskošću, seljaci su se skupili, zatvorili crkvu i odstranili popa. Za organe vlasti je to bio opasan signal, pa su oštro reagirali. Kotarsko načelstvo u Vojniću pozvalo je veliki broj ljudi na odgovornost. U odbrani seljaka u tom, za organe vlasti, čuvenom skandalu, istakao se seoski pjesnik Đuro Vuletić Škuljalo. Po njegovom nagovoru došlo je dosta seljaka u Vojnić kao svjedoci, a bili su preobučeni u pocijepana odijela da bi bili uvjerljiviji u tvrdnji zašto ne mogu platiti takse. Na pitanje kotarskog načelnika zašto su nasjeli bezbožnim komunistima i spriječili svećenika da vrši službu božju, optuženi su se čudili, krstili i pretvarali se u najpobožnije kršćane, odgovarali da nikad nisu ni čuli ništa o komunistima niti da toga kod njih može biti. Međutim, seljaci nisu zaboravili da u koru optuže popa za pretjerano ubiranje dažbina. Našlo se nekoliko seljaka koji su čak citirali neke pasuse iz Svetog pisma u kojima Isus govori o pomaganju sirotinje, tvrdeći da je crkva narodna, a ne popova, i ako pop griješi da je oni moraju i od njega braniti.Nemoćni da izađu na kraj s velikim brojem pozvanih seljaka na odgovornost, i načelnik i pop bili su prisiljeni da obustave istražni postupak. Ovo je djelovalo i na popa da se u svojim zahtjevima sve više povlačio.

Članovi i kandidati partijske ćelije Perjasica pristupili su u odred „Perjasica“ na dan narodnog ustanka u Perjasici, 31. avgusta 1941. godine. Nisu pristupila samo dvojica – Nikola Đure Gajić, seljak iz Perjasice i Đuro Vuletić Škuljalo, predsjednik općine do proglašenja NDH. Umjesto Nikole Gajića, tog dana u odred je stupio njegov sin Milan, star 18 godina. Iz te partijske organizacije formiralo se i rukovodstvo odreda „Perjasica“. Za komandanta je izabran Milutin Karas, trgovac iz sela Štirkovca, a za politkomesara Ljubo Vujčić, učitelj, do tada sekretar partijske organizacije u Perjasici. Partijska organizacija Perjasica postala je preko noći partijska organizacija partizanskog odreda „Perjasica“.Partijska organizacija Srednji Poloj reorganizirana je u jesen 1941. godine u partijsku ćeliju selo Kuzma. Reorganizaciju je izvršio pokojni Jovo Lavrnja, jedan od rukovodilaca partizanskog odreda „Perjasica“.

Partijska ćelija Kuzma. Ovu partijsku ćeliju, u oktobru 1941. godine, sačinjavali su: Mojsija Opačić Mojo, seljak iz Kuzme, sekretar ćelije, Milutin Vuletić, seljak iz Kuzme, Mile Lovrić, seljak iz Kuzme, Milovan Opačić, seljak iz Kuzme, Milutin Čika (stariji), seljak iz Kuzme, Jovo Nikšić Brko, seljak iz Klanca, Nikola Dereta, seljak iz Bukovice i Mileva Leca Čika, seljanka iz Klanca.

Partijska ćelija Kestenak. Ova partijska ćelija osnovana je u oktobru 1941. godine. Sačinjavali su je: Jovo Gige Grubješić, Nikola Vukobrat, šuster (postolar) iz Ponorca, Nikola Mijaković, seljak iz Ponorca, Mićko Milić Mijaković, seljak iz Ponorca, a od 1942. godine bili su članovi ćelije i Mišan Milovan Grubješić, seljak iz Kestenka, Pavao Grubješić Pajkan, seljak iz Kestenka, i Dragić Grubješić, seljak iz Ponorca.

Partijska ćelija u selu Mrežnica. Partijsku ćeliju u selu Mrežnici osnovao je 15. 10. 1941. godine pokojni Jovo Lavrnja iz partizanskog odreda „Perjasica“. Formirana je u kući pokojnog Rade Vranješa u selu Mrežnici. Partijsku ćeliju su sačinjavali: Pero Vranješ, seljak iz Mrežnice, sekretar, Đuro Vranješ, seljak iz Mrežnice i Milutin Jovana Paić, seljak iz Male Kose.

Partijska ćelija sela Orijevac. Ova partijska ćelija osnovana je u oktobru 1941. godine. Sačinjavali su je: Mišo Putniković Mikić, kovač, sekretar ćelije, Cvijan Cvijo Sudar, seljak, Dragić Držajić Cvoka, seljak i Mile Držajić Nikolin, seljak – svi iz Orijevca.

Partijska ćelija Koransko Selo.Ova partijska ćelija osnovana je početkom avgusta 1941. godine u sastavu: Mile Opačić Dugoja, financ, sekretar ćelije,[12] iz Zinajevca, Milivoj Uča Mišljenčević seljak iz Zinajevca, Mirko Marinković, bivši policajac, iz Koranskog Sela, Milutin Karas, seljak iz Koranske Strane, primljen u članstvo Partije 10. 10. 1941. godine, kasnije jedan od sekretara KK KPH Veljun.

Partijska ćelija sela Točak. Ovu partijsku ćeliju organizirao je koncem oktobra 1941. pokojni Milutin Karas, komandant partizanskog odreda „Perjasica“. U ćeliju su ušli: Dušan Paić, seljak iz Točka, Jovo Lavrnja, radnik, partizan, iz Perjasice, Milutin Gaćeša, seljak, partizan, iz Svojiča, Milić Ćika, seljak iz Svojiča. Za sekretara partijske ćelije bio je izabran Dušan Paić.[13]

Partijska ćelija partizanskog odreda „Poloj“.Ovu partijsku ćeliju formirali su Slavko Markon, Milutin Karas, komandant, i Izidor Štrok Mrkić, politkomesar partizanskog odreda „Perjasica“, 20. oktobra 1941. godine. Tu partijsku ćeliju su sačinjavali: Slavko Markon, radnik iz Zagreba, sekretar ćelije i politkomesar partizanskog odreda „Poloj“, Nikola Šeketa, radnik, partizan iz Duge Rese, i Tone Antuna Grdešić, partizan drvodjelski radnik iz Karlovca. Nekoliko dana nakon formiranja partijske ćelije (26. 11. 1941. godine) Polojski partizanski odred išao je u akciju sa jednom grupom boraca, koju je predvodio komandir Bolić Ležajić Mišan. Tom prilikom naišli su na ustašku zasjedu u Novom Selu kod Poloja. U borbi su poginuli: komandir Polojskog odreda Bolić Ležajić Mišan, Božo Milinković, partizan (vodnik) iz Štirkovca, Mile Vukmirović Bjeleš, partizan iz Kuzme i Rade Gaje Marinković, partizan iz Koranskog Sela. Teško je ranjen Antun Pučko, partizan, radnik iz Duge Rese, koji je izvršio samoubistvo da ne bi živ pao u ruke neprijatelju, a zarobljen je Cvijan Bjelopetrović, partizan iz Gornjeg Poloja. Njega su ustaše odveli najprije u Primišlje, odakle je otpremljen u logor Jasenovac gdje je i ubijen. Partijska ćelija partizanskog odreda „Poloj“ zaključila[14] je da se na sljedećem partizanskom sastanku primi u članstvo Partije nekoliko boraca koji su to svojim radom i ponašanjem zasluživali. Partijski zaključak se nije mogao primijeniti na poginule drugove.

Početkom 1942. godine u selima općine Perjasica djelovala je 21 partijska ćelija[15] sa 80 članova Partije. Prema ocjeni Kotarskog komiteta KPH Veljun, od 19. 4. 1942. godine, u Općini Perjasica bila je najbolja politička situacija i najbolje raspoloženje naroda za borbu. Međutim, neprijateljska ofanziva što je izvedena u proljeće 1942. godine mnogo je utjecala na držanje Perjasičana, naročito onih koji su za vrijeme ofanzive odvedeni u selo Brijest, a potom pušteni svojim kućama od nadporučnika Motike.

Kotarski komitet KPH Veljun rasformirao je 7. 6. 1942. godine sve partijske ćelije u Općini Perjasica, a potom je formirao pet partijskih odjeljenja[16] čiji je rad objedinio općinskom partijskom ćelijom Perjasica. Sekretar te ćelije bio je Petar Vranješ,[17] član Kotarskog komiteta KPH Veljun. U tih pet odjeljenja bila su 24 partijca.

Komitet je donio odluku o rasformiranju partijskih ćelija i formiranju partijskih odjeljenja u jednu općinsku ćeliju (sa 24 partijca) najviše zbog toga što se prilikom osnivanja partijskih ćelija po selima nije vodilo dovoljno računa tko može, a tko ne može biti član Partije u to vrijeme. U tome je najviše griješio Jovo Lavrnja koji je primio u članstvo Partije i neke ljude koji sa Partijom nisu imali nikakve veze. O tome je govorio Milutin Karas,[18] komandant partizanskog bataljona u Perjasici i član KK KPH Veljun, na sastanku Kotarskog komiteta u prvoj polovini februara 1942. godine. Karas je iznio i primjer partijske ćelije u Kuzmi, koja je imala 7 članova. On je s njome održavao sastanak u selu Klancu. Na sastanak su došla trojica od sedam članova. Među onom četvoricom koji nisu došli na sastanak, trojica su bila poznati kradljivci. Svoje ocjene o nekim partijskim ćelijama u selima Perjasica iznio je i drug Mile Velimirović, sekretar KK KPH Veljun, koji je bio na sastanku tih partijskih ćelija i konstatirao da su pojedinci primljeni u partijsko članstvo pogrešno i da treba u partijskim ćelijama izvršiti čišćenje onih koji nemaju veze sa Partijom. Ocjenjujući takve propuste KK KPH Veljun donio je odluku o isključenju iz članstva Partije Jove Lavrnje, radi pogrešnog odabiranja pojedinaca u osnivanju partijskih ćelija.

Raspored ćelijskih odjeljenja općinske ćelije Perjasica[19] bio je ovakav: općinska ćelija Perjasica – sekretar Petar Vranješ, I ćelijsko odjeljenje – sekretar Mojo Opačić, II ćelijsko odjeljenje – sekretar Ignjatije Putniković, III ćelijsko odjeljenje – sekretar Milutin Karas,^[20]IV ćelijsko odjeljenje – sekretar Nikola Vukobrat i V ćelijsko odjeljenje – sekretar Dušan Paić.

Općinskom ćelijom Perjasica rukovodio je sekretarijat kojeg su sačinjavali sekretari odjeljenja i sekretar općinske ćelije. U ratnim uvjetima bio je to u stvari Općinski komitet KPH Perjasica. Kotarski komitet KPH Veljun tom velikom reorganizacijom nije ništa mijenjao partijsku organizaciju u partizanskom bataljonu kojim je komandovao Milutin Karas.

Nakon reorganizacije općinska ćelija Perjasica počela je u proljeće 1942. godine sve iznova. Sa 24 člana Partije krenula je u borbu za ostvarivanje programa Partije, za bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda, za izgradnju i učvršćenje narodnooslobodilačkih odbora, za jačanje Antifašističkog fronta žena i omladine u organizaciji Saveza mlade generacije i SKOJ-a, pod parolom: „Sve za partizane – svi u partizane!“

Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i

socijalističke izgradnje, Karlovac 1986, str. 717‒738

---

^[1] Kordun je naziv za geografsko područje što se prostire između rijeka: Gline, Kupe i Mrežnice. Naziv potječe od francuske riječi cordon kojom se označavao niz utvrđenih objekata što su izgrađeni nakon 15. vijeka na graničnom obrambenom pojasu u Hrvatskoj za zaštitu od najezde Turaka, preko Bosne i Hercegovine, u sjeverozapadne krajeve i zemlje tadašnje Habzburške monarhije — od 1867. Austro-Ugarske monarhije — Kranjsku, Štajersku, Korušku (Slovenija), te Istru i dalje prema Italiji. Zbog toga je prostor Korduna uzet u sastav Vojne krajine i organiziran za obranu od Turaka.

^[2] Manojlo Grbić: Karlovačko vladičanstvo.

^[3] Podatak o doseljavanju Srba u Perjasicu uzet je iz knjige Manojla Grbića „Karlovačko vladičanstvo“, Karlovac 1893. godine, knjiga 3, str. 278.

^[4] Podaci o popisu stanovništva uzeti su iz knjige „Naselja i stanovništva SR Hrvatske 1857. do 1971.“ dra Mirka Korenčića, Zagreb 1979. godine, a za 1981. godinu u Republičkom zavodu za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu.

^[5] Prema Zakonu o uređenju seoskih općina i trgovišta („Narodne novine“, SaborHrvatske, br. 278 od 6. 12. 1870. godine).

^[6] Milenko Ivanović bio je učitelj u Poloju od 1932. do 1935. godine. Već tada bio je član KPJ. Ubijen je od ustaša 1941. godine.

^[7] Mile Martinović bio je učitelj u Perjasici od 1932. do 1934. godine. Za vrijeme NOB-a bio je prvi politkomesar IV kordunaške brigade, a nesretnim slučajem poginuo je kao predsjednik Okružnog NOO-a Korduna 1944. godine u svojoj rodnoj Krstinji.

^[8] Đuro Vuletić Škuljalo napisao je nekoliko pjesama. Pjesma o oktobarskoj revolucijiobjavljena je u Zborniku 1, HAK, 1969. godine, na str. 218. i 219. Ustaška vlast oduzela mu je u aprilu 1941. godine pravo da vrši dužnost predsjednika općine. Ubili su ga talijanski vojnici 17. 10. 1942. godine kao odbornika Kotarskog NOO-a u njegovom rodnom Gornjem Poloju u 46. godini života.

^[9] Pepić Štefanac zbog suradnje sa okupatorom 1943/1944. godine osuđen je od vojno-partizanskog suda 1944. godine i strijeljan.

^[10] Podaci o Ivanu Šajfaru, ustaškom zločincu, uzeti su iz knjige „VIII kordunaška divizija“, str. 112. i 113.

^[11] Navodi Košarica i Opačića odgovaraju kasnijim istraživanjima.

[12]Mile Opačić Dugoja bio je sekretar partijske organizacije u Koranskom Selu do30. avgusta 1941. godine, kada je stupio u partizanski odred „Perjasica“, a poslije njega je sekretar postao Milivoj Uča Mišljenčević, koji se pasivizirao u jesen 1941. godine pa je Mirko Marinković tada izabran za sekretara partijske ćelije.

[13]Partijska ćelija Točak, pored općih partijskih zadataka, imala je i specijalni zadatak: da se u strogoj ilegalnosti brine o izgradnji vojnih zemunica za potrebe partizanskog odreda „Perjasica“, u šumi Perjasička kosa. Iz tih razloga sastav partijske ćelije bio je od ljudi iz tri sela od kojih su dvojica bili operativni borci partizanskog odreda „Perjasica“.

[14]Zaključak partijske ćelije partizanskog odreda „Poloj“ nalazi se u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dokument KP 186/21. Slavko Markon, bivši komesar partizanskog odreda „Poloj“, izjavio je 21. 2. 1984. u Zagrebu da je polojski odred 27. 11. 1941. godine reorganiziran u partizanski vod partizanskog odreda „Perjasica“.

[15]AIHRPH KP-187/195.

[16]AIHRPH, KP 187/195. Izvještaj KK KPH Veljun od 7. 6. 1942. godine, upućen Okružnom komitetu KPH Karlovac, o raspuštanju svih partijskih ćelija u Perjasici i formiranju pet partijskih odjeljenja objedinjenih u jednu općinsku ćeliju.

[17]Vranješ Petar isto je što i Vranješ Pero.

[18]AIHRPH, KP 187/112.

[19]Originalni dokumenat KK KPH Veljun (br. 163 od 12. 4. 1942.) o formiranju ćelijskih odjeljenja općinske ćelije Perjasica predao sam na trajno čuvanje Historijskom arhivu u Karlovcu nakon ličnog čuvanja 42 godine.

^[20] Milutin Karas, sekretar III ćelijskog odjeljenja je iz Koranske Strane; kasniji sekretar KK KPH Veljun.

PODELITE OVAJ TEKST NA: