detalj slike: KRK Art dizajn

Tebi

U meni živi pjesma

vedra i sjetna,

ponekad turobna,

ali još uvijek sretna,

u meni živi pjesma

već pomalo i umorna,

u meni živi ljubav

neumorna,

velika,

snažna,

postojana,

neiscrpna.

Dogodi joj se da se uznemiri

pa mi bude žao,

počne da me trese

hoće da vlada nada mnom

hoće da mi mijenja ustaljene navike,

hoće da me izluđuje

dok se ne stiša i razlije

kao ogromna kiša po dolini moga bića.

U meni živi istina.

Žalim kad  nekom zasmeta

pa mi taj po mislima šeta.

U meni živi sreća.

Žao mi je držati je i čuvati samo za sebe.

Želim da je dijelim

jer jedino u tom momentu

ima svoju pravu vrijednost.

U meni živi nada.

I žalim ako ne izraste na vrhovima mojih želja.

U meni živi moja zemlja.

I žalim što sam je morao

ponijeti cijelu sa sobom,

naseliti je u sebe.

Žalim što ne mogu živjeti u njoj

sa njenim ljudima.

U meni živiš Ti,

simbol pjesme, istine, nade,

srce zemlje i ljubavi

žao mi je što nisi Bog veselja,

da mi praštaš i da me voliš

kao iskrenog, dobrog

i najboljeg prijatelja.

Gavran

Jedne noći crtao sam gavranove.

Bila ih je puna soba.

Na bijelom papiru

prelijevala se sjajno crna boja,

jedan je plakao

još dok sam ga crtao

i molio me da ga nikad ne završim.

Nisam.

Svi su odletjeli.

On je ostao.

Nisam znao da je te noći

u mojoj sobi

sa mnom bila

moja sudbina.

Sad bar znam,

kad završim

mog gavrana

da ćemo

zajedno

odletjeti.

Počeo sam da praštam

U tanjiru bez meda

trpeo sam dodire koji su

budili moju prošlost,

trebalo je pristati da budem kažnjen.

Nisam imao ponosa

da unakaženima gledam u oči,

razvlačili su mi prošlost u nedogled.

Umoran od njihove oholosti

počeo sam da praštam.

U gomili uspomena stajale su vitrine

iz nebeske sobe:

u jednoj od njih ugledao sam dvorac

pod zavjesom bršljana,

visoko iznad njega stajale su nečije ruke.

U drugoj vitrini video sam svjetlost,

odškrinuše se vrata i svjetlo posta mrak.

Iz tijela koja su se dijelila izlazili su ljudi.

Pritiskao me ogroman čamac

ispunjen čađavim ništavilom,

nestajao sam u ponoru

čije su vode krstile posljednje bezdušnike.

Lađa sa ispranim mozgovima

plovila je horizontu.

Sunce se rađalo malo nakrivljeno.

Drvo je još uvijek pravilo hlad,

kako za namernika, tako i za drvoseču.

PODELITE OVAJ TEKST NA: