detalj slike: KRK Art dizajn

TAMO JE BILA KUĆA

Put je skretao u dubinu sela

kao što glavna vena skreće u dubinu srca.

Imao je divlje ruže

sa obadvije strane,

makove u njivi pšenice,

iza živice

širili su se od njega,

kao ruke,

sokaci sa jagodama,

i svugdje je bilo crveno.

Prolazila su musava djeca

sa rumenim jabukama na obrazima

i kriškama pomašćenog hljeba u rukama,

srođenim sa blatom i prašinom sa sokaka.

I bilo je toj djeci nebo široko,

i bio im je svaki korak želja,

i  u koracima je bilo sunca i mjesečine.

U blizini je bilanjihova bijela kuća.

Pod krovom kuće legla se mala sunca,

za stolom ručavala porodica,

svi vrijedni, borci za bijela vremena.

Stariji  učili djecu kako treba riječi u pjesme prerušiti.

Jednog jutra, Gospod za to sigurno nije znao,

počela je izbijati odnekud iz tla,

ili iz ljudskih srca,

klica rastakanja.

Neko je, jedno po jedno, krao mala sunca ispod krova

i dodavao ih ruci koja ih je krila

kao što grudi zlog čovjeka kriju riječi bez cvjetanja.

I nastupili su dani poništenih osmijeha.

Radost se okliznula i nestala putem koji nikuda ne vodi.

Mala sunca su nestajala u debeloj mutnoj vodi

i život se preseljavao iza crnih razdaljina.

Majka i otac su postajali daleki i za suzu i za zagrljaj.

Zemlja je zakopala u sebe nebo iščezle plaveti

i plakala je neutješno zbunjena bijela kuća...

ŽELjA

Nikad meni nisu trebale visine

i laka krila lastavice.

Ja nikad nisam ni htjela da uzletim.

Korito rijeke,

malo vjetra,

talasi koji se kreću.

Biti na vrhu,

ali i u podnožju talasa,

dovoljno je.

Poželjan je 

u pratnji jedan brod,

na njemu da jedre

prosuti drhtaji duše,

a na kormilu

oni koje volim.

PRAZNINA

Na dva završetka nečega

sa krletkama u rukama

ti i ja.

Rekli bismo

još ponešto

ti meni

i ja tebi.

Krletke prazne.

Ni cvrkuta,

ni riječi.

MOGLA BIH JA PISATI LjEPŠE PJESME

Mogla bih ja napisati

da je čovjeku u srcu blagost kamilice

i da nikome trnom nije zaprijetio.

Da je nasmijan za prolaznike.

Da čuva osmijeh i za one

koji nikada neće proći.

Da mu u miškama buja

snaga za pomoć slabijim.

Da je Marko Kraljević,

Petar Pan,

Arčibald Rajs novog doba.

Da mu hrle slabi i iz beznađa ljudi.

Mogla bih napisati

da skreće samo u ulice makova

i da mu riječi mirišu na tamjan i ruzmarin.

Mogla bih.

Samo da nije zrnaca otrova

u njegovim razuđenim venama

i usijanih žica

koje bez smisla

iz stisnutih riječi izrastaju.

DOBRA RIJEČ

Sred neba je kamen.

Na njega gore uzletjela,

legla i zaspala

dobra riječ.

Gore nema međa.

I kamen čudom stoji.

Mi šetkamo pod nebom, grešni,

i ne znamo još da će nas sačekati težnja

da dohvatimo nebeski kamen

i spustimo ruke

na dobru riječ.

PODELITE OVAJ TEKST NA: