PJESME S PROZORSKOG STAKLA  | Nataša Sokolov | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Najvećem pjesniku
Jednog sam se dana
našla u tvojoj pjesmi.
Upravo u svakom stihu
otvarao se tvoj svemir.
Miris trešnjinih cvjetova
zamirisao je u tijelo.
Tvoje su misli
kao rasplamsane ruke
ogoljivale crvenilo mojih vena.
Pjesma je zadrhtala
kao dvije nabrekle bradavice,
ispod tvojih sramežljivih
dodira navrlo je mlijeko.
Sasvim polako, na prstima,
postaješ moj najveći pjesnik.
Pjesme s prozorskog stakla
Nakon što sam polizala
tvoje Pjesme s prozorskog stakla,
najradije bih pobjegla od svoje pjesme
i nijednu više ne bih zapisala.
Sakrila bih se u tvoju januarsku poeziju
i u snijegu slova mijesila male anđele.
S tvog bih pera jela kupine.
Ti bi bio tigar i ratnik
koji puše kroz slova
i riče sve do mog zadnjeg stiha
gdje se lome riječi
kad se spotaknu o kamen.
Onoga jutra, kada tvoje vjeđe
još nisu razaznavale moje ime,
isklesala sam gnijezda i skrila vjetar
da ne bi otpuhnuo mrvice
tvoje Zadnje pjesme.
Usporednica
Uvijek si iznova dolazio po riječi,
uvijek sam iznova dolazila po smijeh.
Debela je nit pogleda
tražila šav među nespretnim dodirima.
Jučer smo se sreli u snovima.
Prepoznala sam lica svih tvojih predaka.
Jutru sam nadjenula ruho šutnje,
što ću sad sa spoznajom,
sad ju vrijeme nikad više neće izbrisati.
Cijeli je moj život bio jedno
sâmo traženje – tebe!
Sada dolazim kao usporednica
bez dodirne točke,
na mrtvo blijedom papirnatom polju.
Pjesma Drave
Čiju ti je pjesmu danas
napisala zaleđena rijeka?
Gola pȉtam hladno jutro
i pokrivam usnule stihove.
Tu, pod iznemoglim tokovima,
rađa se tišina.
Nitko ne zna milovati
šutnjom kao ti,
moja rijeko.
Sada s jatom kormorana
koji crne tvoj labuđi pjev
među žbunje krijumčariš riječi.
Prepev sa slovenskog: Željko Perović
