detalj slike: KRK Art dizajn

***

Došao si svečano, stranče,

s krikom ponosa u srcu,

s pjesmom jednine na dlanu.

Jednom ti je netko rekao

da možeš poletjeti kao orao.

I rodio ti se Ikar.

Njegovo proljeće već odavno počiva,

lica okrenutog nadolje,

gdje vri vječna plesaonica,

gdje te u trenutku svuku

kao golu krošnju zimi.

A ti i dalje plešeš na žici

vlastite sjene, izbrušene himne,

u zjeni – samom sebi pjesnik.

***

Ne spavam, a nisam ni budna.

U polusnu iz mene kulja dah

prizemnog raslinja, pretvaram se u hobotnicu,

ponavljajući se u prozirnu vodu.

Ako smo nas dvoje junaci izmišljene priče,

ti si Apolon najtvrđe muškosti,

naslikan svilenim bojama.

Iz neuokvirene slike

razlivaš se po nedovršenim visinama.

U grlu stišće dvojba

o oltaru, katedrali.

Ne spavam, a nisam ni budna.

Brojim cvjetove magnolije

ispred kuće, gdje se ti završavaš

i počinje pjesma.

***

Vjetar tiho spava

u lijevom džepu oblaka,

tišina zapljuskuje korak.

Kazaljka se bestidno vrti na brojčaniku.

Povlačim se u sebe.

Moje ustrajno izmicanje

s našminkanim usnama uvijek

nadglasaju zvona s kamenog zvonika:

na četvrt, na pola, na pun krug.

Nisam više riba.

Vibracija sam južne obratnice.

Granulom užarene tišine.

Pljusak mora na žalu.

***

Soba s lijeve strane

zaključana je za strance.

Nije za svakidašnji život.

Moje je utočište, gdje je mag

osvojio redovnicu. Akrobat sam,

arapski ždrijebac i Atena.

Usvojio me svemir

kojeg upravo povratno rađam,

upljuvanog zmijskom slinom

zavijam ga u bijeli veo.

Krstim ga između Marsa i Venere.

Pada s lijeve dojke, zadržava ga

mreža koju pletem tisućama krakova.

Ne oslanja se ni na jednu drugu mrežu.

Zipka je čìpkana. Tipkam čipke.

Postojim za krhotine riječi.

Unutra sam nestvarna. Iznutra sam pjesma.

Sa slovenskog preveo Željko Perović

PODELITE OVAJ TEKST NA: