|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
SREDNjE GODINE Nisam dugo rekao nešto! Zašto ćutim, šta se zaustavilo u meni? Čije su brige protutnjale poljem moje svijesti? Kuda vodi to divlje bježanje? Osjećam da hodam u suprotnom pravcu od te zaglušujuće buke, ne obazirući se na nju. Hvatam razbijenu tišinu, koračam linijom njenog vaskrsa u nekom mirnom kutku čovjekovog kosmosa. Skidam sa sebe sve nemire, stresove, izbjegavam tjesnace kroz koje se duša ne može provući. Gutam svjetlost! Sanjao sam majku, da je ona jedna prelijepa djevojčica, a da sam ja njen djed. Ona me pita koga najviše volim na svijetu. „Tebe, luče moje malo, tebe đedo najviše voli na cijelom svijetu!“ Budim se kasnije nego obično, ponekad vidno umoran i teško pravim te prve jutarnje korake. Davno sam igrao kolo sa vilama na najnepristupačnijim mjestima u mojoj Mrkoj šumi. U tim jutrima znao sam biti umorno srećan, imao sam osmijeh koji mi je svijetlio u još mrklom jutru mog buđenja. Sad tog osmijeha nema. Sreća se pridružila posljednjim nestašlucima. Zagledan sam u tubu kaladonta, kojeg više od pola nedostaje, podsjeća me na mene, na moju legendu. U drugoj ruci četkica za pranje zuba. Stisnuh tubu, iscuri crvić mirišljave paste. Sjećanja se još više rasplinuše u zaumnom dijelu mene. Biće da moje brige tutnje poljem svijesti i to njihovo divlje bježanje nije ništa drugo nego pregled vijesti u novom jutru buđenja!
|
