|
|
|
 | Rade Pavić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
GOVOR PERJASICE (PERJASIČKI DIVAN)
VOKALIZAM 1. Vokalni sustav govora u Perjasici – po svojem inventaru fonema, realizaciji vokala, njihovoj distribuciji i porijeklu – tipičan je novoštokavski sustav srpskih govora u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Karakterizira ga, dakle, inventar od 5 vokalnih fonema, koji se pridruživanjem opreke po kvantiteti udvostručuju: ii: uu: ee: oo: aa: Silabeni su i r r:, a ponekad, gubitkom međukonsonantskog zanaglasnog /i/, i l. 2. Realizacija je vokala kao u standardnom jeziku: káko, dàjte, osam dá:na rà:di:, ne:ma:, prèma, mè:so, pedése:t, dѝm, sѝ:n, sѝto, plóvi:, nòć – mòći, kỳća, mỳka, vòda, mỳ:ž itd. Nema dakle u tom govoru, kao ni u drugim dugoreškim govorima velarnijeg izgovora vokala /a:/ (kako je u mnogim srpskim govorima npr. u Janjoj Gori kraj Plaškoga, v. Petrović 1978, 33-34). Isto tako, nisam zabilježio otvoreniji izvor vokala /e e:/ iza naglaska, što karakterizira mnoge kordunske govore. 3. Svi se vokali, i kratki i dugi, i naglašeni i nenaglašeni, mogu pojaviti u bilo kojem položaju u riječi, uz bilo koje konsonante (pa i u primjerima kao srjé:da, djéca, v. t. 4). 4. Podrijetlo je vokala kao u standardnom jeziku, tj. kontinuanta su odgovarajućih vokala u prahrvatskosrpskom. I nekadašnji glasovi koji su se u jezičnoj evoluciji izjednačili s kojim drugim vokalnim fonemom imaju u najvećem broju pojava istu sudbinu kao u standardnom jeziku: ǫ, l > u, ę > e. U kratkim slogovima jat> je (vjèra, mjèsto, pjèsma, mjèse:c itd.), pa i iza dentala t, d i spiranata s, z, s tek ponekim rezultatima sljubljivanja glasa iz refleksa jata s navedenim prethodnim konsonantima, u nekim riječima (ćèti – ćèli „htjeti“, ćèrati „tjerati“, ćèdan, uz : tjèdan, đèd, néđela, đè „gdje“, nèđe, nѝđe, ó:nđe, svàđe „svagdje“, ali: stjénica, djéca, djève:r, djévo:jka, uz: đévoj:ka (obično: cỳra), sjètio se, ѝzjeo itd.), a l, n daju, dakako, uvijek rezultat lj nj (ljepóta), snjèžni:). > i, iza j (sѝje:, grѝje:m, vѝju:). Ponekad je i leksička pojava: sѝkera, ponédiljak, pribѝlježi:). > e, iza r (rèpa, rèzati, vrèća, mrèža, drènina, srèdnji:, zrèlo), sporadično, u nekim leksemima, i u drugim položajima (čoek, kỳdelja, dèlati – dèla:š „raditi“, trèba:, óbodve:, ali: dvѝje). Pod utjecajem vanjskih činilaca može se ostvariti i netipični refleks, kao na primjer: nédelja – nédilja, ponédiljak (nisam zabilježio očekivani oblik poneđeljak). U drugim je slogovima jat dalo jednosložan refleks je: sjè:no, tjè:sto, zvjè:r, djè:te, srjè:da, pòprje:ko, mjè:si:, lje:p, lje:k, poljé:vati; snjè:g, njé:sam, donje:la, ѝznje:la itd.). Ipak, često se između konsonanata i je ostvaruje reducirani prijelazni glas i (snije:g, sijè:no, dònije:la, dijé:te, lijé:pa, lijè:k, nijé:sam itd. Rjeđe se ostvaruju, ali takođe mogući: ljè:k, njé:sam i sl. Samo sam u jednog sedamdesetogodišnjaka zabilježio redovit dvosložan izgovor refleksa jata (sѝjeno, dijéte). Dvosložan se izgovor uvijek ostvaruje u riječima: dvѝje, prѝje (ali: pòslje – pòtlje), pa u Gpl pridjevske promjene (tákvije nàšije dobrije žé:na:), kadšto i u Isg (s tѝjem čòekom, uz redovito: s óni:m vèliki:m vólom). Refleks nekadašnjega poluglasa redovito je a (sàn, dà:n, rà:š – ràži, dáska, stáklo, zacákliti se, sà mno:m, žànje:m, čá:mac, dòbar itd.), ali se na njegovu mjestu u zanaglasnom položaju može dogoditi fonetska promjena a > e (dánes, nóćes, večéres, Tóček Perjásički:, jà:sem, uz jà:sam, a jednom, u jedne starice, rođene u Perjasici, zabilježio sam i jà:sum), što karakterizira i neke novoštokavske ijekavske govore po Kordunu, Lici i zapadnoj Bosni. U Perjasici se govori: žlѝca, mlѝn, ỳ:š, tòčno. 5. Kratko i u zanaglasnom se položaju kad je između konsonanata veoma često reducira, pa rezultat može biti jedva čujno i, tek kao nastojanje da se očuva broj slogova u riječi, a veoma često i potpuno nestaje (vѝlica – vѝlca, ỳbijen - ỳbjen, tako i: lѝsca, Perjásca, čétri, vèlka, eto-t vѝdi:š, é-s tѝ: dá:va:, trèba:-s biti tàmo, né-b se sjètio itd. Čest je rezultat nestanka i dugi konsonant, kao u primjeru: spa:l:a „spalila“ Ponekad je reducirano i kratko u (Vèlka: Kláduša, ỳjutro, o-tѝfusa), a može i nestati (ỳjtro, sà-ć ja rèći, uz: sà-ću ja: réći itd.). U infinitivu se krajnje i ponajčešće ostvaruje, ali se i u tom položaju može reducirati ili nestati (bѝti – bѝti – bit, pomóći – pomóći – pomóć). Početno kratko o nestalo je u priloga váko:, náko:, và:mo, nàmo. 6. Zamjene vokala rijetke su. Tipična je karakteristika toga govora prijelaz vokala o u u u zamjenici ỳ:n - ỳn (ali: óna: - óno:) i u prilogu ỳnda:. Vokal o prešao je u e u negiranom prezentu glagola móći (né merem, né mereš itd.; po jednom sam zabilježio i: né marem, né mežeš, ali nisam uspio provjeriti koliko su takvi likovi frekventni). U afirmativnom prezentu bilježio sam samo oblike bez te promjene (mòrem itd.). Prema dugom i: u gdjekojim tuđicama nalazimo je: (kỳmpje:r – kumpjé:ra, vágje:r – vagjé:ri, ali: ofѝci:r – oficѝ:ra, interesѝ:ra i sl.) 7. Krajnje -ao steže se u ptc. kt. m. r. u a: (pà:, slà:, ѝša:, pѝ:sa: itd.), a u vezniku kao u o: - o (kò: - ko). U participa na -eo ta se dva vokala mogu stegnuti u o: (ỳzo:), ali se mogu i izgovoriti (pómeo). Hijat u slijedu -io izbjegava se ostvarivanjem prijelaznoga j (upravo poluvokalnoga i (ѝjo, vѝdijo, kỳ:pijo, dóbijo). U participa na -uo zijev se obično ne izgovara (čỳo, póginuo, ali i: pógino:). Dugo o kao rezultat stezanja u ptc. akt. govori se i mjesto završetnog -ao (kỳpovo:, ѝšo: i sl.) ali je ta pojava rijetka, nedomaća, kao što nisu domaći ni sporadični ostvaraji poput ótpao, dóšao i sl. Hijat se redovito ostvaruje u osnovi riječi: pàu:k, pàučina. U stranim riječima preuzetim u novije vrijeme u takvim se vezama vokala ostvaruje diftong: àuto, autómat, autóbus; diftong au ostvaruje se i u riječi Áustrija i njezinim izvedenicama. KONSONANTIZAM 8. U usporedbi sa standardnim inventarom konsonantskih fonema govor Perjasice karakterizira gubitak suglasnika h. Svi se drugi standardnojezični konsonanti ostvaruju, pa i /f/. I realizacija konsonantskih fonema ne odstupa od tipične realizacije u književnom jeziku, uzevši u obzir i realizacije fonema /j/, koji se u nekim položajima ostvaruje kao [i] (bѝio, Dsg snáii itd.). 9. Distribuciju konsonanata perjasičkoga govora karakterizira desonorizacija krajnjih zvučnih opstruenata u riječima, obično na kraju rečenice, ali ponekad i unutar rečenice i (Kà:rlovac je grà:t – grà:d je, grà:t je, pè:to:k jànua:ra, tako i: grop – gróba, plỳk - plỳga, gròst – grózda, óza:t – ozá:di, nàtra:k itd. – neki ispitanici izgovaraju zvučne opstruente u tom položaju poluzvučno. Suglasnik v je sonant krò:v, lò:v). Desonorizacija finalnih zvučnih opstruenata obična je u mnogim zapadnim srpskim govorima, ličkim, dalmatinskim, zapadnobosanskim, hercegovačkim (Petrović 1978, 72). 10. Konsonant h u perjasičkom se govoru, kako je rečeno, ne pojavljuje: - ili je bez traga nestao (ѝljada – ѝljadu, rá:st, áljina, ó:dati, óću krỳ, grà (Gsg grà:), strà:, sỳ:, uz: sỳ:v, Gpl nàšije, dóbrije itd.); - ili je zamijenjen konsonantom j (snája, uz: snà:, Gsg snáje, Dsg snáji, DLI pl snájama, kỳjna, pró:ja, njѝjov, njѝ: tròje, èvo i itd.); - ili je zamijenjen konsonantom v (mỳva, bỳva, ỳvo, Gsg krỳva, Dsg krỳvu, ajd. sỳ:va itd.). U riječi óras konsonant s na mjestu h morfonološkog je postanja (dakle prema pluralu órasi, DLI órasima analogijom su nastali oblici sa s i tamo gdje u starini nije bilo razloga za tu promjenu, pa je tako i Gsg órasa, LSsg órasa, Gpl òra:sa:, Apl órase). Dakako, h se ne ostvaruje ni u suglasničkoj skupini hv – ili je nestalo, tako da je ostalo v (vàtati, ỳvatla, ỳvaćen) ili je cijela skupina zamijenjena suglasnikom f (fá:la, fà:t). 11. Suglasnik f, osim po podrijetlu prikazanom u prethodnoj točki, i inače je zastupljen u perjasičkom govoru (fámi:lija, ofenzi:va, tѝfus, fundáment, fàliti „nedostajati“; udomaćen je oblik káva, a ne kafa). 12. Stari glasovi t', đ' i stare konsonantske skupine st', sk, zd', zg' imaju normalne štokavske rezultate: nò:ć (pa i: òpće:, òpćina), mlàđi:, ròđen, šéniči:šte, jéčmi:šte, kósi:šte, zvѝ:ždati itd. Ipak, vjerojatno pod utjecajem okolnih govora drugačije dijalekatske osnovice u refleksu st' ima i odstupanja: ỳvršćen, ѝspušćeno. I nekadašnja skupina čr ima normalno štokavsko stanje: cr:v, cr:n. 13. Sudbina je sekundarnih konsonantskih skupina kao u književnom jeziku (cvjè:će, lѝšće, grò:žđe, grò:blje, snò:plje, gr:mlje, grà:nje, káme:nje, dѝvlji:, pàsji:, kòzji:). 14. Nisam zapazio rezultata novoga jotovanja, osim sporadično u sjème, sjàti, pjèsma, pjèvati, ѝzjutra, ỳzjašio, óru:žje, pàsji:, itd. I riječ sỳtra govori se kao u književnom jeziku. 15. Karakteristična su gubljenja početnih konsonanata u nekim konsonantskim skupinama određenih riječi: čéla:, šénca, kò:, nèko, svàko, nѝko, kóčka), (uz: kvóčka), ćѝ: - ćèri. Kadšto se opstruenti gube i u sandhiju: sà-ću, kà-ćeš, ko-žéne:, ali i: kod žéne:, od žéne: i sl. Inače je nestajanje konsonanata u skupinama rijetko. Zabilježio sam samo: bràstvo, ljỳ:stvo, óza:d, ozá:di, jedá:na:js, pè:sto (uz moguće: pè:tsto), i sl. Suglasnik l nestao je na kraju sloga (usp. t. II 7, 16), ponajčešće i unutar riječi (usp. Gsg kó:ca, Npl kó:ci prema Npl kólac itd., ali i: krѝ:lce, Gsg pà:lca, momentà:lno). U nekim je riječima i oblicima moguć gubitak cijeloga sloga (dakle i konsonanta i vokala). nèkvi – nèkva – nèkvo, „nekakav“, kỳruz, Gsg kỳruza, čétre:s, šé:set, dvajzdrỳgi:, vѝćemo „vidjet ćemo“, óšle, uz: óčle, ótišle, pa i: nѝš (uz obično: nѝšta), nѝ:, mjesto redovitoga nѝ:je (dva posljednja kraća oblika najverojatnije su unesena iz okolnih neštokavskih govora. 16. Nestanak pojedinačnih konsonanata, tj. izvan konsonantskih skupina, svodi se na svega nekoliko karakterističnih pojava. Konsonant j nestao je u inicijalnom položaju ispred e u prezentskim oblicima glagola biti (ésam – ési – èst – ésmo – éste – ésu; é li? – é l? ali: trá:va je, óna je itd.) i u oblicima broja jédan (édan – édno:ga – édno:j itd.). Ipak, sve snažnije prodire izgovor početnoga j i u tim riječima (jésam, jédan itd.). Glas se j izgubio i u imperativu iza i (pѝ: - pѝ:te, pópi: - pópi:te, pókri:se – pókri:te se itd., ali dakako: čèka:j, némo:j, kỳpu:j itd.). Konsonant v redovito se ne pojavljuje u prilogu ó:đe (ipak, moguć je ostvaraj i: ó:vđe). U imenici vèče: nema krajnjega r, kao ni u prilogu jỳče:. Krajnje l najčešće je nestalo, ili je zamijenjeno vokalom o (vò:, stò:, sò:, žѝ:vio, čỳo, v. t. 7, ali i: rà:l, rò:l, bjè:l). 17. Zamjene konsonanata u konsonantskim skupinama rijetke su, i unutar riječi i u sandhiju (gu:vno, kljé:čati: aor. dóbište, čèdošmo; š njѝ:m, š njò:m, béž njega), dogodile su se, dakle, tek u nekim riječima i tek u određenim oblicima i sintagmama. Redoviti su dakle likovi kao dѝmnja:k, sedàmna:jst, métla, dlàke, zrà:k, zrèo, rá:vno, svàki, četvr:tak itd. AKCENTUACIJA 18. I po inventaru prozodijskih sredstava i po njihovoj distribuciji perjasički je govor tipičan novoštokavski govor, sa svim odlikama uzorne standardno jezične akcentuacije zapadnoga tipa – i u realizaciji, i u distribuciji i po podrijetlu. U njemu dakle postoje četiri akcenta – dva (starija) silazne intonacije i dva (novija) uzlazne intonacije. Akcenti se razlikuju i po kvaliteti, tj. postoje kratki i dugi akcenti s navedenim intonacijama. Fonološku funkciju ima i zanaglasna dužina – dušina je u opreci s kraćinom. 19. Silazni se akcenti ostvaruju, u načelu, na prvom (odnosno jedinom) slogu u riječi, uzlazni na svim slogovima osvim na krajnjem (neizgovaranjem krajnjega i uzlazni se akcenti mogu naći i na ultimi: pomóć, dó:ć). Izuzetaka ima i u distribuciji silaznih akcenata. Dugosilazni se akcent – osobito u tuđica, ali i inače – može ostvariti i u medijalnom i u finalnom položaju (profè:sor, televѝ:zija, interesѝ:ra me, šupѝ:ralo ga, originà:l itd.). U domaćim riječima moguća je pojava dugosilaznog medijalnog akcenta u primjera kao: Gpl četvr:ta:ka, podà:ta:ka:, osobito u mlađe generacije (uz obično čétvr:ta:ka, póda:ta:ka:). Kratkosilazni akcent na ultimi zabilježio sam samo u tuđica (komunѝst, fašѝst, uz: komỳnista, fášista, referènt i sl.), koje čuvaju mjesto akcenta i u unutrašnjem slogu (Gsg komunѝsta, fašѝsta, uz: komỳniste, fášiste, referènta itd.). 20. Zanaglasne se dužine ostvaruju, u načelu, u svim položajima gdje im je historijski i evolucijski opravdano novoštokavsko mjesto (Gsg rỳ:ke:, nóge:, djéce:, s óve: blỳze:, Isg dóbro:m žéno:m, vódo:m, trá:vo:m, s mójo:m séstro:m, Gpl jàgo:da:, dá:na:, žé:na:, adj. odr. cr:ni: - cr:no:g/a/, žŷ:ti:, zéleni: itd., prez. rà:di:, pjèva:, žѝ:vi:mo, óva:rba:mo, léte:, zóv:u itd.; kàmen:n, gòlu:p, Tòdo:r Mѝlova:n, dѝva:n „razgovor“, skòru:p, bòle:st, u vѝnogra:du, jỳtro:s, ỳveče:, vѝše: itd.). 21. Taj govor karakterizira i prenošenje akcenta na proklitiku – i starije: nà gla:vu, nà ru:ku, prèd no:ć, òko vra:ta, ỳ vodu, nѝz vodu, nà nebo, ỳ obla:k, ѝ dvije, nѝ malo itd. - i novije: ý kuću, okó kuće:, ý cr:kvu, premá cr:kvi, préd mene, zá tebe itd. 22. Ipak treba naglasiti da su veoma česti ostvaraji i bez pokoje zanaglasne dužine (osobito zadnje od njih nekoliko) i bez prenošenja silaznih akcenata na proklitiku. To je očito pod utjecajem okolnih neštokavskih govora, kao i čestih sličnih pojava u realizacijama standardnog jezika, pa i tamo gdje bi se standardna akcenatska norma morala striktno provoditi – u školama, u sredstvima javne zvučne komunikacije itd. MORFOLOGIJA Morfološke odlike perjasičkoga govora u najvećem su broju pojava jednake standardno jezičnima. Ovdje ću zbog toga dati samo nekoliko napomena o oblicima koji po nekim svojim obilježjima odstupaju ili o kojima bi mogla postojati dvojba o tome kakvi su u tom govoru. 23. Premda u tipičnoj deklinaciji imenica nema specifičnosti koje bi se morfološki razlikovale od drugih novoštokavskih govora i standardnog jezika, ipak se može pojaviti pokoji stariji padežni nastavak, preuzet iz okolnih neštokavskih govora (pógino: je u Móčila, po zà:selci i sl.), a čuo sam i Lsg po zá:selkima, na varéniki, sa k mjesto c, inače u tom položaju redovitom (na rý:ci, u mỳci itd.). Autohtono je čuvanje valera ispred i u hipokoristika kao rýk/i/ca, nóg/i/ca.) 24. Imenica vèče: u Nsg obično je ženskoga roda (tỳ: vèče:), ali može biti i srednjeg roda (tò vèče:), u promjeni je ženskog roda (Gsg vèčeri), a u pozdravu muškoga (dobár veče:, uz: dòbar vèče:). Govori se ćѝ:, màti, kòko:š, s promjenom kao u književnom jeziku. Hipokoristična imena m. roda imaju u nominativu dva nastavka – iza kratkosilaznog akcenta nastavak je -a (Stèva, Pèra), iza dugouzlaznoga -o (Sté:vo, Jó:vo). Oba se tipa dekliniraju po a-deklinaciji (Gsg Père:, Sté:ve:). 25. Za pridjeve je karakteristično morfološko i akcenatsko razlikovanje određenih i neodređenih oblika (usp. npr. neodr. zélen – zeléna – zeléno prema odr. zéleni: - zélena: - zéleno:, stàr – stàra – stàro prema odr. stà:ra: - stàro:, Gsg m. neodr. zeléna prema odr. zéleno:g/a/). Ipak, nominalna se promjena pridjevskih riječi može kad-što zamijeniti pronominalnom (usp. npr. relativno česte pojave tipa Jý:rinoga ćàće:, po bjé:lom dá:nu, tako i u zamjenica tipa njégov, njézin i dr.). 26. Konjugacija takođe ima tek pokoju razliku prema standardnom jeziku, uglavnom na fonetskom planu, o čemu je već bilo govora. Od glagolskih vremena koja se u standardnom jeziku sve više gube zabilježio sam svega nekoliko aoristnih oblika (réko jà: njèmu, óde jà:, zárobi u ràtu, pó:đo jà:, dóbište li varénike:, čèdosmo dó:či, pàde kod Lѝ:čkije Jeséni:ca:). Imperfekta nisam čuo. ZAKLjUČAK Po svojim oznakama na svim jezičnim razinama govor Perjasice tipičan je novoštokavski govor u Srba u zapadnijim predjelima Hrvatske, koji se po bitnim svojim osobinama ne odvaja od drugih kordunskih govora (s druge strane Korane) i srpskih govora prema Ogulinu i zapadnije. Najveći dio njegovih naslijeđenih osobina veže ga sa srpskim govorima u Žumberku, u Lici i Dalmaciji, a znatne sukladnosti postoje i u odnosu na graničarske govore u bjelovarskom kraju, Moslavini i Slavoniji. Mnoge ga jezične crte vežu i s govorima Srba u zapadnoj Bosni. Prvotne specifičnosti istočnohercegovačke karakteristike (osobito nova jotacija) čuva se tek u tragovima, leksički vezanim (usp. npr. đèd, ćèrati, ali djéca, pjèsma, sjèći, ѝzjesti). Niz karakteristika ušle su u strukturu toga govora iz zapadnijih štokavskih govora (usp. npr. ptc. akt. znà:, adv. jòpe: „opet“, káde „kada“, sáde „sada“). U nekim pojedinostima osjeća se i uticaj susjednih čakavsko-kajkavskih govora, usp. npr. sporadično ostvarivanje silaznih akcenata iza prvog sloga, sporadično gubljenje zanaglasnih dužina, sporadično neprenošenje silaznih akcenata na proklitiku, gubljenje aorista i potpun nestanak imperfekta u svakodnevnom životu, upotreba nekih nepromjenljivih riječi tipičnih za okolne neštokavce, kao što je riječ nỳ u značenju „da“, a ovamo vjerojatno idu i likovi poput: òpće:, òpćina itd. K tomu se vanjskom utjecaju pridružuje i utjecaj književnog jezika, osobito u školovanih ljudi. Ipak bitne novoštokavske karakteristike ni na kojoj razini nisu uzdrmane ni ugrožene. VAŽNIJA UPOTRIJEBLjENA LITERATURA - D. Petrović: Govor Banije i Korduna, Matica srpska – Prosvjeta, Novi Sad – Zagreb 1978; - O govoru Zmijanja, Biblioteka Zbornika za filologiju i lingvistiku, Matica srpska, Novi Sad 1973. - M. Popović: Žumberački dijalekat, Zagreb 1938. - Lj. Narančić: Fonetske i morfološke osobine govora sela Doljana u Lici, Prilozi proučavanju jezika, knj. 11, Katedra za južnoslovenske jezike Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Novi Sad 1975. - J. Kašić: O jekavskom govoru Velikog Grđevca, sela jugoistočno od Bjelovara, Zbornik za filologiju i lingvistiku, knj VI, Matica srpska, Novi Sad 1963. - S. Sekereš: Govor slavonskih Srba, Zbornik za filologiju i lingvistiku, knj. XV/1, Novi Sad 1972. - M. Dešić: Zapadnobosanski ijekavski govori, Srpski dijalektološki zbornik, knj. XXI, Beograd 1976. Anton Šojat, „Govori u Općini Duga Resa“, Duga Resa. Radovi iz dalje prošlosti, NOB-e i socijalističke izgradnje, Karlovac 1986, str. 59‒66.
ŠKOLSTVO I KULTURA U PERJASICI ŠKOLSTVO U PERJASICI Škola u Perjasici spominje se još 1801. godine. To je „Crkvena narodna škola“, postojala je do 1819. godine, dok je glavna pučka škola osnovana i sagrađena 1858. godine. Škola je imala dvije učionice i dva učiteljska stana, te školski vrt veličine do 500 metara kvadratnih. Skoro čitav vijek ona je jedina kulturno-prosvjetna ustanova u Perjasici i selima oko nje. Poslije Drugog svjetskog rata sagrađena je vrlo skromna prizemna škola učionica za učenike od prvog do četvrtog razreda. Ta zgrada služi za nastavu sve do 1970. godine, kada je sagrađena nova školska zgrada i zgrada za nastavnike. Škola u Srednjem Poloju osnovana je 1866. godine na temelju „Školskog ustava“ iz 1805. godine, po kojem su sva krajiška djeca trebala ići u školu. Zgradu građenu od kamena dobiva 1868. godine te ima jednu učionicu i učiteljski stan. U mjestu Kestenak škola je osnovana 1929. godine. Te godine dobija i zgradu s jednom učionicom i jednim učiteljskim stanom. Osnovna škola Mrežnica (Mala Kosa) osnovana je i otvorena 1937. godine u privatnoj kući Đurđa Vranješa kb. 8. Imala je jednu učionicu i jedan učiteljski stan. Poslije oslobođenja ponovo je otvorena 1945. i radila do 1973. godine. Najprije je radila u kući Race Vranješa u selu Mrežnica u prostoriji 4h4 m, a poslije 1950. godine seli u mjesto Mala Kosa gdje je na zemljištu Dušana Paića montirana manja drvena kućica i stan za učitelja. U Koranskom Selu škola je s nastavom počela 1938. godine u privatnoj kući Mile Martinovića. Nova školska zgrada podignuta je 1939. godine, a imala je jednu učionicu i jedan stan za učitelja. Prema Zakonu o školstvu iz 1874. godine, član 38, svaka škola dužna je ustrojiti školski vrt, zdenac s pitkom vodom i gombalište. Svaka škola ima vrt manji ili veći i na njemu učenici gaje mlade voćke (siju sjeme i cijepe) pa ih kasnije dijele seljacima. Ta se tradicija ponegdje zadržala sve do Drugog svjetskog rata. Prvih dana okupacije 1941. godine sve škole rade prema programu NDH. Kako se narodni ustanak sve više širio nastaju prve Partizanske škole. Već u oktobru 1942. godine osnivaju se takve škole u Donjoj Perjasici sa 10 učenika, Kestenku 14, Koranskom Selu 39, Koranskoj Strani 29, Štirkovcu 25 učenika, Orijevcu s prvim i drugim razredom od 17 učenika i Ponorcu za prvi i četvrti razred.
Osnovana Partizanska škola u Kestenku radila je pod ratnim uvjetima samo 1942/1943. školske godine. U njoj je radio talentovani omladinac-partizan Danilo Bunjevac iz Plaškog. Školu je štitio partizanski bataljon s komandantom Milošem Dudukovićem-Gugom. Škola u Koranskom Selu bila je malo vojno učilište u kojem se obučavala 6. omladinska partizanska četa 1942. godine. Školske 1943/1944. godine, na oslobođenoj teritoriji u prvom polugodištu rade Točak i Kuzma Perjasička, a u drugom polugodištu rade Mrežnica (Mala Kosa). Zgrada škole u Perjasici izgorjela je s inventarom 8. novembra 1942. godine. Školske zgrade u Kestenku, Koranskom Selu i Srednjem Poloju paljene su 1942. godine. Školu u Mrežnici u kući Đurđa Vranješa br. 8 zapalila je talijanska vojska generala Roate 16. oktobra 1942. godine i nije bilo nastave do kraja rata. Školske godine 1944/1945. radi škola u Koranskom Selu po planu i programu ZAVNOH-a. Krajem 1935. godine zavladala je u Srednjem Poloju epidemija trbušnog tifusa. Škola postaje centar borbe protiv epidemije. Učitelj Milenko Ivanović (1910‒1941) s ekipom Higijenskog zavoda obilazi sela i pomaže, savjetuje, a i sam radi ograđujući vrela i sl. Marija Tatalović-Stankov rođena je 1907. godine, peto radno mjesto joj je u Perjasici. Mile Martinović-Ninkov rođen je u Sjeničaku 1911. godine, od 1932. do 1934. godine učiteljuje u Perjasici na svom prvom radnom mjestu. Ljubu Vujčića rat je zatekao kao učitelja u Perjasici. Član je KP od 1937. godine i jedan od osnivača partijske ćelije u Perjasici 1939. godine. Učesnik je prvih oružanih akcija i organizator ustanka u Perjasici, zajedno sa Milutinom Karasom. Komesar je partizanskog odreda Perjasica i kulturno-prosvjetni radnik u odredu Debela Kosa. Streljan je 1944. godine. Perjasičkog vjeroučitelja Milu Dokmanovića, „narodnog popa“, ubijaju ustaše u Ivanić Jarku krajem 1941. godine. POSLIJERATNO ŠKOLSTVO Zalaganjem mještana otvorena je 15. novembra 1945. godine škola u Donjem Poloju u privatnoj kući. Tu se održavala nastava sve do 1951/1952. školske godine, kada škola seli u novu zgradu koju su podigli sami mještani iz pripadajućih sela, uz pomoć učitelja Ivana Potočnjaka. Osnovna škola u Perjasici od jeseni 1941. do početka 1946. ne radi. Poslije rata radi u prostorijama poljoprivrednog dobra, zatim u dvijema neadekvatnim zgradama u mjestu. Školske godine 1954/1955. od šestogodišnje prerasta u osmogodišnju. Ime „Milutin Karas“ dobija 1964. godine. Moderna školska zgrada podignuta je 1970. godine, a iste godine dobija i zgradu za stanove prosvjetnih radnika. Ova škola centralizacijom dobija PŠ Donji Poloj, Srednji Poloj, Koransko Selo, Kestenak i Mrežnicu. PŠ Mala Kosa ukinuta je 1979. godine, a Koransko Selo 1982. godine. PŠ Donji Poloj pripojena je Općini Slunj. Krajem 1982/1983. školske godine OŠ „Milutin Karas“ sa područnim školama imala je 113 učenika.
POMEN OBILjEŽJA U Kestenku spomen ploča na kući Dane Grubješića u čast Kotarskog komiteta KPH Karlovac, Općinskog komiteta i komande mjesta Općine Barilović, koji su bili smješteni u toj kući od jula 1942. do januara 1943. godine. Ploča je otkrivena 1969. godine. U Perjasici su spomenik i grobnica palim borcima podignuti u središtu mjesta. KULTURA Što se tiče kulture i kulturnih dešavanja spominje se Milenko Ivanović, učitelj u Poloju. Pred rat nabavlja svojim novčanim sredstvima, napredne pedagoške i druge časopise, beletristiku i sl. Njegove knjige i novine čitali su seljani mjesta, koje pokriva škola u Poloju. Učitelj Mile Martinović otvara školsku biblioteku mještanima Perjasice. Prvog maja 1942. godine na Lubrdeniku je održana velika vojna parada, praćena sportskim i kulturnim programom uz prisustvo oko 1.500 ljudi. Negdje 1947. godine, osnovano je Omladinsko kulturno-umjetničko društvo, s tri sekcije: tamburaškom, pjevačkom i dramskom. Tamburaška sekcija je imala četiri instrumenta: prim, dvije bulgarije, dva beglajta i bas. Društvo vodi milicioner Milojko Radulović, a opstalo je oko šest godina.
|
