detalj slike: KRK Art dizajn

Knjiga PERJASICA MALA DRŽAVICA - Rade Pavić, istoriografija i monografija Perjasice, u ovom prilogu donosimo treći nastavak poglavlja Perjasica u drugom svjetskom ratu. Svakog četvrtka slijedi novi nastavak dok ne završimo sa kompletnim sadržajem. 

PARTIZANSKI ODRED „PERJASICA“

I NjEGOVE AKCIJE 1941. GODINE

 Slavko Markon

Poslije diverzije na automatsku telefonsku centralu u Glavnoj pošti u Zagrebu (14. 9. 1941) u kojoj sam učestvovao, moja se grupa po partijskom zadatku prebacila u Petrovu goru, u partizane. Već 16. rujna našli smo se u logoru partizanskog odreda „Debela kosa“, iznad sela Džodani. Kad se završilo savjetovanje komandanata i partizanskih rejona Banije i Korduna, koje se tu u blizini upravo održavalo, dobio sam raspored (približno 22. rujna) u partizanski odred „Perjasica“. On je formiran nakon oslobođenja Perjasice Gornje 31. kolovoza odnosno nakon razoružavanja oružnika u tom selu. Već sutradan sam se uz pomoć vodiča našao u tom odredu koji je u ono vrijeme brojao 25–30 boraca.

Komandir odreda bio je Milutin Karas, a komesar Ljubo Vujičić, učitelj iz Perjasice. Od članova Partije tu sam, osim Karasa i Vujičića, zatekao još starog Jovu Lavrnju, Miladina i Milu Cimešu, Milu Vranješa i još nekolicinu drugova. Malo kasnije u odred je raspoređen španski borac Izidor Štrok, zvani Mrkić, i to u listopadu, a odmah za njim došao je još jedan „Španac“ – Adolf Štajnberger (ilegalno ime: Drago Domjanić). Štrok je odmah zamijenio Vujičića na dužnosti komesara, jer je ovaj bio nešto neodlučan i nedosljedan u provođenju partijske linije.

Moj dolazak u odred i perjasički kraj – Hrvat i onaj koji je dizao u Zagrebu u zrak telefonsku centralu – izazvao je pravu senzaciju. Dolazio je narod da me vidi. Jedni su se radovali, a bilo je i onih koji su me gledali sa podozrenjem. Međutim, to je trajalo samo do prve borbe. A onda su sve rezerve prema meni nestale. Postao sam za njih „Zagrepčanin Slavo“. Inače, stanje u odredu bilo je izvanredno. Vladao je veliki polet i volja za borbu. Narod je konačno našao rješenje svog opstanka putem oružane borbe.

Obzirom da na perjasičkom terenu, tj. između rijeka Korane i Mrežnice, od hrvatskih sela Brest i Siča do Primišlja, nije bilo neprijateljskih posada, niti se cestom Karlovac–Primišlje–Slunj odvijao bilo kakav promet, naš je odred odlučio da njegovi objekti napada budu željeznička pruga Zagreb–Karlovac–Rijeka i željezničke stanice sa vojnim posadama koje su se nalazile s druge strane Mrežnice.

Prva samostalna akcija, koju smo isplanirali, bila je napad na domobrane u željezničkoj stanici Donje Dubrave. U akciju smo pošli iz sela Točak. Izbjegli smo selo Sudare i sišli k Mrežnici, niz Kolbčajsko brdo, do jednog mlina gdje nas je mlinar svojim čamcem po grupama prebacio na drugu obalu. Koliko se sjećam, već je bio sumrak kad se i zadnja grupa našla na drugoj obali.

Izgarali smo svi do jednog od želje da se u borbi sukobimo s neprijateljem, da ga razoružamo i pokažemo mu da je boraca protiv fašizma i za slobodu sve više i više.

Kroz šumu Mašnik približavali smo se seoskim putem Donjim Dubravama. Tada se odvojila desetina, sa Karasom i Štrokom, koja je trebala s juga napasti stanicu. Dok smo se približavali kućama, osjetili su nas seoski psi koji su noćnu tišinu ispunili svojim lavežom. Pomislio sam da od iznenađenja neće biti ništa. Domobrani će nas spremno dočekati. Poslao sam naprijed desetinu koja je trebala blokirati domobrane sa zapadne strane, da nam ne bi slučajno pobjegli kroz vrata, ostao sam sa desetinom koja je dobila zadatak da napada sa sjevera. Desetak minuta poslije toga krenuli smo i mi. Neopaženo smo prišli stanici jer smo imali dobar zaklon iza visoko složenih cjepanica. Međutim, iza tih drva bio je stanični zahod i stražarsko mjesto, pa nas je domobran na straži ipak primijetio i počeo pucati. Tražili smo da se preda, ali on je pomahnitalo pucao i dalje.

Odredio sam Radu Velimirovića Kosterca da pretrči do zida obližnjeg bunara i odatle savlada tog domobrana. Tu su se njih dvojica varakali, izmijenivši po 5–6 metaka jedan prema drugom, dok konačno Rade nije prvi pogodio. U međuvremenu Karasova desetina pucala je po prozorima stanične zgrade i pozivala domobrane na predaju. Nekako istovremeno kad je bio likvidiran stražar na našoj strani, potrčale su obje desetine prema staničnoj zgradi. Neko od boraca je provalio vrata. Borci su uletjeli u zgradu i domobrani su se počeli predavati. Izlazili su iz zgrade, predavali oružje. Odmah smo ih postrojavali pred zgradom. Naredili smo im da skinu vojnu uniformu i da se izuju. Borci su pokupili odjeću i obuću. Onako postrojenim, bosim, u košuljama i gaćama održao sam govor.

Rekao sam im otprilike da se ne boje, jer smo mi narodna vojska – partizani, koji se bore protiv okupatora, ustaša i svih onih koji im pomažu, da smo mi dio snaga koje se sa Crvenom armijom bore protiv fašizma, da mi ne spadamo ni u kakve komunističko-četničke bande, kako nas ustaše i okupatori nazivaju, da se u našim redovima pored Srba nalaze i Hrvati, kao što sam ja, da sam dizao u Zagrebu telefonsku centralu u zrak, da se oni protiv nas ne treba da bore, jer onaj koji bude na nas pucao, proći će kao njihov drug koji sad leži mrtav. Pokazao sam prstom u pravcu domobrana na zemlji i svi su u tom pravcu okrenuli glavu.

Pozvao sam one koji hoće da nam se priključe da to učine. Nije se javio nitko.

Za sve vrijeme dok sam govorio, u stanici je zvonio telefon. Kad sam završio s govorom, rekao sam jednom borcu da telefon razbije što je on i učinio. Zatim smo se počeli povlačiti istim onim putem kojim smo i došli. U zoru smo se rasporedili na spavanje i odmor po kućama (mislim da je to bilo u selu Sudari, ili Svojič).

Bili smo ponosni i ispunjeni radošću što smo uspješno izvršili prvu ratnu akciju. Zarobili smo 23 karabina, oko 1000 puščanih metaka, 15 ručnih bombi i domobransku odjeću i obuću. Za naš mali odred bio je to solidan ratni plijen. U to vrijeme još je većina boraca imala civilno oružje i gotovo svi su još bili u civilnim odijelima.

Malo je tko od boraca uspio zaspati jer se komentiralo o detaljima borbe. A skupilo se i podosta naroda koji je htio čuti što se i kako zbilo. Već oko 10 sati dotrčali su neki seljaci iz obližnjeg sela i javili da prema nama dolazi neka vojska. Odmah smo odlučili da ne prihvatimo borbu kod sela, već da se povučemo na rub šume Tavanac i da tu, što je za nas bilo povoljnije, prihvatimo borbu. Nismo dugo čekali. Ugledali smo streljački stroj kako se približava upravo našem položaju. Počelo je obostrano puškaranje.

Streljački stroj se zaustavio i domobrani su zalegli. Svi njihovi pokušaji da frontalnim napadom nešto naprave nisu dali rezultate. Pokušali su zatim da nam svojim desnim krilom zađu za leđa. Ali mi smo i taj njihov manevar osujetili. Nastavljeno je obostrano puškaranje bez ikakvih pokreta i s jedne i s druge strane. Ni mi se nismo usudili preći na juriš, jer smo bili brojno daleko slabiji, a očekivali smo i to da će se oni pred noć morati sami povući.

Sredinom popodneva, sa našeg uzvišenog položaja, primijetili smo da se prema nama i lijevom krilu neprijatelja brzo približava, kao u streljačkom stroju – u bijelim dugim gaćama i košuljama – oko stotinu seljaka-roguljaša. Kako smo kasnije saznali, bili su to seljaci iz Koranskog Sela i Koranske Strane. Kada su se već dovoljno približili nama i neprijatelju, mi smo se spontano digli iza svojih zaklona i uz poklik „Hura! Juriš!“ krenuli u zajednički juriš na domobrane. Oni su nam okrenuli leđa i počeli bježati. Podno brijega, na našem desnom krilu, sa grupicom boraca naletio sam na jednog ranjenog domobrana sa puškomitraljezom, „češkom zbrojovkom“ i punim rancem metaka. Naišao sam baš u trenutku kad su dvojica roguljaša podigla rogulje da ga ubiju. Viknuo sam: „Ne, ne ubijajte ga!“. Zaustavili su se.

Objasnio sam im da mi domobrane, koji se nama predaju, ne ubijamo. Domobran je ležao na zemlji, ranjen u nožni but. Molio je da mu poštedimo život jer da na nas nije ni pucao, što možemo i sami vidjeti budući je sva municija od puškomitraljeza pored njega. I, zbilja, tako je i bilo. Puškomitraljezu je oštećeno ležište metka. Objasnio sam okupljenim roguljašima i borcima da moramo praviti razliku između domobrana i ustaša. Poslušali su me.

Dao sam najbližem borcu da ponese puškomitraljez, a drugom ranac sa mecima, pa smo nastavili trčati za domobranima koji su ubrzo nestali sa vidika. Ispred prvog hrvatskog sela, Mateškog Sela, odlučili smo da prekinemo gonjenje domobrana. Bojali smo se da će razljućena masa upasti u hrvatsko selo i početi da se sveti za paljevine kuća, za pljačku imovine i druga nedjela koja su po srpskim selima radili ustaše. Štrok, Karas i ja počeli smo zaustavljati naše borce i roguljaše. Neki su nas gledali i pitali: „Zašto?“ a drugi su, pak, govorili: „Idemo spaliti sve do Karlovca!“. Bili su to teški i prijelomni trenuci. Kako odjednom da shvate da svi Hrvati nisu njihovi neprijatelji? A upravo to smo im govorili: da Hrvati nisu isto što i ustaše.

Naša borba neće imati izgleda na uspjeh. Na kraju, razum je pobijedio. Svi smo krenuli natrag. Zaorila se pobjednička pjesma. Zbog nove pobjede oduševljenju nije bilo kraja. Na našoj strani nije bilo čak ni ranjenih, a zarobili smo jedan puškomitraljez. Ranjenog domobrana dali smo otpremiti jednim seljačkim kolima u neprijateljski garnizon Generalski Stol. Taj naš gest pročuo se po svim okolnim srpskim i hrvatskim selima. Razoružavanje domobrana u Dubravama, te naša pobjeda, uz pomoć gotovo golorukih seljaka, nad satnijom pukovnika Ivana Tomaševića iz Karlovca, široko se pročulo po srpskim selima perjasičkog kraja i selima s druge strane Mrežnice. I partizani i narod osjetili su snagu kojom se jedino može suprotstaviti divljanju ustaša nad srpskim stanovništvom. Većina je shvatila da je oružana borba jedini put koji vodi cilju.

Negdje početkom oktobra 1941. došla je u naš logor grupa drugova iz susjednih srpskih sela, koja su se nalazila između rijeka Mrežnice i Dobre. Bili su to: Simo Karapandža, Rade Janjanin, Đuro Zatezalo Jud i Simo Zatezalo Škerić i još neki. Bilo je među njima studenata, članova i simpatizera Partije. Rekli su nam da je poslije našeg napada na željezničku stanicu u narodu toga kraja stvoreno raspoloženje da i oni formiraju svoj partizanski odred. Izrazili su želju da im i mi u tome pomognemo. Štrok im je potanko objasnio, prije svega, ciljeve naše borbe, zatim odnos prema narodu, potrebu političkog rada sa narodom, način djelovanja odreda, potrebu da se, nakon osnivanja odreda, povežu sa partizanskim štabom u Petrovoj gori, da u početku prilikom planiranja i izvođenja akcija sarađuju s nama itd.

Drugovi su se oduševili uputama i za kratko vrijeme formirali odred „Dubrave“ u kome se okupilo 10–20 boraca. Došli su k nama i tu položili partizansku zakletvu. Ja sam im čitao njezin tekst. Potom smo zajedno pošli u akciju preko Mrežnice, na željezničku prugu između Donjih i Gornjih Dubrava. Tu smo napali vlak. Zajednički smo izveli još nekoliko sličnih akcija. Njihov odred je na svom terenu počeo da djeluje vrlo aktivno. Isplanirali su postaviti jednu nagaznu minu pod vojni transportni vlak. Ali, tada je došlo do teške nesreće. Kad su je već postavili pod šliper, netko ju je htio krampom malo bolje namjestiti. Tada je došlo do eksplozije od koje je poginulo 8 boraca, među kojima i komandir odreda Đuro Zatezalo Jud. Svim borcima jednog i drugog odreda, a i narodu, teško je pao taj udes. Oslanjajući se na naš narod i uz našu djelimičnu pomoć, a više uz vlastito savladavanje posljedica gubitka drugova, odred je prebolio krizu, popunio se novim smjelim borcima i nastavio svojim djelovanjem.

To učestalo izvođenje akcija na željezničkoj pruzi primoralo je talijansku vojnu komandu u Karlovcu da pokuša savladati naš i Dubravski partizanski odred. Jer, pruga Rijeka–Karlovac bila im je glavna komunikacija za snabdijevanje. Jače talijanske snage, uz upotrebu konjice, krenule su 6. studenog iz dva pravca – od Karlovca i od Primišlja – i zauzele frontu od Korane do Mrežnice, odnosno od Korane do Polojske kose.

Naš odred se nalazio isturen prema hrvatskim selima u koja smo namjeravali poći u politički rad i loviti domobrane koji su znali dolaziti kućama na kraći odmor. Prespavali smo u selu Kestenku. Oko 10 sati bili smo na doručku kod škole gdje su nas seljaci častili međom. U taj čas dotrčao je jedan pionir i rekao: „Bježite, drugovi! Od Siče nailazi talijanska konjica“. Nismo odmah povjerovali, ali dotrčali su i neki seljaci rekavši nam to isto. Nekako jednovremeno iz tog pravca se oglasio puškomitraljez. Karas, Štrok i ja brzo smo donijeli odluku. Procijenili smo da neprijatelj sigurno nastupa jačim snagama, da nam ovaj teren ne pruža dobre izglede za borbu i da će nas brzo opkoliti, a da je i mala mogućnost da bismo se mogli dohvatiti šume u Polojskoj kosi, koja je od nas udaljena desetak kilometara. Stoga je odlučeno da se što prije dohvatimo rijeke Korane, koja je udaljena oko 1 kilometar, da se krećemo uz obalu Korane u pravcu sela Poloja te da se zatim dohvatimo šume Raletine. Time bismo, ako bi i došlo do borbe, imali zaštićena leđa i veće izglede da se borbom održimo do noći, a zatim da se eventualno po noći probijemo iz obruča. Tako smo i postupili. U koloni po jedan, spremni svaki čas prihvatiti borbu, krenuli smo brzim hodom prema Korani. Nismo se još ni dohvatili obale kad smo iza sebe zapazili talijansku prethodnicu na konjima.

Oni su, nema sumnje, primijetili nas, jer nisu bili dalje od 300–400 metara. Ne smanjujući rastojanje pratili su nas oko sat vremena. Nisu pucali na nas, a ni mi na njih. Mi smo velike nade polagali u naš puškomitraljez kojeg je nosio najbolji borac – dobrovoljac, na začelju kolone. Ipak smo, bez borbe i nekih problema, predveče stigli u selo Novi Dol, pokraj Poloja. Talijanske snage od Primišlja spojile su se u Perjasici Gornjoj sa onima od Karlovca, a mi smo izbjegli opkoljavanje.

Prenoćili smo u Novom Dolu i ranom zorom dohvatili se šume i gore Raletine. Tu smo pritajeni proveli cijeli dan. Za to vrijeme Talijani su pročešljali polovicu Polojske kose. O tome su nas obavijestili mještani sela Mrežnice, gdje smo došli na večeru i spavanje. Zato smo se drugi dan prebacili u dio šume koju su Talijani bili već prošli, negdje oko Gradine. Toga dana Talijani su prohodali drugu polovicu Polojske kose, spustili se popodne na cestu kod Poloja Gornjeg i počeli formirati kolonu za odlazak. Promatrali smo Talijane sa padine Gradine i odlučili da puškomitraljezom ospemo po formiranoj koloni. Unaprijed smo se radovali kako će se Talijani uspaničiti kad osjete da smo tu. Puškomitraljezac je postavio puškomitraljez i povukao okidač. Međutim, opalio je samo jedan metak i puškomitraljez se zaglavio. Zgledali smo se i ostali jedno vrijeme zaprepašteni. Puškomitraljez je u kvaru, a mi polagali tolike nade u njega. I od ovih par metaka, koje smo uputili na Talijane, njihova kolona se rasturila, a oni razbježali. Skupili su se tek kad je pala noć i onda otišli.

Sutradan smo popravili puškomitraljez. Našli smo da je netko od domobrana, vjerovatno još u magacinu, sjekačem zasjekao ulaz na cijevi tako da čaura metka nije mogla nakon ispaljivanja da iskoči iz ležišta. Poslije zapljene puškomitraljez nismo isprobali pa nismo ni znali za grešku.

Već idućeg dana došli su oružnici iz Primišlja i zapalili nekoliko partizanskih kuća, među kojima i kuću našeg komandira Karasa, i počeli s pljačkom, uglavnom hrane. Interesantno je da su znali da sam ja u Perjasičkom odredu, jer su drugog dana razglasili kako će prestati sa represalijama prema narodu ukoliko im „partizani“ izruče Slavu. Kad smo ovo od seljaka čuli, svi smo se uglas nasmijali. I ova talijanska ofanziva, kako smo taj njihov pohod nazvali, nije dovela do uništenja našeg odreda. Za odmazdu Talijani su uhvatili oko 20 seljaka i odveli ih u Karlovac. O njihovoj sudbini nikad se ništa nije saznalo.

U počecima naše borbe, i to tamo gdje nije bilo dovoljnog utjecaja Partije, bilo je mjestimično i problema, tj. odstupanja od partijske linije. Partija je naročito insistirala na pravilnom i korektnom odnosu odreda i boraca prema narodu, moralnom i narodnom liku boraca.

Zato su se ponekad morale primijeniti i drastične mjere da se to postigne. Takav smo slučaj imali sa kažnjavanjem nekoliko boraca partizanskog odreda „Kuzma“.

Taj se odred formirao krajem rujna 1941. iz sastava boraca odreda „Perjasica“, i to onih iz Poloja i okolnih sela. Bivši žandar Dragić Dejanović Carević bio je komandir. Zadatak odreda bio je da brani srpska sela od učestalih pljačkaških prodora ustaša-majara iz Hrvatskog Blagaja. Odred je imao oko petnaest boraca, naoružanih ponekim karabinom, lovačkim puškama i štucevima. Međutim, oni nisu odlazili u akcije protiv neprijatelja, već su se kretali po okolnim srpskim selima i dobro hranili. Do nas su povremeno stizali glasovi da neki pripadnici tog odreda, sa komandirom Carevićem na čelu, pljačkaju srpske kuće i da su neki seljaci prilikom traženja oružja pretučeni. Upravo su ti seljaci i došli u naš odred da se potuže i zatraže zaštitu.

Prvo smo namjeravali da netko od nas ode u taj odred za političkog komesara i da stanje sredi. Međutim, ubrzo smo saznali i za dva ubistva. Odlučili smo stoga cijeli odred razoružati, krivce kazniti, a ostale pripojiti našem odredu. Kako ne bi došlo do otpora i mogućih žrtava, smislili smo da ih pozovemo, tobože, na polaganje partizanske zakletve. S tim obrazloženjem pozvali smo ih u selo Zinajevac i predložili im da se pred odredom „Perjasica“ postroje (i to bez oružja) i tako polože zakletvu. Bilo je opiranja i nećkanja da na taj način polažu zakletvu, ali su na kraju ipak pristali.

Oružje su složili na kup (šoške) pokraj svog stroja. I kad je trebalo početi čitanje zakletve, pala je komanda: „Predaj se i odstupi od oružja!“. Prema već dogovorenom postupku borci našeg odreda uperili su puške na ove. Petoricu smo odmah uhapsili, zajedno sa komandirom Carevićem, a ostalima objasnili zašto to činimo i pozvali ih da pristupe našem odredu. Oni su to i učinili. Od seljaka, koji su nam se došli žaliti, saznali smo točna imena onih koji su učestvovali u oba ubistva, pljačkama i premlaćivanju ljudi.

Obrazovan je narodni sud koji je svu petoricu osudio na smrt. Poslije ove drastične kazne nikad se više ništa ružno nije sa strane boraca napravilo narodu. Narod, koji se tom prilikom bio okupio, odobrio je takvu kaznu, ali su poslije neki pojedinci smatrali da je kazna bila prestroga. No, trebalo je imati u vidu ondašnju političku situaciju i revolucionarne prilike, te činjenicu da mi nismo imali zatvora da bismo takve prestupnike mogli suditi na vremenske kazne. A samo razoružavanje ne bi bila adekvatna kazna za dva ubistva, otimačine i fizičko maltretiranje onih koji te hrane, čuvaju i koliko mogu potpomažu našu borbu.

Mislim da smo po redoslijedu događaja nakon ovoga vodili borbu sa Talijanima kod sela Krnjaka, u koju nas je pozvao komandant II kordunaškog rejona – Robert Domani. Naime, jedna jaka talijanska vojna kolona, podržana tenkovima, pokušala se preko već oslobođenog teritorija probiti do Vojnića.

Naši partizanski odredi su je napali i zaustavili. Talijani su imali prilične gubitke i morali su se vratiti u Karlovac.

Između pojedinih vojnih akcija odred je formirao i slao veći broj vojnih patrola u pojedina sela perjasičkog kraja da se svuda osjeti naša prisutnost, da se razgovara s narodom i ispita njegovo raspoloženje, te da se prikupe potrebne informacije. Dali smo direktivu da se po selima formiraju narodnooslobodilački odbori za pružanje, prije svega, materijalne pomoći narodnooslobodilačkoj borbi.

Uključivanjem boraca odreda „Kuzma“ u naš odred postali smo preveliki i nismo mogli braniti cijeli perjasički kraj. Stoga smo opet odlučili formirati dva odreda – 1. i 2. perjasički odred. Prvi partizanski odred „Perjasica“ trebao se locirati oko Perjasice Gornje, oslanjati se na sjeverni dio Polojske kose, a 2. partizanski odred „Perjasica“oko sela Poloja i oslonom na južni dio Polojske kose. Prvi je imao zadatak da brani sela od upada neprijatelja sa sjevera, tj. od Karlovca i da napada na prugu Karlovac–Rijeka, a Drugi odred da brani sela od napada neprijatelja sa juga, tj. od Primišlja i Hrvatskog Blagaja. Za komandira odreda izabran je mještanin tog kraja, ugledan i hrabar borac Mišan Tomaš, zapravo Milovan Ležajić, a za komesara Slavko Markon. Međutim, 2. perjasički odred nije se dugo samostalno održao.

U Primišlju se još zadržala jača žandarmerijska posada sa komandirom – zlikovcem Božom Hodžomanom. Od žandara bio je po zlu poznat tzv. Jarak. Jača grupa žandara te posade, pod zapovjedništvom vodnika, zločinca Mirka Marušića, postavila je zasjedu našem odredu kad je ovaj napuštao Novo Selo.

Nastao je oštar sukob u kom je, braneći odstupanje drugim borcima, sa još petoricom boraca, komandir Tomaš poginuo, a jedan ranjeni drug zarobljen.

U to vrijeme nisam bio sa odredom, jer sam se nekoliko dana zadržao sa Jožom Benićem odlazeći na redovni sastanak sa našim aktivistom iz hrvatskih sela Markom Polovićem. Vrativši se u odred, saznao sam za tu strašnu tragediju. Bio je to ogroman gubitak za jednu partizansku jedinicu. Seljački pjesnik iz toga kraja Đuro Vuletić Škuljalo, drag, pametan i izuzetno pošten čovjek, opjevao je ovu pogibiju sedmorice hrabrih boraca mog odreda. Oba odreda opet smo spojili u jedan.

Perjasički kraj dao je maksimalan doprinos NOB-u. U odredu je bilo, koliko se sjećam, 7 Hrvata: Štrok, Štajnberger, dva brata Benić, Herman Furlan, ja i Anton Pučko. Ostali su bili Srbi.

Naša prisutnost 1941. godine, kad su ustaše počele sa strahovitim zvjerstvima i genocidom nad srpskim narodom, imala je veliki moralno-politički učinak na borce i narod ovog kraja. Ništa jače i nije moglo djelovati u spoznaji istine koju smo tumačili – da većina Hrvata ne stoji uz novi ustaški režim – i na proces stvaranja bratstva i jedinstva između dva naroda. Iz Perjasičkog odreda prekomandiran sam u Pernu, upravo na Novu 1942. godinu.

Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i

socijalističke izgradnje, Karlovac 1986, str. 758‒765.

PODELITE OVAJ TEKST NA: