detalj slike: KRK Art dizajn

Knjiga PERJASICA MALA DRŽAVICA - Rade Pavić, istoriografija i monografija Perjasice, u ovom prilogu donosimo peti nastavak poglavlja Perjasica u drugom svjetskom ratu. Svakog četvrtka slijedi novi nastavak dok ne završimo sa kompletnim sadržajem. 

Nikola D. Cimeša

NA PROSTORU PREMA HRVATSKOM BLAGAJU I PAVLOVCU

Naš odred „Perjasica“ stigao je 15. oktobra 1941. na prostor Hrvatskog Blagaja i Pavlovca. Situacija je nametala da se što prije kao partizani predstavimo u pravom svjetlu pred seljacima tih sela, koji su živjeli pod neposrednim utjecajem ustaške posade i njihove propagande. Trebalo je opomenuti one koji kriju izdajnika Carevića i onemogućiti priče kako su nam Hrvati namjestili ovaj „međusobni obračun“. I konačno, trebalo je pokazati ustašama u Blagaju i Pavlovcu da je naš partizanski odred tu na domaku njihovih busija.

Već te noći (15/16. oktobra 1941) grupa od preko dvadeset boraca odreda, odjevena u domobranske uniforme, krenula je iz Kuzme preko rijeke Korane prema ovom za narod do tada strašnom ustaškom Pavlovcu. Na čelu grupe nalazio se Miloš Vuletić Gojak,[1] kojega su ovi seljaci dobro poznavali kao komšiju iz Bukovca. Zadatak grupe je bio da zaobiđe selo Pavlovac, izbije na cestu prema Slunju te sačeka i potuče ustaše koji su svakog četvrtka odlazili na sajam u Slunj. Dogodilo se da su ustaše i te večeri otišle u Slunj. Za to vrijeme „domobrani“, odnosno partizani, pokupili su im po kućama karabine sa municijom.

Ovom akcijom odreda u Pavlovcu situacija se iz temelja promijenila. Od tada pa nadalje ovi naši seljaci nisu mogli kazati našim aktivistima u svojim selima: „Evo vam vaših partizana! Prebiše mi ćaću i oteše sestri dukate koje je čuvala“. Za većinu njih iza toga ubrzo će nestati riječi – „vaši partizani!“

Odmah nakon akcije u Pavlovcu, iz koje je doneseno 11 karabina sa municijom, formiran je u Kuzmi 2. PO „Perjasica“ sa komandirom Mišanom Tomašem i komesarom Slavkom Markonom na čelu. U odredu su bili i Srbi i Hrvati. U njemu je bio i Antun Pučko[2] iz Duge Rese, koji je izbjegao hapšenje od ustaša i preko veze stigao u naš odred pred samo polaganje zakletve.U sastav odreda ubrzo se uključilo desetak mladića iz ovih naših južnih sela. Isticali su se kao dobri borci. Neki su i poginuli u borbama. Sve je to doprinosilo jačanju ustanka, učinilo političku situaciju stabilnijom te ojačalo zadovoljstvo naroda i njegovu vjeru u mogućnost razvijanja bratskih veza i provođenje politike bratstva i jedinstva.

Prvi zarobljeni talijanski oficir

Vraćajući se natrag sa prostora prema Blagaju i Pavlovcu (19. oktobra) odred su iznenadila dvojica Talijana na motociklu i projurila prema Bukovcu.Međutim, nakon nekoliko minuta čuli smo samo jedan ispaljeni metak i dozivanje seljaka sa jednog brda – da su ona dvojica zaustavljeni. Na njih je pucao Dušan Klarić[3] presjekavši im lanac na motoru.

Nakon ovih događaja došlo je do reorganizacije partizanskih odreda u vodove, čete i bataljone. U Donjoj Perjasici formirana je 2. novembra 1941. godine 1. četa 2. bataljona. U stroju su stajala dotadanja tri PO-a (dva perjasička i gornoskradski). Nakon pročitane Naredbe Štaba 2. bataljona o formiranju čete i postavljanju komandira i komesara, pročitana je i Naredba komande čete o postavljanju komandira vodova, odnosno imenovanje vodova. Iako u Naredbi Štaba 2. bataljona nije stajalo da u vodovima postoje komesari, komanda 1. čete je i u vodovima ostavila dotadanje komesare PO-a: Slavka Markona i Simu Karapandžu. Tako će se i nakon ove reorganizacije dosta dugo održati (kako kod boraca, tako i u narodu) prijašnji nazivi „odred“, a ne vod. Otuda ponekad i nejasnoća oko položaja drugova Karasa i Štroka (pošto su perjasički odredi imali svoje komandire i komesare). Tako će biti sve do početka februara 1942. godine kada je od dotadašnja četiri voda formiran bataljon.

Novembarska ofanziva talijanske vojske

Ujutro 6. novembra 1941. godine upala je na slobodnu teritoriju Perjasice iz dva pravca talijanska konjica i motorizirana pješadija. Namjera im je bila da likvidiraju ustanike i ojačaju premoć Pavelićevih snaga na ovom prostoru.

Komanda 1. čete, sa 1. i 2. vodom, našla se toga jutra kod škole u Donjoj Perjasici. Pošto je Slavko Markon u svojim sjećanjima spomenuo ovu ofanzivu, zadržaću se samo na onom što je njemu, po mom sjećanju promaklo.

Prvobitni plan našeg povlačenja bio je da se što prije povučemo u Perjasičku dubravu, a potom u pravcu Orijevca, Gornje Visočke, Srednjeg Poloja, Novog Sela i Polojske kose. Pred samim ulazom u Perjasičku dubravu sreli smo dvojicu pripadnika rezervnog odreda iz Koranskog Sela, koje je uputio komandir da nam jave kako iz pravca Bukovca u streljačkom pokretu dolazi talijanska konjica i pješadija. Nastupali su od Polojske kose do obronaka rijeke Korane. Tada je donesena odluka da se vodovi sa komandom čete prebace preko Korane u Skrad. I već smo krenuli prema Korani. Međutim, otuda su seljaci bježali u perjasička sela, jer su ustaše i oružnici stigli na dvije dominirajuće kote. Situacija je bila složenija nego što se očekivalo. I dok se tražio izlaz, ponovo su stigla druga dvojica ljudi iz Koranskog Sela i javila da se onaj stroj Talijana pomjerio prema Polojskoj kosi. Tako smo se mi za kratko vrijeme zabacili iza leđa ovoj grupaciji talijanske vojske.

Idućeg dana iz Primišlja, preko Male Kose, Gornjeg Poloja i Miloševca, do sela Štirkovca, stiglo je tridesetak oružnika („jurišnika“) kojima je vodič bio Ilija Jarak (nestao noću sa još jednim oružnikom 31. avgusta – prilikom napada na oružnike u Perjasici). U Štirkovcu su zapalili kuće porodica Milutina i Ignjatije Karasa, te Mišana Tomaša. Potom su otišli pravo u selo Svojič, gdje su kod Todora Zirića čak i pseću kućicu zapalili, jer se u njegovoj kući (nakon bježanja oružnika) odvijao cjelokupni naš politički život, a i sin mu Jovo[4] bio među prvima u stroju 31. avgusta 1941. U Svojiču su toga dana oružnici zapalili još nekoliko kuća pripadnika naše ustaničke čete.Ovi su oružnici, a ne Talijani, na mnogo mjesta pitali seljake, da li poznaju Slavka Markona. Ovom skupinom jurišnika zapovijedao je narednik Mirko Marušić.[5]

Talijanska konjica (više nego pješadija) pretresala je dio po dio Perjasičke kose. Jedna je skupina konjanika 8. novembra stigla pred naša skladišta i pored zemunica, nedaleko Malog Tavanca. Zastali su, promatrali, nešto razgovarali i otišli, a da ništa nisu dirali. Sve su to promatrala dvojica naših u žbunju skrivenih „zemuničara“. Da nije bilo tragova konjskih kopita, teško bi im tko povjerovao. Međutim, tek tada su nastale nevolje. Jer, posumnjalo se da su Talijani minirali skladišta ili u njih ubacili otrov. Kasnije se ispostavilo da zaista nisu ništa dirali.

Prilikom povlačenja iz Perjasice talijanska vojska odvela je sa sobom više od dvadeset seljaka iz perjasičkih sela, koje je našla kod kuće. U Karlovcu su ih predali ustašama, kao „četnike“. Ustaše su ih pobili.

Ponovno neprijateljsko uporište u Perjasici

Drugog dana, nakon što su Talijani „očistili“ perjasička sela od ustanika, iz pravca Generalskog Stola u Perjasicu je stigla grupa od četrdeset oružnika na čelu s narednikom Šafarikom kao zapovjednikom.

Smjestili su se u općinsku zgradu. Iza njih je iz istog pravca stigla i domobranska satnija u jačini od 80–100 vojnika. Zapovjednik ove satnije bio je satnik Ivan Motika. Domobrani su se smjestili u školu. Došli su da pojačaju žandarsku posadu. Premda su za nas ustanike i narod i jedni i drugi bili Pavelićeva vojska i naši neprijatelji, ipak su im uloge bile unekoliko različite. Novi žandari, sa novim zapovjednikom, imali su i novu taktiku u ophođenju s narodom. Kontaktirali su sa starima i mladima. Sa svima su se lijepo ophodili. Posebno su ih interesirali seljaci iz sela koja su se nalazila bliže perjasičkim šumama. S njima su vodili posebne i poduže razgovore. Mnogo su se interesirali za naš odred (tada već vodove) i komandu čete. Sve ih je o nama zanimalo, od brojnog stanja i naoružanja do naših sklonosti, pa i to koji od nas voli da popije, a koji je poznat kao ženskaroš. Sve su nam to po povratku iz Perjasice pričali naši seljaci.

Naša komanda je u povodu te nove taktike dala uputstva nekim starijim seljacima iz sela ispod Perjasičke i Polojske kose: da odu u Perjasicu i da, u slučaju ako ih neki oružnik pozove u općinsku zgradu na razgovor, ispričaju kako ima veliki broj ustanika, kako su dobro naoružani i odjeveni te da odlaze nekamo i u druge krajeve u borbe.

Odmah iza podne 18. novembra 1941. stigao je u komandu čete, koja se nalazila kod kuće ispod Malog Tavanca, jedan seljak iz Potplaninskog Sela (od žiža) i saopćio kako se jedan oružnik muva oko njihovih kuća.

Odmah je naređeno 1. vodu da pođe do tih kuća i uhvati oružnika. Za vodom krenuše i komandir i komesar čete. Sve je to odozgo (sa brijega) promatrao oružnik Ivan Pušić. Prilegao je za jedan balvan i čekao da mu se čelna patrola voda što više približi. Ispalio je samo jedan metak koji je, na žalost, bio tragičan za nas. Smrtno je pogođen Dušan Vranješ.[6]

Minutu-dvije kasnije do nas je dotrčala jedna žena i saopćila kako se iza kuće upravo poginulog Dušana Vranješa nalazi velika grupa oružnika u zasjedi. Da nismo došli do obavještenja u pravi čas, mi bismo bili krenuli u potjeru za tim ubojicom, koji je bježao teturajući kao pijanica.

Sve se brzo objasnilo. Oružnici su nam bili pripremili majstorsku klopku. Da smo kojom nesrećom stigli pred njihove puške, slabo bismo se bili proveli. Jer, ispred kuće, u našem pravcu, bila je nizbrdica i čistina. Odmah je našoj komandi bilo jasno da su kontakti oružnika sa seljacima iz sela ispod šume dali rezultate. Zasjeda što su je postavili i pogibija Dušana Vranješa, rječito su govorili o tome. To je uostalom i dokazano. Utvrđeno je, naime, da su dvojica seljaka iz jednog drugog sela prošli toga jutra pored kuća gdje je bio naručen ručak za vod i čak nešto priupitali domaćina. Ta dva seljaka su potom otišli u pravcu svojeg sela. Međutim, u nastavku traganja ustanovljeno je da se oni nisu vratili u svoje selo. Od trgovca iz Perjasice (Božo Cimeša i Stanko Kosijer) obaviješteni smo da su ova dvojica oko podne viđena kod oružnika u općinskoj zgradi.

Nepoznato je što su oni izjavili na saslušanju u komandi čete. Ali je poznato to da je istog dana formiran partizanski sud i da su obojica seljaka osuđeni na najstrožu kaznu koja je odmah i izvršena.

Nakon pogibije Dušana Vranješa zapaženo je još upornije traganje oružnika iz perjasičke posade za našim odredom. Tragali su sa jakim patrolama i uporedo s tim angažirali svoje doušnike. Posebno agilna bila su dvojica: Mija Novosel, trgovac u Donjoj Perjasici, inače rodom iz Siče (gdje je pripadao poznatoj grupi Mačekove zaštite) i Marko Brozinić iz Maurović Sela, kojega je Mija angažirao na ovom prljavom poslu. Kada je njihova opasna djelatnost utvrđena, oni su uhapšeni i zasluženo kažnjeni.

Pogibija petorice drugova iz 2. voda 1. čete kod Novog Sela

U svanuće 25. novembra stigao je 2. vod u selo Donja Visočka. Tu je obaviješten da je grupa od desetak oružnika iz Primišlja upala u selo Klanac i da tamo pljačka i tovari svinje u kola. Ne oklijevajući ni časa vod je trčećim korakom krenuo u pravcu Raletine, s namjerom da presretne oružnike i udari po njima. Međutim, zakasnio je za desetak minuta. Oružnici su izmakli, ali ne i sva zaprežna kola sa svinjama. Borci su ih vratili u selo Klanac. Tom prilikom utvrdili su i to da jedan seljak, pored opljačkanih, ima još debelih svinja. Dogovorili su se s njime da ih otkupe za našu bazu. Plaćali smo kunama.

U 9 sati 26. novembra 2. vod s komandirom Mišanom stigao je cestom iz Srednjeg Poloja nadomak Novog Sela. Uz komandira, koji je išao nekoliko koraka pred vodom, bilo je još nekoliko boraca. U djeliću sekunde na njih se s čela i s boka sručila paljba iz tridesetak karabina i puškomitraljeza. Na poprištu borbe ostalo je pet poginulih drugova. Među njima bili su komandir voda i njegov zamjenik.

Zasjedu je postavio oružnički narednik Mirko Marušić sa svojim jurišnicima. Jasno, uz dobra obavještenja koje je dobio o pravcu kretanja 2. voda tokom 26. novembra 1941. godine. Inače, Marušić ne bi krenuo iz Primišlja.Oko poginule petorice naših drugova[7] okupili su se Marušićevi jurišnici i u njih mrtve ispalili podosta metaka iz karabina. U mrtvoga Radu Marinkovića ispaljen je cijeli rafal iz puškomitraljeza.

Prilikom povlačenja kroz Gornji Poloj oružnici su nastavili sa zločinima. Ubili su Simu Mihajlovića, rođenog 1875. godine, a potom ga mrtvog ubacili u kuću i zapalili je. Simina snaha Mila (rođena 1906) pokušala je ugasiti požar, ali i nju ubiše ovi zlikovci.

U tom okršaju žandari su uhvatili živog druga Cvijana Bjelopetrovića iz Gornjeg Poloja, koji je tek deset dana ranije stupio u 2. vod. Ustaše su ga navodno odvele u Jasenovac gdje je završio svoj život. Dok se sve to događalo, komanda čete sa 1. vodom nalazila se ispod Gradine gdje se ubrzano gradio naš logor za zimovanje. Tu se čula oštra pucnjava prilikom napada na 2. vod. Međutim, zbog prelamanja odjeka u toj planini dobivao se dojam da se to događa iza sela Miloševac – prema Perjasici. Zato smo i pošli u tom pravcu, hitajući niz stranu iznad sela Točak, gdje nas je i našao jedan od drugova iz 2. voda. Da smo odmah pošli u pravcu Novog Sela, sigurno bismo sustigli oružnike, udarili ih s boka i nanijeli im osjetne gubitke. Požalili smo zbog toga nadajući se da će oni drugi put dobiti svoje. A to se i dogodilo januara 1942. godine.

Nemoguće je opisati osjećaje boraca i komandira kada smo se okupili oko poginulih i masakriranih naših drugova. Taj strašni prizor opjevao je naš partizanski poeta Đuro Vuletić Škuljalo. Velika je šteta što se ti njegovi stihovi nisu sačuvali. Bila je to potresna narodna tužaljka o našoj tragediji u kojoj je prolivena krv jednog Hrvata i četiri Srbina u borbi protiv okupatora, za bratstvo i jedinstvo, za pravdu i slobodu svih naših naroda.

Nakon pogibije Dušana Vranješa (samo u osam dana razmaka) naša četa je izgubila šestoricu hrabrih boraca i starješina. Padoše na neobjašnjiv način. A nitko nije bio ni ogreben u dotadanje tri naše zapažene akcije. Bilo je to za komandu čete, i za nas borce, ozbiljno upozorenje. Bila je to opomena i za naš narod u selima da shvati kako opasnost ne vreba samo od okupatorske i kvislinške vojske već i od doušnika i prodanih duša što djeluju podmuklo iznutra, u njegovim redovima.

Nakon ovog tragičnog događaja komanda čete je povukla 2. vod na sjeverni prostor, poslije čega više neće samostalno djelovati u južnim selima. Išla su oba voda zajedno s komandom čete na čelu. Obustavljena je i gradnja našeg logora pod Gradinom. Stalo se na onome što je dotada izgrađeno (dvije barake za spavanje od oblica, baraka za kuhinju i ostavu, te baraka za trpezariju). To nam je služilo da samo navratimo u prolazu, ali ne i da logorujemo.

Već drugi dan nakon pogibije drugova komanda čete, sa 1, 2. i 3. vodom, sačekala je mješoviti vlak između Donjih i Gornjih Dubrava. Ali akcija nije uspjela. Strojovođa je primijetio zasjedu i počeo ustavljati kompoziciju. Zatim je dao nagli pokret naprijed pa se kompozicija prepolovila. I tako su putnički vagoni sa vojskom pošli natrag prema Donjim Dubravama, a prednji dio uzbrdo prema Gornjim Dubravama.

Krajem decembra 1941. četa je boravila na prostoru Ponikava. Jedne večeri pošla je u akciju na Talijane u Severinu na Kupi.[8]

Ali tu smo naišli na dobro utvrđene položaje i žestoku mitraljesku vatru. Akcija nije uspjela. Nekoliko narednih dana četa je krstarila terenom sve do Vukove Gorice prošavši kroz nekoliko hrvatskih sela. Komesari (Štrok, Markon i Karapandža) koristili su to za susrete sa što više seljaka Hrvata. Jedne večeri ustavili smo se u selu Osojnik, gdje je za četu pripremljena večera. Slijedeći dan bili smo u Ponikvama, gdje je po vodovima analiziran susret sa seljacima Hrvatima. Dojmovi o sve većoj naklonosti hrvatskih seljaka prema NOP-u, u selima kroz koja smo prolazili, ohrabrujuće su djelovali na nas. Osobno sam u Osojniku doživio dirljiv prijem u kući seljaka Hrvata. Za mene je to bila prva večera u kući Hrvata. Slično su doživjeli mnogi drugovi iz naše čete na večeri, krajem 1941. godine, u hrvatskom selu Osojniku. O tim našim večerama pričali smo svuda po srpskim selima. Razumljivo, tumačeći zajedničke ciljeve naše oružane revolucije.

Doček Nove 1942. godine

Novu, 1942. godinu, 1. četa 2. bataljona dočekala je u školi u Srednjem Poloju. Pred školom je izvršena smotra čete. Obezbjeđenje na svim pravcima obavljali su te noći pripadnici rezervnih odreda. Četa je slavila. Na smotri u stroju 1. i 2. voda (svi borci iz perjasičkih sela) pred Milutinom Karasom stajalo je 107 boraca. U stroju više nije bilo boraca naoružanih željeznim roguljama. Najveći broj bio je naoružan karabinima, a manji lovačkim puškama. Tu je bio i puškomitraljez „Brno“ – naš ponos i uzdanica.

Pored boraca koji su već bili pod oružjem u borbu se uključilo, djelovanjem KP, SKOJ-a, omladine, AFŽ-a i NOO-a, u razdoblju od 31. avgusta do 31. decembra 1941. godine, još 40 drugarica i drugova. Iz stroja je u protekla četiri mjeseca borbe izbačeno 18 boraca. Prema tome, aktivnih učesnika NOR-a iz Perjasice do 31. decembra 1941. bilo je 175.Svi oni su, pored većih akcija, izvršili i niz manjih akcija iz kojih je donošeno oružje i municija. Takav je bio i napad na vodocrpnu stanicu na Mrežnici.Vrijedno je spomenuti da je u sastavu čete te večeri bilo i oko dvanaest Hrvata. U gostima četi bilo ih je preko desetak. Iz toga se moglo zaključiti da su na ovom prostoru već stvoreni dobri preduvjeti za ubrzaniji razvoj ustanka s masovnijim učešćem boraca Hrvata. A to nas je ohrabrivalo.

Dvorana u školi, gdje je četa uvedena, bila je lijepo iskićena. Tu je bila hrvatska i srpska zastava. Podosta ispisanih parola. Sve je to svečano djelovalo na prisutne. Nakon kraćeg govora Izidora Štroka i Sime Karapandže nastalo je sveopće veselje koje je trajalo do pola noći. Tada se moralo prekinuti, jer su naše vodove čekali domaćini sa večerom. Čekala su ih i mala djeca, jer su vidjela da se nešto osobeno događa. Treći (dubravski vod) imao je poseban doživljaj. Baš na Novu 1942. godinu polagao je partizansku zakletvu pred Jožom Benićem, sekretarom KK KPH za kotar Karlovac.[9]

Sutradan nakon doručka u komandu čete stigao je kurir iz Štaba 2. bataljona sa naređenjem da se odmah zatvori pravac prema Primišlju i onemogući prodor neprijatelju prema Veljunu.

Naše jedinice bile su blokirale to neprijateljsko uporište. Na tom pravcu četa je ostala preko tri tjedna i odbila nekoliko pokušaja većih skupina ustaša, oružnika i domobrana, da se probiju do opkoljenih u Veljunu.

Vidjevši da se ovim pravcem neće moći probiti prema Veljunu narednik Marušić, sa svojim jurišnicima, krenuo je zaobilaznim pravcem: Primišlje–Tržić–Tounj–Generalski Stol–Perjasica–Bukovac–Veljun. U sumrak 19. 1. 1942. stigao je u Perjasicu sa skupinom od šezdesetak oružnika. Komandu čete obavijestio je o tome Ivan Motika.

Idućeg jutra Marušićevoj skupini priključilo se još tridesetak oružnika iz posade u Perjasici. Krenuli su prema Veljunu. Komanda čete je riješila da im osujeti plan. Sa dva svoja voda sačekala ih je u zasjedi ispred Bukovca – na pravcu Srednjeg Poloja. U zasjedu upada samo prethodnica jačine 23 oružnika. Glavnina je čekala kod Pejnović guvna, udaljenom od križanja u Bukovcu oko dva kilometra. Kada je to vidio, Marušić je naredio glavnini povlačenje natrag prema Perjasici.

Na poprištu borbe ostala su dvojica mrtvih i trojica ranjenih. Zarobljena su 23 oružnika. Zaplijenjena su 23 karabina, dosta municije i 23 kompletna odijela. Vidjevši kako dvojica oružnika sve više zaostaju iza kolone, koja bježi prema Perjasici, seljak Mile Vidović[10] iz Novog Sela dohvatio je kolac i svom snagom potrčao usprkos visokom snijegu prema Gornjem Poloju da ih presretne. Iskočio je iza jedne živice sa uperenim kolcem „na gotovs“ vičući: „Ruke u vis, odbaci oružje!“. Žandari pokorno odbaciše karabine i opasače sa fišeklijama, pa malo odstupiše. Tek tada vidješe kako Mile u rukama drži obični kolac. Ali bilo je kasno. Nakon što je uzeo puške i municiju Mile im je naredio da skinu sve sa sebe do čarapa i gaća. Kasnije im seljaci dadoše nekakve stare rite i gumene opanke pa oni odoše prema Perjasici.

Nekoliko dana kasnije prestala je potreba za obezbjeđenjem iz pravca Primišlja pa su se sva tri voda prebacila na blokadu neprijateljske posade u Perjasici. Opet se uporno i danonoćno manevriralo. Čak se prilazilo posadi dosta blizu, a potom se udaljavali. Bilo je to svojevrsno iznuravanje neprijatelja. Kao što se to činilo i ranije, opet su pokrenuti pripadnici rezervnih odreda. I opet su nas oružnici i domobrani brojili, pa o svemu tome javljali u Karlovac, odnosno Ogulin. Iako nas je bilo 170, oni su nas „nabrojali“ preko hiljadu. I, doista, njihov moral je popustio, pa su 5. februara 1942. godine napustili Perjasicu i povukli se u Brijest. Otuda su se vratili tek 24. aprila te godine.

Formiranje 1. bataljona

Kao na ostalim dijelovima Korduna tako je i na prostoru Perjasice, Dubrava i Gornjeg Skrada početkom 1942. godine ubrzano rastao broj boraca pod oružjem.

Stvoreni su uvjeti da dotadanji štabovi bataljona prerastu u štabove odreda, a komanda četa u štabove bataljona, vodovi u čete. Tako je 6. februara 1942. formiran 1. bataljon, sa sjedištem u Perjasici. U sastavu tog bataljona ušla su dotadanja dva perjasička voda (oko 130 boraca) od kojih su tada formirana četiri voda. Tri su ušla u sastav nove, Prve (Perjasičke) čete, a četvrti u sastav Treće (Dubravske) čete jer dotadanji Treći (Dubravski) vod nije mogao prerasti u četu. Ovaj će vod ostati u Trećoj četi sve do početka maja 1942. Dotadanji 4. vod (Skradski) – prerastao je u 2. četu 1. bataljona.

Štab bataljona sačinjavali su: Milutin Karas, komandant, Izidor Štrok, politički komesar, Rade Dobrosavljević,[11] zamjenik komandanta, Mile Opačić,[12] operativni oficir i Milić Stojić,[13] obavještajni oficir bataljona. Nakon što su oružnici i domobrani pobjegli, ponovo smo imali slobodnu teritoriju na kojoj se neometano mogla razvijati široka aktivnost na planu jačanja NOP-a. Preko ovog prostora ponovo su neometano prolazili kuriri, politički radnici, prenošeni ili prevoženi ranjenici, prevožen materijal. Narod se ponovo osjećao slobodnijim. Tih su dana po našim selima žene užurbano pravile neke vrste pelerina za nas borce. Pravile su ih od plahta ili platna. U tim smo bijelim pelerinama prolazili noću nadomak neprijateljskih bunkera, a da nas posade nisu primjećivale.

Akcija 1. bataljona u Gornjim Dubravama

Nakon prikupljenih podataka o kretanju Pavelićevih oružnika iz uporišta u Gornjim Dubravama do željezničke stanice Gornje Dubrave– po sledovanje – odlučeno je da im se postavi zasjeda. S tim u vezi komandant i komesar bataljona poveli su 1. četu iz Svojiča preko rijeke Mrežnice. Treća četa je za to vrijeme čekala u Donjim Dubravama. Zatim su obje čete noću, 12/13. februara 1942. godine stigle na prostor Gornjih Dubrava – do kuća Kaluđerovića. Tu je postavljena zasjeda. Oko 10 sati naišla je kolona od 17 oružnika. Dan je bio vedar i oštar. Snijeg do koljena. Moglo se kretati samo prtinom što je otežavalo manevriranje.

Od prvog plotuna trojica oružnika su poginula, a trojica su ranjena. Jedanaest ih je zarobljeno i ubrzo pušteno da odu u uporište. S njima su na saonicama poslani ranjeni i mrtvi. Zaplijenjeno je 17 karabina, sa dosta municije, odjeća i obuća. Bio je to lijep plijen. Ovom se akcijom po prvi put pružila ozbiljnija pomoć borcima sa prostora Dubrava. Sve što je do tada učinjeno, bio je samo prolaz našeg odreda preko ovog terena.

Ovom uspjelom akcijom na oružnike pojačan je duh borbenosti kod pripadnika NOP-a na ovom prostoru. Porastao je ugled i vjera u borce iz dubravskih sela i zaselaka. Već toga dana je stiglo u 3. (Dubravsku) četu osam mladića. Ovom je akcijom demantovana ustaška i mačekovska propaganda kako se na tom prostoru ne može pojaviti veća skupina partizana, zbog frekvencije na pruzi i blizine uporišta. Sve u svemu, uz oteto oružje postignut je i veliki politički efekt.

Maskirani onim svojim pelerinama ostali smo i nakon akcije na prostoru oko uporišta u Gornjim Dubravama. A navečer su se sve tri čete vratile u Perjasicu.

Prvi bataljon u akciji na Primišlje

Prvi bataljon, sa štabom na čelu, stigao je 21. februara u selo Iliće, nadomak Primišlja. Bio je uključen u akciju širih razmjera koju je pripremio Štab 2. kordunaškog partizanskog odreda. Jednom četom napadao je Primišlje, drugu četu postavio je na brdo Kurjevac, a treću zadržao u rezervi. Drugi bataljon vršio je osiguranje na pravcu Slunja (kod Zečev Varoša) a 3. bataljon (Miče Baraća) sa dvije čete napadao je neprijateljsko uporište u Tounjskom Tržiću, a treća četa postavljena je na obezbjeđenju u pravcu Oštarija i Tounja.

U napad se krenulo 22. februara u 6 sati. Međutim, čete su naletjele na „tvrdo“. Oružnici u Primišlju dočekali su našu 1. četu u rovovima. Unatoč svoj silini napada četa nije mogla prići rovovima zbog čistine brisanog i tučenog prostora, koji je trebalo savladati, i visokog snijega. Komandant bataljona Milutin Karas i komandir čete Milić Pajić[14], koji su poveli četu u napad, učinili su sve što su mogli da otpor oružnika savladaju. Ali, bez uspjeha. Kada je svanulo, od napada se moralo odustati. Međutim, ponovljen je iduće noći. Oružnici su istjerani iz rovova u zgradu. Ali, opet se moralo stati. Kao nikada do tada, a ni kasnije, nije upotrijebljeno toliko mnogo ručnih bombi koliko su ih te noći izbacili Pavelićevi oružnici. Naprosto su ih „sipali“ oko zgrade. Tada je odlučeno da ih se strogom blokadom prisili na predaju. Bunar s vodom bio je bliže nama nego njima. Do snijega nisu mogli izići.

I 3. bataljon vodio je žestoku borbu pri napadu na Tržić – od 6 sati sve do 17 sati. Tek tada je savladan posljednji otpor oružnika. Njegova četa odbila je sa svog zasjednog mjesta nekoliko pokušaja neprijatelja da napadnutoj posadi pritekne u pomoć.

I u iduća dva dana dvije čete istog bataljona uspjele su odbiti sve pokušaje neprijatelja da okruženoj posadi u Primišlju pritekne u pomoć. U pomoć su krenuli i Talijani. Oni su noću 24/25. februara pokušali da zaobiđu zasjedu u širokom luku s istočne strane. Snijeg su savlađivali pomoću krplji. Drugi bataljon, koji je bio u zasjedi prema Slunju, sačekao je poveću grupaciju Talijana i prvim plotunom nanio im ozbiljne gubitke. Kasnije je izdržao i borbu sa pristiglim pojačanjem. Talijani su najzad odustali od napada i vratili se u Slunj. U ovoj borbi djelomično je uzela učešća i naša 3. četa pa je kod podjele plijena dobila teški mitraljez (bez postolja) i puškomitraljez.

U zoru 25. februara 1942. blokadu oružnika u Primišlju preuzela je 3. četa, koja se do tada nalazila na Kurjevcu. Na cijelom prostoru spustila se gusta magla. Baš u to vrijeme, pred samo svanjivanje, Primišlje je u širem luku opkolila talijanska vojska, savlađujući snijeg na krpljama. Bilo je tu blizu dvije stotine vojnika. Nasumice su otvorili vatru iz pušaka i puškomitraljeza. Iznenadna vatra s leđa, sa tri strane, bila je vrlo kritična za 3. četu. Jedini izlaz bio je da se pokuša probiti prema Ilićima. Četa se odmah prestrojila i krenula u proboj. Zametnula se žestoka borba prsa u prsa. Izlaz čete iz obruča bio je sve teži. Katastrofu je spriječila 2. četa, koja se tada našla na Kurjevcu. Komandiru ove čete, čim je čuo pucnjavu na širokom prostoru, bilo je jasno da se pojavila veća neprijateljska skupina i da se 3. četa našla u teškoj situaciji.

Trčećim je korakom s četom sjurio dolje ka Primišlju i stigao u pravi čas. Udario je po Talijanima i iznenadio ih. I dok su se oni prestrojili i sredili, naša se 3. četa našla van okruženja. Međutim, Talijana je bilo mnogo i čete su se pod borbom morale povlačiti prema Ilićima. Treća četa je imala trojicu ranjenih drugova, među kojima je bio teško ranjen Jura Drvodelić,[15] baš onda kada je situacija bila najkritičnija. Drugovi su ga unijeli u prvi obor sa ovcama, pokrili ga kukuruzovinom i tako privremeno zaštitili od neprijatelja.

Sjećajući se tog događaja Jura Drvodelić je zapisao: „Privukli smo se vrlo blizu neprijatelju opkolivši ga. Ali, na našu nesreću, neprijateljima je stigla pomoć iz Tržića. Budući da sam ja držao najistaknutiju tačku sa svojim vodom, nisam bio obaviješten da se povučem, tako da sam se našao u obruču. Odlučio sam, da probijemo obruč. Kao odstupnica ostao je dobrovoljno Dušan Klarić iz Gornjeg Poloja, a mi smo se počeli izvlačiti. Zapalili smo stogove sijena da bismo se izvukli sa što manje gubitaka. Zaostao sam ja i Miloš Jasnić koji je bio dodijeljen meni iz Skradskog odreda. Bio je pogođen u kuk. On me zamolio da ga ne ostavim jer, da je sa borcima svoje čete, ni oni ga također ne bi ostavili.

Ja sam mu odgovorio: ’Ako je za ostati, onda ćemo ostati skupa’. U tom momentu bio sam i ja ranjen. Metak mi je prošao kroz pluća. I tako ranjen vukao sam ga oko 350 metara po snijegu, dubokom oko 1 metar, dok ga nisam izvukao do mrtvog ugla. Tada sam mu savjetovao da se pokuša prebaciti preko brijega Kurjevac, pomažući se puškom, a ja ću ga štititi. On je uspio, ali kad sam se ja počeo prebacivati, više nisam mogao. Tukli su me mitraljezom sa tornja i ceste. Kad ni po drugi put nisam uspio, onda sam očistio snijeg kako bih primijetio ako bi mi netko dolazio iza leđa. Najednom sam ugledao iza sebe, na deset metara, jednog mladog oružnika s uperenom puškom. Ništa drugo nisam mogao učiniti nego bombu otkačiti i baciti na njega. Istovremeno je mladi borac iz Dubrava Milan Zatezalo Macan opalio na njega. Pao je ranjen i otkotrljao se u dolinu zovući u pomoć. Njegovi, umjesto da su mu pritekli u pomoć, razbježali su se“.

Dok su Talijani po Primišlju lovili kokoške, među ovcama u oboru u nesvijesti je ležao Jura Drvodelić. Ali, i mi smo stigli u pravi čas. Uz pomoć domaćice, koja je primijetila da i mi dolazimo, jedan od nas se prebacio do njene kuće, u kojoj su samo nekoliko minuta ranije bili Talijani, i na ćebetu prtinom dovukao ranjenika. Previjen je tek u Ilićima. Bio je ranjen u grudni koš. Tek nakon previjanja došao je svijesti. Referent saniteta je sa sebe skinuo košulju i obukao ga, jer je njegova bila sva od krvi. Cijelog života Jura je pamtio ovaj gest suborca – Srbina.

Drugovi, koji su iznijeli teško ranjenoga Juru Drvodelića, bili su Srbi i to je tada ocijenjeno kao izraziti gest učvršćenja bratstva i jedinstva među nama borcima i našim narodima. Ubrzo iza toga ova trojica boraca primljena su u članstvo KP. Do ustanka nepismeni seljaci, a u roku od samo pet mjeseci pripadnici male partizanske jedinice, shvatili su i prihvatili misao vodilju NOB-a: bratstvo i jedinstvo među našim narodima.

U prvoj polovini marta 1942. godine ponovo se Štab 1. bataljona sa svojom 1. i 3. četom, našao na prostoru Ponikava. I opet smo krstarili iz Ponikava po susjednim selima, nastanjenim hrvatskim stanovništvom. Sumirali smo dojmove. Borcima su politički komesari održavali predavanja o tome kako da se ponašamo prema žiteljima u hrvatskim selima, kako da širimo liniju narodnooslobodilačke borbe, bratstvo i jedinstvo, partizanski moral.

I u tim krajevima primicali smo se neprijateljskim uporištima. Bilo je od velikog značaja za širenje NOB-a što je tim prostorom prošlo oko 150 partizana i što je neprijatelj u uporištima, u svojoj neposrednoj blizini, osjetio prisustvo partizana. Sve je to doprinosilo većim simpatijama i opredjeljenju seljaka i radnika s tog područja za NOP. Ubrzo su se javljali i dobrovoljci u 3. četu. Bila je to velika pomoć organizatorima ustanka na ovom prostoru. Bio je to naš i njihov zajednički doprinos jačanju narodnooslobodilačke borbe.

Iz tog vremena ostalo je i sjećanje na jedan susret u Trošmariji. Bilo je to početkom aprila 1942. godine. Politički komesari, Štrok i Karapandža, poveli su nas (desetak boraca) u hrvatsko selo Trošmariju gdje je bilo pripremljeno okupljanje seljaka. Na okupu je bilo njih pedesetak. Okupljenim seljacima najprije se obratio Simo Karapandža. Govorio je o tadašnjoj vojno-političkoj situaciji u svijetu. Potom je govorio Izidor Štrok o ustaškim zlodjelima nad srpskim življem i o razvoju ustanka širom zemlje. Nakon njegovog izlaganja seljaci su počeli postavljati pitanja. Izidor Štrok je odgovarao i objašnjavao. Za sve vrijeme razgovora često se svojim primjedbama oglašavao jedan stariji seljak. To je naljutilo prisutne pa su počeli napuštati skup. Tada je Izidor Štrok reagirao i poveo dijalog s tim starcem. Dijalog mi se uvriježio u pamćenje:

Stari: „Vi pričate: te ustaše ovo, te ustaše ono. A mi čujemo da su to sve radili četnici i svalili na ustaše.“

Štrok: „Pa, mi nismo četnici, već partizani – narodna vojska.“

Stari: „Vi? Pa ja ne tvrdim da ste vi četnici, ali oni tamo...“

Štrok: „Tamo nema ’onih’, već su tamo partizani kao i mi.“

Stari: „Možete vi meni ovdje pričati šta vas volja. Kordun je daleko. Bolje je vjerovati nego ići provjeravati. Za nas seljake najbolje je ćutati. Ćutati i čekati da se raziđu oblaci.“

Tada je oštro reagirao Mija Benić.[16]

Rekao je tom seljaku da on dobro poznaje takve kao što je on. Ima ih i u njegovim Mrežničkim Novakima. Priznao je starom da je pametan čovjek, ali – neobaviješten. I da ne bi bio u zabludi, obećao je da će ga, ako to on želi, povesti na Kordun pa neka mu tamo hrvatski narod kaže tko je popalio srpska sela. Stari je tada ućutao, a potom se izgubio. Odlaskom ovog starog čovjekanastalo je olakšanje. Ljudi su postavljali sve više pitanja. Sve ih je zanimalo. Na mnoga pitanja odgovarao je Mija Benić. Osjećali su ga bliskim sebi i svojem naglasku. Govorio je njihovim seljačkim jezikom, iako je Mija bio radnik. Politički odjek ovog susreta partizana i seljaka iz Trošmarije bio je velik.

Razoružanje posade u Perjasici

Nakon 58 dana slobodnog djelovanja i aktivnosti u svim pravcima narodnooslobodilačke borbe, u Perjasicu se 24. aprila 1942. godine vratila pobjegla neprijateljska posada. Oružnici su se ponovo smjestili u općinsku zgradu, a domobrani u kuću Stanke Kosanović Belke, jer smo mi u međuvremenu porušili školu. Oružnicima je zamijenjen narednik. Njih desetak, pričalo se, bili su svi ustaše. Kod domobrana smijenjen je samo komandir jednog voda. Pretpostavljalo se da je i on ustaša.

O tim izmjenama kod oružnika Štab 1. bataljona doznao je 26.aprila pa je naredio 1. i 3. četi da izvrše napad.

Čete su se približile općini. Neposredne pripreme izvedene su noću. Napad je otpočeo u svanjivanje 27. aprila 1942. U njemu su učestvovale sve tri čete 1. bataljona. Obezbjeđenje prema Siči i Generalskom Stolu (Mateškom Selu) vršio je 2. bataljon, dok je 3. bataljon bio na obezbjeđenju iz pravca Primišlja i Blagaja.

Borba je bila žestoka. Trajala je do blizu 10 sati. Iznenadio je otpor domobranskog voda, kojim je komandirao novi podnarednik. Najduže je trajao otpor grupe oružnika (ustaša) u ruševinama bivše žandarmerijske kasarne bočno i južno od ulaza u općinsku zgradu. Ovdje je Miloš Vuletić Gojak dokrajčio posljednji otpor neprijatelja u toj akciji. Tada se obistinilo obećanje koje su dali domobranski satnik Ivan Motika i Josip Šimac: da domobranski vod kojim je zapovijedao Josip Šimac, neće pružiti otpor. I nije ga pružio. Toga jutra, nakon borbe, utvrđeno je, doista, da ni iz jedne puške domobrana ovoga voda nije ispaljen metak. Sve vrijeme domobrani toga voda ležali su u štali Stanke Kosanović.

U akciji su zarobljena oko 22 oružnika, zajedno sa Zupcem, i 50–55 domobrana. Dvadesetak oružnika i svi domobrani ubrzo su pušteni svojim kućama. Zupac i još jedan ustaša su uhapšeni. Saslušani su i osuđeni kao zločinci. Petnaestak ih je poginulo, a desetak ranjeno.

U ovoj akciji zaplijenjen je jedan puškomitraljez (nalazio se u vodu koji je pružio otpor), oko stotinu karabina sa municijom i sva odjeća i obuća, posteljina i izvjesna količina namirnica. Ivan Motika i Josip Šimac, kao pripadnici NOP-a, otišli su idućeg dana uGŠH u Korenicu, odnosno Drežnicu, gdje su raspoređeni u primorsko-goranske jedinice.[17]

Mi smo izgubili dvojicu boraca. Poginuli su Milutin Vukobrad Šuca[18] i Simo Zatezalo Sajina.[19] Bilo je i desetak ranjenih, od kojih dvojica teško: Nikola Karas[20] i Nikola Vuletić Gedža.

Ljudska drama i tragedija

Kao i širom Jugoslavije, gdje su Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi vodili teške borbe s okupatorima i kvislinzima, tako su i na prostoru Perjasice doživljene mnoge ljudske drame i tragedije. Jedna od njih odigrala se 27. aprila 1942. godine u Perjasici. Evo što o tome, nakon 42 godine, kaže Nikola Cimeša, koji je tada bio referent saniteta u 1. bataljonu 2. kordunaškog partizanskog odreda:

„Moglo je biti oko devet sati, kada se obrana oružnika ograničila na općinsku zgradu. Nalazio sam se iza zidina bivše škole, gdje je bilo i komandno mjesto Štaba bataljona. Do nas je dotrčao jedan od drugova iz Prve čete (Perjasičke), vičući još izdaleka: „Drugovi, Gedžo je teško ranjen, vise mu crijeva...

Tog momenta poskočio je komesar bataljona Izidor Štrok i doviknuo mi: ,Za mnom!’. Potrčao sam za njim niz cestu dok su meci fijukali iznad naših glava. Dotrčavši u onu dolinu, nedaleko općinske zgrade, naišli smo na strašan prizor. Naš omiljeni puškomitraljezac Nikola Vuletić Gedžo stajao je uspravno. Njegova bluza bila je pocijepana (kao da je pilom bila rezana) a iz nje su visjela crijeva. Čujemo kako moli drugove da mu vrate bombu koju su mu oduzeli, jer se pokušao ubiti.

Ugledavši Izidora Štroka molio ga je da naredi drugovima da mu vrate bombu. Drugovi su ga odmah polegli na tratinu.

Kleknuo sam pored njega. Oblio me hladan znoj. Volio sam Nikolu kao rođenog brata.

Svi smo ga voljeli jer je bio hrabar borac. Puškomitraljez u njegovim rukama mnogo je značio za nas. Počeo sam da plačem. Bi me stid kada sam u djeliću sekunde zapazio kako Gedžo ne plače. U jednom trenutku sam sam sebe zatekao kako mu guram crijeva u utrobu. Vidio sam kako su iskidana na nekoliko mjesta. On je i dalje molio da mu se vrati njegova bomba. I svakim naporom crijeva su mu ponovo bježala napolje. U jednom trenutku on se s obje ruke mašio za trbuh, žustro istrgnuo nekoliko komadića crijeva i bacio ih podalje sebe. Tada su mu dvojica drugova raširila ruke i pritisnula ga na zemlju. Kao u nekom magnovenju ponovo sam sebe zatekao kako mu guram crijeva u trbuh, iako mi je bilo jasno da mu time samo povećavam muke. Ali ja naprosto nisam tada mogao rasuđivati što bi zapravo trebao da radim. Podigao sam glavu da vidim da li još netko stoji pored nas četvorice. Vidio sam Karasa i Štroka kako naprosto plaču. To me je dirnulo negdje u dubini svijesti. Sjećam se da me je netko podigao i poveo na stranu, da su mi nešto govorili. Bio sam ošamućen. Ipak, krajičkom svijesti registrovao sam užasan, ali u tom času jedino moguć i logičan prizor. Komandant Karas dao je znak Radi Velimiroviću Kostercu. On je razumio što mora da učini. Krenuo je prema voljenom suborcu, prislonio mu cijev svog karabina na sljepoočnicu, potegao obarač i u trenu daleko od sebe odbacio karabin, naričući iz svega glasa: ,Joj, Gedžo moj... joj, druže moj dragi!’. U dolini je nastao tajac. Iznad naših glava još uvijek su fijukali meci. Čuli su se drugovi: Gojak, Cauz i ostali. Bio je to njegov posljednji juriš za Simu Zatezala Sajina. Tko zna, možda je pao pogođen zadnjim ispaljenim metkom od strane tih ustaša ili žandara.“

Ovom akcijom 1. bataljona u Perjasici postignut je veliki politički i vojni uspjeh. Na tom prostoru ustaše Ante Pavelića neće više nikada uspjeti da uspostave svoje uporište. To će postati teritorija nesalomljive volje i duha, velike privrženosti narodnooslobodilačkoj borbi, Partiji i Titu.

Formiranje prihvatne bolnice

Bolnice oko Petrove gore bile su suviše daleko, transportovanje sporo i otežano, a imali smo devetoricu ranjenih drugova (bez Nikole Karasa). Radi toga je Štab 1. bataljona donio odluku da se organizira prihvatna bolnica u selu Velika Crkvina, na prostoru Gornjeg Skrada. I nakon nekoliko dana već su tamo, u praznom popovom stanu, bili smješteni ranjeni drugovi. Pored Štaba bataljona angažirale su se na organiziranju bolnice i komanda „baze“: Općinski NOO-i Perjasica i Veljun, i seoski NOO-i s jedne i druge strane rijeke Korane. Već drugog dana nakon stizanja ranjenika proradila je i vlastita kuhinja, a desetak dana kasnije stavljena je u pogon i krušna peć.

Baza je obezbjeđivala brašno, mast, sol, šećer, sirovo goveđe i svinjsko meso i cigarete. Seoski NOO-i organizirali su prikupljanje mlijeka, sira, jaja, kokošijeg i pilećeg mesa, luka,graha i krumpira. Problem nam je bio višak, a ne manjak hrane. Dešavalo se da seljak zakolje tele ili odojka i donese za ranjene drugove.

Hranu su donosile djevojke koje bi toga dana ostajale sa ranjenim drugovima u razgovoru i pjesmi. Iz dana u dan ovdje se orila pjesma djevojaka i ranjenih drugova. Strogo se vodilo računa da zavoji budu što čistiji. Krajem juna 1942. bolnica je preseljena u školsku zgradu sela Čatrnja, gdje su bili bolji uslovi za održavanje higijene. Tu je bolnica ostala sve do oslobođenja.

Predvojnička obuka

Dinamičan razvoj narodnooslobodilačke borbe nametnuo je potrebu organiziranja predvojničke obuke sa omladinom da bi se ona pripremila za borbe za neprijateljem koje su postajale sve češće i oštrije, a za koje su se morala iznalaziti nova taktička i operativno-taktička rješenja, držeći se pri tome i oprobane partizanske ratne vještine.

Organizacija predvojničke obuke povjerena je Štabu 1. bataljona. Obukom se počelo već u prvoj polovini maja 1942. godine. Organizirana je u selu čatrnja, na principu četnog ustrojstva (vodovi i desetine). Pored upoznavanja sa karabinom i puškomitraljezom (opis i rukovanje) na obuci su uvježbavane strojeve radnje i taktički postupci prilikom napada, u svim oblicima i na sve vrste objekata, privlačenje neprijatelju i odstupanje, ubacivanje bombi u bunkere i u zgrade, izviđanje i osmatranje, orijentacija u prostoru pomoću zvijezda i raznih objekata, busole te kretanje po azimutu.

Prve tri klase činili su mladići iz dubravskih, perjasičkih i skradskih sela. Među njima nije bilo djevojaka. U četvrtoj klasi bili su mladići i djevojke sa područja Primišlja. gdje je djelovao 3. bataljon. Prva udarna omladinska četa završila je obuku u selu Tobaliću, sredinom juna 1942. godine, u kojoj je iz kotara Veljun bilo 30 omladinaca.

Druga omladinska četa završila je obuku u Gornjem Budačkom, a 3. u Gornjem Skradu, pa je od ove tri čete formiran Omladinski bataljon „Joža Vlahović“, koji je u avgustu 1942. godine ušao u sastav Prve kordunaške udarne brigade. Predvojničkom obukom nastavilo se i dalje pa je do kraja 1942. godine na području kotara Veljun bilo formirano 6 omladinskih četa s 311 omladinaca i omladinki.

Četvrta omladinska četa završila je obuku u Dunjaku i otišla u sastav 4. crnogorske proleterske brigade – na teritorij kod Drvara. Istovremeno, u školi Koranskog Sela formirana je 6. omladinska četa od 124 omladinca i omladinke, koja je po završenoj obuci ušla u sastav 4. kordunaške udarne brigade.

Osma omladinska četa završila je obuku u Dunjaku i ušla u sastav 3. kordunaške brigade. Pored navedenih, formirane su još dvije: jedanaesta, koja je završila obuku u Zagorju, i 14. u Veljunu. Podijeljene su u tri grupe od kojih je jedna ušla u sastav 4. udarne brigade za popunu Omladinskog bataljona „Joža Vlahović“. Druga grupa ušla je u sastav bataljona 1. i 2. kordunaškog odreda, a treća u sastav 5. kordunaške brigade.

Većina omladinaca, obučavanih u ove četiri klase, a potom u odredima i brigadama, ispoljila je hrabrost i odlučnost u borbi; imali su tada svega 17, 18 ili 19 godina. Mnogi od njih su se razvili u zapaženo dobre komandire vodova, četa i komandante bataljona, odnosno delegate i komesare četa i bataljona. Priličan broj ih je pao u borbama, a bili su hrabri borci i starješine. Među preživjelima ima danas podosta umirovljenih viših oficira JNA, kojima je obuka u Čatrnji i drugim navedenim selima ostala u prijatnom sjećanju, jer su od nje imali veliku korist.

I dalje na prostoru međuriječja Kupe i Dobre

Nakon pobjede u Perjasici 1. bataljon je ponovo, početkom maja 1942. godine, krenuo u međuriječje Kupe i Dobre. U Prilišću su borci iznenadili žandare, koji su se bez ijednog ispaljenog metka predali. U Netretiću žandari nisu zatečeni u kasarni i akcija nije dovedena do kraja. Međutim, ponovni dolazak veće partizanske jedinice u Prilišće snažno je odjeknuo, naročito kada se bataljon kretao danju cestom od Netretića preko Bosanaca i Zdihova, što je iznenadilo neprijatelja u Vinici i Bosiljevu. To je snažno ohrabrilo pristaše NOP-a i narod na cijelom ovom prostoru. Tih je dana i grupa omladinaca iz Prilišća i Vukove Gorice stupila u 3. četu ovoga bataljona.

Oni će kasnije, sa onima koji su prije stupili u ovu četu, postati jezgra prilikom osnivanja Hrvatske čete.

Četnička propaganda

U drugoj polovini maja 1942. godine 1. bataljon 2. KPO (perjasički) vodio je žestoke borbe sa četnicima oko Plaškog i ostao tamo više od dva tjedna. I dok je on tamo, u zajednici sa ostalim partizanskim jedinicama uspješno razbijao četnike, po perjasičkim selima počele su kružiti priče da su 1. bataljon do temelja potukli četnici, da su komesari, članovi KP i skojevci javno povješani, a ostalim borcima, koji su krenuli za komunistima, da će se suditi. Proturale su se vijesti da oko Plaškog postoje jače četničke snage kojima Englezi po danu dopremaju ogromne količine oružja i municije, te vojne opreme, da je tamo stiglo mnogo bivših jugoslavenskih oficira, pa i generala.

Našlo se po perjasičkim selima i takvih komentatora koji nisu, tobože, prihvatili to što se priča, ali su onako „neutralno“ govorili: „Pa moglo bi to i biti. Eto, Englezi su u 1. svjetskom ratu spasili srpsku vojsku. Oni su tada pobijedili Austro-Ugarsku pa će sada i Hitlera.“

Sve to unosilo je nemir i strah kod seljaka koji su imali sinove, braću ili muževe u 1. bataljonu, ili nekoga vidnije angažiranog u organizacijama i institucijama NOP-a.

Međutim, do kraja maja 1942. godine na ovom prostoru već je djelovalo desetak ćelija KP, oko dvadesetak skojevskih grupa sa najmanje stotinjak članova, preko dvadeset odbora Narodne fronte, više od toga seoskih NOO-a, te preko dvadesetak odbora AFŽ-a. Bila je to pozamašna brojka aktiviranih u NOP-u. Trebalo je samo pokrenuti ovu organiziranu snagu i četnička propaganda će nestati. Pogotovo onda kada se 1. bataljon vratio natrag.

Po ocjeni KK KPH Veljun ovu propagandu smišljeno su ubacivali četnici preko švercera protiv kojih su se tih dana angažirale naše političke snage.

Obračun s neprijateljskom grupom satnika Dane Prodanovića

Od 18. do 26. juna 1942. godine 1. bataljon angažirao se u borbama oko Primišlja. O tome je podrobno obaviješten i domobranski satnik u Bariloviću – Dane Prodanović[21] koji je ocijenio da mu se pružila dobra prilika da baš na perjasičkom narodu pokaže svoju privrženost Paveliću i njegovim ustašama.

Napravio je plan akcije. Ali okupljanje ustaša, oružnika i domobrana u Siči sporo je teklo. Tako se i dogodilo da su se oni još okupljali kada se 1. bataljon vratio od Primišlja, što Prodanović nije znao.

Obaviješten o upadu skupine od oko 200 ustaša, oružnika i domobrana iz Siče na slobodnu teritoriju komandant 1. bataljona je odmah pokrenuo čete iz G. Visočke, Orijevca i Koranskog Sela u susret neprijatelju. U tim časovima iz Skrada se vraćala i Hrvatska četa pa je brzo napravljen zajednički plan. Prvi bataljon je otišao u susret neprijatelju, a Hrvatska je četa krenula da ga napadne s boka ili s leđa.

Do sukoba je došlo kod zaselka Perinovići. U tom času Hrvatska se četa približavala Ponorcu. Neprijatelj je bio iznenađen i odmah se počeo izvlačiti. Odnosio je ranjene, a ostavljao mrtve. Prvi bataljon je vršio pritisak. Kod sela Ponorac Hrvatska četa je udarila po boku prvu skupinu od preko četrdesetak što ustaša, oružnika i domobrana. Nakon plotuna po njima, odmah je krenula na juriš. Ubrzo je zarobila 28 neprijateljskih vojnika – pet ustaša, osam žandara i 15 domobrana. Među zarobljenima je bio i domobranski satnik Dane Prodanović. Zaplijenjena su tri puškomitraljeza „Brno“ i blizu 60 karabina (samo Hrvatska četa oko 30), veća količina municije i odjeće. U Hrvatsku četu dobrovoljno se javilo nekoliko domobrana. Drugog dana grupa mladića iz Ponorca, oduševljena jurišem i uspjehom Hrvatske čete, stupila je u njene redove.

Saslušanjem satnika Prodanovića i zarobljenih ustaša došlo se do korisnih podataka o neprijateljskim uporištima u Siči i Bariloviću. Prodanović je otkrio i svoje doušnike u Perjasici. Nakon saslušanja svu šestoricu je stigla pravedna narodna kazna kao izdajice i sluge okupatora.

Ovom pobjedom nad Pavelićevom združenom skupinom ustaša, žandara i domobrana na ovom prostoru dobijena je još jedna bitka s njima. Bila je to i naša velika politička pobjeda nakon koje će se još više učvrstiti samopouzdanje i vjera u pobjedu.

Nekoliko dana nakon ove zajedničke pobjede 1. bataljona i Hrvatske čete ove jedinice krenule su na prostor oko Duge Rese. Bio je to prvi odlazak 1. bataljona na ovaj teritorij. Sama akcija nije imala većih razmjera na vojničkom planu, ali je dolazak partizanskih jedinica nadomak Duge Rese i Karlovca politički značio veoma mnogo. Bio je to, nakon lekcije Pavelićevim združenim snagama kod Ponorca, još jedan težak udarac neprijatelju. Jer, poslije toga na prostor perjasičkih sela nikada više neće stizati Pavelićeve snage same. Ako su i stizale, a stizale su, onda je to svaki put bilo u zajednici sa vojnim formacijama okupatora.

Odmah iza ovog „izleta“ 1. bataljon i Hrvatska četa opet su krenuli na prostor međuriječja Kupe i Dobre. Kada su stigli u neposrednu blizinu uporišta u Bosiljevu, neprijatelj je bio uvjeren da partizani pripremaju napad. Alarmirali su Talijane. Idući dan stigla je njihova veća grupacija potpomognuta tenkovima.

Nakon malih čarki 1. bataljon i Hrvatska četa su pod okriljem noći prešli preko rijeke Kupe na teritorij Slovenije – u selo Preloka. Idućih dana pomjerili su se niz Kupu, sve do Adlešića. Na prostoru Bele krajine ostali su nekoliko dana. Tu su se borci iz perjasičkih sela sreli sa borcima iz Bele krajine – Slovencima. Taj ih je susret oduševio. Raspoloženje je bilo obostrano. Jedne večeri stigli su i do Marindola, gdje su iz tamošnje ergele zaplijenili tridesetak konja – lipicanera. Prvi bataljon je doveo konje do Perjasice. Poslije se pričalo da su neki od ovih konja stigli čak i do Vrhovnog štaba.

Formiranje brigade

Od 19. avgusta do 5. decembra 1942. godine formirane su tri kordunaške brigade. U svaku od njih ušlo je oko 30–50 boraca iz perjasičkih sela. Do kraja rata u redovima kordunaških brigada borilo se više od pet stotina boraca i starješina. Za sve nas, koji smo ušli u brigade, bila je to čast i ponos. Brigadama se ponosio i cijeli naš narod. Posebno omladina koja će o brigadama ispjevati mnoge pjesme. Bile su to pjesme poticaja i ohrabrenja koje će i mlade i stare vući naprijed i jačati borbeni i moralni duh.

U borbama što su ih ove tri brigade vodile do kraja rata iz perjasičkih sela poginula su 133 borca i starješine (oko 25%). Ranjene borce nitko nije evidentirao, jer su se mnogi ponovo vraćali u brigade i ginuli. U sastavu drugih brigada, kao i u 13. proleterskoj NOV brigadi „Rade Končar“ borilo se oko 90–95 boraca i starješina stasalih u perjasičkim selima. Poginulo ih je 27, među kojima i Milutin Karas.

U sastavu partizanskih odreda borilo se takođe nekoliko stotina boraca iz perjasičkih sela. Ovdje bilježimo samo one koji nisu odlazili iz odreda u brigade. Takvih je bilo od 150–155 boraca i starješina. Poginula su 32.

U sastavu Komande područja, odnosno mjesta, kamo su pripadale partizanske straže, vojne radionice, mlinovi, pekare, kuhinje itd. nalazilo se 120–130 pripadnika, koji nisu bili ni u odredima ni u brigadama. Poginula su trojica.

Na dužnostima u okružnim, kotarskim i općinskim komitetima KP i SKOJ-a bilo je 16 drugarica i drugova. Poginula su trojica. U okružnom, kotarskom i općinskim odborima Narodne fronte, NOO-ima, odborima AFŽ-a i omladine radilo je 47 drugarica i drugova. Poginula su četvorica. U seoskim odborima NF-e, AFŽ-a, omladine i NOO-a uključilo se tokom NOR-a preko 300 drugarica i drugova. Poginula su četvorica.

U seoskim partijskim ćelijama i skojevskim grupama imali smo u toku rata preko 400 članova. Samo u SKOJ-u smo imali 141 omladinca i 228 omladinki. Ovi pokazatelji upućuju na zaključak da je sa ovog prostora uzelo učešća u NOR-u preko 1.600 muškaraca i žena. Sa područja perjasičkih sela rat je preživjelo 97 učesnika NOR-a iz 1941. godine. Spomenicu 1941. dobilo ih je 94. Među trojicom koji je nisu dobili nalazi se Milić Paić, proslavljeni perjasički borac i starješina, koji je umro odmah nakon oslobođenja od posljedica ranjavanja, baš kada su se popunjavali upitnici za dodjelu Spomenice.

Borci iz perjasičkih sela borili su se širom naše zemlje. Najviše ih je poginulo u borbama koje je vodila 8. kordunaška udarna divizija.

Na prostoru Korduna poginulo je 138 boraca:

- u perjasičkim selima 43

- oko Slunja - 25

- oko Plaškog - 21

- oko Duge Rese - 21

- oko Karlovca - 4

- oko Tounja i Dubrava - 7

- na ostalom dijelu Korduna - 26

U ostalim predjelima SR Hrvatske poginula su 64 borca:

- u Lici - 34

- u Baniji - 5

- u Pokuplju - 7

- u Žumberku - 10

- u Gorskom kotaru - 3

- u Slavoniji - 2

- u Moslavini - 3

Na prostoru drugih republika poginulo je 17 boraca:

- u Bosni i Hercegovini - 14

- u Sloveniji- 2

- u Makedoniji - 1

Na prostoru Bosne i Hercegovine najviše ih je poginulo u Cazinskoj krajini i oko Bihaća.

U kanjonu Pive četnici su zaklali dva teško ranjena druga i dvije bolničarke. I u Drvaru je poginuo 25. maja 1944. godine jedan borac s područja Perjasice.

Likvidacija ustaškog uporišta u Hrvatskom Blagaju

Početkom septembra 1942. godine likvidirano je zloglasno ustaško uporište u Hrvatskom Blagaju. Iako u toj akciji nisu učestvovali borci iz perjasičkih sela, pa ni borci Korduna, ona je vrijedna spomena zbog toga što je njome postignut izuzetno veliki politički uspjeh u korist narodnooslobodilačke borbe kao ni u jednoj akciji što je do tada izvedena na ovom prostoru.

Prvi, veliki politički uspjeh postignut je činjenicom što je likvidirano jedno teško leglo ustaških zločinaca. Drugo, veliki politički uspjeh polučen je time što je kaznu nad ovim zločincima izvršio sam hrvatski narod preko svojih sinova iz primorsko-goranskih bataljona.

Dok je jedan primorsko-goranski bataljon napadao na Blagaj, drugi (isto tako primorsko-goranski bataljon) bio je u zasjedi prema Slunju i pobio oko tridesetak ustaša - koljača iz Slunja. Istog dana nakon završene uspješne akcije oba su bataljona stigla na prostor Perjasice. Vijest o tome da su borci Hrvati iz Hrvatskog primorja i Gorskog kotara likvidirali ustaške zločince brzo se proširila ustaničkim selima.

Zato ih je narod i dočekao kao što dobri domaćini dočekuju svoje najdraže goste. Iznio je na trpezu sve što je boljega imao. Iznosila se šljivovica – stara nekoliko godina i „žuta kao dukat“. Ispijalo se u čast bratimljenja u zajedničkoj borbi i pobjedi ovih boraca nad izrodima hrvatskog naroda u Blagaju. Oko drugova Primoraca i Gorana okupljala se mladež, pretežno omladinke, i pjesmom stvarala još bolje raspoloženje. Iako su politički komesari bataljona i četa bili obaviješteni da su perjasička sela ustanička, oni su se mnogo trudili da ovim našim seljacima objasne kako se razvija NOB u Primorju i Gorskom kotaru i na kakve sve teškoće nailaze oni kao ustanici.

Formiranje Komande mjesta u Perjasici

Nakon formiranja brigada i divizije nametnula se potreba organizacije vojno-pozadinske vlasti. Pogotovo na slobodnoj teritoriji, koju se moralo kontrolirati i obezbjeđivati i na njoj razviti podosta objekata, kao što su servisne radionice, prolazne kuhinje, bolnice, skladišta hrane i drugih materijalnih potreba. Vojno-pozadinski organi imali su ulogu i mobilnih organa, za mobilizaciju ljudstva u operativne jedinice i naroda za sve vidove pomoći na frontu. Takvu ulogu odigrala je i Komanda mjesta u Perjasici.

Organizirala je Centar za predvojničku obuku u proljeće 1943. u Koranskom Selu, kroz koji su prošle tri klase mladića i djevojaka iz perjasičkih sela. Pri tome je zadržano načelo dobrovoljnosti kod 99% obveznika, bez obzira na godine starosti. Tako se i moglo dogoditi da od ljeta 1944. do oslobođenja iz ovih sela nije bilo više od desetak mladića koji su navršili 17 godina starosti a da nisu prošli vojnu obuku. Svi su oni stupili u brigade i partizanske odrede. Tako je Komanda mjesta u Perjasici imala posla sa mobilizacijom najviše oko 1% obveznika i to starih 50–55 godina.

Mnogi borci i civili, učesnici NOR-a, na prolazu preko Perjasice nahranili su se u prolaznoj kuhinji (koja je radila sve vrijeme od početka 1942. do oslobođenja) kruhom koji se pekao u vojnoj pekari u selu Koranska Strana, sazidanoj u sjeniku Mišića Karasa Merikanca koji je sa dva sina bio tada u partizanima. Snabdijevane su i operativne jedinice što su bile na prolazu, kao i bolnice. Komanda mjesta razvila je mnoge djelatnosti, obezbjeđivala transportovanje ranjenih boraca iz pravca Dubrava prema bolnicama, prelazak kurira istim pravcem te prolazak grupa političkih radnika. Štitila je prostor od pojedinačnih upada neprijateljskih špijuna, sprječavala kriminal i šverc te pružala pomoć NOO-ima u vršenju njihove uloge.

Kako je teritorij Perjasice bio „suvi most“ između Mrežnice i Korane u pravcu Dubrava, Gorskog kotara i Slovenije, odnosno Like, Banije, Pokuplja i Bosne, sve partizanske jedinice, politički radnici, pa i zbjegovi, u prolazu preko perjasičkog teritorija snabdijevali su se hranom kod ovog naroda i onom prikupljenom i čuvanom u zemunicama. Kako u organizaciji drugih, tako i ovih poslova vidnu ulogu imala je Komanda mjesta u Perjasici. Pored toga Komanda je imala značajnu ulogu i u prihvatanju i transportu pomoći koja je dijelom dolazila od saveznika, a išla je ovim teritorijem i dalje preko rijeke Mrežnice i Dubrava za Slovensko primorje, u pratnji jedinica 43. divizije. Za kuhinje istarskih boraca, u organizaciji NOO-a i Komande mjesta Perjasica, sakupljan je kruh i druge živežne namirnice. U organizaciji naroda za rat vidnu ulogu, osim Komande mjesta u Perjasici, odigrao je i njen prvi komandant Jovo Relić Ćaća.[22]

Obračun ličkih i kordunaških boraca

sa talijanskom vojskom naPerjasičkim kosama

Šesnaestog oktobra 1942. godine na slobodnu teritoriju Perjasice upala je talijanska vojska. Bio je to konjički puk „Aleksandrija“ i 81. bataljon crnokošuljaša, ojačani sa osam tenkova i četiri poljska topa. Skupinom je zapovijedao general talijanske vojske Maza, koji je stigao sa kolonom iz pravca Siče. Konjica se kretala s obje strane ceste, a crnokošuljaši cestom u kamionima. Na čelu svake kolone kretala su se po četiri tenka. Prema nekim saznanjima cilj im je bio da unište ili zarobe sve pripadnike Narodnooslobodilačke vojske, koje nađu na ovom prostoru, a potom da u povratku opljačkaju i spale sva sela te pohvatane seljake odvedu u Karlovac i predaju ustašama. Dok su motociklisti i tenkisti ispitivali situaciju pred sobom, ostali su stajali na cesti. Konjanici su po usputnim selima upadali u dvorišta i lovili kokoši. Neki su ih žive vezali za sedla. Toga dana stigli su pred selo Perjasica. Krila su im stala u Potplaninskom Selu i zaseoku Sučevići. Komora je bila s njima i na tim mjestima su proveli noć 16/17. oktobra.

Istoga dana na prostoru Veljuna, na maršu prema Tušiloviću, ustavila se Druga lička brigada. U noći 16/17. prešla je rijeku Koranu i već sutradan se sukobila s ovom grupacijom talijanske vojske. Do sudara je došlo na samom prevoju zvanom Pejnović Guvno – između sela Bukovac i Srednji Poloj.

Kada su pred zasjedu Ličana stigla tri tenka (prije nego što je otvorena vatra) borci su na jedan od njih bacili šinjel i ćebe. Zaslijepljeni tenkista je sjurio tenk u obližnju udolinicu. Tu su na njega skočili borci, prisilivši posadu na predaju. Pod druga dva tenka bačene su zapaljene flaše sa benzinom i oba su uništena. Ostalihpet tenkova manevriralo je po širokom prostoru sprečavajući juriše naših boraca na konjicu i pješadiju. To je davalo Talijanima izglede da se izvuku prema Karlovcu.

Borba je trajala od 13 do 16 sati. Do tog vremena Talijani su uspjeli da sa poprišta borbe izvuku sve kamione sa ranjenicima i svu pješadiju što su štitili tenkovi. Na prostoru pred Srednjim Polojem ostalo je nekoliko eskadrona konjice u ulozi zaštitnice, koji su se takođe uspjeli odlijepiti od Druge ličke brigade. Međutim, iz pravca Tržića, usiljenim maršem, stigao je na prostor Novo Selo– Srednji Poloj 1. bataljon 1. kordunaške brigade. Za nekoliko minuta pred bataljon su stigla dva eskadrona konjice i nekoliko kamiona. Otvorena je brza paljba nakon čega je 1. bataljon krenuo na juriš. Talijanska konjica je desetkovana. Malo ih je uhvaćeno živih, a većina je bila smrtno pogođena. Nešto ih se razbježalo po šipražju. Sutradan su ih i žene lovile.

Prema talijanskim izvorima na poprištu borbe ostalo je 159 poginulih, što vojnika što oficira. Ustaški izvori govore o 150–200 poginulih i oko 300 ranjenih, među kojima je ranjen i general Maza (navodno je podlegao ranama).Naši izvori[23] također govore o preko 150 poginulih Talijana i 74 konja. Ranjeni se ne spominju pošto su evakuirani. Govori se o 33 zarobljena Talijana i uhvaćena 34 konja. Zaplijenjen je jedan tenk, dva poljska topa sa 100 granata, šest teških mitraljeza, šest puškomitraljeza, 135 pušaka sa 250.000 metaka, 1.500 ručnih bombi, 8 pištolja, sedam ispravnih kamiona, sedam motocikala, 1 osobni automobil i dvije male radio-stanice.U toku noći 17/18. oktobra Druga lička brigada i 1. bataljon 1. kordunaške brigade napustili su prostor Perjasice i otišli prema Tušiloviću.

Danju 18. oktobra 1942. cio prostor oko perjasičkih sela, a naročito poprište borbe, izviđala su tri talijanska izviđačka aviona. Pripremao se novi zločinački pohod talijanske okupacione vojske s namjerom da sela Perjasice sravni sa zemljom i opljačka sve što je vrijedno, da narod, naprosto, ogoli i natjera do ludila.

Iz podataka o ratnoj šteti vidi se s kakvom su histerijom pošli da ostvare svoj zločinački plan. Šteta, koju su u ta dva dana počinili Talijani, bila je zbilja golema. Međutim, nisu perjasička sela, kao ni druga širom Korduna, samo jednom pretvorena u pepeo. Palili su ih u više mahova Nijemci i ustaše. Okupatori su vjerovali i očekivali da će ovim vandalizmom dovesti narod do očajanja i bezizlaznosti, da će ga natjerati da okrene leđa partizanima i Narodnooslobodilačko vojsci, te da se odrekne ciljeva narodnooslobodilačke borbe i da za sve nevolje okrivi komuniste koji su ga poveli na ustanak. Očekivanja im se nisu obistinila. Naš se narod još više zbijao oko svojih boraca i ciljeva narodnooslobodilačke borbe.

Istina, narod se poslije svakog pustošenja našao u grču, ali ne i u očajanju. Mnogi su se pitali: otkuda tom narodu snaga da sve to izdrži i hrabro podnese. Snaga se crpila iz programskih ciljeva narodnooslobodilačke borbe, koju je povela Komunistička partija: oslobođenje od okupatora i sloboda. Izvojevati istinsku slobodu i ravnopravnost svih naših naroda i narodnosti, bratstvo i jedinstvo, bili su prvi ciljevi natčovječanske borbe. Zato je narod perjasičkog kraja i bio onako zdušno za te ciljeve.

Snagu su mu davali njegovi sinovi, borci partizanskih odreda, naročito organizator ustanka, uzor i legenda – narodni tribun Milutin Karas. Snagu perjasičkom narodu dalo je njegovih 369 skojevaca i pedesetak članova Partije, njegova omladina. Snaga je bila i u djeci koja su gola i bosa gazila po blatu i snijegu i u svojim mogućnostima pomagala NOP sve do oslobođenja. Snagu je dala i Hrvatska četa onim svojim silovitim jurišem u selu Ponorcu, pa primorsko-goranski bataljoni, sinovi hrvatskog naroda, prilikom juriša na zloglasno ustaško uporište u Hrvatskom Blagaju. Snagu im je dala i naša Osma kordunaška udarna divizija i sve divizije Titove vojske širom Jugoslavije.

Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i

socijalističke izgradnje, Karlovac 1986, str. 790‒817.

Pero Vranješ

LjUDSKI GUBICI I MATERIJALNA ŠTETA

U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU 1941‒1945. GODINE

Prve ljudske žrtve ustaških zvjerstava uhapšene su na Đurđevdan – 6. maja 1941. godine. Toga dana su ustaše pohapsile 25 ljudi u polojskim selima (Bukovcu, Donjem Poloju, Klancu i Kuzmi) i zatvorili ih zajedno sa još blizu 500 ljudi pohapšenih po selima Općine Veljun.

Ustaše su oko zatvora po grupama držali stražu. Stražari su ulazili u zatvor i tukli uhapšenike do iznemoglosti. Sutradan su ih kamionima odveli u Hrvatski Blagaj na Kordunu, gdje su ih ponovo zatvorili i mučili. Istovremeno je druga grupa ustaša kopala jame. Nakon zvjerskog mučenja uhapšene su, u grupama od po 10, dovodili do jame i tamo ih ubijali noževima, krampovima i batovima.

U tom ustaškom zvjerskom paklu izgubila su život i 24 Polojca.[24] Jedino im je uspio pobjeći Dušan Nikšić iz Donjeg Poloja. OsimDušana Nikšića uspjeli su još pobjeći i uhapšenici sa Veljuna: Dragić Velimirović, Miloš Popović, Nikola Komadina, Mile Gojsović, Rade Cmokrak i Dragić Popović.

Drugi masakr nedužnih ljudi dogodio se 4. novembra 1941. godine. Toga dana je talijanska vojska upala u siromašna sela Perjasice. Stigla je iz tri pravca: od Primišlja, od Barilovića i od Generalskog Stola. Talijanskom vojskom komandovao je general Ambrozio, a perjasičkim partizanima legendarni komandant Milutin Karas i politkomesar Izidor Štrok Mrkić, španski republikanski borac. Zaslugom njih dvojice partizani Perjasice uspješno su se izvukli iz klopke talijanske vojske – od Kestenka uz rijeku Koranu do Polojske i Perjasičke kose.

Talijanski vojnici i oficiri su tom prilikom uhvatili 22 čovjeka,[25] strpali ih u svoje kamione i pod vojnom stražom nasilno odveli u Karlovac odakle se više nikada nisu povratili svojim kućama.

Treći ljudski gubitak dogodio se 8. maja 1942. godine u selu Ponorcu kada su ustaški zločinci pohvatali i pod batinama (uz jaku oružanu pratnju) odveli 33 Roma[26] u ustaški logor Jasenovac, gdje su na zvjerski način ubijeni. Svi Romi prezivali su se – Šajinović.

Njihova imena su: Mile Antunov (1941), Bara Valina (1862), Bara Stevina (1939), Bara Milina (1942), Buka Milina (1920), Dragan Nikin (1933), Ivan Mijin (1925), Ivan Milin (1939), Jana Mijina (1928), Jana Josina (1938), Jeka Mijina (1931), Jeka Josina (1931), Joso Josin (1900), Joso Barin (1907), Kata Imbrina (1900), Ljuba Milina (1926), Ljuba Stevina (1935), Bara Janjina (1896), Mara Lubina (1908), Mara Vinkova (1922), Mara Stevina (1933), Mara Mijina (1934), Marija Pavina (1941), Mijo Lulin (1896), Miro Barin (1901), Mile Barin (1893), Mile Josin (1933), Nevenka Stevina (1936), Mile Pavin (1922), Petar Mijin (1936), Stevo Lukin (1898), Vinko Stevin (1932) i Vinko Milin (1936).

Ovi Romi su živjeli u selu Ponorcu još od prije Prvog svjetskog rata, u svojim malim kućama koje su podignute pokraj ceste Barilović–Perjasica. Kuće su izrađivane od pruća i zemlje te oblagane kukuruzovinom ili paprati. Bile su nalik na stožac ili na plastove sijena. Nisu imale ni prozora, ni dimnjaka. Sa strane su imale mali otvor kroz koji se ulazilo u njih. Ukućani su spavali na zemlji prekrivenoj slamom ili na jastucima napunjenim perjem. Muškarci su se bavili kovačijom, a žene prodajom njihovih proizvoda i prošnjom po selima. Danas prolaznik koji putuje cestom od Barilovića za Perjasicu – kroz selo Ponorac – ne može primijetiti da su na tom kršu, među borovicama, živjeli ljudi možda i cijelo jedno stoljeće i bili uvijek (do ustaškog genocida) zdravi i veseli.

Četvrti ljudski gubitak dogodio se u zoru 28. septembra 1944. godine kada je ustaški trup[27] po noći došao preko slapa na rijeci Mrežnici u selo Mrežnicu i pohvatao i poklao 6 ljudi. Ustaški trup je došao iz ustaške bojne iz Ogulina. Dok su prolazile kroz Tounjski Tržić, Jelovce, Lisice, Dizdare i Klariće, ustaše su se maskirale kapama-partizankama. Preko slapa na Mrežnici preveo ih je stari Rade Klarić, vjerujući da su partizani. U Klarićima su zaklali starog Simu Grkovića Anđelina, iznad slapa Sastavci, a da to nije ni primijetio vodič Rade Klarić.

Prema pričanju seljaka u selu Mrežnici zločinci iz ustaškog trupa pohvatali su još na spavanju šest ljudi u četiri kuće. Uhvatili su Đuru Vranješa (46), člana Partije (koji je bio upravo došao iz partizana na dva dana dopusta) i njegova dva sina trinaestogodišnjeg Milana i sedamnaestogodišnjeg Peru, sekretara SKOJ-a u selu. Tom prilikom uhvatili su i Branka Draginje Vranješa, (17), Petra Luke Perića (71) i Đurđa Vranješa – starca Juru. Ovih šest ljudi ustaše su odveli do Jošika (ispod Pavić strane) batinajući ih. Tu su zaklali Đuru Vranješa i njegove sinove, Milana i Peru, te Petra Perića i Juru Vranješa, a Branka Vranješa prisilili da ih prevede preko Polojske kose prema selu Gornji Poloj do šternje, gdje su i njega zaklali. Usmrtili su i one nesrećnike na koje su tokom ovog pohoda nagazile, i to: Miletu Vuletića Pavića (64), i Anđeliju Pavić (47) iz Točka, Jelicu Sedlar (28) i Milicu Mrgić (26) iz Miloševca i Stanu Grubić (40) iz Svojiča.

Zbog svega navedenog četvrtak, 28. septembra 1941. godine, bio je najžalosniji dan u selu Mrežnici.

Čini se da nije bilo veće žalosti ni 16. oktobra 1942. godine kada su dijelovi talijanskog konjaničkog puka „Aleksandrija“ i 81. bataljona crnokošuljaša spalili 12 domaćinstava, a ni onih dana 1943. godine kada su zakopavali u groblju 17 ljudi umrlih od tifusa. Od devedeset ljudi u tom selu svaki treći je izgubio život za vrijeme rata, bilo da je poginuo kao partizan u narodnooslobodilačkoj borbi, bilo da je zaklan kao žrtva ustaškog terora, ili da je umro od tifusa.

Prema podacima Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Općine Duga Resa do završetka Drugog svjetskog rata ratna Općina Perjasica imala je sljedeće ljudske gubitke:

- palih boraca i rukovodilaca – 219

- žrtava fašističkog terora – 169

- umrlih od tifusa – 121

- žrtava rata 2

- UKUPNO: 511

Ovih 511 ljudskih žrtava predstavlja golemi gubitak, pogotovo ako se uzme u obzir da je nekadašnja ratna Općina Perjasica na početku rata 1941. godine imala blizu 4.500 stanovnika. To znači da je u toku rata svaki deveti Perjasičanin izgubio život.

Materijalni gubici

Od početka ustanka 1941. godine – cijelim tokom narodnooslobodilačkog rata – sve do druge polovine 1944. godine područje Općine Perjasica bilo je nekoliko puta izloženo jakim neprijateljskim ofanzivama od strane okupatorskih i kvislinških snaga, ustaša i domobrana. Cilj svake od ofanziva bio je uništenje ne samo partizanskih jedinica već i naroda koji je svestrano pomagao NOB, kako materijalno, tako i fizički – stalnim popunjavanjem partizanskih jedinica novim borcima. Objekat napada bila je i sva narodna pokretna i nepokretna imovina. U svojim pohodima neprijatelj je uništavao i pljačkao sve do čega je došao: stoku, hranu, odjeću, poljoprivredni alat i dr., te palio čitava sela.

Komisija za istraživanje zločina Općinskog NOO-a Perjasica otpočela je s popisom ratne štete na ovom području već u drugoj polovini 1944. godine.

Prvu veliku materijalnu štetu[28] počinili su ustaše 6. maja 1941. godine prilikom pohoda u Poloj, i to u selima: Bukovac, Donji Poloj, Klanac i Kuzma. Opljačkali su imovinu u 18 domaćinstava, čija vrijednost je procijenjena na iznos od 261.000 predratnih dinara.

Drugu štetu počinile su ustaše, zajedno s domobranima, 2. septembra 1941. godine, u selima: Perjasica, Svojič, Gaćeško, Potplaninsko i Ponorac. Jedanaest domaćinstava su zapalili sa svim gospodarskim zgradama, a u četiri domaćinstva su opljačkali svu imovinu u vrijednosti od 226.000 predratnih dinara. Kada bi se tome dodala i vrijednost popaljenih kuća i gospodarskih objekata, materijalna šteta prekoračila bi sumu od 2 miliona predratnih dinara.

Treću štetu počinili su oružnici iz Primišlja 29. oktobra 1941. godine. Toga dana oružnici su palili kuće i pljačkali hranu i ostalu imovinu u Gornjem Poloju, Štirkovcu, Svojiču i Novom Selu. Pri tome je stradalo 13 domaćinstava. Popalili su 9 kuća i 33 gospodarska objekta, a opljačkali: 4 vola, 4 krave, 3 juneta, 1 tele, 25 ovaca, 5 svinja, 70 komada živadi, 240 mtc žita, 163 mtc druge ljudske hrane, 980 mtc stočne hrane, te uništili poljoprivredni alat i pokućstvo. Vrijednost štete procijenjena je na 1.387.000 predratnih dinara.

Četvrtu tešku štetu počinili su talijanski fašisti u ofanzivi na području Perjasice, u vremenu od 16. do 20. oktobra 1942. godine. U ovoj ofanzivi Talijani su sa vrlo jakim snagama prokrstarili skoro cijelim područjem Općine Perjasica i prošli kroz 24 sela (ukupno ih je tada bilo u sastavu općine 29). Tada su spalili 389 kuća i 952 gospodarska objekta, a opljačkali: 50 konja, 609 volova, 663 krave, 481 june, 448 teladi, 5.199 ovaca, 2.512 koza, 679 svinja, 11.182 komada živadi, 753 pčelinje košnice, 11.239 mtc žita, 6.976 kg ljudske hrane, 39.139 mtc stočne hrane, te uništili sav poljoprivredni i gospodarski alat, robu i pokućstvo kod 473 domaćinstva. Vrijednost štete procjenjuje se na 74.913.000 predratnih dinara.

Petu štetu počinili su njemački fašisti 20. januara 1943. godine za vrijeme izvođenja 4. neprijateljske ofanzive – paljenjem i pljačkom 24 domaćinstva u selima: Kuzmi, Donjem Poloju, Klancu i Bukovcu.

Za vrijeme te ofanzive spalili su 9 kuća i 50 gospodarskih objekata, te opljačkali: 28 volova, 25 krava, 11 junadi, 160 ovaca, 19 koza, 21 svinju, 360 komada živadi, 510 mtc žita, 250 mtc hrane i 800 mtc stočne hrane, uništili pokućstvo, robu i poljoprivredni alat. Šteta je procijenjena na iznos od 2.637.000 predratnih dinara.

Šestu štetu počinili su zajedno njemački fašistički vojnici i Pavelićeve ustaše, 27. januara 1943. godine, u Kestenku i Ponorcu. Popalili su 32 kuće i 91 gospodarski objekat, a opljačkali: 4 konja, 49 volova, 51 kravu, 33 juneta, 23 teleta, 519 ovaca, 42 koze, 50 svinja, 925 živadi, 350 mtc žita, 230 mtc ljudske hrane i 3.700 mtc stočne hrane, a uništili su pokućstvo, poljoprivredni alat i robu. Šteta je procijenjena na iznos od 520.000 predratnih dinara.

Sedmu štetu počinili su, takođe, u zajednici njemački fašistički vojnici i ustaše, 26. maja 1944. godine, u sljedećim selima: Bukovcu, Kuzmi, Donjem Poloju, Klancu, Srednjem Poloju, Miloševcu, Orijevcu, Štirkovcu, Koranskoj Strani, Donjoj Perjasici, Koranskom Selu, Ponorcu, Kestenku, Perjasici, Svojiču, Potplaninskom Selu, Točku, u zaseoku Oreščani, Gaćeškom Selu i Marlovcu. Šteta je počinjena u 22 naselja (od ukupno 29 sela u cijeloj općini). Palež i pljačka su izvršeni u 286 domaćinstava. Spaljeno je 176 kuća i bajti,[29] te 262 gospodarska objekta, a opljačkano: 14 konja, 22 vola, 246 svinja, 4.545 živadi, 44 pčelinje košnice meda, 1.400 mtc žita, 1.162 mtc ljudske hrane, 1.774 mtc stočne hrane, sve pokućstvo, roba, poljoprivredni i gospodarski alat. Šteta je procijenjena na iznos od 19.431.000 predratnih dinara.

Osmu štetu počinili su ustaše 28. septembra 1944. godine u selima Srednji Poloj, Miloševac, Gornji Poloj, Novo Selo, Mrežnica, Mala Kosa, Potplaninsko Selo i Svojič. Stradalo je 57 domaćinstava. Ustaše su toga dana spalili 11 kuća i bajti, a opljačkali: 2 konja, 50 volova, 34 krave, 18 junadi, 198 ovaca, 35 svinja, 588 komada živadi, 253 mtc žita, 157 mtc ljudske hrane i 310 mtc stočne hrane, te uništili pokućstvo, poljoprivredni i gospodarski alat. Vrijednost štete iznosila je 1.320.000 predratnih dinara.

Na osnovu naprijed opisanih osam teških šteta počinjenih za vrijeme rata na području općine od strane okupatora, Talijana i Nijemaca, te ustaša i domobrana da se zaključiti da od ukupno 29 sela sa 700 domaćinstava – skoro ni jedno nije pošteđeno. Spaljeno je 637 domaćinstava s ukupno 2.012 objekata (kuća i gospodarskih zgrada) i opljačkano: 70 konja, 758 volova, 1.019 krava, 702 juneta, 651 tele, 7.283 ovce, 2.765 koza, 1.006 svinja, 17.560 kokošiju, 797 pčelinjih košnica, 137.600 kg žita, 8.775 kg ljudske hrane i 45.000 mtc stočne hrane, te kod 637 domaćinstava totalno uništeno pokućstvo, poljoprivredni i gospodarski alat i odjevni predmeti. Sveukupna materijalna šteta iznosi 105.375.000 predratnih dinara.

Iseljavanje ljudi iz bivše Općine Perjasica

Poslije uspješnog završetka NOB-a i 2. svjetskog rata 1945. godine iz sela bivše Općine Perjasica odselila je 291 porodica sa 1.499 osoba u druga naselja i gradove širom Jugoslavije. Najveći broj iseljenih porodica našao se u osam naselja u Vojvodini i Slavoniji (Kljajićevo, Senta, Borovo, Vukovar, Pančevo, Surčin, Ruma i Putinci). Većim dijelom bile su to porodice kolonista, a manjim dijelom porodice koje su u poslijeratnim godinama tražile bolje uvjete života od onih u Perjasici.

Podaci o iseljavanju ljudi obuhvaćaju 26 sela bivše općine Perjasica. Iz nekih sela odselilo je više porodica, nego što ih je ostalo u selu. Iz Klanca iselilo je 38 porodica, iz Perjasice 26, iz Svojiča 23, iz Gornjeg Poloja i Novog Sela po 15, iz Točka 14, iz Gaćešinog Sela i zaseoka Oreščani 13, iz Male Kose i Srednjeg Poloja po 12, iz Štirkovca, Potplaninskog Sela i Orijevca po 11, iz Bukovca i Mrežnice po 10, iz Miloševca, Koranske Strane i Donjeg Poloja po 9, iz Gornje Visočke i Donje Visočke po 8, iz Novog Dola 7, iz Donje Perjasice, Kestenka i Koranskog Sela po 5, iz Zinajevca 3 i iz Kuzme i Ponorca po 1 porodica. Za sela Marlovac i Maurović nema podataka.

U Kljajićevo (kotar Sombor) kolonizirani su:

– iz Perjasice: Nikola Milića Branisavljević sa 6 članova porodice, Dragan Miloša Bogdanović sa 3, Vojin Cvije Cimeša sa 6, Bojan Milovana Grubješić sa 5, Rade Mihajla Filipović i Božo Pavla Grubješić sa po 4, Jeka Nikole Gajić sa 4, Todor Mojsije Karas sa 8, Mirko Mihajla Mihajlović sa 7, Gojko Todora Sučević sa 4, Dušan Pavla Sajčić sa 5, Mila Milovana Sajčić sa 8, Mile Mojsije Šarac sa 6, Nikola Dmitra Tepšić sa 8, Milica Marka Vuletić sa 4, Mika Velimirović sa 4, Mila Manojlović sa 6, Mirko Nikole Vuletić sa 3 i Vojin Cvijana Šolaja sa 7 članova porodice;

– iz Donje Perjasice: Dušan Miće Grubješić sa 5, Glišo Milovana Jelača sa 12, Stanko Bogića Sučević sa 11 i Mihajlo Mihajla Šolaja sa 10 članova porodice;

– iz Donje Visočke: Petar Petra Bakić sa 11, Mile Nikole Vranić sa 4, Mile Miloša Božić sa 4, Rade Rade Vuletić sa 9 i Stanko Mojsije Tarbuk sa 5 članova porodice;

– iz Svojiča: Nikola Nikole Bajić sa 7, Milić Petra Čika sa 12, Nikola Milovana Đikandić sa 6, Milutin Milića Đikandić sa 7, Marija Mile Karas sa 8, Nikola Radisavljević sa 8, Nikola Mile Rajković sa 8, Mile Todora Sudar sa 5, Mile Milovana Sajčić sa 8, Marija Ilije Tepšić sa 6, Smilja Steve Tepšić sa 7, Branko Sime Žiža sa 4 i Nikola Mojsija Žiža sa 6 članova;

– iz Srednjeg Poloja: Kata Stevana Bakić sa 4, Ilija Marka Vuletić sa 4, Nikola Petra Zavoda sa 8 i Ilija Milića Sekulić sa 5 članova;

– iz Gornjeg Poloja: Branko Nikole Bjelopetrović sa 3, Sofija Đurđa Mrgić sa 7, Ćane Dragića Vuletić sa 3 i Jeja Jandre Nikšić sa 2 člana;

– iz Miloševca: Petar Bože Bunčić sa 8, Sava Petra Mihajlović sa 6, Milovan Milića Mihajlović sa 3, Ilija Milovana Mrgić sa 4 i Pavao Jovana Mrgić sa 4 člana;

– iz Bukovca: Nikola Milovana Dereta sa 7, Stanko Milutina Dereta sa 9, Dragan Milutina Dereta sa 2, Ilija Tome Klarić sa 3, Mile Petra Šarac sa 9, Stevan Sime Šarac sa 11 i Milutin Staniše Šarac sa 7 članova;

– iz Gaćeškog Sela: Dragica Todora Erdelj sa 10, Marko Milovana Gaćeša sa 7, Kata Petra Gaćeša sa 6, Petar Srđana Erdelj sa 6, Smilja Tome žiža sa 6, Ninko Nikole Žiža sa 6, Petar Vitas sa 6 i Petar Mojsije Dmitrović sa 5 članova;

– iz Koranske Strane: Milka Milića Karas sa 8, Jovan Milke Karas sa 8, Miloš Milutina Milinković sa 6, Milić Todora Sudar sa 8, Milić Janka Sudar sa 2 i Đuro Stevana Cimeša sa 6 članova;

– iz Štirkovca: Mirko Matije Karas sa 9, Todor Stanka Karas sa 12, Dušan Milovana Karas sa 4, Đuro Todora Karas sa 7, Matija Todora Marinković sa 7, Mila Nikole Milinković sa 9 i Jeka Mišina Tomaš sa 5 članova;

– iz Klanca: Rade Danila Lovrić sa 4, Jovan Ignjatije Nikšić sa 7, Stevo Janka Nikšić sa 3, Petar Miloša Nikšić sa 6, Rade Janka Nikšić sa 6, Dragić Milivoja Perić sa 4, Dušan Mile Nikšić sa 4 i Nikola Milana Nikšić sa 5 članova;

– iz Točka: Mila Todora Mihajlović sa 8, Rade Save Mihajlović sa 9, Nikola Stevana Mrđenović sa 8, Todor Save Mihajlović sa 5, Petar Jovana Mihajlović sa 9, Anka Dušana Paić sa 14, Milutin Jovana Mihajlović sa 6 i Dude Karas sa 5 članova;

– iz Mrežnice: Petar Đure Mrgić sa 3, Rade Đurđa Vranješ sa 4, Milica Milovana Paić sa 4 i Dragica Nikole Ljubojević sa 3 člana;

– iz Male Kose: Jovan Sime Paić sa 9, Ilija Milovana Paić sa 7, Milić Pavla Paić sa 8, Petar Petra Paić sa 5, Simo Milovana Zavoda sa 11 članova, i Milić Đure Zavaja;

– iz Potplaninskog Sela: Marko Đure Muljaić sa 9, Ljuba Đure Tomaš sa 4 i Mile Anke Sudar sa 5 članova;

– iz Novog Dola: Anica Ninka Paić sa 5, Smilja Stevana Paić sa 10, Đuro Milovana Paić sa 8 i Rade Gaje Paić sa 6 članova;

– iz Orijevca: Stanko Miloša Sekulić sa 4 i Nikola Stevana Držaić sa 5 članova;

– iz Novog Sela: Dušan Todora Miletić sa 7, Rade Đurđa Miletić sa 10, Milica Mihajla Vidović sa 7, Anka Ilije Vidović sa 4, Mile Nikole Žrvnar sa 7, Nikola Milisava Žrvnar sa 8 i Gojko Milovana Mihajlović sa 7 članova;

– iz Srednjeg Poloja: Ilija Milića Sekulić sa 5 članova;

– iz Donjeg Poloja: Mile Milovana Šarac sa 3, Dušan Milovana Šarac sa 5, Nikola Petra Vukmirović sa 6, Stanko Milisava Vuletić sa 2 i Mićo Milovana Sudar sa 5 članova;

– iz Ponorca: Nikola Nikole Vukobrat sa 4 člana;

– iz Kestenka: Jovo Milutina Bogdanović sa 6 članova porodice.

Ukupno: 132 porodice sa 826 članova.

U Sentu (kotar Sombor) kolonizirani su:

– iz Kestenka: Jovan Pavla Bogdanović sa 4, Milutin Boje Grubješić sa 5 i Sava Mihajla Grubješić sa 9 članova;

– iz Svojiča: Anđelija Mojsije Vitas sa 5, Mileva žiža sa 4 i Milovan Đurđa Žiža sa 3 člana;

– iz Gaćeškog Sela: Rade Erdelj sa 7 i Rade Mojsije Dmitrović sa 7 članova;

– iz Novog Dola: Dušan Dejanović sa 7 članova;

– iz Mrežnice: Đuro Mojsije Mrgić sa 5 i Mihajlo Mihajla Mrgić sa 5 članova.

Ukupno: 11 porodica sa 61 članom domaćinstva.

U Vukovar su odselili:

– iz Novog Sela: Mile Ane Vidović sa 7, Đuro Petra Vidović sa 3, Đuro Mile Vidović sa 2, Čedo Đure Vidović sa 3, Rade Ane Vidović sa 2, Miloš Nikole Žrvnar sa 4 i Sveto Nikole Zrvnar sa 3 člana;

– iz Gornjeg Poloja: Rade Dragića Lovrić sa 3, Gojko Miloša Carević sa 4, Milivoj Nikšić sa 8, Miloš Mile Vuletić sa 5, Mojsija Mihajlović sa 3, Rade Dragića Lovrić sa 2 i Vojin Milivoja Nikšić sa 2 člana;

– iz Srednjeg Poloja: Jovo Milovana Tarbuk sa 4 člana;

– iz Donjeg Poloja: Mojsija Mihajlović sa 3, Rade Mihajla Sekulić sa 5 i Pavao Jovana Sekulić sa 4 člana;

– iz Bukovca: Rajko Mile Dereta sa 4, Gojko Mile Dereta sa 4 i Pajo Milovana Vuletić sa 5 članova;

– iz Klanca: Nikola Gaje Perić sa 7, Stevo Luke Perić sa 4, Dujo Rade Perić sa 5, Deka Đurđa Perić sa 4, Dušan Rade Popratina sa 4, Dušan Milivoja Nikšić sa 4, Anka Milivoja Nikšić sa 2, Dušan Dragića Nikšić sa 5, Dušan Mile Vučičević sa 5, Mile Mile Vučičević sa 2, Mile Bože Vučičević sa 4, Đuro Rade Lovrić sa 4, Mile Rade Lovrić sa 4, Đuro Rade Lovrić sa 4, Nikola RadeLovrić sa 4, Stanka Đure Perić sa 3, Nikola Đure Perić sa 7, Milivoj Lončar sa 5, Mile Mile Opačić sa 3, Miladin Perić sa 4, Gojko Rafaila Čika sa 4, Pero Rafaila Čika sa 2, Svetozar Nikole Perić sa 4, Duško Rade Perić sa 4, Milutin Rade Lovrić sa 4, Nikola Popratina sa 5, Gojko Marinković sa 3, Miloš Marinković sa 3, Perić udova Milica Paić sa 5 i Milica Opačić sa 3 člana;

– iz Novog Dola: Mile Stevana Paić sa 3 i Milan Rade Paić sa 3 člana;

– iz Točka: Nikola Todora Mihajlović sa 2, Rade Todora Rajković sa 6, Nikola Sime Mihajlović sa 4, Petar Sime Mihajlović sa 6, Vlado Petra Mihajlović sa 4 i Branko Petra Mihajlović sa 4člana;

– iz Štirkovca: Dragić Sime Karas sa 4;

– iz Potplaninskog Sela: Mišo Todora Muljaić sa 7 članova;

– iz Koranske Strane: Nedjeljko Nikole Karas sa 4 člana;

– iz Miloševca: Bjelopetrović Đure Nikola sa 4 člana;

– iz Perjasice: Branko Ilije Novaković sa 4 i Nikola Nikole Cimeša sa 4 člana;

– iz Kuzme: Nikola Rade Tepavac sa 3 člana;

– iz Orijevca: Rade Mirka Držaić sa 4 člana;

– iz Gornje Visočke: Đuro Save Vuletić sa 4, Todor Mile Rausavljević sa 4, Jovo Mile Rausavljević sa 3 i Mile Opačić sa 3 člana porodice.

Ukupno: 72 porodice sa 287 članova.

U Borovo (kotar Vukovar) odselili su:

– iz Potplaninskog Sela: Dragan Dušana Vranješ sa 6 i Branko Dušana Vranješ sa 4 člana;

– iz Gornje Visočke: Rade Ilije Vuletić sa 3 člana;

– iz Orijevca: Mile Milutina Držaić sa 2, Milutin Nikole Držaić sa 6, Nikola Dragića Držaić sa 2, Milan Dragića Držaić sa 4, Dragutin Dragića Držaić sa 4 i Milutin Bože Milinković sa 3 člana;

– iz Perjasice: Mileva Obradović sa 5 članova;

– iz Štirkovca: Mihajlo Bože Milinković sa 4, Miloš Nikole Karas sa 3 i Dragutin Bože Milinković sa 4 člana;

– iz Miloševca: Dušan Nikole Jović sa 4, Nikola Đure Bjelopetrović sa 4 i Dušan Mojsije Pavić sa 5 članova porodice.

Ukupno: 16 porodica sa 63 člana.

U Pančevo su odselili:

– iz Male Kose: Mile Rafaila Paić sa 6, Mirko Mile Paić sa 4 i Danica Milovana Paić;

– iz sela Mrežnice: Rade Mile Vranješ sa 7, Gojko Mile Vranješ sa 6 i Rade Đurđa Ljubojević sa 5 članova;

– iz Srednjeg Poloja: Rade Mihajla Pavić sa 5, Mića Pavić sa 5 i Milan Mirka Vuletić sa 7 članova;

– iz Gornjeg Poloja: Pero Stevana Lovrić sa 5, Rade Mojsije Šarac sa 3, Milovan Mojsije Šarac sa 3 i Mićo Mojsije Šarac sa 3 člana;

– iz Kestenka: Milovan Grubješić sa 3 člana;

– iz Perjasice: Milovan Stanka Cimeša sa 3 i Svetozar Stanka Cimeša sa 3 člana;

– iz Donje Perjasice: Nikola Sučević;

– iz Gornje Visočke: Milorad Velimirović sa 2 i Milovan Miloša Vuletić sa 4 člana;

– iz Svojiča: Milan Đure Vitas sa 6, Božo Nikole Vitas sa 4 i Nikola Petra Piljuga sa 4 člana porodice.

– iz Gaćeškog Sela: Milutin Milovana Žiža sa 4 člana;

Ukupno: 23 porodice sa 99 članova.

U predgrađe Rume odselili su:

– iz Male Kose: Petar Đure Paić sa 8, Milica Milovana Paić sa 6 i Nikola Đure Paić sa 6 članova;

– iz Srednjeg Poloja: Mišo Rade Pavić sa 4, Nikola Miće Pavić sa 8, Đuro Marka Vuletić sa 2 i Dušan Marka Vuletić sa 3 člana;

– iz Koranskog Sela: Milovan Janka Sudar sa 7, Gojko Janka Sudar sa 2, Dušan Karas sa 2, Đuro Gaje Marinković sa 2 i Mišo Mirka Marinković sa 6 članova;

– iz Gornje Visočke: Đuro Stanka Vuletić sa 2 člana;

– iz Donje Visočke: Mile Obrada Dereta sa 5, Dušan Stanka Bakić sa 4 i Mirko Mile Vučković sa 2 člana;

– iz Zinajevca: Stevan Janka Opačić sa 4 člana;

– iz Perjasice: Miloš Cimeša, kovač, sa 6 članova;

– iz Svojiča: Petar Mićka Čotra sa 5 članova porodice.

Ukupno: 19 porodica sa 84 člana.

U Surčin su odselili:

– iz Potplaninskog Sela: Mojsija Đure Žiža sa 3, Nikola Petra Muljaić sa 8, Danica Sudar sa 5 i Đuro Fuštar Cimeša sa 4 člana;

– iz Koranske Strane: Petar Milutina Karas sa 4 i Branko Ilije Karas sa 6 članova;

– iz zaselka Oreščani: Srđan Nikole Oreščanin sa 3 i Milan Gaje Oreščanin sa 5 članova;

– iz Mrežnice: Gojko Dušana Smrzlić sa 4 člana;

– iz Svojiča: Mile Sipić sa 4 i Milutin Nikole Cimeša sa 4 člana.

Ukupno: 11 porodica sa 50 članova.

Iz Zinajevca su kolonizirani u Rumu: Rade Milana Opačić sa 3 i Milovan Rade Vuletić sa 2 člana, a iz Orijevca: Mile Držaić sa 6 i Milovan Držaić sa 3 člana;

U Putince su kolonizirane tri porodice sa 15 članova, i to: Mile Danila Cimeša sa 7 (iz Perjasice), iz Potplaninskog Sela Simo Anke Sudar i iz Svojiča Nikola Bjelić sa 4 člana.

Iseljavanje stanovništva iz bivše Općine Perjasica vršeno je na dva načina. Iseljavanje kolonizacijom izvršeno je u drugoj polovici 1945. i tokom 1946. godine. Iseljavanje je organizirala narodna vlast u suglasnosti sa nadležnim organima za provođenje kolonizacije u Vojvodini i Slavoniji. Unaprijed se znalo koliko se porodica može kolonizirati u koje naselje.

Prije dolaska kolonista sve je bilo pripremljeno: kuće, namještaj, posuđe, posteljina, poljoprivredni inventar i zemljište. Kuće su dijeljene kolonistima prema broju članova porodice. Bilo je teško zadovoljiti sve potrebe i ukuse ljudi. Jer, kuće su bile različite veličine i kvalitete. Bilo je onih velikih, s većim brojem soba i raznovrsnih spremišta, građenih od tvrdog materijala i s velikim dvorištem ograđenim tvrdom ogradom, a bilo je i malih kuća izgrađenih u davna vremena od zemlje i s oskudnim dvorištem. Slična je situacija bila i sa namještajem i drugim pokućstvom. U takvoj objektivnoj situaciji teško je bilo udovoljiti svim zahtjevima i željama i do kraja postići pravednost u raspodjeli. Međutim, sve te poteškoće oko kolonizacije spadaju u prošlost.

Mnogo je teže bilo onima koji su se samoinicijativno iselili iz Perjasice u Vojvodinu ili Slavoniju da bi se u prvom redu zaposlili kao poljoprivredni ili industrijski radnici, a kasnije preselili i porodice. Njih nije čekala kuća, a još manje namještaj, posuđe, posteljina, poljoprivredni alat i zemlja od koje bi se moglo živjeti. Takvi su bili zadovoljni da su se zaposlili. Tražili su komadić zemlje u mjestu zaposlenja, sa kućom ili bez nje, pa su štednjom na hrani i odjeći gradili kuće onakve kakve su mogli.

Ako je neko od njih uspio u Perjasici prodati očevinu, lakše je dolazio do bolje kuće i do većeg komada zemlje na kojoj je gradio budućnost za sebe i svoju djecu.

Prema popisu stanovništva 1981. godine u svim selima bivše općine Perjasica živi u 458 kuća i domaćinstava svega 1.563 stanovnika. Bore se iz dana u dan da bi bolje živjeli sutra nego što su živjeli juče. Žitelji Perjasice očekuju i veću brigu društvene zajednice za razvoj poljoprivrede i industrije u svome još uvijek nerazvijenom kraju da bi se mogli zaposliti mladi ljudi koji nemaju od čega živjeti.Izgradnja industrijskog pogona u Perjasici zahtijeva i izgradnju vodovoda i prilaznih cesta od najbliže željezničke stanice Donje Dubrave ili od Generalskog Stola, a zatim od Primišlja (preko DonjegPoloja) i od Veljuna do Donjeg Poloja. Time bi se osjetio veći uticaj najbližih gradova (Karlovca, Ogulina i Slunja) na razvitak perjasičkih sela.

Njegovanje tradicija NOB-a u Perjasici

Preživjeli borci narodnooslobodilačke borbe iz Perjasice, bez obzira gdje se nalaze, njeguju tradicije narodnooslobodilačke borbe. Svi su oni članovi udruženja Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata u mjesnim zajednicama u kojima žive. Neumorni su tumači bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti u Jugoslaviji, socijalističkog samoupravljanja, ekonomske stabilizacije i sl. Mnogi borci su članovi i pododbora Sekcije 8. kordunaške udarne divizije u Beogradu, Zagrebu, Kljajićevu, Rumi, Vukovaru i drugdje.

Borci narodnooslobodilačke borbe iz Perjasice su 1957. godine organizirali dva pododbora za izgradnju spomenika i kosturnice palim borcima u Perjasici. Jedan pododbor bio je organiziran u Beogradu, a drugi u Zagrebu. Beogradskim je rukovodio Matija Marinković iz Perjasice, a zagrebačkim pokojni Jovo Relić (zvani Ćaća) iz Svojiča. U ime ovih pododbora Matija Marinković se obratio narodu perjasičkih sela da pomogne izgradnju spomenika i kosturnice sa malim parkom, na zemljišnoj čestici bivše žandarmerijske stanice. Narod se odazvao i radom puno pomogao. Novčanim prilozima pomogle su općine Krnjak, Duga Resa, Karlovac, grad Zagreb i Beograd, a pomogla su mnoga poduzeća i naši kolonisti.

Godine 1957. izgrađena je kosturnica i spomenik piramidnog oblika sa posvetom palim borcima. Na spomen-ploči kosturnice uklesana su imena drugova čiji su posmrtni ostaci preneseni u nju 1957. godine ovim redom:

1. Karas Milutin

2. Bolić Milovan Mišan

3. Vranješ Dušan

4. Opačić Mile iz Zinajevca

5. Paić Milan iz Male Kose

6. Vukobrat Božo

7. Karas Mile iz Štirkovca

8. Milinković Božo

9. Ćika Rade iz Svojiča

10. Karas Nikola iz Svojiča

11. Vukmirović Mile iz Kuzme

12. Marinković Rade iz Koranskog Sela

13. Marinković Dušan

14. Marinković Dragić

15. Klokočki Silva, učitelj, iz Brijesta

16. Pučko Antun iz Duge Rese

17. Šeketa Nikola iz Duge Rese

18. Grdešić Antun iz Duge Rese

19. Jančić Miloš iz Drežnice

20. Marin Vaso iz Bosne

Spomenik i kosturnica su otkriveni 29. novembra 1957. godine uz masovno prisustvo naroda Perjasice, te boraca iz perjasičkih sela, koji su došli iz mnogih krajeva Jugoslavije da prisustvuju tom događaju. Došli su i mnogi borci iz bivših općina: Gornje Dubrave, Primišlje, Veljun, Krnjak, Duga Resa i Karlovac; te iz Zagreba i Beograda. Svečanosti su prisustvovali i naši kolonizirani borci iz Vojvodine i Slavonije.

O održavanju spomenika i kosturnice brine se Osnovna škola„Milutin Karas“ iz Perjasice.

U davno osnovanim seoskim grobljima općine Perjasica sahranjeno je više od 200 boraca narodnooslobodilačke borbe, 169 žrtava fašističkog terora i 121 osoba umrla od tifusa, odnosno žrtva rata.

Narod općine Perjasica rukovođen komunistima masovno je učestvovao od prvih dana ustanka u narodnooslobodilačkom pokretu. Ustaše, oružnici, domobrani, okupator: Talijani i Nijemci popalili su gotovo sva sela na području općine i nanijeli ogromne materijalne štete što se još i danas dobro vidi. Okupatori i navedeni kvislinzi izvršili su pojedinačne i masovne zločine nad srpskim narodom kakvih nije bilo ni u turska vremena. Međutim, fašisti nisu uspjeli. Slobodarski narod Perjasice, potomci nekad hrabrih krajišnika, prihvatili su ideju Partije i uključili se masovno u borbu za bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata i svih drugih jugoslavenskih naroda, ginući širom jugoslavenskog ratišta za slobodu, nacionalno i socijalno oslobođenje. Sav srpski narod Perjasice, od dijeteta do starca, učestvovao je u narodnooslobodilačkom pokretu. Ovdje su stvoreni prvi partizanski odredi, NOO-i i druge organizacije NOP-a. Sela Perjasice bila su utočište mnogih izbjeglica, boraca i partijskih aktivista. Područje Općine Perjasica sa susjednim Dubravama bilo je mostobran koji je vezao oslobođeno područje Korduna sa Gorskim kotarom, Žumberkom i Slovenijom. Sinovi i kćeri ovog naroda junački su se borili puškom u ruci protiv fašizma i na sve druge moguće načine pomagali narodnooslobodilački pokret odvajajući i posljednji zalogaj hrane od svoje gladne djece i davali ranjenim borcima ili onima na položaju. Iako masovno uništavan od izroda hrvatskog naroda – ustaša, narod Perjasice je razumio poziv i ideju KPJ i shvatio, zahvaljujući radu komunista, da je glavni neprijatelj, kako srpskog tako i hrvatskog naroda, okupator. Ta svijest krasiće ga čitavo vrijeme NOR-a i svrstaće narod Perjasice dostojanstveno u red svih onih koji su se borili pod rukovodstvom Partije i Josipa Broza Tita za slobodu, bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije.

Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i

socijalističke izgradnje, Karlovac 1986, str. 818‒831.

---

[1] Miloš Vuletić Gojak, rođen 1918. u Bukovcu. Od 1. 9. 1941. kada je stigao u PO „Perjasica“, ispoljava svoju neustrašivost. Pored Milutina Karasa, Gojak je bio naša druga narodna legenda.

[2]Antun Pučko, Hrvat iz Duge Rese. Nakon što je teško ranjen, sam je sebi pucao u sljepoočnicu, da ne bi oružnicima pao u ruke.

[3] Dušan Klarić, sin Ilije, rođen 1922. u Bukovcu. Stupio u PO „Perjasica“ sa drugom Gojakom 1. 9. 1941. Bio je zapaženo dobar strijelac.

[4] Jovo Zirić, sin Todora, rođen krajem 1923. godine. Godine 1940. (ili pred kapitulaciju, aprila 1941.) postao je kandidat za člana KP. Na poziv za ustanak stigao je među prvima na zborno mjesto, noću 30/31. avgusta 1941. Razvijao se uporedo sa razvojem ustanka i NOB-e, od desetara do komandanta bataljona u 1. kordunaškoj brigadi (bio među mlađim komandantima bataljona). Isticao se hrabrošću i neustrašivošću. Bio je među perspektivnijim oficirima NOV. Nekoliko puta je ranjavan u toku NOR-a. Nakon oslobođenja dobio Spomenicu 1941. i unaprijeđen u čin majora JNA. Službovao je u Vojnom okrugu u Petrinji, potom u Zagrebu. Tragično stradao 1947. godine.

[5] Mirko Marušić, oružnički narednik, još u doba bivše Jugoslavije bio je u žandarmerijskoj stanici u Slunju. Suradnik župnika Ivana Nikšića u Slunju. Po njegovu nalogu rukovodi Mačekovom zaštitom u razoružavanju bivše Jugoslavenske vojske i njenih oficira. Kao politički privrženik postavljen za komandira specijalne jedinice, sastavljene od Paveliću također odanih žandara, koja je imala ulogu gušenja ustanka na dijelu Korduna. Vodio je patrolu koja je uhvatila i Đuru Milinkovića.

[6] Dušan Vranješ, sin Rade, rođen 1901. u selu Mrežnica, s prebivalištem u Potplaninskom Selu. Bio je to vrijedan i uzoran, ali rijetko načitan seljak. Zbog naprednih shvaćanja 1939. god. primljen je u KP. Krenuo je na ustanak među prvima. Za nas mlađe borce bio je i ostao primjer kako se voli rođena zemlja i svoj narod i kako treba mrziti okupatora, dokazujući to s puškom u ruci.

[7] Mišan Tomaš, zapravo Milovan Ležajić, bio je zapaženo hrabar i neustrašiv borac i starješina; Antun Pučko je od prvog plotuna bio teško ranjen i da ne bi neprijatelju pao živ u ruke, sam sebi je ispalio metak u slijepoočnicu; Mile Vukmirović Bjeloš; Rade Marinković, sin Gaje, rođen 1919. u Koranskom Selu. Možda je nakon prvog plotuna bio samo ranjen pa je kasnije pucanjem „zakačio“ nekoga od žandara. Inače, kako drugačije objasniti što su po njemu mrtvom pustili cijeli rafal iz puškomitraljeza i svega ga „proštepali“; Božo Milinković, sin Bože, rođen 1920. u Štirkovcu. Jedan od nerazdvojnih prijatelja i drugova Mišanovih. U času iznenadnog plotuna nalazio se uz Mišana. S njime je sahranjen u istu grobnicu.

[8]U Zborniku 3 HAK (str. 534) spominje se Zdihovo. Ako se misli na našu akcijuu kojoj smo uporištu privlačili traktor za koji smo bili zavezali željeznu burad napunjenu kamenjem, onda je to bio Severin. Dobro sam zapamtio one njegove zidine.

[9] Drug Raco Rebić, prvoborac iz Dubrava. Vidi u Zborniku 3 HAK da je 3. vod položio zakletvu 1. 1. 1942. u Koranskom Selu pred Jožom Benićem.

[10] Mile Vidović, učesnik NOR-a od 1941. Nosilac spomenice 1941. Umirovljen kao major JNA. Živi u Vukovaru.

[11]Rade Dobrosavljević, rođen 1919. godine u selu Dvorište (Gornji Skrad), podoficir u bivšoj Jugoslavenskoj vojsci. Stupio u borbu 1. 8. 1941. u PO „Gornji Skrad“. Istakao se kao sposoban vojni starješina i hrabar borac, komandir voda, odnosno odreda. Kasnije proslavljeni komandant bataljona u 2. bataljonu 4. kordunaške brigade, koji će nakon njegove pogibije nositi njegovo ime.

[12] Mile Opačić Dugaja isticao se hrabrošću kao operativac, kasnije kao komandant 3. odnosno 1. bataljona 4. brigade. Poginuo je 3. 1. 1944. jurišajući na čelu svojeg bataljona kod Tounja. Mile je bio posvojeno dijete jer su mu roditelji umrli. To je u njemu ostavilo veliku traumu. Bio je povučen i ćutljiv. Inače, bio je dobar učenik u osnovnoj školi i sa zapaženo lijepim rukopisom. Vojni rok služio je kao graničar i pokazao se savjesnim pa i hrabrim. Bio je „ćata“ u karauli, što mu je pomoglo da poslije bude primljen u službu financa. Služio je negdje u Zagorju. Dužnost mu je bila da otkriva seljake koji po vrtačama sade duhan za sebe. Mile ih nije prijavljivao. To je netko dojavio sreskom načelniku i Mile je istjeran iz službe. Bilo je to 1939. godine. U jesen te godine Mile je u Perjasici primljen za kandidata KP. Kao komandant Mile je detaljno upoznavao svoje komandire i komesare sa planom akcije, a potom bi satima ćutao. Oglasio bi se samo onim svojim poznatim: „Za mnom, drugovi, juriš“ i jurnuo među prvima. Bilo je tako i onog kobnog 3. 1. 1944. godine.

[13] Milić Stojić, rođen 1920. u Gornjem Skradu. Među prvima je stupio u PO „Gornji Skrad“. Pripadao je soju ljudi veseljaka, koji nisu očajavali ni u najvećim životnim nevoljama. Svojom je vedrinom u jurišima ohrabrivao sve oko sebe. Onim svojim u jurišu poznatim povikom „Rodi, godino!“ i jurišanjempodizao je sa zemlje sve oko sebe. Postao je komesar čete i bataljona. Poslije oslobođenja nalazio se na dužnosti načelnika jednog od vojnih odsjeka u Zagrebu. Nosilac je Spomenice 1941. Umirovljen je kao pukovnik JNA. Nakon saobraćajne nesreće, u kojoj mu je poginula drugarica, dobio je slom živaca i izvršio samoubistvo.

[14] Milić Pajić, istaknuti partizanski starješina od komandira čete do komandanta PPK brigade.

[15]Jura Drvodelić, radnik, Hrvat. Plijenio je nas borce svojom hrabrošću, skromnošću i drugarstvom.

[16]Mija Benić, narodni heroj.

[17]U knjizi „Osma kordunaška udarna divizija“, na str. 124–127, pala je teška ocjena o suradnji Ivana Motike sa NOP-om. Kada bi ta ocjena bila točna, moralo bi se postaviti pitanje obmane GŠH od strane komandanta i komesara 1. bataljona (Karas i Štrok). Motika je mjesec dana kasnije bio komandir jedne od četa u bataljonu „Vladimir Gortan“. Oslobođenje je dočekao na položaju javnog tužioca za Istru. U Zborniku 3 HAK-a, na str. 201 u trećem pasusu, stoji: „Komandant posade u Perjasici satnik Motika dolazi u kontakt s našim suradnicima, a preko njih s komandantom bataljona Milutinom Karasom i komesarom Izidorom Štrokom. Rezultat njihovih razgovora bila je predaja posade u proljeće 1942. godine“.

[18]Milutin Vukobrad Šuco, sin Nikole, rođen 1920. u Ponorcu. Prvoborac iz Ponorca. Jedan od trojice koji su 25. februara otišli u Primišlje po ranjenog Juru Drvodelića. Kada je primljen u članstvo KP, zaplakao je jer mu je i otac tog proljeća postao član KP. Poginuo je pred žandarsko-ustaškim rovom, kod lipe Mile Kosanovića, kada je izvlačio teško ranjenog Nikolu Karasa.

[19]Simo Zatezalo Sajin, prvoborac iz Dubrava. Zapaženo hrabar i vičan borbi na pruzi, koju je poznavao kako „diše“. Kada bi on stavio uho na prugu, njegova procjena o udaljenosti vlaka ne bi promašila ni za stotinu metara.

[20] Nikola Karas Čile, rođen 1920. godine u Štirkovcu, siromašni seljak, vrijedni i pošteni mladić. Stupio u PO „Perjasica“ prvih dana. Isticao se svojom skromnosti i povučenosti. Redovito se nalazio među prvima u jurišu. Tako je bilo i 27. aprila 1942. u jurišu na natkriveni rov. Bio je ranjen u zglob koljena, gdje mu je i ostao metak. Obećano je kako će brzo biti prebačen u Debelu Kosu, ali je dobio gangrenu i umro 3. maja 1942. u Srednjem Poloju.

[21]Dane Prodanović, Srbin (negdje iz Bosne) kapetan bivše Jugoslavenske vojske, izbjegao zarobljavanje i odmah po uspostavi NDH vezom primljen u domobranstvo. Kao agent talijanske obavještajne službe proturao je u selima četničku propagandu (i sam je bio četnički orijentiran). Na saslušanju je priznao da su trebali u povratku hapsiti, ubijati i sve paliti. Osuđen je na smrt i strijeljan.

[22]Jovo Relić Ćaća, rođen 1902, u Svojiču, stupio je u PO „Perjasica“ 31. 8. 1941. godine. Kada je kao ekonom odreda pribavio večeru za odred (nakon tri dana gladovanja) kazao je: „Samo vi, djeco, jedite. Dok je vama ,ćaće' vi mi više nećete gladovati“. Od tada je za sve borce, pa i narod, bio i ostao Ćaća. Naš Ćaća bio je vedre naravi i nikada nije padao u depresiju. Optimista kakvog se teško sretalo. Imao je on nekakvu posebnu moć osvajanja ljudi. Dobivao je hranu za Odred i u selima gdje bismo po prvi put stigli i gdje su se o nama partizanima širile mnoge laži. Preživio je rat i umirovljen kao major JNA. Preživio je sedam ili osam operacija. Nakon posljednje umro je 1971. godine.

[23] U knjizi „Osma kordunaška udarna divizija“, na str. 214 (prvi pasus) spominju se jedni podaci o zaplijenjenom oružju, a na str. 777 drugi. Djelomično se poklapaju.

[24]Iz Poloja su u Blagaju ubijeni: Mile Rafajla Ćika (1908) iz Bukovca; Mile Miloša Dejanović (1910), Miloš Mojsije Dejanović (1910), Nikola Miloša Dejanović (1903), Stevan Miloša Dejanović (1891), Miladin Dragića Nikšić (1904), Dragić Mojsija Nikšić (1886), Simo Ninka Opačić (1903), Milić Đurđa Vuletić (1887), Mojsije Đurđa Vuletić (1886) — svi iz Donjeg Poloja; Nikola Mihajla Marinković (1900), Đurađ Milivoja Perić Jura (1904), Nikola Rade Perić (1922), Rade Milivoja Perić (1878) — svi iz Klanca; Todor Mile Ćika (1900), David Milorada Dejanović (1893), Jovan Rade Dejanović (1914), Rade Jovana Dejanović (1893), Rafajlo Đurđa Dejanović (1893), Mojsija Mojsije Nikšić (1886), Nikola Jovana Opačić (1886), Rade Nikole Opačić (1918), Dragić Nikole Vukmirović (1904) i Milan Milivoja Vuletić (1886) — svi iz Kuzme.

[25] Talijanska vojska uhvatila je u Perjasici: Petra Muljaića (50), Todora Muljaića (25), Simu Žižu (37), Branka Muljaića (18), Miću Pavića (46), Simu Pavića (27), Filipa Mihajlovića (80), Simu Mihajlovića (60), Branka Sučevića (32), Dragića Cimešu (45), Miću Cimešu (47), Tomicu Dmitrovića (40), Simu Cimešu (24), Nikolu Gajića (48), Đurđa Milovana Paića (36), Dušana Paića (40), Đuru Vranješa, kovača (55), Đuru Bjelopetrovića (55), Ninka Jovića (36), Petra Tomaša Karasa (43), Milića Kosijera (48) i Bogića Bogdanovića (38).

[26] Izvor podataka uzet iz evidencije Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Općine Duga Resa.

[27] Ustaški trup je grupa od 5 do 15 ustaša, koje su ustaške komande ubacivale u sela partizanske pozadine da na brzinu uhvate jednog ili više partizanskih ljudi i zakolju.

[28] Dokazi za sve zločine, počinjene u selima Općine Perjasica za vrijeme rata, čuvaju se u Arhivu Hrvatske u Zagrebu pod oznakom 2 KRZ ar, 1344—1444, kut. 186 i 910—934, kut. 184.

[29]Riječ „bajta“ na talijanskom jeziku znači koliba, a u Perjasici se za vrijeme ratapod bajtom podrazumijevalo na brzinu izgraditi nekakav krov na popaljenom kućištu da bi se moglo skloniti od nevremena.

PODELITE OVAJ TEKST NA: