|
|
| Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn - ilijasaula@art
Ukwesaba
Iza svakog odraslog čovjeka stoje godine i godine pogrešnog usmjeravanja života, prepuštanja svakoj vrsti slabosti, prekomjernog spavanja, neznanja, pretvaranja, nedostatka truda, besciljnosti, zatvaranja očiju pred problemom, okretanja glave u stranu od surove stvarnosti, sve s ciljem da se izbjegnu neugodne činjenice, stalnog laganja samog sebe, zlostavljanja i okrivljavanja drugih, traženja greške u drugima, samoopravdavanja, unutrašnje praznine grešnog života.Prije neki dan sretnem se i porazgovaram sa prijateljem Miroslavom Kabićem. On je slijep. Jednom prilikom sam ga pitao dali ima kakvih mogućnosti da mu se vid vrati, a on mi kaže: - Eee, moj Ilija, ako sam o nečemu razmišljao, to je onda bila ta prilika koju nisam niotkud mogao naslutiti. Ne mislim više o tome. Čini mi se kad bi neko došao i donio mi vid, dobro bih razmislio da li bih prihvatio, jer ovo što sada mogu da vidim, to u bunilu života ne mogu ni da sanjam. U razgovoru smo se posebno zadržali kod stanja svijesti koje se osjeća kad nadolazi nametnuta opasnost, čak smo je i imenovali, ukwesaba, taj naziv nam se svidio, smijali smo se, ali smjelo smo zaključili da je čovjek na putu da spozna opasnost koja je pred njim i da će moći otkriti zamku putem svoje svijesti, prije nego što upadne u nju. Zar je bitno da te neko razumije, ako ti je najbitnije da živiš sam sa sobom na ovom svijetu? Ko mari za pse koji laju dok karavani prolaze? Ukwesaba!Dobar čovjek živi u svom dobrom svijetu. Pored tog svijeta postoji još mnogo svijetova koji nas mogu ili ne mogu prihvatiti i razumjeti. Držimo se sebe, da se komotno osjećamo u svome čamcu, jer kada ispadnemo iz čamca ili ostanemo bez njega, plivamo ka obali, prkosimo bujici, a ako se umorimo, predamo se ukwesaba da nas nosi. - Zato ja, dragi moj Ilija, i ako ne vidim svijet oko sebe, držim oči otvorenim! - zaključi Miroslav i nasmija se. Kao da mu srce utihnu i posegnu negdje duboko u trezor duše sa željom da mi još nešto kaže. - Ljubav živi u svim ljudima, samo je treba znati iskazati! Mislim da svakog čovjeka negdje čeka ono što mu leži na duši, samo treba malo volje i truda da pronađe to čemu teži. Na putu do raja moramo proći kroz život, a pakao je zasjeda na tom putu. - Volimo sami da se obmanjujemo, to nam je vrlina koja sakuplja bol i sa njim proširuje teritoriju. Vjerovatno se lažemo zbog vlastitog neznanja i to ne u oči, već u srce, i nakon toga tražimo praštanje. - nadovezao sam se na njegove mudre riječi. - Od koga? - zapitao me i nastavio. - Od vukova koji nam pojedu džigericu prije nego što se rodimo. Živimo u podrumu planete spermatozoida i radujemo se putu, a rađanja se plašimo jer ne vjerujemo da poslije rađanja postoji život. Ne bismo se ni rodili da nas na planeti rađanja ne pripremaju za ljubav, izazov za mnoge nepoznat. I tako žapci ostaju da žive u bunarima, a sreću dožive tek kad ih roda uzme u kljun i sa njima poleti put neba. Kraj je jedina prilika da se sazna da postoji drugi svijet i život u njemu. Moja forma razmišljanja zasniva se na haosu iz kojeg je sve nastalo, ali nastankom dobra nije nestao haos. Kad čovjek izađe iz podruma ne voli više da se vraća, a upravo u tom prostoru je ono što nismo dovoljno spoznali. Lako je sa onim što znamo i što volimo, treba gledati u oči nepoznatom i pronaći načina da se ono zavoli.Da li je svijet baš onakav kakvog ga vidimo sopstvenim očima? Možda ovaj naš svijet neko drugi vidi sasvim drugačije? Ko bi mogao da bude taj drugi? Možda mi sami? Da li postoje ljudi koji istu stvar vide različito? Da li postoje životinje koje drugačije vide nego čovjek? Da li je SveMir baš takav kako nam ga stručnjaci objašnjavaju, ili onakav kakvim ga mi zamišljamo? Šta ako je naše Sunce odbljesak neke daleke svjetlosti, na čijem smo putu i mi? Šta ako se i KoSmo(s) oslikava u našim očima kao iluzija? U meni su se gomilala pitanja dok sam slušao Miroslava, a on je nastavljao da odgovara kao da ih je čuo i nadovezao se odgovorom. - Bog je tu iza svega, mi mu se dešavamo u snu, a snovi mogu biti i ono što ne može da bude. Nama ne preostaje ništa drugo nego da se molimo da se On ne probudi, i da vjerujemo! Vjerujmo da smo zajedno slobodniji i spašeniji!
|