detalj slike: Konji vrani, Medić Zoran, ulje na platnu

 ZAVIČAJNA ZEMLjA

Kako je sladak, i neponovljiv

miris zemlje zavičajne,

kad ti se u srce,

u grlo popne

ona bolna nježnost,

od koje bi u isti mah

i plakao, i bivao

srećan.

Dođe ti na trenutak da stojiš

i samo ćutiš,

dirnut i žalostan u isti čas,

osluškujući nijemu tišinu,

jer iza nje više ništa nema,

i to dobro znaš.

Otišli su odavno

i brat i sestra,

i prijatelji zavičajni,

otišli su i svi tvoji zvonki smijesi

koji su se stapali sa zvukom

crkvenog zvona,

 i toplih zavičajnih kiša.

Otišla je sa njima i sva bezbrižnost života,

i svi snovi,

koje si sanjao priljubljenog nosa

 uz prozorsko staklo,

neobjašnjivo srećan.

I danas, dok stojiš

na proplanku,

onom istom zavičajnom,

a opet tako drugačijem,

pitaš se, da li te to tuge zovu,

ili bi opet samo kao nekada,

da pomiluješ  sijedu majčinu kosu,

i stegneš njene uzdrhtale dlane?

Pitaš se, a ne znaš

da te zavičaj već nježno sebi zove,

 i da će tuge tvoje ozdraviti

 kad osjetiš slatku mekotu trave,

i ponovni miris uzavrelog mlijeka.

Jer to je tvoj dom!

Tu se ponovo sebi vraćaš

i liječiš svoju izranjavanu dušu,

od ljudi, koji su drugačiji

od ovih,

koje si ostavio na zemlji

tvojoj zavičajnoj!

   MALE PROSJAČKE RUČICE

Sanjala sam onog dječaka od juče,

što prosio je na putu

ručice ispružene.

Izgledalo je, kao da se smiješi

garavo i umazano lice

bosonogog dječaka,

čekajući da zvekne novčić

kojim će kupiti topli hljeb

i trenutak zadovoljstva.

Prišao mi je tiho i oprezno,

nijemo gledajući svoj mali

dlan

na kome se ipsružila

sva dječija tuga,

 i uzdah ,

otkinut iz srca

u stid pretvoren.

Nisam imala novčić

da mu dam.

Pomilovala sam njegovu kosu

malenu i toplu.

Tada je upravio pogled na mene

i kleknuo.

Krupna kao komad stijene

suza kliznu niz lice

garavog dječaka.

Namjesto novčića ,

dugo je stiskao

dah ljubavi,

plašeći se

da mali

dječiji dlan

otvori!

ROĐENjE

Riječi se rasule ko prosuti klikeri

niz strmu kaldrmu grada.

Jecaju koraci nespokojnih

i nesrećnih  usamljenika

lica dobrote.

Jutros, pod maskama ljudskog,

zloba izviruje sa iskeženim zubima

ko mator pas.

Ostavljen na klupi članak

"Ubijena,pretučena i zgažena

Istina

smrvljena i nepotrebna,

nepoželjna i protjerana,

jer opominje savjest

o licu i naličju mase".

Uprkos tišini,

jato vrabaca

uznosi himnu

Tvorcu

dok Sunce na istoku

cijepa oblak

i obasjava raspolućena srca

zlih,

kao dama sa finim manirima

koja postidi prostaka.

U masi se izdvaja prosjak

sa licem djeteta,

koji više nudi od onih

koji mnogo imaju.

Uniženi i prognani nikog ne mrze,

pa ipak se smatraju

opasnim.

Gospoda nude slatku riječ

koja uprkos tome

prostački zvuči.

Tek njihovom igrom se opijaju

duhovi tame

bez sluha za umjetnost

Života.

Rađa se nada i vjera u

Ljubav.

U mekoti draperije

najfinijeg pliša

i ples opojnog zvuka frule,

čuje se plač novorođenog

Čeda.

Klepet anđeoskih krila

širi blaženstvo i nježnost,

Majka je jutro i to sivilo grada

obojila čarobnom bojom.

Na svijet je donijela

BOGOLIKOG ČOVJEKA!

 REKVIJEM ZA  VRANCE 

MJESEC PRAH  SIPA PO POLjU

I VUČE GA, KO VEO, TEK VJENČANE MLADE,

HITAJUĆ GRIMIZNOM, MRŠAVOM KONjU.

PROVLAČI SE ŽURNO DO RASPUKLE ŠTALE.

VEČERAS JE VAŽNO DA BUDE NA VRIJEME

I SPUSTI PRSTE NA NjEGOVA PLEĆA

NIKAD  KO NOĆAS NE BEŠE MU BREME

ŽUREĆI VRANCU, ŠTO U ŠTALI JECA.

MALAKSALA DUŠA , MRŠAVE SAPI

JEDVA  NA NOGAMA NjEGOVIM STOJI

   VRANČE MOJ, O KAKO TE ŽALIM

    SREBRNI  MJESEC   MUKLO ZAVAPI .   

A VRANAC, ŠTO NEKAD SNAŽAN BJEŠE

PLAČE KO NEKO SIROTO  DIJETE

RIĐU GRIVU U OČAJANjU TRESE

OČI MU PUNE GOLEME SJETE.

VRATIVŠI SE  SA   ORANjA I BRAZDE

  ČITAV DAN UZ  MALO VODE I TRAVE

UZMIČUĆ  BIČU NjEGOVOG GAZDE

SUMORNIH MISLI, UMORNE GLAVE.

U  ŠTALI MU NEMA  NjEGOVE DRAGE

JUTROS GA BOLNA POGLEDOM PRATI

"PROKLETE MRCINE,PROKLETE RAGE"

GAZDA SE OHOLO JADATI POČE.

ZAŠTO  VAS HRANIM LENČUGE BIJEDNE,

 KAKO MI VRAĆATE DOBROTU MOJU?

KLjUSINE NAZADNE, MATORE, STARE,

POKAZAĆU VAM, SVU SNAGU SVOJU.

UDARA  BIČEM, NE ZNA STATI

DOK  VRANAC GLASNO  UZ BOLI RŽE

  POGLEDOM TRAŽEĆ DRAGANU SVOJU

KOJA SE UZ NAPOR JEDVA DIŽE.

 PRIĐE  DO NjEGA  DRHTEĆI TIJELOM

NjUŠKOM MU POLjUBAC  DADE VREO

NIZ DLAKU  JOJ ,NEKAD SNjEŽNO BIJELOJ

ZELEN   GNOJ CURITI POČE.

SRUŠI SE  PRED  VRANCA, POGLEDA MILA

SANjAJUĆ  ŽUDNO LIVADE SOČNE

JAUKNU VRANAC ,KO ČOVJEK BUČNO

SUZE GA GUŠE ,DUŠI JE  MUČNO.

VEČERAS MU DRAGU ODNOSE NEGDE

NEKOLIKO ZLOKOBNIH LjUDI

DOK SLUŠA TUŽNE, NEBESNE AKORDE

BOL MU PROBODE GRUDI.

PADE NA ZEMLjU  KLjUSINA GLADNA

NE MOGAVŠI ODAGNATI TUGU

OČI MU UMORNO USNIŠE SREĆU

NOGU UZ NOGU, UZ SVOJU DRUGU.

TAMO ĆE NEGDJE NA NEBESKOJ NjIVI

MIRISNU TRAVU SOČNO JESTI

NEMA GLADI, NI BIČA, NI KAZNE

TUGE, BOLA NI  BOLESTI TEŠKE.

MJESEC SREBRNE KAPI  SIPA

POZIVA ZVIJEZDE NA POSLEDNjI PUT

VEČERAS  NA NEBU GALOPOM JURE

GRIMIZNI VRANAC I  AT ISPREGNUT.

ĆUTITE MALO VI OHOLI LjUDI

ZLOG SRCA, HLADNE, OPAKE ĆUDI

VEČERAS MJESEC, ZVJEZDE I NEBO

REKVIJEM ZA  VRANCE, SLUŽI..

(Pjesma napisana po uzoru na pjesmu " Dolap" - Milana Rakića)

PROĆI ĆE

Pukle noćas one dobro ušuškane suze

raspolovile se,ko zrele šljive u voćnjaku

pa zatreperi želja ko lepet krila galeba

koji krikom razbija tišinu napetog mora,

i pred oluju, uznemorenog.

Ogledaju se misli,ko mjesec nad vodom,

i poželim tako da razdijelimo one naše tajne

zapletene u nježnom djevojačkom srcu,

dok Sunce skida ruho pred počinak,

ah,poželim te samo

i prizivam tvoje  riječi koje si utisnuo

u moju kosu

"Srno moja i lane moje".

Čuješ li opet onaj stari bluz

što stiže iz usamljene ulice okupane svjetlošću vremešnih fenjera?

Obgrli me poput jutra,

 i otkloni ovaj strah u meni

da ću te izgubiti u ovoj gluvoj noći

Kad sve utihne i kad nova zora noć raskroji

po šavovima,

reci mi

hoćemo li je skupa krpiti i spajati

pod istim ovim pokrivačem mirisne lipe,

obavijeni bršljanom i ladoležom?

Bojim se da ćeš se išunjati ako zaspem

i zato te čvrsto stežem i gledam

tvoj ljupki osmijeh,

dok pjevušiš o leptiru koji je sletio

na bijeli jorgovan i čekajući svoju draganu

zauvijek usnio vječnu ljubav

koja ne prolazi tek tako.

Ko je od nas taj leprip noćas

Ti ili ja

ili smo oboje zauvijek usnili tu vječnu ljubav

koja je otišla sa onom noći

i notama starog bluza

koje su padale sa udaljenih

oblačića?

Proći će...

Коњи врани, уље на платну - Медић Зоран

PODELITE OVAJ TEKST NA: