detalj slike: KRK Art dizajn

Purpurna kiša

Kad želim da te vječnim,

tvoju ljepotu i onu,

mekotu

ovjenčam od majke Zemlje,

poput golog prosca,

stih koji mi treba nemam,

Purpurna kišo.

Sjećam se tog filma –

bila je manija,

i Sarajeva

i mraka

kod Vječite vatre;

otmjenog kina „Romanija“,

Titova,

kraj "Kamernog teatra 55",

i hoću da ti kažem, sapet,

koliko te,

objašnjivo volim.

Želio sam da napišem pjesmu,

čim ušao sam,

siguran kao noć,

upalio ti mrak,

u taj sat

no tek sam tašt,

tat,

što krade nemanje siromašnog Princa,

bogateći te ženo.

Navikao da pljačkam,

ono što je dar,

pljačku tuđom pjesmom plaćam

(jer začin načina je čar).

Ukrao sam te, od majke,

od oca,

u narativu,

uzeo sam ti ljepotu,

u dativu,

umišljajem,

i sad, od Boga bogat,

ja sam tek princ bez dvorca.

Titular, zauzdan u ular,

tražim stih,

moćan kao Ural,

da ti razdvojim

kontinente

najvećom pjesmom.

Da pljačkam, navikao,

još kišobran nemam, za tebe

Purpurna kišo.

Nenapisana pjesma

Tog trena, kada ti je pala bretela

koju si, nestašnu i tanku vratila u onu stanku,

finu dolinu,

(taj stakato, što tišinom uzdiše

između muzike tvog ramena i vrata),

oklijevajućom nježnošću žene

koja zna da otmjenost kupa u svojoj ljepoti,

upravo tad,

pročitao sam na tvojim gipkim leđima,

moju nenapisanu pjesmu,

čudeći se koliko liči na mene

to, novorođeno čedo.

Čedan, taj pokret rodio je u meni pokret,

nečujan i čulan,

tačno onakav što ga čini jasmin kad se otvara noću

i u meni je zamirisalo,

sve, što želim i hoću.

Upozoren na tvoju ljepotu,

neoprezan, upitah da li si stvarno stvarna,

stvarana tolikom miloštom neba?

Kojeg li si koda, oda koja hoda?

Znao sam da takve nema, da ne postoji ista,

dok si me u haljini boje akvamarina radoznala gledala,

tim očima u kojim blista odsjaj ametista.

Ovako poludrag, vrlo obučen da sam dušom nag,

slušao sam arije,

nebeske arabeske,

tvog soprana.

Probudila si Pikasa i Rubensa i Buhovca Vlahu

U jednom dahu stigla do Rodena,

a ja sam pamtio svoju pjesmu

muzikom tog  trena,

što je na prije i poslije dijelio vrijeme

oklijevajućom otmjenošću,

kupajući nježnost

kojom je došla

Oda.

Krletka

U skočnim zglobovima,

u nabreklim tetivama.

u krvnim žilama

osjećam.

Svim silama.

Moždiš me u moždini

Mozgom. Množiš se!

Ja se jedan, jedinim…

redom, sobom i tobom.

Ovom sobom.

Visi Krletka.

Visi Kletva.

Visi Kazna.

Anna Vissi…

Psihodelija.

Koje je boje dan?

Noć koje je boje?

Koje je boje moć

kojom me bojiš?

Bojim

ti krletku, moju kletvu,

moju ćeliju

i čekam kaznu,

prokletu.

Psihodeliju.

Jer, množiš se

usnama ravnopravnim,

dok te jedinim,

u skočnim zglobovima,

u tetivama,

u nabreklim krvnim žilama

i znaš koje mi je boje duša

kojom te

svojim.

PODELITE OVAJ TEKST NA: