Čovjeku je živjeti časno i kad život iskušava...

Poklonimo se sjenima naših predaka, čije duše

vječno nam lebde iznad  ognjišta i dozivaju....

KAD  ZRMANjA  ZAŽUBORI

Aprilsko jutro.

Iznad orošene i usnule polutame, predjelom sinula rumen, sva se magli i presijava. U bezbroj duginih nijansi zora rudi, dan bijeli, granjiva.

Ozarena tišina sve kupa i umiva, pramenovima izmaglice briše, pa opet pomalja, kao da ponovo rađa. Iz bjeličastog vela mjestimično izranjaju proplanci i po njima preostali stogovi sijena. Mjestimično lebde šindrani krovovi i slamnati čardaci, dok se iz njih nečujno propinju badže, zidani dimnjaci i tanani pramenovi dima. Odnekud dopiru zvuci probuđenog stada i zov čobana. Dolje kod mlinova voda pršti, šumi, jedva čujno nanosi i zamotava, lakomicu prelijeva, lavežom se pasa poigrava...

Kako odjutri jutro rano, vedro i nasmijano, sve probudi pod gorom Dinarom.

Sunce već bijaše sinulo i rosom zaiskrilo, kad Joviša Vuković uleti u Sajića dvorište. Još u trku skoči s konja i u žurbi ispred kuće glasno povika:

    - Gdje je Vukan?

Vukan samo odloži kašiku, ustade iza doručka i iskorači pred vrata.

Vidno iscrpljen, hvatajući dah i bez naročitog uvoda, Joviša ga kratko obavijesti:

    - Niz Dinaru silaze Turci! Velika je kolona konjanika, naoružanih do zuba. Nije dobro. Ako požurimo, sa Gredara ih možemo osmotriti bolje.

Nije bilo vremena za duži razgovor, sljedećeg trena i Vukan je već bio u sedlu. Za tili čas nađoše se u bjesomučnom galopu. Ispod Gredara zaviše Stanišića uvalama i tu se popeše sve do vrha. Konje privezaše za lijeske i dopuzaše do samog ruba.

Odavde vidik puca na sve strane. Podnožje Dinare je kao na dlanu. Obronci se bistre i nečujno zaliježu u Polače i Krčić, a i oni tamo desno u Cetinu. Gore visom oblaci kopne. Orlov kuk izronio iz oblaka, dok tamo lijevo, iznad Podgorine, razilaze se i posljednji pramenovi, laki i meki kao vuna. Dinara napupila, sva ozarena blješti, na jutarnjim se zracima presijava. Svaki pupoljak puca od jedrine, samo čeka da se prospe, razlije, preplavi.

   - Mogli bi naići Vranića jarugom, tu im je pravac za Knin – oglasi se Joviša, pa nastavi: - Primijetio sam ih iznad našeg pašnjaka dok sam izgonio ovce. Silazili su cerikom ponad naše ograde. Odmah sam obavijestio Vladana. Međutim, on je već saznao od glasnika iz Kazanaca i odmah me uputio tebi. Turke nisam prebrojao, bijahu mi podaleko i kroz granje.

    - Eno ih, upravo se pomaljaju iz Vranića jaruge, stižu.

Udaljeni preko cijele kotline Krčiča, sitni kao mravi, izvlače se u dugoj koloni na čijem čelu vijore dva barjaka. Svejedno, čuju se kao da su tu. Čistim vazduhom povremeno dopire udar potkovice, njištanje konja, ali i ritmična pjesma, kakve obično pjevaju kada kreću u nove pohode, nova osvajanja. Sami sebe tako sokole. 

Kako lagan vjetrić pirka, tako i iz mnogih grla nanosi:

     „Bojičiću, Bojičiću, od Zadvarja sivi ⁱtiću...

Dvojica osmatrača se samo zgledaše, nakon čega Vukan, kao sam za sebe, tiho prozbori:

    - Ovo su Bojičićevi, iz Zadvarja. Išli su donekle njima sigurnijim pravcem, s onu stranu Dinare, a tu put skraćuju prečicama iz Kazanaca. Ovim pravcem se spuštaju u Knin. Ne idu putem kroz Grahovo, jer ne vuku kola. U pitanju je lako pokretljiva konjica koja koristi prečice da se što manje umara. Njihovo mjesto, držanje, izgled i pjesma upućuju na predstojeći boj. Treba ih prebrojati.

Kada se cijela kolona izvuče iz jaruge, Joviša obavijesti da je prebrojao 210 konjanika.

Budući da je i Vukan izbrojao isto, samo konstatova:

    - Da, 210 do zuba naoružanih i lako pokretljivih turskih konjanika, upućuje samo na to da će zaista negdje udariti.

Jovišin pogled se još više iznenadi, gotovo zaprepasti:

    - Vukane, pogledaj gore poviše njih, još je jedna kolona, dvostruko veća!

    - Majko mila!?.. Ono gore može biti samo Jusuf-beg Filipović. Sakupio vojsku Livna i Glamoča, a s Bojičićem silazi u Knin. Kada se združe sa svom vojskom Halage Pajalitovića u Kninu, mogu udariti u nove pohode. O ovome ništa ne zna ni Lika, ni Dalmacija. A prva na udaru je Bukovica, kud su već udarali, ko zna koliko puta. Joviša, ja moram hitno u Bukovicu i Kotare, da obavijestim o ovome. Prenesi bratu Vladanu da preuzme sve moje obaveze, dok se ne vratim. Kako stvari stoje, mogli bismo se nas dvojica sresti i na nekom drugom mjestu, van naših sela...

Kako to reče, uputi se kući, a i Joviša za njim.

Ne prođe dugo, Vukoje je već bio opremljen za cijeli dan jahanja i u punom galopu. Na ovaj put krenuo je sâm. Nije mu bio cilj da zbog ove hitne vijesti odvlači više ljudi. Usput će o svemu razmisliti još jednom. Prebraće sve detalje i razraditi plan, u kom bi ova vijest, po svim kombinacijama ionako bila prva. Uz put do Stojana prvi mu je Vuk Močivuna, harambaša bukovački, pa Jovan Sinobad, harambaša izbjeglih Kninjana Kosovara, Plavanjaca i bližih  Bukovčana.

Svima ostalim glasnike će slati Stojan.

Već se potpuno smračilo, kada Vukoje ujaha u Budim, u Mitrovića varoš, u Stojanovo dvorište. Konj već sav usapunjan, vidno iscrpljen, jedva ga donese. Srećom, nađe Stojana kod kuće i već, onako s konja, obavjesti ga o svemu.

Stojan se kratko zamisli, a potom prozbori:

    - Ako je više od petsto Turaka sišlo u Knin i tu se spoji sa još toliko, ima ih dovoljno da krenu u nove pohode. A možda ih još odnekud pristigne i budu brojniji nego što mislimo. Pitanje je samo kada će i gdje udariti. Dosad su više puta kidisali na pravcu prema Obrovcu. Kada bi taj pravac slomili i izbili na more, ostvario bi im se plan i njihov davni san. Nisu tek tako odabrali ove dane. Već se može noćivati pod vedrim nebom i bez vatre, a izgleda da bi narednih dana moglo biti i bez kiše. Traže najpovoljnije uslove i što bolju pripremu. Šta su ti rekli Vuk i Jovan, kakav imaju plan za prvu ruku?

    - Jovana nisam ni vidio. Usput sam shvatio da bih kasnio idući kraj njega, već sam Vuku prenio da ga on obavijesti o svemu. Budući da je najvjerovatnije da Turci udare njegovim pravcem, on mora imati jače osmatranje nad Kninom. Čim se Turci pokrenu, glasnici će javiti njemu, a on nama. 

    - Sve je to u redu, no da bismo mi bili postavljeni na vrijeme i na pravo mjesto, moramo biti u blizini. Ne možemo čekati svi na svojim rejonima, već biti grupisani na pravcu njihovog udara, inače, probiće kroz našu teritoriju. Kada sve razmotrimo, dolazimo do najvjerovatnije mogućnosti dešavanja. Turcima nije dobro udariti Likom, prije no što budu sigurni s Bukovicom. Jaka Bukovica bi ih odsjekla od Knina i glavnine. Da bi išli dalje, morali bi izbiti na more, a da su mislili negdje drugdje ne bi se okupili na Kninu, već južnije. Dolje, uz obalu su jake mletačke trupe i uvjereni su da ne mogu dalje od Vrane. Dakle, najvjerovatniji pravac njihovog udara je Obrovac.

Stojan se malo zamisli, pa nastavi:

-Ako su danas u podne stigli u Knin, u vidu lake konjice, ne misle se zadržavati dugo. Veoma je vjerovatno da već ujutro, ili sutradan, krenu iz Knina i do podne mogu biti u Erveniku, a na tom pravcu Jovan je sam s Kninjanima i Bukovčanima. Pregaziće ih. Da bismo koliko toliko učinili našu odbranu sigurnijom, moramo se okupiti do ponoći i krenuti put nama najbliže tačke, na njihovom pravcu - Ervenik – u podne. Dobro je što si postupio ovako, jer da si išao sam do Jovana, nama bi vijest zakasnila. Odmori se do ponoći koliko možeš, a tada krećeš s nama. S tvojima ćeš se već negdje usput sresti. Vladanu ćemo uputiti novog glasnika i obavijestiti ga o našem planu. On će dovesti svoje i tvoje ljude.  O pokretu ću te obavjestiti u ponoć.

Kako to izgovori prizvao je mlađeg brata Savicu i dao mu uputstvo kako će obavijestiti Pavla Unčevića, a on Cvijana Šarića. Pavlova desna ruka, Vuleta Rajčević zna put do Vladana Vukovića pod Dinarom i stići će najprije.

Dođe i ponoć, sva uzburkana metežom okupljanja, pripremom i opremanjem uskoka, žurbom i trkom glasnika.

Iza ponoći okupiše se svi i krenuše. U zoru kolona stiže i združi se s uskocima Vuka Močivune. Tu se svi malo odmoriše, tek da predahnu, da prikupe nove mrvice snage, ako je to uopšte moguće. Put je dalek, moguća su neprijatna presretanja, vremena je malo, žuriti se mora, niko ne pita možešli ili ne možeš, svaki tren je dragocjen. Ako Turci prodru preko cijele Bukovice, osujetiće svaku mogućnost daljnje odbrane. Još nada tinja i nosi uskoke i hajduke. Dok god se drže zajedno i nada je s njima i u njima, potkrijepljena vjerom u odbranu, slobodu, budućnost. Moraju bez predaha dalje i dalje, samo naprijed. Čestito i ne predahnuše, a već se praskozorjem začu: „Pokret!“ 

Pred podne izbiše na obronke s kojih se nazire Ervenik. Zastadoše da predahnu, oslušnu, osmotre. Posljednja  informacija od Jovana Sinobada stigla je do Vuka u zoru, baš kad i oni. Glasila je kratko: „Spremili smo se i pojačali osmatranje nad Kninom. Javićemo svaku promjenu.“ Od tada nikakvih novih dojava, što zabrinutost samo pojačava, a svaka nova zamisao postaje zbunjujuća. Tu, na ivici šume, svi ljudi sjahaše i posjedaše po travi. Tako će i konji dobiti predah, malo se okrijepiti, prikupiti bar malo snage za dalje napredovanje.

Stojan, onako s konja, kroz durbin poče osmatrati Ervenik i prilaz sa Kninske strane. Na konjima mu se primakoše i ostale vođe i harambaše, uskočke i hajdučke. Da niko nikom ne smeta u osmatranju, nekako i nehotice se poredaše u vrstu i tako stajahu okrenuti prema svom cilju. Iz prikrajka ih gleda stariji, već potpuno sijed uskok. Onako sjedeći, oslonjen na stablo, sav se zanio u tu sliku i uživa u njoj. Na dva-tri koraka od njega drugi uskok, plav, kuštrav i još golobrad mladić, posmatra njega i započinje razgovor:

    - Šta si se zanio, Vujo, kao da ih prvi put gledaš?

    - Pogledaj ih samo, ljepota jedna. Svaki ljepši od ljepšeg i čestitiji jedan od drugog. Gledaj redom: Cvijan Šarić, Pavle Unčević, Ilija Janković, Ivan Mitrović, Stojan Janković, Matija Miljković i Vuk Močivuna. Posmatraj im odjeću, oružje, orme, konje. Nemaš često prilike da ovako nešto vidiš.

    - Zaboravio si sebe da pribrojiš uz njih. I tvoja bijela kosa govori da si prošao stotinu bitaka, Vujadine Stari.

    - E, moj Grubiša, da je meni moć kakva li je 'oć, možda bih se i primakao Vujadinu Starom. Ovako, ništa od toga. Samo ti velim, ko ne bi pošao s njima!

    - Ko bi, ko ne bi, mi idemo. Još kada vidim i tebe s tom tvojom bijelom glavom u svemu tome, onda mi još draže. Ti si nam vodilja, kao i tvoj komšija Vuk Močivuna, i svi ovi ostali s njim.

    - Kad samo pomislim, koliko smo se puta rvali s Turcima. Možda i ovo mjesto 'Rvenik dobi ime po nekom rvanju. Ne sjećam se više ni kako sam počeo, ni gdje, koliko je bilo davno.

    - Ne čudi se, možda nikad nije dosta. Možda nam je suđeno da uvijek odlazimo prije nego li se otarasimo dušmanina. Ko zna, nada je tu da sve budi, pokreće, nosi.

Uto se začu pucanj. Iz plavetne daljine doleti kao niotkud, razbi tišinu, zaori se poput grmljavine. Za njim još jedan, pa još nekoliko. S onu stranu Ervenika uspuca se, daljinom odjeknu. Čića  se prenu:

    - Nego, djeco, izgleda da smo na pravom putu. Rekoh li ja vama maloprije, ko li je ovaj spas razabrao mudro. Ko drugi do ovi ljudi što ih maločas gledasmo, a među njima Stojan ponajviše. Bogami, sjedeći ovdje na ovim čukama Međeđim i samo gledajući šta se dešava, malo ćemo dobra učiniti. Nego, djeco, put pod noge, da pripomognemo, jer tako će i nama Bog pomoći. Sudimo sami sebi da nam dušmanin ne sudi... Za budućnost najmilijih, jer ako je njihova i moja je. Ajd' sad, Vujo moj, idi kud si naumio!

Kako sam sebi izgovori naredbu, vinu se u sedlo poput mladića i podbode konja.

    - 'Ajmo sad, Zelenko moj, vrijeme nam je!

Tada  i vođe dadoše znak za pokret.

Za tili čas svi bijahu u sedlima.

Prolomi se galop, razbi tišinu, sve odjeknu.

Pod nebrojenim kopitama tlo uzavri, zemlja uzdrhta.

Prednji konjanici biraju čistine. Nema više vremena, ni potrebe da se prikriva, već da se što prije sjuri u ravnicu i prepriječi put Turčinu. Obrušiše se niz padine u najvećoj žurbi da se što prije domognu polja i tu postave branik, prije nego li ga Turci preplave i opkole Bukovčane.

Još s pola padine primijetiše da iza prvih šumaraka izranja ogromna kolona Turaka, djelujući kao da su u proboju. Po okolnim obroncima obostrano ih prati mnoštvo konjanika i pješaka. Gotovo neprekidno pucaju, obrušavaju se poput osova u očajnom pokušaju da sve zaustave. Bijahu to Jovanovi uskoci, Kninjani, Kosovari, Plavanjci i bliži Bukovčani, ali neprijatelj je prejak. U svakom naletu jedni i drugi padaju kao snoplje, ginu.

Bijaše očigledno da se Turci nastoje što više izvući na čistinu, a onda se razviti obostrano i opkoliti napadače. Ako bi to uspjeli, Jovan sa svojim uskocima ne bi mogao ni nastaviti ni odustati.

Stojan u trku doviknu Cvijanu i Iliji da sa svojim snagama prepriječe lijevim krilom put do vode, Vuku i Matiji da drže desnu stranu, a sebi i Pavlu ostavi sredinu. Zategnutm poljem pobjesni uzavreli trk, kao da u tri strelice, koz tri fijuka, zemljom zatutnja galop. U jednom trenu ispred Stojana se ispriječi kupasto uzvišenje i sav vidik zakloni. Dok ga ostali s Pavlom zaobilaze, Stojan i Ivan usmjeriše konje ka vrhu. Kad izbiše na vrh, kroz znojno dahtanje konja, prolomi se grlen poklič ratnika. Bljesnu nevjerovatna slika, sudariše se dvije vojske. Cvijan i Vuk svom žestinom udariše s bokova, cijelo polje proključa. Ta čudesna slika ne potraja ni tren, možda samo sinu, a osmatrači već potaknuše konje i sjuriše u najžešći boj.

Od siline udara iznenađeni Turci ustukniše, formacija im se nekako zaroza, razbiše se rubovi, sve se osu i usuka. Mnogi popadaše već u prvom naletu, kolona zastade, pa poče da se povlači. Snažan vrisak Bukovčana sa bokova cijelim poljem prolomi se gromoglasno. Ozareni spoznajom da je stigla pomoć, udariše još žešće.

Pod kopitama zemlja drhti, ugiba se i prolama, zvonjava mačeva ječi, njištanje konja odjekuje, a jauk ranjenika na sve strane bolno vapi, traži pomoć.

Potmula buka zatomi svaki prepoznatljiv zvuk, a uskovitlana prašina prekri vidik. U neviđenom krkljancu siluete promiču, talasi ih donose i pronose dalje. Mnogi u prvom naletu padaju, gomilaju se, neki se opet pridižu i nastavljaju, tu gdje bi svaki ljudski razum prepoznao samo strašni sud.

Turci se počeše povlačiti još brže, a branitelji udarati još žešće, dok jednom sav taj metež ne uzmače, splasnu.

Odmače se boj.

Preumorni ljudi zastadoše da predahnu, da uhvate vazduha. Hvataju znojav dah, kao utopljenici, dok kršenje odmiče. Uzavrelo polje i nebo sve žešće paraju jauci ranjenika, zvonjava gvožđa odjekuje Prisjekom, a prestravljeni konji na sve strane njište. Jezivu sliku spoznaje samo onaj ko je u njoj, ko osjeća dah smrti i borbe za opstanak, ako ga zlo već zateklo. Nekog prvi put, nekog stoti, svako se na svoj nači trese, ko li u strahu pred strašnim i nepoznatim, ko li u uzbuđenju pred pobjedom.

Koliko li je predah trajao, da li ga je uopšte bilo, ili  ga je samo želja ratnika u svojim mislima vidjela? U takvom košmarnom emotivnom i tjelesnom stanju, detalji koji bi dali odgovore na ta pitanja ne razaznaju se.

Iza kratkotrajnog zatišja, ako ga je uopšte i bilo, skrši se novi prolom i sve opet suknu  prema uskocima i hajducima. Turci navališe još bjesnije. Provališe, probiše odbranu, negdje sredinom, u dva kraka istovremeno. Samo grupa od tridesetak konjanika, ostade u sredini, a u njenom udarnom vrhu Stojan, Ivan i Pavle Unčević. Ne obaziru se oni više ni na šta, nadiru, udaraju, krše, gaze sve dalje i dalje. Čudno osiono, u nekoj samo njima znanoj formaciji, takvoj da jedan drugom uvijek štiti leđa, toj koju znaju samo oni i tridesetak bližih oko njih. Oni krše, a ne padaju. Čovjek sa strane, kada bi imao vremena samo jedan tren da to gleda, u drugom bi se već krstio, ali ga nebi ni preživio.

Ljudi bez kontakta sa vremenom i prostorom, s hrabrošću i strahom, sa životom i smrću, čine mahinalne pokrete, kao u transu. Svim svojim bićem usredsređeni su samo na to gdje već jesu. U očajnoj borbi biraju jedino logične pokreta, na trenutak lebde. Sve se dešava ćutke, u nekom neopipljivom i nemjerljivom vremenu, munjevito a smireno, hladno da se sav naježiš. Zar neko može svjesno tako djelovati, ili u sve to upada nesvjesno, nenadano?

Mnogi neprijatelji popadaše. grupa zbijena oko Stojana razvi se, kao soko kad raširi krila. Priskočiše i ostali sa strana, zatvori se prolaz Turcima.  Nisu ni oni od čelika ili od kamena, pa da se ne umore. osuše se i ustuknuše prema sredini, da malo predahnu. Između njih strelovito se probijaju njihovi iz sredine, koji su već predahnuli. Jurnuše osiono u novo kršenje, u prolom, udar, u novi prkos životu i smrti, sudbini, svemu postojećem...

Sadašnji udar ne bijaše kao prethodni, umor ga je otežao, a znoj preplavio. Bješe jači zvukom negoli učinkom. Uskoci krajnjim naporom pritisnuše još jače, a Turci se počeše povlačiti dublje. Uzmicali su sve više uz polje, zamičući u gajeve, Prisjeku, draču. Ne prođe dugo, gotovo svi zamakoše u šumarke i grmare, sve nekako splasnu.

U taj mah mnogi po polju posjedaše da predahnu, kako ko, neki previjaju svoje rane, a neki bližima do sebe.

Neko poseže za gutljajem vode, neko za turskim konjem, il' oružjem. Poljem se sve nešto puši, jezom podrhtava. Mjestimično strši i klati se koplje, a mjestimično viti mač, ponegdje zariveno u zemlju, a ponegdje u čovjeka. Mjestimično se njiše koljeno ranjenika, a mjestimično popadali leže jezivo mirno, kao da nikad nisu ni bili u pokretu. Sve nadvija čudno plavetnilo, omara ispunjena jecajem, uzdahom, krikom.

U ušima sve zvoni. Mnogi se i nehotice okreću Zrmanji. U svemu ovom ožednjelom i usahlom, Zrmanja zove, mami, priziva. Kroz svu omaru i zadah, voda joj čudno miriše, čistoćom i svježinom nudi okrepu. Ljudi  sve više mile prema njoj, njenoj obali, svom predahu, gutljaju života. Neki se već umivaju, rashlađuju, čiste rane.

Tu se negdje primakoše Vujadin i njegov mladi kušdravi drugar, vječito nerazdvojni u boju i u šali. Bijahu oni silno radosni što preživješe, što su opet u mogućnosti da zbore. Čiča više nije umio da ćuti:

    - Vidi, vidi, svašta li čovjek može doživjeti - da konj odjednom potamni, postane mrki dorat i još za tili čas poraste, izduži noge, baci dlaku, promijeni rasu... Bogami, ne znam... Pa još od jedne kremenjače da postanu dvije...  Ma, kako je to sve moguće?

    - Ništa za to, čika Vujadine. I Turci znaju da kad krenu nešto uzmati, nešto moraju i da daju. Mogu nam uzimati sve, ali Bukovicu nikad neće. Ostaje im samo da s nama mijenjaju, puške, konje i živote. Vidiš, druga mi sablja i ne treba. Nju sam našao u prošlom boju. Onog moga konja, kog si uvijek ružio, a mene podbadao da je čupav, žgoljav i kratkih nogu, maločas ga dadoh malom Stevici, bratu stričeviću. Eno ga jaše i cijelim poljem juri u krug, a sve od dragosti, jer će se riješiti svoje mazge i podrugljivog smješkanja komšija. Sada stoji vezana za živicu, čeka povratak kući i predaju mlađem bratu Stevičinom, koji još nije stasao za boj. Tako ti je to u životu, nekad s konja na magarca, nekad s magarca na konja, kako nam se kad zalomi, kako nam drugi zalama, jer ionako na malo šta utičemo.

    - Dođi da te prijateljski zagrlim, na mnogo si ti šta  uticao danas... Gledao sam te u boju- prekinu ga Vujadin.

Zagrliše se srdačno i čvrsto, ali čiča jeknu bolno...

Tek tada njegov drugar osjeti nešto vlažno, toplo, među prstima ljepljivo... Iza prijateljevih slabina iznenađeno trže ruku i začuđen mu pogled pade na okrvavljen dlan.

    - Ranjen si!?... Jako?

    - Eto, ni Vujadin više nije što je nekad bio. Ture bijaše okretnije. Dvojicu sam oborio, a njega ni ne dohvatih... Zaustavi me vrag, svega me ukoči. Moradoh se iskučiti da predahnem, a evo ni sad ne znam da li sam uopšte predahnuo, i da li ću... I dah mi je stao. Hladno mi je...  Jako...

    - Da vidim ranu!

Odjeća bijaše sva natopljena već skorenom krvlju. Kada je mladić zadiže, proviri razderotina, duboka, ružna, prijeteća. Kušdravi mladić požuri da je očisti i previje. Učini to koliko je mogao pažljivije i bolje, svejedno, ostade zabrinit za čiču.

    - Dobro si to uradio, ustvari dovoljno, sinko moj. Prihvati moju zahvalnost vječnu!

Uz stenjanje i smijeh čiča je kanio ponovo okrenuti na šalu, ali tada se prolomi vrisak iz šume.

Turci ponovo navriješe svom žestinom. Rubom šume izli se i na sve strane prsnu nezadrživ val konjanika. U strelovitom galopu prednjače krvoločne binjedžije, već stižu. Za njima nadire živi val nebrojenih turskih pješaka, sve gazi i preplavljuje. 

Mnogi i nehotoce počeše uzmicati.

Kad dvojica sagovornika vidješe da je đavo odnio šalu, mladić predloži čiči da što prije pregazi Zrmanju i sakrije se poviše u draču, makar dok ne prođe zlo. A i kud bi drugo s takvom ranom?

Čiča se samo osmijehnu.

    - Isuviše si ti meni drag, sinko moj, da bih ja tako činio. Da podmećem tvoj život mlađani, pod svoj istrošeni, je li? Da te više nisam čuo! Nego, pomozide ti meni na konja, ako hoćeš, ako li možeš.

Mladić, vidjevši da tu više nema razgovora, niti ubjeđivanja, hitro pomože starini da dohvati sedlo. Ovaj ga još jednom pogleda bez riječi, ali zahvalno, i na kraju samo izusti:

    - Hoćemo li, sine moj, za slobodu Bukovice? Đihaaaa!

Jurnuše žestoko. Uskočiše u najžešći boj, upravo tamo gdje već Stojan svojom neobičnom snagom i vještinom sve branike razbija, gazi, tare i razgoni.

Lomilo se preko polja nekoliko puta i kada već umor bijaše od svega jači, a Turci brojniji, niz padine se začu prodoran krik iz mnogih grla i iskrsnu bijesan  juriš mnoštva konjanika.

Sa isukanim mačevima jurilo je stotinjak konjanika. Ispred svih je nadirao konjanik u sivomodroj uniformi i uz njega drugi sa mletačkom zastavom.

Gotovo istovremeno, nedaleko, u bijesnom galopu spušta se još jedna grupa od tridesetak konjanika.

Stojan ih krajem oka spazi i u trenu mu samo sinu pomisao da su to sigli Kontarini sa dijelom bribirske konjice i Vuleta Rajčević s Vladanom Vukovićem i njegovim Cetinjanima. Sve ozari i razgali sama pomisao da sa ovim novim i odmornim ljudima stiže pomoć neprocjenjive vrijednosti za spas od Turaka.

Dojuriše u najžešći boj i udariše svom silinom odmornih ljudi. Sljedećeg trena Turci već ustuknuše a uskoci kao da dobiše krila.

Lomilo se još i kršilo, uz sve veće uzmicanje Turaka, dok najednom svi ne zamakoše u čestar. Za njima navališe i svi uskoci, a Stojan podviknu:

    - Ne zaustavljaj se! Podrži pritisak i za njima nastavi do kraja! Ne dozvolite da se priberu, niti da u povratku pale!

Pravcem prema Kninu nasta opšta jurnjava. Svi ljudi  se pokrenuše na tu stranu, Turci u nastojanju da se izmaknu i konsoliduju, a uskoci da im to ne dozvole, da podrže stalni pritisak i pokret.

U jednom trenutku Stojan se susrete s Vuletom i Vladanom. Dok zastadoše na uzvišenju da osmotre,  Stojan ih upita:

    - Nije mi toliko čudno kako je stigao Kontarini sa Bribira, koliko mi je čudno kako ste stigli vi? Pitanje je da li bijaše vremena da se uopše stigne preći taj toliki put za to vrijeme, a kamoli kada se još doda i vrijeme pripreme.

    - Kako vidiš, Vladan je imao svoju glavu i našao je najbolji način da je upotrebi. Pretpostavljao je kako bi u tom trenutku mogao razmišljati njegov glasnik, kome se već nadao. A ja, njegov glasnik, mislio sam ovako: Ako idem preko Roškog slapa, kuda inače idemo u pravcu Sinja i središta Cetine, tu je prilično zaobilazno, kada je u pitanju izvor Cetine, ili susjedne Polače. Prelaz na Brljanu i Manojlovcu, najbliži je obojici, ali tu se obojica previše primičemo neprijatelju, ulazimo u besmislen rizik. Ostala je najlogičnija sredina da se raspitam kod manastira Krka i tu pokušam da išta stignem.

    - Kako si uopšte predviđao gdje da nas tražiš?

    - Nisam vas uopšte tražio. Ostala mi je jedina mogućnost da krenem u pravcu tvog sinoćnjeg predviđanja. S visova smo čuli pucnjavu i uvidjeli da se obistinilo. Ostalo će ti reći Vladan.

Vladan je samo produžio Vuletov govor:

    - Budući da nije bilo vremena da se išta stigne, ostale su mi samo pretpostavka i računica. Glasnika ćete mi poslati sigurno. Niti je moguće da stigne on ni ja. Niti znam gdje je dobro da krenem, ni šta je korisno da činim, a nešto činiti moram. Nema smisla sjediti skrštenih ruku, kada vidim da će Turci negdje udariti i neko nastradati. Ostao mi je samo očajan pokušaj u kom sam molio Boga da što manje srljam. I ni po muke da sam sam, već dva sela gledaju u mene. Sakupio sam ih što sam brže mogao, predočio im sve, pa i moje razmišljanje. Zašto krenuti južnim prelazom na Krki, ako su Turci otišli na sjever? Zašto ići na Brljan i Manijlovac, preblizu je Kninu i besmisleno rizično? Ostao je srednji prelaz kod manastira Krka, a za dalje raspitaću se nekako. Svi moji su se složili s tim i tako krenusmo. Kada je granjivalo ugledasmo manastir, a kada izbismo na prelaz, ugledasmo Vuletu na sred vode.

U daljini odjeknu nekolika pucnjeva. Ispred Turaka se uspuca, zacrni se nekoliko dimova.

    - Neki su pobjegli prije glavnine i sada se svete... I lijevo i desno pale sve što stignu... Mi moramo što brže tamo!

Kako to reče, Stojan podbode konja i sjuri niz padinu, a za njim i ostali.

Za tili čas sve bojno polje se isprazni. Svi jah odoše. Poprištem zavlada neka čudna izmaglica i tišina. Sve se smiri i utiša. Samo se još čuje povremeno rzanje konja što ostaše bez svojih jahača. Tumaraju poljem, kao da ih traže.

Kroz bolne i otegnute jauke ranjenika, promeće se kliktaj orla. Kruži uporno iznad ovog čuda. Niti ga se može nagledati, nit mu se može čudom načuditi.

Kruži i mami poglede mlađanom Stevici, hoće da ga ovaj gleda kroz suze. Nehotice čini da mu je još gore, da se divi toj ptičijoj slobodi i sreći što nije ljudsko biće, što nije u ljudskoj koži i ovolikoj nesreći, što ne mora da gleda mrtvog brata stričevića, dok mu vjetrić ćarlija kosu plavu, kuštravu, ispod koje više nikad neće sinuti šala, bljesnuti radost, vaskrsnuti mladost. S njom će zauvijek zaspati mnogo šta. Za snove će se vezati i ljubav neizreciva, bratska, beskrajna, ona koja ne da ni da se zamisli bilo kakav rastanak.

Blago orlu ako to ne mora da osjeća.

Malo dalje dva konja pasu, jedan pored drugog. I onaj arapske rase, istimaren, osedlan, i onaj domaći, kako mu je Vujadin vazdan govorio, čupavi, žgoljavi. Kao da su se i nehotice združili, pa se zajedno povremeno primiču travi da je pasu, a povremeno Zrmanji da je piju. Katkad se ogledaju oko sebe, a katkad i među sobom. Turski konj ne pokazuje nijednog znaka agresije. Oba se drže jedan drugog, njuškaju se kao da su oduvijek zajedno. Nimalo se ne mrze, niti imaju osjećaj tjeskobe i straha, jer livada je prosta i široka obojici, prepuna sočne trave da utoli glad, prebogata vodom Zrmanje da utoli žeđ, prezategla ravnicom, da izmami trk. I kud bi šta više od te radosti?...

A kuštravi mladić i Vujadin stari leže ispred Stevice kao u snu, zagrljeni. Leže mirno, kao da su se riješili svih briga i muka ovog surovog svijeta i života, pa sad mogu i da se opuste.

Kao da su zaspali. Mladić u svoj svojoj mašti, a starac u svoj svojoj ljubavi prema njemu i njegovoj kosi kuštravoj. U neizrecivom osjećanju prema tom vižljastom nestašnom čobančetu iz istog sela, s kojim se i na pašnjaku povazdan takmičio u šalama i doskočicama. U stvari, uživao je on beskrajno u samoj blizini njegovog mladog i čestitog bića, u njegovoj iskonskoj ljepoti i čistoti duše. Uživao je kao u najljepšem pupoljku jedne livade i u najljepšem mirisu jednog poljskog cvijeta.

Sada ga čvrsto priteže i grli, da mu ostane tu zauvijek.

 Istorijski podaci:

“Stojan Janković je i kao serdar učestvovao u stalnim borbama na Krajini, u kojima je prednjačio hrabrošću i lukavstvom. U tim sukobima sa uskočke strane ističu se i harambaše Vuk Močivuna, Jankovićev kum, i Šibenčanin Cvijan Šarić, a sa turske strane Jusuf-beg Filipović, Alija Bojičić6* i drugi junaci poznati iz narodnih pesama ili istorijskih dokumenata.

Od 1662. g. providur (proveditor) je Andrea Kornaro.

Alija Bojičić  (dizdar grada i utvrde u Zadvarju).

24. aprila 1663 u Baškome polju, kod Baške česme zarobio 5 sveštenika i 2 đaka, jednog sv. ubio, ostale prodao u Livno.

26. aprila ponovo u Baškom polju, u pećini Vrulje, opkole ga mnogi uzbunjeni Dalmatinci, pod vođstvom harambaše Mihaila Miličevića i ubiju sa još 8 članova oružane pratnje.

O ovom događaju 1663. godine zapis je ostavio baški providur Đirolamo Kontarini“.

Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo istorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžići idr. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: