detalj slike: KRK Art dizajn

SVE NAS MANjE IMA TU

Otvaram grilje na prozoru prošlosti i sklanjam paučinu sa prekrivenih sjećanja. Zima je već uveliko zakoračila na kameni prag noseći godine u nepovrat. Otišli smo ostavljajući sve iza sebe sa nadom da je odlazak kratkotrajan, benigan i da ćemo opet biti svoji na svome. Neko je vratio zaustavljenu prošlost u razbijenu sadašnjost i nastavio da krpi rane na duši, a neko ih zašiva koncem tamo daleko. Bura je već odavno u svom zanosu ogolila stabla i otkrila sve jaču i težu samoću. Daleko se čuje, još dalje se osjeća.

Gdje smo nestali? Gdje smo se izgubili? Kad su nas neprimjetno obilježili poklanjajući nam vječno nedostajanje za onim što se više nikada ponoviti neće. Rijetko sretneš zadovoljnog čovjeka pod onim istim nebom, nigdje tako plavo i radosno kao u tvom kraju. Sablasan huk noćne tmine nad krajem nekada je bio nezaustavljiv u smjehu i sreći, postao je sve je veći i veći. Pustim ulicama u hladno doba prođu samo oni koje je sudbina vratila u njihovo kolo odavno osuto. Uzaludno se tješimo da će jednom da se promjeni nastalo stanje i da će se opet čuti pjesma komšijskih razgovora u kojima niko nikom neće zavidjeti na postignutom uspjehu niti se radovati crnim danima. Hodamo poznatim stazama u nepoznato vrijeme. Sve nastale promjene dogodile su se u nama. Mi se ne prepoznajemo u našem okruženju, po svim zakonima na koje imamo pravo. Težimo ka boljem, tražimo izgubljeno da ga oživimo, mislima bježimo u skrovito i drago mjesto, koračamo tuđim stazama zamišljajući stalno naše, nedostaju nam mili glasovi odavno preseljeni na neko bolje mjesto. I prođe život u svom nezaustavljivom koraku, a mi ostajemo sa one druge strane prihvaćene kao dio nas ali ona nikad nije postala naša. Nikada tamo negdje neće biti kao onamo gdje si korijen ostavio duboko u svojoj zemlji zaliven prvom suzom da bi bolje rastao. A moglo je bolje. Zamisli samo da su ljudi bili ljudi i da su znali cijeniti vrijednost datog im života. Zamisli da se nismo dijelili na naše i njihove i da su nas pustili da život krojimo željama složnosti i poštovanja. Zamisli da se sada budiš pod svojim nebom, da slušaš zavijanje bure kako ti led uvlači u kosti, da hodaš rame uz rame sa uzajamnom empatijom koja zbližava ljude u njihovoj nemoći kada dođu teški dani. Zamisli da stojiš na onom svom vidikovcu i gledaš rađanje sunca dok ti djeca trče sa osmijehom na licu onim tvojim stopama gdje  si i ti razbijao koljena. Zamisli da ti prvi komšija bude desna ruka kao i ti njemu. Zamisli život koji si imao da opet oživi i ti sa njim. Tražiš nemoguće zar ne? Tražiš previše? U stvari ne tražiš ni nemoguće ni previše, ali isto tako znaš svoju realnost u kojoj se od snova ne živi. Ako te savremeni poredak u kome su prave vrijednosti odavno zakopane ne proguta u svojoj halapljivosti otkinut ćeš bar neki dio sata, dio godine i doći na svoje staze makar samo da zaliješ suzama korijenje da se ne osuši. Prošetat ćeš dječijim koracima i ostaviti svoje odrasle tragove kao znak da se svog nikad ne odričeš koliko god neko htio da ti otme tvoj komad neba. Zastat ćeš pred samim sobom dok ti se u očima bol bori da ne pusti glas. Slike će krenuti da se nižu jedna za drugom. Neke su izbljedile, neke su ostarile, stoje u albumu, stoje na zidu kuće tvoje, stoje ti u srcu i plamte onim starim žarom. Ne moraš s mjesta da se pomakneš, a već ćeš biti u svom guvnu, pa ćeš strčati niz put do polja, zastati kraj bunara, proći vinogradom, vidjet ćeš ovce i janjce i đeda i babu kako ih čuvaju, vidjet ćeš roditelje kako te čekaju i ispraćaju, materina suza će te boliti dok živiš. Sve ćeš vidjeti, a ništa vidjeti nećeš.

Znaš boli saznanje da mnogi zaboravljaju onu glavnu smisao života. Čuvaj tuđe kao svoje jer samo tako tvoje nikad neće postati tuđe. Čovjek je društveno biće, umišljen da sam može sve, da samo njemu treba, da niko drugi ne postoji. Nemoj da zaklanjaš druge sjene, nemoj da otimaš tuđe želje. Ionako nas sve manje ima tu, gdje smo učinili prvi korak, kako godine odlaze u nepovrat. Ostaje samo tvoja suza da te sačeka i isprati i tu suzu će svako da osjeti prije ili kasnije. Samoća je jedan od najtežih poklona koji ti život daruje.   

PODELITE OVAJ TEKST NA: