|
|
TRENUTAK KAD JE MENI POČEO RAT I BOGOJAVLJENSKA NOĆ | Aleksandra Gajić - Aleks Saška | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
TRENUTAK KAD JE MENI POČEO RAT
April u Sarajevu. Devedeset druga godina . Kao sve ranije, zamirisala na behar moje trešnje koju sam posmatrala kroz prozor sobe, i mahala joj sitnim ručicama kad sam bila mala i usamljena. Oguljeno stablo na jednom mjestu svjedočilo je našoj dječijoj, neškodljivoj pakosti kad smo je, kao pokušali sasjeći nožem, koji smo kradom iz kuhinje iznijeli. Imali smo oko devet godina kada je taj rez dobila od nas. Svejedno i tako oštećena, strpljivo je davala svoj rod nama djeci svake godine. Behar se sarajevskim poljem razmirisao te davne devedeset druge, budeći damare djevojačkih srca, razbuđujući pločnike ženskim koketnim zvukom štikli, smijehom iz ljetnjih bašti, piskom jutarnjih tramvaja, mirisom Pina Silvestre sa lica mladića koji su tek počeli da se briju i mirišu na aprilsko proljeće, četinar i citrus, iz zelene bočice koji je bio simbol prelaska dječaka u muškarce .Razbuđeno Sarajevo miriše na pokoji proljetni pljusak i na život! Sve je mirisalo na život. Propupalo Sarajevo a sa njim i ja. U duši utisnut drhtav prizrak mladalačke ljubavi. U večernjoj sjeni razabiru se priljubljene glave onih koji se naivno zaklinju na vječnu ljubav i radosno u šetnji prepliću prste dok im se niz trepavice spušta lagan dašak prve, one najčistije ljubavi. Ta devedeset druga je trebala da bude upamćena po žudnji i tajnama, smijehu i upisu na fakultet. Kako je miris baruta i slanih suza zamjenio miris trešnjinog cvijeta i čista jutra pobojio crn oblak dima, ni sad ne znam da objasnim. Svadbu i muziku presječe metak i smrt Nikole Gardovića. Tako je sve krenulo... Nemar prema ljepoti ranog proljeća od strane uniformisanih mladića i muškaraca i hladnoća zlih pogleda, razapela je bol u duši. Isti oni, gotovo golobradi mladići koji su raznosili miris četinara i citrusa iz zelene bočice, sada su raznosili dah smrti i čahure metaka. Kako se i to desilo ni sada ne znam da objasnim. A jedno od tih proljetnih jutara donese snažan udar granate. Parčad prozorskih stakala se rasu po ćilimu. Pred očima mi slika slomljenog kaleidoskopa koji sam kao mala pokušala sastaviti, skupljajući šarena stakalca i gurajući ih natrag u cijev. Plakala sam i tad, kao što sam plakala i tog proljeća devedeset druge. Pogledam kroz polupano staklo a moja trešnja rascjepljena na pola, pokušava da ostane uspravna kao da joj ništa nije. Zna koliko crvenih, sočnih plodova nam je davala i kako je bila pokorna i kad smo se penjali na nju, i čupali je za grane i lomili joj nježne listove gazeći po stablu. Jednako odana i ćutljiva, nikad nas djecu nije odala. Rađala je i rađala kao i te godine što je trebala da rodi. Prekinuta u cvijetu. Ubijena! Kao neka kneginja ružičaste ,kovrdžave kose, lijepa i tako prelomljena .Nanovo je ćutala. Ni tad nikog nije odala. Samo se srušila pored njenog rasutog cvijeta. Odnio je ratni pucanj u tom proljetnom jutru. Taj neko koga nije odala, pucao je u sve dane mog djetinjstva koje sam dijelila sa njom. Kroz rasut prozor na kome su ostali otisci male, usamljene djevojčice, prostirala se bol i smrt trešnjinog drveta. Trenutak kad smo se rastale moja trešnja i ja, počeo je rat za mene, a njoj, njoj se rat duboko urezao u stablo! Čula sam je mnogih noći kako je plakala rasutog, crvenog cvijeta. Znate li mi reći u kom gradu mogu da nađem moju trešnju ružičastog, plišanog cvijeta? Potrebna je onoj maloj, usamljenoj djevojčici.
BOGOJAVLjENSKA NOĆ
Slabašna svjetlost se u dotrajalom patrljku dogorjele svijeće otimala završnim taktovima svog poslednjeg plesa, nakon koga će klonuti i unijeti potpuni mrak u malu dječiju sobu. Sićušna silueta dijeteta jedva se nazirala u polumraku. Tek, podignute ručice ka stropu nazirale su se u toj igri sjenki, umirućeg plamička voštane svijeće. Usnice su se pomicale tečno izgovarajući molbu koja je tekla sa izvora njegovog malog srca. Noge savijene u koljenima, doticale su drveni pod, dok je očiju uprtih u nebo čekao. Svake godine tako. U ponoć ,otvore se nebesa, i na oblaku optočenom zvijezdama, ugleda svog tatu, kako na crnom, plamenom vrancu jaše, i kao da ga hitro podiže u naručje ,njih dvojica jure i zamiču zvjezdanim putem. Sjeverac briše sve minule strahove ,dok u sedlu sluša najljepše priče, koje mu uz osmijeh priča. Noć miriše na snagu i junaštvo svih , u vječnosti, uspavanih očeva. Prst na okidaču ispisuje istoriju i miris slobode . U dječijim molitvama lagan dašak snage nebeskog oprosta , uz sjaj upaljenih svijeća, kojim oživljava i nebo i svijet. Tamjan zamirisao nebeskim poljem , dok iz daljine dopire zvuk crkvenih zvona, koja nekad biju slabije a nekad jače. Nebeske lađe plove sa svim sinovima i očevima. Sa vrha nebeskog svoda odranjaju se uzdasi niz koje kaplju dječije suze. Vjetri cvile u šupljini raspuklih granata i na trenutak raspršuju tišinu. Prošarano nebo šarenim maramicama, kojima su mahale sestre, majke , supruge ,ispraćajući vojnike u rat. Miris svježeg oranja sa nebeskih njiva i volovi koji čekaju, upregnuti u ralo. Ratovima opustjela srca i kolijevke prazne se klate. Kandila popaljena osvjetljavaju Arhangele sa mačevima. Čuju se anđeoskog hora ,pjesme. Iz srca dječaka u zvjezdani svod se upliće molitva, za pokajanje i mir u cijelom svijetu. Prstići sklopljeni u deset upaljenih svjećica kojima se popališe zvijezde i otvoriše nebesa. Čuvaj Bože sve tate, i nacrtaj osmijehe svim mamama ovog svijeta. Dok se nebeskim vrancem, uz prigušeno svjetlo zvjezda, u zagrljaju tate, spušta u svoju sobu, Bog se javi. Neka je slava na visini ,Tebi Bože, na zemlji mir ,među ljudima dobra volja. Ispuni nam srca divnom krotošću i dobrotom nečujnog ,a Tebi tako znanog dječaka.
|