detalj slike: KRK Art dizajn

Knjiga PERJASICA MALA DRŽAVICA - Rade Pavić, istoriografija i monografija Perjasice, u ovom prilogu donosimo četvrti nastavak poglavlja Perjasica u drugom svjetskom ratu. Svakog četvrtka slijedi novi nastavak dok ne završimo sa kompletnim sadržajem. 

Pero Vranješ

NARODNOOSLOBODILAČKI ODBORI

U OPĆINI PERJASICA

Početkom oktobra 1941. godine po selima Općine Perjasica održavani su sastanci svih seljaka i na demokratski način birani privremeni narodnooslobodilački odbori kao novi organi demokratske narodne vlasti. Prvi izbori za seoske NOO-e provedeni su oktobra i novembra 1941. po svim selima općine Perjasica.

U seoske narodnooslobodilačke odbore biralo se 3 do 5 odbornika. Općinski NOO biran je posredno iz redova seoskih odbornika. U njega je biran, po pravilu, po jedan odbornik iz svakog sela, nakon što su bili provedeni izbori u selima. Na seoske izbore pozvani su u svakom selu svi seljaci stariji od 18 godina, bez obzira koliko je bilo u kojoj kući muških i ženskih. Žene su za vrijeme ovih izbora prvi put bile ravnopravne s muškarcima u pravu glasanja, time što su imale pravo da budu i birane za odbornike. Ako se dogodilo da nisu svi došli na zbor birača, izborni sastanak se odgađao za koji drugi dan kada su svi mogli doći. Kada bi se svi skupili, sastanak za izbor odbornika otvorio bi sazivač i obrazložio način i postupak biranja odbornika.

Zatim se pristupilo predlaganju kandidata za odbornike. Nakon utvrđivanja kandidata pristupalo se pojedinačnom i poimeničnom glasanju za svakog kandidata posebno, s tim da je predsjedavajući zbora birača obavezno pitao: 1. Tko je za predloženog? 2. Tko je protiv predloženog i 3. Ima li tko da se uzdržao od glasanja? Glasanje se vršilo javnim dizanjem ruke, aklamacijom i brojanjem. Oni koji su dobili većinu glasova postali su odbornici. Onoga koji se usmeno nije izjasnio da hoće biti odbornik, nije se moglo ni kandidirati niti birati za odbornika.

Dužnost svakog odbornika bila je vrlo teška i odgovorna pred biračima čiji je bio odbornik. Jer zadaci odbornika bili su preči od svakodnevnih briga za životne potrebe porodice. Opći zadaci seoskih NOO-a od 1941. do oslobođenja 1945. godine bili su:

1. Sve za partizane i svi u partizane;

2. Smještaj i prehrana naroda, boraca, ranjenika, zbjegova i stoke;

3. Briga za zdravlje ljudi u selu;

4. Stalna kontrola tko i zašto dolazi u selo i kod koga – borba protiv neprijatelja – što je vršila odbornička straža (ponegdje smo je zvali i seoska straža) a do osnivanja NOO-a rezervni odredi i

5. Rješavanje međuljudskih sporova u selu.

Seoski odbori bili su prvostepeni organi vlasti, a općinski NOO bio je drugostepeni organ vlasti na cijelom području općine.

Iako su narodnooslobodilački odbori imali u svom sastavu čak i nepismene ljude i žene, oni su u cijelosti časno i pošteno pripremili sve ljude za decembarske izbore 1942. na kojima su birani seoski i Općinski NOO u Perjasici. U najtežim ratnim uvjetima maksimalno su učinili sve za NOB – mobilizirali su preko 1.000 boraca za NOV, izgradili 600 koliba onima čije je kuće i druge objekte neprijatelj popalio, utvrdili su 1944. godine ratnu štetu i ratne zločine po svim selima Općine Perjasica itd. Sve te zadatke obavili su bez ikakvih nagrada i bez bilo kakve plaće u novcu.

S dužnim poštovanjem sjećamo se imena tih vrijednih i požrtvovanih ljudi. Bili su to: u Bukovcu Mile Dereta, Rade Šarac i Stevo Šarac; u Donjoj Perjasici Đuro Bogdanović, Bogić Grubješić i Janko Sučević; u Donjem Poloju Mile Šarac, Mile Vuletić i Đuro Vuletić; u Donjoj Visočki Petar Petra Rausavljević, Dušan Smrzlić, Vranić i Mile Rausavljević Kovačev; u Gaćeškom Selu Rade Erdelj, Janko Popratina i Petar Erdelj; u Gornjoj Visočki Rade (Rafaila) Opačić, Stanko (Milivoja) Nikšić (a za trećeg nema podataka); u Maloj Kosi Ilija Paić, Milutin (Jovana) Paić, Mojsija Paić, lugarev i Milica Paić, žena Petrova; u Marlovcu Milivoj Kurija; u Mauroviću Janko Pernović; u Miloševcu: Jovan Bunčić i Mojsija Mrgić; u Mrežnici Pero Vranješ, Đuro Perić, Đuro Vranješ i Milan Vranješ Đurđev; u Novom Dolu Rade Paić; u Novom Selu Mile Miletić; u Srednjoj Perjasici (koju narod zove Oreško Selo): Milovan Oreščanin; u Gornjoj Perjasici (Perjasica) Nikola Cimeša Zec, Mile (Pavla) Sajčić i Todor Karas; u Gornjem Poloju Đuro Vuletić Škuljalo, Dušan Marinković, Rade Mrgić i Mile Sekulić; u Kestenku Jovo (Gige) Grubješić i Ćana Bogdanović; u Klancu Đuro Lovrić, Ilija Milića Popratina, Mile Lovrić, Dušan Perić i Milivoj Perić; u Koranskoj Strani Dušan Karas i Milutin Karas; u Koranskom Selu Nikola Filipović, Miloš Vujčić Skupnjak, Mirko Marinković, Milutin (Tanasije) Marinković, i Janko Sudar; u Kuzmi Milutin Vuletić, Dušan Ćika i Nikola Vuletić; u Potplaninskom Selu Marko Muljaić, Nikola Bjelić Bela i Jandre Popratina; u Ponorcu Janko Grubješić i Milić Mijaković; u Srednjem Poloju Nikola Pavić, Mićin i Petar Rade Pavić, u Svojiču Nikola Bjelić, Milić Ćika, Petar Đikanović, Nikola Tepšić i Pero Vitas, mlinar; u Štirkovcu Mile Milinković, Miloš Milinković i Janko Todora Karas; u Točku Dušan (Stanoja) Paić, Petar (Jovice) Mihajlović i u Orijevcu: Dragić Držaić i Ignjatije Putniković. Za selo Zinajevac nema podataka.

Općinski narodnooslobodilački odbor Perjasica je osnovan i konstituiran 20. oktobra 1941. godine u selu Točak, u kući Dušana Paića. Na 1. sjednici skupštine Narodnooslobodilačkog odbora općine Perjasica prisustvovali su slijedeći odbornici: Petar Bogdanović iz Donje Perjasice, Milić Ćika iz Svojiča, Mile Dereta iz Bukovca, Petar Erdelj iz Gaćeškog Sela, Jovo Grubješić iz Kestenka, Jovo Lavrnja iz Partizanskog odreda „Perjasica“, Mirko Marinković iz Koranskog Sela, Milutin Marinković iz Koranske Strane, Savo Mihajlović iz Miloševca, Mile Miletić iz Novog Sela, Nikola Muljajić iz Potplaninskog sela, Jovan Nikšić Brko iz Klanca, Ilija Oreščanin iz Srednje Perjasice (zaselak Oreški), Milutin (Jovana) Paić iz Male Kose, Janko Pernović iz Mavrović Sela, Petar Vitas iz Svojiča, Petar Vranješ iz Mrežnice, Đuro Vuletić Škuljalo iz Gornjeg Poloj, a i Dušan (Stanoje) Paić iz Točka.

Za predsjednika izabran je Dušan Paić iz Sela Točak, za tajnika Jovo Lavrnja, partizan iz Perjasice, a za blagajnika Todor Karas. U tim ratnim uvjetima za sjedište NOO-a općine Perjasica određeno je selo Točak – kuća Dušana Paića, nedaleko Gradine (šume na Perjasičkoj kosi). Na sjednici Općinskog NOO-a utvrđena su osnovna pitanja značajna za život naroda i za vođenje borbe protiv svih vrsta neprijatelja. Podijeljena su zaduženja svakom odborniku s tim da ih u svom selu sa ostalim seoskim odbornicima provede u život. Određeno je da se sjednice Skupštine NOO-a općine održavaju prema potrebi, a sazvat će ih predsjednik putem kurira. Taj ratni NOO općine Perjasica imao je samo jednog profesionalnog stalnog radnika. Bio je to Jovo Lavrnja, tajnik NOO-a općine. Imao je ovlašćenje da prima i pregledava poštu i obavezu da o svemu obavještava predsjednika i odbornike te da prima građane koji se budu obraćali NOO-u općine.

Dušan Paić bio je predsjednik NOO-a općine Perjasica od 20. 10. 1941. do 27. 7. 1942. godine, kada je izabran za predsjednika NOO-a kotara Veljun. Za novog predsjednika NOO-a općine izabran je Jovo Grubješić iz Kestenka.

On je ostao na toj dužnosti mjesec-dva dana, pa je nakon njegovog odlaska za predsjednika izabran Milić Ćika iz Svojiča, koji je na dužnosti predsjednika NOO-a općine Perjasica za vrijeme rata ostao najduže kao najpogodniji čovjek i organizator u radu NOO-a.

Seoski NOO-i i Općinski NOO Perjasica za vrijeme rata od 1941. do 1945. godine učinili su radom i organizacijom veoma mnogo za potrebe NOB-a. Sve što je trebalo za Narodnooslobodilačku vojsku na terenu općine, uvijek je bilo na vrijeme organizirano i učinjeno.

Općina Perjasica bila je za vrijeme rata vrlo značajan partizanski prostor koji je prihvatao sve one koji su dolazili u partizane iz Duge Rese, Karlovca, Zagreba, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Slovenije. Mnogi rukovodioci NOB-a ne samo da su slobodno prolazili kroz Perjasicu već su se i duševno odmorili i ojačali za daljnje napore u borbi.

Općina Perjasica dala je pomoć i veliko gostoprimstvo izbjeglicama istočnog dijela kotara Vrginmost, potkraj 1941. godine, koji su goli i bosi jedva uspjeli pobjeći sa svojih ognjišta ispred ustaškog noža. Takvu pomoć dala je Perjasica i narodu iz južnog dijela kotara Slunj, koji je također uspio pobjeći ispred ustaškog klanja 1942. godine.

Više od 2.000 osoba primila su sela općine Perjasica. Njih su seoski NOO-i, Općinski NOO Perjasica i seljaci smjestili na stan i hranu. Mnogi od njih ostali su u selima Perjasice i po nekoliko mjeseci.

Godine 1984. na području bivše općine Perjasica postoji pet mjesnih zajednica od kojih se četiri – Koransko Selo, Perjasica, Perjasica Donja i Srednji Poloj – nalaze u sastavu općine Duga Resa, a jedna – Donji Poloj – u sastavu općine Slunj. Sve one još i sada predstavljaju siromašna i nerazvijena područja na kojima živi samo oko 1.500 stanovnika što iznosi oko 3.000 manje u odnosu na 1941. godinu. I po ovim se podacima vidi da su rat, siromaštvo i nerazvijenost učinili svoje.

Organiziranje i rad odbora AFŽ-a

Organiziranje žena u Antifašistički front žena (AFŽ) po selima općine Perjasica počinje novembra 1941. godine. U to vrijeme partizanska borba učvrstila je svoje temelje po svim selima na prostoru Općine Perjasica. Iz dana u dan organizirano i aktivno radilo je preko 50 mladih komunista u desetak partijskih ćelija, pod rukovodstvom KK KPH Veljun i Okružnog komiteta KPH Karlovac, koji su davali direktive i o organiziranju žena u seoske i općinske odbore AFŽ-a.

Za organizaciju seoskih i Općinskog odbora AFŽ-a u Općini Perjasica naročita zasluga pripada drugaricama: Jeli Predović iz Duge Rese, Anki Vujčić iz Veljuna i Smilji Dojčinović iz Gornjeg Skrada. One su požrtvovano radile na organiziranju žena unatoč što su neprijateljske vojne posade bile u neposrednoj blizini – u Perjasici, Siči, Brijestu kod Mateškog Sela, Primišlju, Tounjskom Tržiću, Kamenici, Tounju, Donjim Dubravama, Generalskom Stolu i na Veljunu – koje su postavljene da pohvataju i unište partizane i sve njihove suradnike, bez obzira jesu li bili muškarci ili žene. Pomenute neprijateljske posade predstavljale su veliku smetnju za bolju i bržu organizaciju seoskih, pa i Općinskog odbora AFŽ-a. U kasne jesenske dane 1941. godine najviše se radilo na masovnoj političkoj pripremi naroda da se što više okupi uz partizane i NOO-e. Izgrađivale su se zemunice za skrivanje žita po grmlju i po šumi. Tražilo se da svaki seljak što uspješnije obavi jesensku sjetvu žita i da se pripremi za proljetnu sjetvu, da ni zrno žita ne dođe neprijatelju u ruke, da nitko od seljaka ne odlazi u neprijateljske garnizone i da se vodi borba za bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba.

U tim vrlo teškim ratnim uvjetima borbe za razvoj narodnooslobodilačke borbe javljaju se i prvi odbori AFŽ-a na terenu Općine Perjasica u selima: Točku, Poloju, Svojiču, Potplaninskom Selu, Kestenku, Donjoj Perjasici, Kuzmi, Klancu i drugim.

U organiziranju i aktiviranju seoskih odbora AFŽ-a 1941. godine među prvim aktivistkinjama i organizatorima odbora AFŽ-a isticale su se: Leca Mileva Ćika iz Klanca, Ćana Bogdanović iz Kestenka, Dragica Mijaković iz Ponorca, Borka Mirić Popović, učiteljica, i Mica Miletić – obje iz Perjasice, Eva Vranješ iz Potplaninskog Sela, Ruža Vranješ iz Svojiča i mnoge druge žene iz perjasičkih sela.

Veliku pomoć odborima AFŽ-a ukazivali su partizani Perjasice, iskusniji članovi Partije, a naročito iz aktiva kotara Veljun: Jela Predović, Anka Vujčić i Smilja Dojčinović, učiteljica. Radilo se na omasovljenju ove organizacije, na učvršćenju prvih organiziranih odbora AFŽ-a i na političkoj izgradnji žena antifašistkinja. Ti prvi seoski odbori AFŽ-a bili su angažirani na zadacima ishrane partizana, pranja veša, krpanja rublja, pletenja čarapa, rukavica, džempera i vesta (maja). Staranje oko staraca i drugih iznemoglih osoba, prikupljanje hrane u cilju stvaranja rezervi za ishranu partizana, prikupljanje podataka o kretanju neprijatelja i sumnjivih osoba i učestvovanje u partizanskim stražama sela bili su trajni zadaci AFŽ-a tokom cijelog vremena rata. Pored svega toga žene antifašistkinje vršile su kurirsku službu i bile vodiči partizanima po nepoznatim terenima. Prema još neobjavljenom rukopisu Dese Karas-Perić,[1] jedne od poznatih aktivistkinja u Perjasici 1942. godine, prvi seoski odbori AFŽ-a bili su:

1. U seoskom odboru AFŽ-a Perjasica predsjednica je bila Mica Miletić, a tajnica Borka Mirić, učiteljica;

2. Seoskom odboru AFŽ-a Svojič i Potplaninsko Selo predsjedavala je Ruža Vranješ, a tajnica je bila Eva Vranješ;

3. Seoskim odborom AFŽ-a Gornja Visočka i Koransko Selo rukovodila je predsjednica Cvijeta Filipović u suradnji s tajnicom Ankom Sudar;

4. Na čelu seoskog odbora AFŽ-a Donji Poloj, Klanac, Kuzma i Bukovac bila je predsjednica Mileva Ćika Leca, a tajnica Milka Opačić;

5. Seoski odbor AFŽ-a Srednji i Gornji Poloj nema podataka;

6. Seoskim odborom AFŽ-a u selu Štirkovac rukovodila je predsjednica Cvijeta Karas, a ime tajnice nije poznato;

7. Na čelu seoskog odbora AFŽ-a u selu Točak bila je predsjednica Jeka Martinović Piljuga, a ime tajnice nije poznato;

8. Za rad seoskog odbora AFŽ-a u selima Donja Perjasica, Ponorac i Kestenak brinula se predsjednica Ćana Bogdanović Pavlina u suradnji s tajnicom Dragom Mijaković.

Jedinice 8. kordunaške udarne divizije prelaze rijeku Mrežnicu

između Perjasice i Donjih Dubrava u pravcu Slovenije

Do konca 1941. godine u svakom selu Perjasice bili su osnovani odbori AFŽ-a. Na velikom kotarskom mitingu u Veljunu, 14. marta 1941. godine, govorila je Leca Mileva Čika iz Klanca. Ona je tada bila član Kotarskog odbora AFŽ-a Veljun. Nastupila je i vrlo popularno iznijela uspjehe u radu kotarske organizacije AFŽ-a. U toku govora bila je vrlo često prekidana pljeskanjem i odobravanjem prisutnih žena, ljudi i omladine, učesnika mitinga.

U drugoj ratnoj godini u Poloju je održan trodnevni kurs za aktivistkinje AFŽ-a. Kursom je rukovodila Desa Karas-Perić. Na kursu su bile mlađe žene iz općine Perjasica i Primišlje.

Organizirane žene i omladina Općine Perjasica učestvovale su u žetvi pšenice 1942. godine u selima ugroženim od neprijateljskih posada – na Kolariću, Vojniću, Širokoj Rijeci, Maljevcu, Buvači, te u selima kod Cetingrada i Hrvatskog Blagaja. U tim akcijama učestvovalo je više od 600 omladinki i žena organiziranih u radne desetine, vodove, čete i bataljone.

U AFŽ učlanile su se i djevojke koje su se takmičile sa ženama u predenju vune i pletenju rukavica, maja, džempera i šalova za partizane.

U selima Perjasice održao se običaj iz davnih vremena da se u kasne jesenske i zimske dane održavaju večernja prela na kojima se ispredala ovčija vuna i konopljino povjesmo. Za vrijeme NOB-a seoski odbori AFŽ-a koristili su takva prela po svim selima Općine Perjasica, gdje ih nije ugrožavala neprijateljska vojska, za radne akcije. Za vrijeme prela skupile bi se sve mlade žene i djevojke sela u jednoj kući. Nasred sobe bio bi postavljen stol i na njemu mala petrolejska lampa. Oko stola bi posjedale u dva ili tri kruga žene i djevojke, jedna do druge, sa ručnim radom u rukama. Iza njih bi posjedali muškarci, momci za ženidbu i poneki partizan. Nije se znalo koji je od koga mlađi, ljepši ili bolji pjevač. Starci i djeca otišli bi na spavanje u drugu prostoriju, ili kod susjeda, pa bi tek tada počelo veselje i pjesma, smijeh, priče, šale i vicevi. Trajalo je to tako i po cijelu noć, do pred samo svitanje. Svaki razlaz kućama završio bi obaveznim noćnim obrokom hrane, a zatim igrom i plesom „kukunješća“ ili „đrmeša“.

Mila Lončar iz Donjeg Poloja, koja sada živi u Zagrebu, ispričala je da je u kući pok. Stevana Dejanovića Lovrića, u januaru 1942. godine, tokom samo jedne noći 35 omladinki i žena od platna izradilo bijele pelerine za partizansku četu Milutina Karasa kako bi se borci mogli neprimjetno kretati danju po snijegu.

Te iste pelerine dobro su došle partizanima u borbi protiv ustaških oružnika 20. 1. 1942. godine u Poloju. Tako se radilo u svim selima Općine Perjasica dan i noć pod parolom: „Sve za slobodu!“. Omladina, žene, starci i pioniri neumorno su radili za partizane – ništa im nije bilo teško i za sve se našlo vremena, materijala i radne snage.

Teško je opisati sve patnje i stradanja naroda Općine Perjasica u toku četverogodišnjeg oslobodilačkog rata. Organizacija AFŽ-a i žene Perjasice svojim su radom olakšale patnje, kako narodu same Perjasice, tako i izbjeglicama koje su na ovom području našle svoje utočište. U tome je njihov veliki i neprocjenjivi doprinos pobjedonosnom završetku narodnooslobodilačke borbe.

Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i

socijalističke izgradnje, Karlovac 1986, str. 766‒773.

Milan Velimirović

ORGANIZACIJA I RAD OMLADINE

Poslije formiranja partizanskih odreda „Perjasica“ i „Poloj“, početkom septembra 1941. godine, trebalo je stvoriti masovnu bazu za pomoć i podršku borcima. A ta baza mogla je biti u prvom redu omladina. Nju je trebalo organizirati. I krenulo se na posao. Povod je bila direktiva Okružnog komiteta KPH za Karlovac, od 12. novembra 1941. godine, kojom se tražilo da se počne sa organizovanjem omladine u skojevske aktive i u vaspitne grupe.

U direktivi je stajalo: „Svu omladinu, kako mušku tako i ženskutreba organizirati u SKOJ-evske aktive i prosvjetne grupe. Ove grupe i aktivi rade pod neposrednom kontrolom KPJ i od nje primaju uputstva za rad.“

U ovom uputstvu koje smo primili sa direktivom bili su i zadaci za rad omladine kao što su:

1. Sistematski rad na političkom podizanju omladine,

2. Upoznavanje omladine sa linijom i zadacima NOB-e,

3. Upoznavanje omladine sa politikom KPJ i principima marksizma-lenjinizma.

4. Razvijanje discipline i hrabrosti u borbi.

Po selima su već i ranije počeli da sazivaju sastanke naroda i omladine, na kojima su rukovodioci iz partizanskih odreda i komiteta govorili narodu o političkoj situaciji u svijetu i borbi Crvene armije protiv Hitlerove Njemačke. Govorilo se o razvitku ustanka u svim krajevima naše zemlje, a naročito o partizanskim uspjesima u Srbiji. Na ovim sastancima organizovao se Savez mlade generacije (SMG), po principu masovnog okupljanja omladine. Organizaciona tijela bili su odbori, koji su birani na skupu omladine jednog ili više sela, sa predsjednikom i zamjenikom. U SMG nije se vršilo učlanjivanje, nego su ti odbori okupljali svu omladinu antifašistički, revolucionarno i borbeno raspoloženu uključujući dejstva i akcije. O tome kako je počelo sa organizovanjem omladine po selima Perjasice živo se sjeća Mila Lončar Kozlina.

„Dobro se sjećam da smo nas oko dvadeset žetelica žele proso 1941. godine kod Vuletić Milića u Donjem Poloju. Već pred veče primijetile smo da nam se približava kolona partizana. U kraćem razgovoru Milutin Karas nam reče: ,Večeras će se održati masovni sastanak cjelokupnog naroda i omladine za sva četiri sela: Klanac, Kuzma, Donji Poloj i Bukovac u kući Stevana Dejanovića Lovrića, bilo bi dobro da sve dođete’. Zaista, poslije večere sve smo se dogovorile da idemo na taj prvi sastanak u našem selu, jer nas je zanimalo o čemu će se govoriti. Kada smo došle nas dvadeset djevojaka i žena, već je bila puna kuća i dvorište partizana i naroda, jer je došlo sve što je moglo, staro i mlado iz četiri sela.

Sastanak je otvorio Mojsija Opačić zvani Mojo iz Kuzme, predratni komunista iz ovog kraja i dao riječ Milutinu Karasu, koji je narod upoznao sa trenutnom političkom situacijom u svijetu i kod nas. Zatim je govorila Anka Vujičić, koja je govorila o potrebi organizovanja naroda i formiranja NOO-a, te odbora za žene i omladinu. Poslije toga se pristupilo izboru NOO-a za četiri sela, tako što je narod predložio iz svakog sela 1–2 odbornika radi lakšeg rada. Za predsjednika odbora omladine izabrana je Marija Dejanović Lovrić, a zamjenika Mila Lončar. Izabran je i odbor AFŽ-a u koji su ušle: Leca Mileva Ćika kao predsjednik, a Opačić Milka zamjenik. Svi ovi odbori počeli su odmah raditi svako po svom zaduženju, a sastajali smo se po potrebi“.

U početku na sastanke po selima nije dolazila sva omladina, naročito ženska. Ovo je i razumljivo, ako se imaju u vidu zastarjela shvatanja pojedinih roditelja i strah od neprijatelja. Zato je bilo potrebno veliko političko angažiranje članova partije na objašnjavanju NOB-e protiv okupatora i njegovih slugu. Imali smo primjera da su pojedine omladinke potajno dolazile na sastanke i tražile od političkih radnika da dođu kod njihovih roditelja i porazgovaraju sa njima.

Ove razgovore su vodili članovi partije i partijsko-politički radnici sa terena, čija su djeca bila najaktivnija u omladinskim organizacijama. Veliko političko angažovanje na objašnjavanju neophodnosti naše NOB-e, pokazalo je dobre rezultate u toku 1941. godine. Ovo se naročito vidi iz izvještaja KK KPJ Veljun od 8. januara 1942. godine u kome piše: „U općini Perjasica organizovana su četiri SKOJ-evska aktiva sa 25 članova i 5 vaspitanih grupa sa 48 članova“.

Rad sa SKOJ-evskim aktivima i vaspitnim grupama odvijao se odvojeno, zavisno od zadataka koji su se postavljali pred SKOJ-evsku organizaciju. SKOJ je predstavljao avangardni dio omladine. On je bio idejna i vaspitna snaga u SMG. Organizovao se u grupe i aktive na čelu sa pročelnikom i zamjenikom. U SKOJ se vršio prijem uz saradnju sa članovima Partije. Zadaci su dijeljeni prema akciji koja se spremala, a bilo je podjele i po sektorima.

Od više aktiva na teritoriji općine formirao se općinski aktiv SKOJ-a, u početku, a poslije je to preraslo u općinski komitet SKOJ-a, što je zavisilo od brojnosti. SKOJ-evska organizacija u prvom periodu djelovala je ilegalno ili poluilegalno sve do druge polovine 1942. godine, a poslije se sve više legalizuje. Na mitinzima se govorilo u ime omladine i SKOJ-a, koji dobiva svoja legalna rukovodstva adekvatno partijskoj organizaciji.

Neujednačeni kriterijumi, neznanje i nepoznavanje, koje je uslovljavala i polupismenost, zahtijevali su više rada i angažiranja od članova Partija i partijsko-političkih radnika. Zato je Okružni Komitet SKOJ-a Karlovac organizirao SKOJ-evski kurs u slobodnoj Velikoj Kladuši početkom 1942. godine. Na ovaj kurs KK KPJ Veljun poslao je pet drugova, među kojima i autora ovog sjećanja. Po završetku ovog kursa vratio sam se u Perjasicu sa skromnim znanjem, ali više sigurnosti i nastavio organiziranje omladine po selima Perjasice, Dubrava i šire.

Do marta 1942. godine u SKOJ je bilo obuhvaćeno 160 članova u pet SKOJ-evskih aktiva, ili 20% čitave omladine u svim selima Perjasice. U to vrijeme stigao nam je raspis od CK KPH u kome je ukazano na učinjene greške što se sva omladina organizuje u SKOJ, po ugledu na KOMSOMOL u SSSR-u. Ovim raspisom dato je i uputstvo da se sva omladina organizira u SMG, a samo najaktivnije, na prijedlog članova KP, primati u SKOJ. Prema tome, stvorene organizacije do ovog vremena ostale su kao SMG, a SKOJ-evske aktive počeli smo da organiziramo od najboljih i najaktivnijih omladinaca i omladinki, koji su ilegalno radili kao i partijske ćelije. Treba naglasiti da je od primljenih SKOJ-evaca do kraja 1941. godine u partizane otišlo 77 omladinaca i 5 omladinki.

Aprila 1942. godine formiran je KK SKOJ-a Veljun u koji su iz Općine Perjasica ušli: Milan Velimirović, Anka Milinković, Milovan Grubješić Mišić i kasnije Jovo Perić. Od tog vremena počinje praktično da se sprovodi direktiva CK KPH o organizovanju omladine. Usklađivanje omladinske organizacije sa primljenom direktivom, tamo gdje se odstupalo, izvršeno je tako, što su organizacije dobile naziv Savez mlade generacije (SMG), a od najistaknutijih u dosadašnjem radu organizovani su SKOJ-evski aktivi. Tako je SKOJ postao kadrovska organizacija iz koje su najzaslužniji primani u partiju. Ovo odabiranje vršeno je uz učešće članova Partije, koji su najbolje poznavali rad i aktivnost svakog pojedinca u selu i općini. Tako su omladinske organizacije rasle i okupljale sve veći broj omladine. O radu i aktivnosti omladine u Perjasici najbolje govori izvještaj KK SKOJ-a Veljun od 12. jula 1942. godine u kome piše: „Rad sa omladinom rapidno napreduje. Najveći uspjeh postignut je u Općini Perjasica, gdje je u SMG obuhvaćeno 535 omladinki i omladinaca iz 28 sela od kojih je 120 SKOJ-evaca, ne računajući one koji već sa puškom u ruci vode borbu protiv okupatora. Omladina vrši prikupljanje hrane za potrebe šeste omladinske čete, koja izvodi vojničku obuku u Koranskom Selu, pa nema potrebe da se hrana uzima iz zemunica. Organizovani su tečajevi za nepismene, a omladina učestvuje i u ostalim akcijama, prekopavanju cesta i puteva. Omladina se masovno javlja u rezervne omladinske čete na obuku, pa su već formirane tri omladinske čete od 156 omladinaca i omladinki. Obuka sa rezervnim omladinskim četama sprovodi se dobro, a disciplina je na zavidnoj visini“. Ovo je praktično bila samo priprema za obuku u omladinskim četama, koje su kasnije formirane.

U drugoj polovini 1942. godine aktivnost omladine i njeno angažiranje je nastavljeno. Do kraja godine u selima Perjasice organizirano je 5 SKOJ-evskih aktiva sa 195 članova, 80 omladinaca i 115 omladinki. Iste godine u partizane je otišlo još 150 omladinaca i 11 omladinki. Raspored SKOJ-evskih aktiva i organizacija Saveza mlade generacije po selima Perjasice bio je ovakav:

- Prva organizacija: Klanac, Kuzma, Donji Poloj, Bukovac, Srednji Poloj i Novi Dol,

- Druga organizacija: Koransko Selo, Gornja i Donja Visočka, Zinajevac i Orijevac,

- Treća organizacija: Štirkovac, Koranska Strana, Kestenak, Ponorac i Donja Perjasica,

- Četvrta organizacija: Gornji Poloj, Miloševac, Novo Selo, Točak, Perjasica i Mar lovac, i

- Peta organizacija: Svojič, Gaćeško, Oreško, Potplaninsko, Mrežnica i Mala Kosa.

Ovim SKOJ-evskim aktivima rukovodio je Općinski komitet SKOJ-a Perjasica, u čijem su sastavu bili svi pročelnici aktiva i vaspitnih grupa. Sastav komiteta bio je promenljiv jer su jedni odlazili, a drugi dolazili, a što se vidi iz tabelarnog pregleda.

Aktivnost i angažovanje omladine Perjasice bilo je raznovrsno i sveobuhvatno, kao što je:

- izrada tople odjeće, rukavica, čarapa, džempera i bijelih pelerina za partizane,

- prekopavanje cesta i rušenje telefonskih linija,

- obrada zemlje i žetva žita, ne samo u Perjasici nego širom Korduna,

- posjeta ranjenika u bolnicama Petrovoj gori, Kestenovoj gori, Zbjegu i Skradu,

- doček i prevoz ranjenika Prve i Trinaeste brigade iz Žumberka od rijeke Mrežnice do bolnica u Petrovoj i Kestenovoj gori, gdje je angažovano oko 125 zaprežnih kola,

- rad u NOO-ima po selima gdje je bilo angažirano, smjenjujući se oko 90 omladinaca i omladinki, koji su radili po direktivama predsjednika NOO-a,

- organizovanje kulturno-zabavnog života u čemu su posebno angažovani pioniri, koji su davali recitacije, skečeve itd.

Posebno treba istaći organizovanje omladinskih radnih jedinica, vodova, četa i bataljona za kotar Veljun. Prvi radni bataljon Općine Perjasica obuhvatao je sljedeća sela: Kestenak, Ponorac, Donju Perjasicu, Koransku Stranu, Koransko Selo, Štirkovac, Donji i Gornji Poloj, Kuzmu, Klanac i Bukovac. Komandant bataljona bila je Mila Lončar Kozlina, a komesar Grubješić Jovanka, udana Belavić. Bataljon je imao tri čete. Komandir 1. čete bila je Ljuba Karas, a komesar Draga Mijaković, komandir 2. čete bila je Milica Marinković, a komesar Mila Mišljenčević i komandir 3. čete Sofija Dejanović, a komesar Anka Sudar.

Drugi radni bataljon Perjasica organizirali su Anka Milinković Sudar i Jovo Perić, članovi KK SKOJ-a Veljun, koji je obuhvatio sljedeća sela: Perjasicu, Gaćeško Selo, Svojić, Potplaninsko Selo, Miloševac, Novo Selo, Mrežnica, Mala Kosa i Oreško Selo. Bataljon je imao tri čete. Komandir 1. čete bila je Vida Oreščanin, a komesar Mila Ćika. Komandir 2. čete Jeka Mrgić Tumara, a komesar Jeka Mihajlović. Komandir 3. čete bila je Cvijeta Miletić, a komesar Mica Cimeša.

Prije polaska na zborno mjesto u Perjasici omladinkama i ženama je objašnjen značaj ove, po život i borbu presudne akcije. Ovo su objasnili članovi KK SKOJ-a i kotarskog odbora AFŽ-a. Svaka žetelica ponijela je sa sobom suhu hranu. Bila je to suha hrana za nekoliko dana teškog i napornog rada na vatrenim položajima između partizana i ustaških uporišta. U kolonama, po uzoru na partizane, sa srpom preko ramena i pjesmom, prešle su rijeku Koranu, a potom nastavile put preko Zagorja, kroz šumu Debela kosa i za sedam sati pješice stigle iz Perjasice do Kolarića kod Vojnića. Premda umorne od putovanja, odmah su se dale na posao, takmičeći se koja će više požeti pšenice, a omladinci povezati snopova i prenesti u hrpe. Žele su od zore do mraka, pa i po mjesečini bez odmora na Kolariću, Vojniću, Širokoj Rijeci i Maljevcu, sve dok se posao nije završio. Ovakvih radnih akcija bilo je svake godine, kada se za njima ukazala potreba.

Već sam napomenuo da je omladina uzela velikog učešća u stvaranju organa vlasti i pomoći frontu. Angažovanjem omladine u stvaranju i izgradnji NOO-a i odbora Narodno-oslobodilačkog fronta, ogledalo se u njenom punom učešću u tim odborima. U svakom NOO-u i odboru NOF u selu, biran je po jedan omladinac ili omladinka, kao treći član po broju, ali najčešće prvi po aktivnosti. Razvoj NOP zahtijevao je sve veće angažovanje omladine. Formiranjem većih jedinica, brigada, grupa odreda i divizija, mijenjao se i način snabdijevanja ovih jedinica. Radi sve dužih pokreta i veće operativne sposobnosti, formirane su komore jedinica, koje su ih pratile i snabdijevale sa hranom, a kasnije i opremom. Ove komore su popunjavane iz vojnih magacina-zemunica, pa je trebalo da se vrši zanavljanje i popuna istih sa hranom. Zato se prišlo prikupljanju dobrovoljnih priloga po selima. Omladina, a posebno Skojevci bili su angažovani na prikupljanju i prevozu hrane do određenih mjesta.

Posjeta partizanskim bolnicama bila je stalna briga omladine, ali i veliki događaj i veselje za ranjene borce. Samo u jednoj posjeti bolnica u Zbjegu, Petrovoj gori, Skradu i Kestenovoj šumi učestvovalo je oko 130 omladinki iz Perjasice. Samo iz Klanca, Kuzme, Donjeg Poloja i Bukovca 30 omladinki izvršilo je posjetu ranjenika u bolnici Zbjeg.

Borba protiv zaraznih bolesti i epidemija, bio je zadatak svih organizacija narodnooslobodilačkog fronta, pa i omladine. Vaške su bile neprijatelj broj dva, bez oružja, ali isto tako opasan zbog prijenosa pjegavog tifusa. Parenje odjeće po selima vršile su posebne ekipe, koje su za to bile osposobljene, a omladina je bila jedan od organizatora radi što većeg uspjeha. U tom pogledu pružana je pomoć i partizanskim jedinicama, u prolazu, koje su omladinke obezbjeđivale sa čistim rubljem i prale nečisto.

Ako se ima u vidu da je veliki broj omladine, prvenstveno ženske bio nepismen, onda je jasno koliko je trebalo da se uloži napora u podizanju tog osnovnog preduslova za daljnji rad i napredak. Tamo gdje nijesu postojali uslovi za organizovanje osnovnog školovanja po selima, stvarani su kružoci za opismenjavanje odraslih i pionira. Velika želja mladih da očima više vide, dala je velike rezultate. U tom pogledu Skojevci su bili najaktivniji i služili su primjerom ostaloj omladini. Svi oni koji su bili aktivni i redovno dolazili na časove, postigli su zapažene rezultate. Mnogo je lakše išlo sa pionirima, jer su se stariji često izgovarali na zauzetost ostalim poslovima. Na kružocima omladina je bila vrlo disciplinovana i pažljiva, što je obezbjeđivalo konačan uspjeh. Pored toga, na ovim kružocima su čitane vijesti i razni materijali. „Mladi komunist“, „Mladi borac“ i drugi partijski listovi. Omladina je učila da pjeva partizanske i revolucionarne pjesme kao što su: „Ustaj seljo, ustaj rode; Budi se istok i zapad; „Petrova mi gora mati“; „Bilećanku“, a pjevalo se o Matiji Gupcu, Matiji Ivaniću i mnoge druge. Posebno su pjevane pjesme o partizanskim jedinicama, komandantima i komesarima, Orešković Marku, Ćanici Opačiću, Veci Holjevcu, Milutinu Karasu i mnogim drugim. Naročito su bile aktuelne pjesme koje su poticale da omladinci odlaze u partizane, a pjevale su ih omladinke: „Zeleni se jorgovan moj je dragi partizan, imam i ja dragog partizana, u borbi je od prvog dana“. Recitovane su pjesme koje raskrinkavaju neprijatelja npr.: „Patak i žabe“ i druge. Sa pjesmom se kretalo, radilo, odlazilo i dolazilo na zborove, sastanke, zabave i druge manifestacije.

U jesen 7. novembra 1941. godine, kada se proslavljala Oktobarska revolucija, skojevska organizacija organizirala je proslavu toga dana paljenjem kresova na istaknutim visovima, oko kojih se igralo i pjevalo. Omladina iz Perjasice, Poloja, Klanca i drugih sela palila je vatre na Perjasičkoj kosi, Raletini, Kestenku i drugim visovima.

Proslava prve godišnjice ustanka naroda u Hrvatskoj 27. jula 1942. godine u Debeloj kosi bila je jedan izuzetan događaj za omladinu. Za ovu proslavu vršene su pripreme omladine, kako bi iz mjesta: Donjih i Gornjih Dubrava, Ponikava, i drugih došlo što više omladine. Organizovane kolone omladine krenule su u rano jutro iz dalekih sela, da bi stigli i pridružili se omladini Perjasice i drugih sela i tako uveličali proslavu jedne godine uspješne borbe protiv okupatora i njegovih slugu. Pjesma se razlijegala cijelim putem od Dubrava preko Perjasice do Debele kose, a poslije održanih govora veselju nije bilo kraja sve do kasno popodne. Sa ovih manifestacija omladina se vraćala sa još više poleta za veće angažovanje i napor u borbi koja je trajala.

Borba protiv provokatora i kolebljivaca bila je stalni zadatak omladine, a naročito skojevaca. Za vrijeme neprijateljske ofenzive i poslije nje, obično su se pojedinci kolebali i gubili pouzdanje u konačnu pobjedu. Bilo je slučajeva da su iz Skoja isključivani omladinci ili omladinke, koji se nisu dobro ponašali ili su stvarali paniku kod naroda. Veliki uticaj i pomoć u radu SKOJ-a i SMG pružali su omladinci, borci, koji su ranjeni dolazili iz bolnica kući na bolovanje – oporavak, pa su se uključivali u rad skojevskih aktivnosti u svojim selima. Oni su govorili omladini o borbenim dejstvima partizana i uspjesima u borbama koje su vodili. Tako se borbenost i hrabrost prenosila na ostalu omladinu. Za vrijeme neprijateljskog upada ili ofanzive na slobodnu teritoriju, ovi omladinci su ohrabrujuće djelovali da ne dolazi do panike kod naroda prilikom zbjega ispred neprijatelja. Prema tome, svaki neprijateljski upad ili ofenziva na slobodnu teritoriju pružao je priliku za provjeru držanja svakog pojedinca, a naročito skojevaca i skojevki. Kritika i samokritika bila je najjače oružje protiv kolebljivaca, koji su se pojavljivali na terenu. Vodila se borba i protiv širenja raznih neistina i alarmantnih vijesti, koje su imale za cilj uznemiravanje naroda. Za teže slučajeve omladina se obraćala i prijavljivala pojedince narodnooslobodilačkim odborima ili drugim ustanovama na terenu, koje su preduzimale odgovarajuće mjere.

Učešće pionira u narodnooslobodilačkom pokretu imalo je ogroman značaj. Organizovanje najmlađih nije zapostavljeno, jer su oni to svojom aktivnošću sami pokrenuli. Pojam pionir u ratu svakako ima posebno gledanje i različito se može tumačiti. Smatralo se da su pioniri do 15 godine, a u partizanima smo imali, koji su nosili pušku od 14 pa i manje godina. Zato je rad sa ovom najmlađom generacijom u niri do 15. godine, a u partizanima smo imali, koji su nosili pušku od najmlađe, jer oni sami nijesu imali nikakvog iskustva. Njihova želja da se dokažu, kako i oni mogu puno toga da pomognu, ostvarila se u toku NOB-e. Kurirska služba im je najviše odgovarala, jer se na djecu manje sumnjalo, nego na starije. Zato su najčešće pioniri korišćeni kao kuriri između ustanova i organa, naročito na teritoriji pod kontrolom neprijatelja. Izviđanje, osmatranje i javljanje o pojavama neprijatelja, pioniri su sa uspjehom obavljali. Prvi pionirski odredi organizovani su u proljeće 1942. godine, sa kojima su rukovodili za to zaduženi skojevci. U Općini Perjasica bilo je organizirano pet pionirskih odreda. Bilo je teško ubjeđivati pionire od 13, 14 i 15 godina da su premladi za odlazak u borbu, jer su se oni masovno javljali u rezervne omladinske čete na obuku. Šteta je što ne raspolažem podacima koliko je pionira stradalo u ratu, umrlo u zbjegovima od gladi, zime i raznih bolesti. Pošto su najmlađi bili i najpuniji veselja, to smo među njima formirali pjevačke horove i diletantske grupe. Tako su pioniri na raznim zborovima i mitinzima davali i kulturno-zabavne programe. Pioniri iz Perjasice, sela Kestenak davali su program i u hrvatskom selu Lučica. Pored iznijetih aktivnosti najmlađih, potrebno je istaći i njihov doprinos u skupljanju šišarki i kore za partizansku kožaru u Jarčevcu. Oni su brali jagode i nosili u partizanske bolnice ranjenicima. Njihovo učešće u radnim jedinicama imalo je veliki značaj oko obrade zemlje i spremanja ljetine.

Dvadeset i sedmog avgusta 1943. godine Kotarski odbor USAOH-a u svom izvještaju Okružnom komitetu USAOH-a, Karlovac piše i ovo: „U svim selima Perjasice formirani su pionirski odredi, čiji rad zaslužuje posebno priznanje. Oni sakupljaju šiške i gule koru za našu kožaru u Jarčevcu, beru jagode za ranjenike, spremaju pozorišne komade, a jedan su dali u hrvatskom selu Lučica, idu i kao kuriri od općine do kotara“.

Zahvaljujući pravilnom idejnom vaspitanju, prvenstveno članova Skoja, a preko njega i ostale omladine od strane članova KPJ-u, omladinska organizacija Općine Perjasica postigla je velike uspjehe. Zato su ovako veliki borbeni i revolucionarni zadaci i mogli da se uspješno ostvaruju. Skojevska organizacija je bila nepresušna baza i izvor kadra različitih profila. Skojevski rukovodioci i članovi Skoja izrastali su u partijsko-političke i vojne rukovodioce od komandira i komesara četa do komandanata i komesara bataljona i dalje. Ovo je omogućila i masovnost odlaska omladine u NOB-e sa terena općine Perjasica 1941. i 1942. godine. Pored omladinaca i omladinki, koji su završili obuku u omladinskim četama, u NOB-e je otišlo više od 160 omladinaca i omladinki bez završene obuke.

Omladina se dokazala i afirmisala kroz svoj rad i tešku borbu tokom rata. Zato nije ništa neobično, što su mladi skojevci vrlo brzo primani u članstvo KPJ. Taj kontinuitet izrastanja u visoke rukovodioce, nastavio se i poslije rata, tako da je SKOJ dao veliki kadrovski doprinos. Školovanje i zalaganje omogućilo je izrastanje u društveno političke radnike, vojne rukovodioce, privrednike, prosvjetne radnike i naučnike uopšte.

Na kraju želim da napomenem, da su ovo moja sjećanja, a odnose se isključivo na općinu Perjasica. Sjećanja na sitne detalje namjerno su izbjegavana, jer su ista djelomično već zaboravljena. Koliko je bilo moguće služio sam se i dokumentima Okružnog komiteta SKOJ-a Karlovac, kao i Kotarskog komiteta KP i SKOJ-a Veljun.

Gornji Budački, 1944. članovi OK SKOJ-a za Kordun s polaznicima omladinskog kursa. S lijeva na desno: sjedi Anka Milinković iz Perjasice, član OK SKOJ-a.

Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i

socijalističke izgradnje, Karlovac 1986, str. 774‒782.

---

[1]Desa Karas-Perić napisala je 1983. godine rad o formiranju i radu odbora AFŽ-a na ratnom kotaru Veljun, pa su iz toga njenog neobjavljenog rukopisa uzeti podaci koji se odnose na Općinu Perjasicu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: