SVJETLO
Sva blagost nebesa jutros se spusti
Zaškripa snijeg ispod opanaka
Nasmijani đedovi brkovi gusti
Dok vodi unuka preko proplanaka.
Tamo gore, na nekoliko koraka
Usjeći će znamen iskonskih davnina
Simbol topline - drvo badnjaka
Da ogrije uzglavlje Gospodnjega Sina.
Prekrsti se starina i kapu skide,
Zora nam osvanu izviše omara
Od studeni obrazi obojici bride
A u selu pjesma, plotun džeferdara!
Zasija Zvijezda na nebeskom svodu
Odjeknu vesela pjesma heruvima
Glas odjeknu u svem ljudskom rodu:
Rodi Djeva Sina, Gospoda s visina!
GLORIJANA
Priklonjenim glavama kao na liturgiji
gledamo u pod, potomke i rod;
ne čitamo, ali slušamo,
dušom gledamo visoko
dalje nego što može pogledati oko.
Stali u red bezredni
da srcem otvorenim čujemo slavu tebi
neopaženi,
neosvećeni,
neprosvijećeni,
ali pregaoci
na žrtvu naviknuti,
kao naši;
očevi, đedovi i praoci:
Glorijana!
Uz mač, štit i konjski kas
od stepa do planinskih klanaca
na štitu, bez mača, ali i bez lanaca,
preci u nasljeđe - da bude nas!
U spas, u spas, u spas...
Komanduje vojvoda ili vitez
sa bivoljim rogovima na šljemu.
Kako tada, tako i danas,
za pretke, za potomke,
za očevinu i sinovinu
A između...
Između smo mi, ili nema nas!
Plugom, srpom i budakom za bijeli hljeb
u suvu zemlju - zdravu klicu
natopiće dažd i opet zbjeg,
utraće gusle suze na licu:
Glorijana!
Do tada pjesma:
Hriste Bože, raspeti i sveti...!
Škripnuše zubi, prsnuše rebra
iz grudi se ponosno prolomi glas:
Ni za jedan novčić od kovanog srebra
ali za nas, ali za nas...
Za kolo u porti, za jednu himnu
za slavu i svijeću
koju predaješ nasljedniku sinu
ili kćerci,
da znaju i da se zore
slavom kao krunom
ko su im bili ponositi preci,
i ko su oni,
karika u lancu vječnosti.
Taj put koji im pravimo,
ta sigurna staza
između dvije litice
koja ih čuva od bezdanog pada
to su naše lobanje i naše kosti,
nebeski plodovi našeg duhosada!
Glorijana!
Za dobro - dobrotom,
za ljubav - ljubavlju!
Od sopstvenosti do prognanosti
po redu, bez konačnosti,
niz drumove, korita i rijeke
tvoje ime pronosimo
od Južnih mora do Kamčatke daleke
do visina, do nigdina,
i slavu, i milost,
Bogomladenca Sina;
nikada tuđi, Zavjet i snagu, ime i čast -
nikome ne damo!
Samo, samo, samo...
Samo pred tobom, ali ne robom,
nego sinovski i kćerinski,
svako ponaosob, k'o biser u niski
padamo ničice i himnu ti pjevamo:
Glorijana!
