detalj slike: KRK Art dizajn&ilij@saula.art

ZRNCE SVJETLA (KAO DA SMO ŽIVI)

Prelazili smo dug put za pticama

Kad let svoj u južne krajeve vraćaju

Prekrivali nebo i rasprskavali se u visinama

Kao prezreli nar u poznu jesen

Poslije smo nestajali izgubljeni u stalnom

Ponavljanju svijeta

Beskorisni u izjednačenom prizoru svega

Kao da je sve prohujalo i da nas više

Naša glad ne iskušava

Vraćali se u svoja brda Zavlačili u šumarke

I rađali maglovita jutra Uranjali u

Pukotine na mjesto mrtvih guštera

Kameleonski prilagođavajući  tijela...

Na sve strane palili vatre koristeći

Drveće prastarih šuma

Vatra je pucketala živa ulazeći u zabrane

Ili možda u budućnost presijecajući ulice

I ljude na njima

Nastavljala se u disanjima i umiranjima drugih

Istovremeno penjući se pod nokte vjetrovima

Zato naše ruke

Više nisu mogle da je dohvate

Razdvojili smo se svako na svoje nebo

U svoj posjed Kao u svečane sobe

Prestali su svakodnevni razgovori

Kao da nikog u kućama nema

Rekla sam mu

Kako je počelo voljećemo se iz drugih gradova

Misleći da smo jedno pored drugog

Samo zidom susjedne sobe podijeljeni

Među zidovima

Svako će svoje zvijeri svojim bolom da hrani

Izvodiće  ih u šetnju  parkovima raznim

Na proplanke šume iz koje su odletjele ptice

Pa tihujući u svojim krošnjama skrivati bol

Svako će u svoje žuto lišće jeseni

Svakom  svoj šušanj Manje i više šuman

(Kako je počelo) Voljećemo se iz drugih gradova

Ljubav je zrnce svjetla koje noć iz duše pomjera

Obećaj mi to zrnce da sjajimo kao usred dana

Kao da smo živi

KAO POLjA RAŽI (OGLEDALA)

Koračamo Obgrljeni hladnim plavetnilom noći

Kao mladom drenovinom

Što se ugibala pod našim tabanima

Dok smo voljeli samoću očeve šume

Tresla sam se kao mladica

Kad su mi otkrili

Da nosim u srcu njenu mjesečinu

Stajala pred moćna ogledala Podizala haljine do bedara

(Previše za moje godine)

Raskopčavala dugmad ispod kojih se cakli moja koža

Skidala i posljednji drhtaj jutra sa tijela

Zalijegale oko mene plišane i satenske

                                                               Haljine

Kao polja raži ostavljena za buduće kosce

I tako naga poduprta ličnim stvarima

Satima stajala u ogledalu

Sasvim sigurna da pamti moje lice

Kosu... Oči... Osmijeh...

Tijelo izloženo van konkurencije

Tajnu moju ranu i osamu

I pitala se zašto sam kao pred sudijom

Stajala mirno kao da čekam presudu

Kao da će mi saopštiti tvrde riječi

Baciti pravo u lice vatru godina

Da me oprlje i dovrše

Odgovor mi u neizgovorenoj riječi

U dahu... Nepomičan...

Onda siđe u grlo i davi me bez ruku i glasa

Zida bol

Zida bol i čeka odgovor iz Ogledala

Kao da sam na ulici U susretu  sa svima

Preplavljena  dnevnom svjetlošću

A bespomoćna u njenom zagrljaju

Gledamo se dugo...

Podjednako od gleda trošimo se...

Probdjeli smo tako godine neopaženo

Ogledalo i ja

Živi svjedok iz kojeg nikud mrdnula nisam

A vijesti pristižu

Mimo nas

ZAPITANOST

Kako vrijeme prolazi

Sve više se pitam

Da li si ti Onaj koji me stavio

Na Vrh mača

Ili  (me) sa njega Skinuo

ŽIVOTNA SLOVA

Pedeset i neku godinu

Putujem i pišem Sijem i svjedočim

Priželjkujem i dotičem Važem i razmjeravam

Pokrećem i zaustavljam Uzvraćam i propadam

Sanjarim i sumnjičim Spajam i razdvajam

Otvaram i zatvaram Plačem i smijem se

Ćutim i brinem se Uzdišem i nišanim...

Pedeset i neku godinu pucam iz života za život

Pedeset i neku godinu

Živim među biljkama s najjednostavnijim cvjetovima

Kadifom Nevenom Perunikom Dragoljubom Bosiokom

Ponekad i među zelenim sitnim grančicama Božjeg drvceta

Djeca mi kažu da mi još duša po njemu miriše

Pedeset i neku godinu pokušavam iz sebe da pokrenem

Svijet koji će osjetiti razliku svjetlosti u svakom

Njenom zračku da sjaj nikada ne postane zatočenik

U mojim grudima nego svjedok u kome diše svemir

Da bi se lakše u sunce pretvarala svaka rana iz života

Pedeset i neku godinu oživljavam trenutke

I buduće godine...

Ostavljam tragove i ne okrećem se

Uprkos nanizanim godinama na strunu zapitanosti

Čekajući svjetlost koja se vraća sa zvjezdanog neba

Pod moju lijevu i desnu ruku da me uznese visoko visoko

I život mi produži

STRAH (UNUTRAŠNjA NOĆ)

Priznajem... Nadolazi noć

I mrak osvaja lice moje od straha

On tako svake noći šeta

Po mojoj unutrašnjoj noći

I istražuje neosvijetljeni dio duše

Baš u vrijeme kad tvrdo spava

Svježe skinuta odjeća

Smještena među zidove spavaće sobe

U kojoj jedino ja ne spavam

Tako mi soba sve više liči

Na produženje nesanice

I na strah da ponovo zaspim

Priznajem...

Bojim se jutra

U kojem ničeg novog

Sem sunca nema

O njemu niko ne govori ništa

Samo polomljena u struku

Vaskrsla travka

2.

Grom štiti Svemir

Pucanjem u čovjekovu glavu

Strah uhvaćen iza zazidanih prozora

Preseljava se na kućni prag

Kuća je sigurno zaključana

Samo joj čelo nebo dodiruje

Tako je Svemir razvio svoje dane

Da niko ne zna

Kad će po njemu prošetati

PODELITE OVAJ TEKST NA: