detalj slike: KRK Art dizajn

avgust  1662.

Vuk Močivuna, Lipovo polje i

aga Velagić, Rudopolje... 

autor: Jovan Šekerović

GDJE  RIJEKA  ZASTAJE ...

S proljeća i početka ljeta ne bijaše nekih većih turskih osvajačkih pohoda. Narod sjeverne Dalmacije i Like može malo mirnije da živi, radi, kući. Rane se smiruju, a na sve strane čekaju njive, košanice, pašnjaci, bašte, voćnjaci. Odnekud dođe prilika da se čovjek posveti svemu što je kod kuće najpreče. Neko podiže ogradu, neko voćnjak, neko radi u polju, a neko na obnovi objekata u dvorištu.

Te sezone dobro ponese sva ljetina, a žitarice  pogotovo. Ljudi bijahu zadovoljni samom činjenicom da će napuniti ambare, dobro othraniti stoku, povećati broj grla, sve će krenuti nabolje.

Kod Dalmatinaca voćnjaci se krše od roda, a grozdovi ujedrali kao nikad.

Stojan je cijelo jutro prevezivao i zadizao čokote u svom vinogradu. A kada je sunce već visoko odskočilo i on uđe u zadnji red, najednom začu konjske korake.  Prvo pomisli da su to Ilija i Savica, jer oni stalno izvode koječije Mitrovića konje, uvježbavaju ih, naročito dok su mladi. Međutim, kada pogleda malo bolje, pristizao je neko drugi.

Na živahnom mrkovu sjedio je fino odjeven čovjek u tamnoj odjeći. Tamne hlače je utaknuo u tanko pletene suknene bićve, spremljene u nove kožne opanke. Još tamniji japundže, tek prebačen preko ramena i vezicom podvezan ispod grla, samo djelimično otkriva dvije kratke puške za crnim, tkanim i vezenim pojasem. Gore, ispod vezice, gotovo blješti mala kragna vezene košulje, bijele kao snijeg. Na uvijek nepodšišanoj bujnoj crnoj kosi čuči njegova nezaobilazna lička kapa. Nekako uvijek čuči na prevelikoj glavi i kosi, pa stalno djeluje da je za jedan, ili dva broja manja. Iz svega toga vedro sijaju dva bistra crna oka, dok se između njih, kao u najvećoj tjeskobi, tiska i gura markantan nos, i to kakav! Ili ga je Stojan u šali tako vidio i napominjao da je prepoznatljiv međ' hiljadu drugih. Napominjao je još i to da pri svakom očekivanju vuka, uporno se pojavljuje jastreb, te stoga bi i to neprilično ime - Vuk trebalo zamijeniti priličnijim -Jastreb.

Vlasnik tog finog i pomalo zanimljivog lica, uvijek je bio još raspoloženiji za šalu, pa se branio, govoreći kako mu je ime upravo najbolje, kao da ga je i sam birao, jer najbolje pristaje uz njegovu narav...

Bilo kako bilo, konj već pristiže, a  njemu za vratom i Vuk Močivuna. Kada se kaže „za vratom“, to ne znači da to Vuk želi. Ne. Vuk se izuzetno lijepo odnosi prema konjima, tim finim i plemenitim bićima, čovjekovim prijateljima. Svaki Vukov konj je zadovoljan, dobro uhranjen, veoma pažljivo istimaren, uglađen. No, sve remeti taj prvi pogled, jer Vukovo ogromno tijelo i spodoba upućuje na pomisao da pod njim i najjači konj stenje.

Bez obzira na sve to i konji su sa njim bili zadovoljni, jer izgleda da je s njima i te kako znao.

Susret donese obostranu radost, što zbog stalnih šala, što zbog samog viđenja. Bilo je mnogo ljudi vedrog duha, s kojim se možeš istinski opustiti i našaliti, ali otvoreno i srdačno ni sa kim kao s Vukom. Taj čovjek je jednostavno rođen za šalu. I kada nađe još jednog koji shvata humor kao i on,  kao da je našao i žrtvu. Tada ne prestaje da se prazni, ne prestaje s provalama dok god i sam ne kaže da je dosta, a dosta je kada konstatuje da se napunio nečeg lijepog.

Gotovo tako i ovaj put bijaše nakon susreta, jer Vuk je uvijek odnekud izvlačio još po jednu šalu na svoj račun, jer i on je znao da tako može upravo i jedino ovdje. Pa zbog te iskrenosti i otvorenosti drugari su iz rane mladosti, kada još golobradi jedan drugom leđa štitiše u boju. Kao da se još tada prepoznaše i prećutno zarekoše na međusobnu odanost. Tako i za ženidbe jedan drugom bijahu vjenčani kumovi.

Vukova nepresušna šala trajaše sve dok i sam ne označi kraj:

    - Jam'da je dosta...

I poslije toga njegov je kosmati brk i dalje stršao isto, nakostriješen neobično, kroz čije čekinje čudno i karakteristično sijevaju dva duboka crna oka, sagovornika i dalje zasmijavaju. Onda opet ponavlja prilično teatralno:

    - Jam'da je sad dosta... Nego, mogli bismo mi sada preći i na zbilju, na ozbiljniji razgovor.

    - Da čujem? – upita Stojan.

    - U mojoj Bijeloj Krajini nije dobro. Ne valja nikako. Prema onom što sam otprije načuo, a skoro dobio i dojavu, ne valja nikako. Turci su se osilili na narod. Naročito otkad se ovrlo žito. Kako je pšenica sasuta u vreće, prohtjevi Turaka su se povećali. Povećali su im se i kvartali i obođe, kako oni kažu. To stalno raste, nema kraja. Ljudi žito zakopavaju u šume. Turci traže i po šumi. Vuku za kose cijele familije, izvlače ih iz kuća i nagone u gajeve da im pokažu gdje je trap. Narod se silno uzbunio. Okršaji su svakodnevni, Gine se na obje strane. Aga Velagić ne popušta i ovo će  naskakati na zlo. Eto. Nit valja kad imaš, nit valja kad nemaš. Gotovo uvijek ti je isto pod ovim nebom plavetnim i među ovim našim čukama, jadnim i čemernim, balkanskim.

    - Pa šta predlažeš?

    - Put pod noge! Ili, još bolje - konja poda se, pa da vidimo šta se to tamo dešava. Da vidimo možemo li šta učiniti, popraviti, možemo li išta pripomoći tom narodu tamo, akobogda.

    - Kada?

    - Ja ne bih časio nimalo. Čim se spremiš. Ja sam već spreman. Čim dan zabijeli, bilo bi najbolje. Nismo se odavno penjali na Velebit, a nismo ni posjetili zapadnu Liku, pa, kô velim, odgovaralo bi čim se razdani.

U Vukovoj polušali Stojan je znao da se krije najveća zbilja, i da nije najozbiljnija potreba, ne bi on to ni spomenuo, niti bi predlagao pokret tako naprečac. Znači, stvar je ipak krajnje ozbiljna.

    - Veliš ima više mrtvih? – raspituje se Stojan.

    - Više ih i ne broje, samo sahranjuju – sa sjenkom tuge u glasu odgovori Vuk.

Negdje oko podneva mala kolona se ćutke kretala. Kamenitom stazom naprijed je jahao Vuk, u sredini Stojan, a na začelju Ivan Mitrović. Ćutanje je Vuka uvijek mučilo, jer svaki muk među ljudima njegova narav poistovjećuje sa ljutnjom.

Najednom progovori:

    - E, kada mi ova pripeka ovako razganjiga, ma samo da je slušam znojio bih se.

    - Skini košulju! Ovdje preko čistine kamenje je toliko žeženo, da bi na svakom mogao ispržiti jaje.

    - Evo, Stojane moj, još samo malo kada vagnemo iznad Tulovi' greda, stići ćemo do mog odmorišta. Nazvao sam ga Vaga, i tu se stalno odmaram, kada kanim u moju Liku. Tu imaš i malo ⁱlada. A odatle sav Golubić i tvoj Žegar vidiš kao na dlanu. Tu kad zastaneš i pogledom opašeš, vidiš cijelu Dalmaciju i Liku. Uživaš dokle ti mile oči dopiru. Pogledom vagneš čas u Dalmaciju, čas u Liku. Samo još malo da se dokopamo moje Vage. Eno dolje i Krupa se ućutala. Nit' zvona zvone, niti se ko kreće. Vinjaga i drača sve preuzele i skrile. Daće Bog nove snage, pa da odbijemo Turke i obradujemo se slobodi.

Ubrzo stigoše na Vagu. Pogled zaplovi na sve strane. Zelena pitomina ličkih ravnina, prošarala se požutjelim strnjištima. Između razbacanih čuka plavetnilo zamotava, odvlači pogled sve dalje u nove beskraje i boje. Ovamo, s druge strane, Dalmacija se prosula u svoj svojoj plavkastoj toplini, pomiješala miris zrelih smokava sa slankastim povjetarcem. Daljine još plavlje. Odvlače pogled beskrajnom ravninom Jadrana. Prosto te mame da u odbljesku horizonta prebiraš po nedokučivom...

    - Nisi ti, Vuče, ovo mjesto odabrao tek tako. Dobro si  ti odvagao ovu tvoju i „Vučju vagu“.

    - Vidiš li ti, moj Stojane, kud se mi veremo po ovoj žezi. Umjesto da sada radimo kod svojih kuća i kućimo, mi se veremo po ovom ubogom žeženom kamenjaru. Tu sada mogu boraviti samo još gušter i orao...

    - A, bogami, i mi. Evo, vidiš.

    - Ne dadoše Turci ni predaha, a kamoli odmora. Stalno svojom pohlepom mašu, kupe sve odreda. Pokupili su sve da više nemaju šta ukupiti. Daj još, pa još i nikad tome kraja. Narod više nema kud, već dizati bune. Najgore je što u tom metežu i nejač strada. A to zlo što god duže traje, nejač će sve više gubiti povjerenje u nas koji je štitimo. Nešto činiti moramo da to zlo ikako splasne.

Sa „Vučije vage“ okrenu spuštanje. Sada već bijaše mnogo lakše, jer staza je vodila ili nizbrdicom ili  ravno. Popodnevno sunce nekako malo zavagnulo, a lička, šumovitija strana Velebita pruža više hlada, pa sve popusti i olakša. Sada su napredovali mnogo brže.

Predveče se spustiše u Liku i njenim šumarcima nastaviše do neko doba noći. Usput su nekoliko puta navraćali kod poznanika i jataka, koji su ih obavještavali o mnogo čemu i navodili sve dalje u istom pravcu.

Tako nastaviše i sutradan, a predveče dohvatiše i Lipovo polje.

Već se dobro smračilo, kada Dane razmače grane. Otvori se vidik, puče i bljesnu u ljetnom predvečerju. Pod obroncima gustiša sve odjekuje od zrikavaca. Smrknutim podbrdom nazire se nekoliko redaka žmiravih lampi lojanica.

Vijugava rijeka odnekud došla i tu zastala, kao da ne zna kud bi dalje. Stoji tu, čudno ćuti i presijava se. Svu dnevnu zlaćanožutu svjetlost prikupila, pa još sada skida i ogleda posljednje crvenilo sa neba i još sa svim tim blješti u modrom predvečerju, ne da ni danu da ode, dok ga ne umije za počinak.

 Podbrdom se razliježu zvukovi iz torova, prepliću se s povjetarcem što ih otud nanosi, pramenovima izmaglice zamotava. Sve to tiho i neosjetno kovitla i stere odmah tu iznad nepreglednih otkosa što se na sve strane rasipaju oko uvirala. Bjeličasti pramenovi magle ponekad zaklone, a ponekad otkriju dva reda još bjeljih čadora.

    - Evo, pogledajte! Onaj središnji, ponajveći čador je age Velagića. Pogledajte koliko su već napravili torova. U nji' stalno dogone ličko blago. Pogledajte koliko su poredali kola pored onog jednog tora. U njima svakodnevno odvoze naše žito, u Udbinu, u tvrđavu Ostrovicu, u Bihać i Livno – romori Vuk.

    - Zar su i dovde stigli? - prozbori Stojan.

    - Da, ovdje su već nekoliko mjeseci, otkad su zanjušili da nam je rodilo žito. U početku su dolazili na dva-tri dana boravka. Vrate se, pa opet za koji dan dođu. Samo laka konjica, po tridesetak jahača. U početku nije bilo sukoba. Nisu ni dirali narod dok nisu dobro izvidili teren. A onda su pred žetvu sve ovo dopremili i postavili svoje naselje. U zadnje vrijeme okršaji su gotovo svakodnevni. Narod samo cvili, a kud god pogledaš nove humke niču. U ovim selima okolo gotovo da nema dana bez sahrane. U međuvremenu, kod uvirala, broj čadora stalno raste, kao i broj vojnika i kola za odvoz žita. Sa svim tim rastu i njihova pohlepa i naš strah.

    - Ili sve to raste s njihovom pohlepom.

Stojan nekako ovom rečenicom htjede dati znak da je već dovoljno čuo, a u misli mu pohrli opet ono njemu svojstveno i čudno poređenje – niti pitomijeg kraja, nitⁱ u njemu veće nevolje... Niti izdašnije ljetine, nit' od nje manje koristi... Nit' ljepšeg krajolika, nit' u njemu većeg straha...

-           E moj Balkane, dokle li ćemo i ovako?

Ali da ne bi dužio s pričom i skretao je na tu stranu, on samo produži:

    - Za sada mi više ništa ne možemo učiniti, osim dobro razraditi plan. Nas trojica smo preumorni od puta i nadam se da je sutrašnji dan bolji za akciju.

    - Trebamo se već sada dogovoriti o mjestu i početku akcije.

    - Osmotrićemo njihov jutarnji raspored, kada polaze u prikupljanje harača.

    - Obično odlaze kada ustane rosa. U to doba se i čobani vrate kući sa stokom, i tada im je sve preglednije. Čadorima se vraćaju iza podne sa punim tovarima. Kod čadora ih ostaje manje od pola, manje od trideset.

    - Mislim da je najbolje da i mi sutra budemo ovdje kada rosa ustaje. Nadam se da svi tvoji mogu biti na okupu i spremni u to doba.

    - Moji će biti spremni već u zoru.

    - Tim bolje. Neka se smjeste tu u šumu, s druge strane ove kose, a ovdje isture dvojicu stalnih osmatrača da pokušaju prebrojiti Turke. Mislim da smo s ovim utanačili sve. Ako je tako, mi možemo na noćašnji odmor.

Ujutro su Stojan i Dane nakratko navratili i obišli več pristigle ljude, a i dvojicu ovdašnjih osmatrača. Iza kose u šumi čekalo je oko osamdeset ljudi. Neki dobro naoružani, a neki tek sa vilama, ali svi orni i raspoloženi da se otarase zuluma. Kada stiže Stojan među njih i kada se uvjeriše se da je on stvarno s njima, raspoloženje bijaše još veće. Neki su već komentarisali kako je ovo Turcima prvi i posljednji boravak u Lipovom polju.

Prije ustajanja rose već su četvorica sinoćnjih osmatrača bili ponovo na istom mjestu. Motrili su na tridesetak Turaka kod čadora. Motrili su i na okolna dešavanja, jer dobili su informaciju da je i u haraču po selima isto toliko konjanika uz petoro sabirnih zaprega za žito.

U ovom trenutku Vukov brk se nekako čundo opet nakostriješi, a iza njega sijevnuše oči, te prozbori:

    - Izgleda da su nam zamijesili gadnu puru. Nama gadnu, a sebi još gadniju. Pretjerali su sa zločinima. Kud premastiše nama, tud i sebi. I kako već jednom i sami ne vide da je premasno. Danas će i najveći junak puniti gaće, a kamo li nebi kakav dahija ili kabadahija. Danas će im biti „grmu trka, a od grma poboke“. Danas ili nikad.

Dani je ovo bilo već dovoljno simpatično, pa samo dodade:

    - Bogami, Vučino, ne bih ti ja rado bio protivnik.

    - Pa to upravo najbolje i govori o tebi. Svako ko ima imalo razuma, nebi mi se danas suprostavljao ovdje u po Like.

    - Samo mislim da te se danas Turci uopšte ne trebaju bojati...

    - Kako to misliš, čo'ⁱče! - lecnu se kao oparen, zabaci kapu i unezvjeri se u Danu...

    - Pa, na jednu si stvar zaboravio... eto, zaboravio si...

    - Na koju stvar?

    - Zaboravio si da je dolje pored čadora mokrać i meko kao u bari. Moraćeš pješice, inače će ti se kobilica uglaviti ispod tebe tolikog. A kada nastaviš pješice, nijedno Ture nećeš stići. Zato ponesi malo soli da im staviš na repić.

Ostali već prasnuše u smijeh, ali Vučina se ne dade zbuniti.

    - Koliko me đavo goni, mislim da ću bez problema u boj ponijeti i kobilicu i tebe, samo ako ustreba. Ti si se naš'o da mog riđana nazoveš kobilicom, a znaš i sam da bi ti bila velika čast zakoračiti na njegova leđa. Priznaj sam, da te mi ovdje ne nagonimo.

Okolo se već sve orilo od smijeha. Vuk produži:

    - Jutros smo naoštrili sablje, a sada  bogami i dušu. Sada sam potpuno spreman za boj. Zna Dane šta treba. Zna Dane kako će moj Krilov preletjeti onu zaravan, samo se, jadan, pogrešno i naopako izrazio.

Dane više nije umio zaustaviti smijeh.

    - Dobro je, Vuče, dobro je, čuće nas Turci! K vragu i mi i naša akcija, ako smo niz polje pustili svoju larmu prije samih sebe. Evo u ovoj plećini i sve grmlje se trese od smijeha. Prekidaj već jednom, eno samo što nas Turci nisu primijetili.

Ova dva čovjeka su svojim raspoloženjem razbili svaku strepnju pred boj. Sada su mogli samo još jednom da osmotre i sačekaju najpovoljniji tren za akciju.

Tek što smijeh i vedro raspoloženje splasnu, Ivan podiže dlan, zakloni oči od sunca i prozbori:

    - Ljudi, vidite li vi ono tamo? Da li razaznajete šta se to dešava? Pratite pogledom od čadora poljskim putem sve do ulaza u selo. Iz sela ovamo izlaze dvije zaprege u čudnom metežu.

    - Vidim ih i ja – reče Stojan, pa nastavi: – Mnogo se tu svijeta okupilo. Kola odmiču od kuća, a narod za kolima. Turci ih odbijaju, a oni nastavljaju. Sada pomalo dopire i galama. Ali, još uvijek mi nije jasno kako polovinu naroda puštaju za kolima, a polovinu odbijaju, kao da ih dijele.

    - Ne dijele ih već je polovina vezana za kola i moraju ići, inače će ih kola vući i rastrgati. Eno čuje se zapomaganje.

Kolona se razdvoji tek kada Turci bičevima počeše bezobzirno udarati sve odreda.

Puče puška.

Jedan Turčin pade s konja, svi ostali se okomiše na onog što ispuca. Ubrzo svezaše za kola još nekoliko ljudi, najsurovije razdvojiše kolonu i uputiše se poljem prema čadorima.

Sada smrknuto Vukovo lice progovori drugim tonom:

    - Nije trebalo čekati dugo, pa da vidiš nešto loše, Balkane moj. Ali dobra, za boga miloga, dočekati nećeš. Prije osijediš i ostariš, nego što dočekaš da vidiš nešto lijepo. Jesi li vidio kako se to sve brzo mijenja? Pokušaj uporediti naše raspoloženjae od maloprije i ovo sada. Jesi li vidio razlike kada mi sami sebi stvaramo raspoloženje, kako nam bješe lijepo, a pogledaj sada, kad to tuđin čini. Šta veliš?

Pogleda Stojana.

    - Dobro je da dođosmo malo ranije i vidjesmo ovo. Mi moramo hitno dolje, sva je familija u pitanju. Možemo okolo, pored ostalih ljudi, pa niz šumu do podnožja ove kose i onih kukuruza. Ispod međe možemo im prići veoma blizu i gotovo neosjetno. Idemo!

Ne prođe ni nekoliko trenutaka, a ispod kukuruza prolomi  se galop, udari iznenada, sve odjeknu. Zaprašta mnoštvo listova misirača, što su izlazale iz kukuruza na livadu. Mnoštvo konja i njihovih jahača ponese vjetar.

Rubom livade, pored kukuruza, poletješe kao da ih sami đavoli nose. Već izdužena kolona stopi se s terenom, zakratko utonu presahlim rukavcem rijeke i u punom galopu, pješčanim meandrom, izjuri na drugu livadu.

Ako su ih turski stražari i spazili od ivice kukuruza, ništa nisu mogli učiniti, nisu imali vremena. Tek možda jednom da opale. Razleže se jedan pucanj, drugi. Osamdeset konjanika je već bilo na cilju. Zadnja polovina kolone se odvoji i u nizu napravi krug oko čadora i bez zaustavljanja nastavi kružiti, a prednja polovina kolone strelovito uskoči među šatore. U naletu turski stražari popadaše. Tek jedan stiže upozoriti ostale na napad. Ostali u dvorištu, oko dvije tek pristigle zaprege, zastadoše od iznenađenja. Na njih se sruči mnoštvo konjanika, neki odmah bijahu oboreni oružjem, a neki vilama. U trenu se začu i Vukov grleni gas:

    - Predajte se, opkoljeni ste !

Nekoliko Turaka što je istrčalo između šatora, zauzeše zaklone iza novopristiglih zaprega, jedan od njih puče, jedan Danin uskok se svali s konja, nasta krkljanac. Više se nije znalo ko je koga dohvatio. Samo je Ivan uspio doviknuti:

    - Zaštitimo djecu iza kola!

Više Daninih ratnika posuka na tu stranu, uspješe odbiti Turke iza kola tamo gdje su već Stojan i Vuk gazili sve pred sobom. U poširokom oboru između šatora sve se ugibalo. Tada ivan presiječe uže kojim je vezan jedan zarobljenik za kola i pruži mu svoj nož.

    - Oslobodi ostale!

U neopisivom strahu, stajaše dječak iza kola. Obje ruke su mu užadima vezane za kola, isto kao i u majke pored njega. U beskrajnom trenu čekanja da komšija s nožem stigne osloboditi i njega, samo je upitao tiho:

    - Majko, hoćemo li mi opet živjeti?

    - Hoćemo, sine, ništa se ne boj, stiže pomoć.

    - A seka? A djed?

    - I oni.

    - Tata i brat, možda neće?

    - Ne znam, sine moj.

Žena samo zakrenu glavi i bolno jeknu od jada, dok je komšija oslobađao. 

Uto krkljanac zastade. Kada dječak osjeti da su mu  ruke slobodne, usmjeri pogled na bitku.

U tom trenu dio Turaka se protisnu između šatora. Uglavnom su to bili oni na konjima, neki iz pratnje kola, a neki što su uspjeli dohvatiti konja i uzjahati. Navališe njih desetak prema vanjskom obruču u proboj. Preostali Turci, uglavnom pješaci u oboru, digoše ruke.

Dok su ostali uskoci grozničavo pretresali šatore, Stojan upita Turke:

    - Gdje vam je aga Velagić?

Nakon kratkog ćutanja, tek jedan izusti:

    - Aga je s ostalim krenuo u proboj.

Stojanov pogled pade na vanjski obruč, gdje se razvila prava bitka u proboju. Obruč se strčavao na udareno mjesto, ali osioni udar je bio očajnički, najjači, nezadrživ. Već je nekoliko Turaka na konjima iskakalo iz obruča.

Jedan iz obruča opali, jedan odbjegli se sruši, ali trojica nastaviše dalje. Nosio ih je očajan trk, kao da ih sam đavo goni.

U obor se vratiše oni što su pregledali šatore i izjaviše:

    - Sve je pregledano. Nema više nikog u šatorima. Svi preostali su ovdje pred vama. 

Uto se ponovo javi onaj isti Turčin što je maloprije progovorio:

    - Ali, aga ti je na konju. Eno ga niz polje na najbržem konju, što ga imamo. Niko ga više ne može stići.

Tada se Stojan obrati Dani:

Treba mi tvojih dvadeset ljudi, najsposobnijih jahača za potjeru. Previjte ranjenike, pomozite mještanima, vratite žito, ne ubijajte zarobljenike. Vratićemo se kada obavimo zadatak. 

Sljedećeg trena još jedna kolona je strelovito sunula za odbjeglima. U najvećem trku na čelu su jurili  Stojan, Ivan i Vuk Močivuna, koji je sada jedva uspio da dobaci dvojici svojih saputnika:

    - Ispred nas je zbor. Danas je Ilindan i zbor kod istoimene crkve. Dva kilometra je ispred nas i bojim se da će Turci udariti na zbor. Preko strnjišta i koševina, trag vodi upravo tamo.

Iz ravnine polja mjestimično izranjaju omanji brežuljci, obrasli šikarom, čekinjasti, krševiti, mnoštvo ih je. Sa vrha jednog od njih uzdiže se zvonik crkve. U tom pravcu zamiču tragovi...

Iza jednig grmara ugledaše dvoja kola puna žita. Konji su još upregnuti, ali nikog od ljudi nema.

Stojan kratko izusti:

    - Nisu imali vremena ni za šta već samo za bijeg, kada im je aga naredio pokret. Sada znamo da ih je petnaest naoružanih i bijesnih ispred nas. Sa trećim preostalim kolima se ne mogu sresti jer su u drugom smjeru i Dane će ih dočekati. A ovi samo da mimoiđu zbor i da se tu ne zadrže.

Kada proletješe kroz kratak šumarak, ugledaše za tren kako kolona odbjeglih Turaka zamiče u sledeći šumarak,  zavijajući prema crkvi.

Narod pred crkvom nađe se u čudu kada shvati da među njih upade kolona Turaka. Jedan s konja, zgrabi najbližeg dječaka i podiže ga sebi u sedlo, kao da će ga ponijeti. Tu mu s cijelom porodicom bijaše i otac. U tom strašnom trenutku više ništa nije znao osim da mora spašavati dijete. Iza pojasa trže kremenjaču i opali u Turčina. Onako zanesen prihvatajući dječaka, Turčin se samo zaljulja i iz sedla padoše obojica.

Prolomi se vrisak naroda, žena i djece.  U nastojanju da se udalje, ostadoše Turci grupisani u sredini i dječak na zemlji među konjima.

Iz naroda se izdvoji jedan okretan momak, u trenu iščupa kolac iz ograde, priskoči i njime sastavi najbližeg Turčina po glavi. Prolomi se pucanj i taj momak pade.

Nasta lom...

Iz naroda jurnu nekoliko golorukih momaka na Turke, a oni na njih. Trinaest naoružanih konjanika za goloruk narod nije šala, u koštac može samo očajnik. Turci krenuše nagoniti konje na sve redom ispred crkve, ne gledajući ni na šta osim na osvetu. Još nekoliko golorukih momaka priskočiše na Turke, nasta očajan boj. U smrtnom grču ginulo se obostrano. Pobjesnjeli Turci sjekli su odreda, a goloruki momci davili Turke golim rukama.

U opšti metež uskoćiše progonioci i preuzeše borbu s Turcima. Narod u momentu prepozna spas, sve jače i čvršće krenu goloruko u nadi da ih savlada.

Ivan povika:

    - Pobjegoše!

I ne gledajuči ništa drugo već trojicu izdvojenih Turaka, jurnu za njima svom snagom. Između grmova i travnatim sokakom trka se usmjeri sjeveroistočno. Ivan se obazre i vidje da ga Stojan i Vuk prate u trku i već ga sustižu.

Nastavi se bijesna trka za bjeguncima.

Projuriše između nekoliko kuća, pa nekim pašnjakom, a zatim kroz nekoliko gajeva svi zamakoše u brda.

Na jednoj povećoj čistini, osjetiše da sustižu odbjegle. Izgleda da je jedan od njih trojice ranjen i da ih tako usporava. U jednom trenutku, taj što se opušteno držao zastade i sruši se iz sedla. Ostala dvojica se jednostavno otkinuše od njega i jurnuše u očajan bijeg ispred gonioca koji su ih već sustizali. Gonioci se ni ne obazreše na onog što pade, već nastaviše dalje. U jednom trenutku Vuk doviknu:

    - Ovdje je prečica kroz šumu!

Stojan okrenu tim pravcem i za tren se nađe na zaravni između dvije doline Čistim terenom održavanog gaja konj zagrabi još jače i nakon desetak dobrih zamaha, izbi na suprotnu usku čistinu kojom su upravo pristizali bjegunci. Gotovo se sudariše, Stojan smože snage samo još toliko da dohvati prvog do sebe. Jednim udarcem ga obori. Pri njegovom padu i konj mu se saplete, a o njega i drugi konj. Utom pristigoše Vuk i Ivan, prepriječiše pravac kud je onaj drugi Turčin već požurio pješke.

Najednom, sve stade. Dok su Vuk i ivan čvrsto držali onog drugog, ovaj što pade, ležao je kao paralisan, sav iskrivljen od bola. Hvatajući dah svi se okrenuše njemu, jer je pokušavao nešto da progovori. Okićen kalpak mu je pao s glave, a iz bogato vezenih haljina zjapila je rana. Krupno je disao i veoma se napinjao da nešto kaže, ali ne uspjede...

Utom progovori Stojan:

    - Tvoji nam govori nisu potrebni. Sve si rekao svojim djelima. Čemu si se mogao nadati, no onom što činiš drugima? Što drugi posiju ti možeš žeti sve do jednom, ali vječno ne možeš. Kako god činio da činio, na kraju te stiže ono tvoje, i ljubav i mržnja, pa ti sam odluči šta želiš da te dočeka.

Bogato odjeveni samo klonu.

Drugog uhvaćenog staviše na konja, te razoružanog, nevezanog postaviše između sebe i vratiše se nazad.

Nisu ni znali koliko su dosad preletjeli, dok im Vuk ne razjasni da su zašli u područje trećeg sela, Rudopolja.

Nađoše i onog što je pao s konja. Ležao je mrtav. Pokupiše njegovog konja, i tako se četiri jahača sa šest konja vratiše do crkve.

Tu zatekoše veliku žalost. Još se mnogo naroda okupilo u bolu i tuzi, a pred crkvom je ležalo devetnaest poginulih ljudi, žena, djece, staraca... Pred crkvom, na ovaj nezapamćeni Ilindan, sve je obavijao nevjerovatan muk.

Predveče se vratiše do čadora. Tu su bili Danini uskoci. Već su podijelili i vratili oteto žito, ranjenicima previli rane i prikupili devetoricu mrtvih. Ni njima nije bilo lako. Isuviše je tuge za radovanje.

Dane je kratko obavijestio da su uhvatili i grupu Turaka uz peta kola, te da su sve zarobljene smjestili u srednji šator. Sutra će narodu razdijeliti kola, vučne konje i šatore, a uskocima oružje i jahaće konje. Ukloniće čadore, i očistiti ovo mjesto, da narod više ne gleda zla očima i ne strahuje.

Trojica pridošlica iz Dalmacije, u zoru krenuše na svoj put povratka. Sa sobom su vodili još četvoricu zarobljenih Turaka za potrebu razmjene. Mala vijugava kolona ostavljala je trag u rosi. Obavijena pramenovima izmaglice, zamicala je obalom izgubljene rijeke i gubila se u tihom praskozorju.

U purpurnom predvečerju Velebita, ponovo su sjedili na Vučijoj vagi. Svako se našao na nekom svom kamenu i u svojim mislima, dok je pogled prebirao po okolini, plovio veličanstvenom predstavom purpurnog predvečerja tu u blizini i zagasito plavkastih nijansi u daljini. Neobičan kontrast bijaše svjetla u blizini i zagasite tame u daljini, što se u svim duginim bojama prepliće, komeša i niže tu odmah ispod prevoja, ispred nogu. Usplamtjelim velom umotavaju se plavkaste dalji, prošarane mnogim sjenama. Svaka se svojom nijansom igra. Ni u jednom trenutku ne znaš da li će nadvladati plamen dalmatinskog sunca, ili izbujala zelen Like, ili će pak sve preplaviti tirkiz što izranja iz gorskih voda Zrmanje i Krupe. U prelivu tamnozelenog do ljubičastog i purpurnog, zastaje ti misao, riječ, dah. Samo uhvatiš sebe u pogledu priseglom kao novorođenče, i piješ, piješ...

Pogledi više puta važu s Like na Dalmaciju i obratno, sve dok jednom Stojan ne upita:

    - Šta misliš, Vuče, da li je odavde pogled ljepši kada se sunce rađa, ili kad Velebitu zalazi, kad granjiva, il' kad počiva, kad jutarnji povjetarac nanese svježinu sa ovih dolje gorskih voda, il' kad o predvečerju nanese mirise zrelih grozdova, smokava i mora?

    -  To sam se i sam pitao, i ne nađoh odgovora.

No, sada me već muči jedna druga stvar, samo o njoj razmišljam. Možda se sve ovo ovako i ovoliko ne bi ni desilo, da ja nisam požurio, sa svojom inicijativom. Osjećam se kao nasrljao, nikako da se oslobodim tih misli. Poslije svega, umjesto da se radujem što smo pomogli da se narod bar malo otarasi dušmanina, ja se opet osjećam krivim. Nikad sebi oprostiti neću. Mislim da će me ovaj osjećaj goniti do groba.

Ove riječi prenuše Stojana:

    - Ne krivi sebe, Vuče. Učinio si dobra, što ne bi mnogi.  A to da li je u zao čas ili ne, pa koji nam čas nije zao? Razmisli još jednom. Turci su mogli da se predaju, imali su priliku. Jesi li im branio? Nisi. I moglo je biti bez boja. Ali osionost im ne dade. Oni bi svoje činili prije ili kasnije, na kraju i ne vidiš baš nekakve bitne razlike. Sav život je borba. I ovaj predah je samo u dahu, ali ne i u brizi. To nikad ne popušta. Najveća, najsvjetlija i najsvetija borba je ona koja čini da do boja i ne dođe. Ne da od njega pobjegneš već da učiniš da ga nikad i nigdje ne bude. Da niko od njega ne strada.

    - Kako da to postignemo?

    - E, vidiš, Najbolje bi bilo da ovdje Turci nisu nikad ni došli, a to bi se desilo da je narod veoma jak. Veoma jak narod ti je onaj koji uspije da stvori što više stanovništva sa što više čestitih ljudi. Jednom riječju, da se uspije izboriti sa samim sobom. Nema veće i svjetije borbe od te da narod ojača i sve zaštiti, da rađa, othrani, uzdigne djece više nego što dušmanin može ubiti, a uz njih da stvori imovine više nego što dušmanin može uništiti. Da bi čovjek imao više djece, za to mu treba mir da u njemu stvara hranu, a ne rat da u njemu gine, i ostavlja ih gladne. Jedan čovjek može nahraniti mnogo gladnih usta, pod uslovom da mu je to dozvoljeno.

    - Zato nama Turci ne daju ni da predahnemo.

    - Tako je. Prema tome, da li si ovo činio juče, danas, ili sutra, jednom si morao. Nije sve do tebe. Do dušmana je najviše. Da Turci nisu došli, danas bi svi stanovnici onog divnog polja bili živi, zdravi i veseli. Niti bi bilo tuge ni jecaja, pa ni straha nit jezive tišine. Svi ti mladi životi, i naši i turski, radovali bi se u svom postojanju, ali, eto, ne dade pohlepa osvajačka. Nadam se da dušmanin više nikad neće ni stići do tamo, do tog divnog polja Lipovoga. A ti si, Vuče, činio samo to što si morao i što si mogao.   

    - Sasjekoše zbor. Samo u današnjem danu, u mojoj Lici dvadeset osam je sahrana, potpuno besmislenih. Toliko sahrana, a niti ko bijaše kriv, nit' ko dužan, ali eto, mora u grob. Na pravdi Boga odlazi... Pravdom dušmanina nestaje.

E, moja Liko, moja sliko... Majko moja mila i rođena, što me iznjedri... Lijepa li si, tužna li si... Živ čovjek više ne zna jesi l' ljepša, il' tužnija, u ovom današnjem danu, po Ilindanu...

***

Ova priča se odvija 2 avgusta (ilindan) u Lipovom polju, pored uvirala rijeke Like (I na fotografiji je taj isti predio.).
Uskočki serdari iz Dalmacije otišli su u Liku da pomognu Ličanima.

*Istorijski podaci

Kao Stojanovi podvizi u ratu pominju se tom prilikom sledeći: pogubio je Ali-bega Durakbegovića, odsekao glavu Redžep-agi Filipoviću kod Cetine (Filipovići — srpska poturčena porodica iz Glamoča — bili su, kao što je već rečeno, čuveni turski junaci), posekao je agu Velagića u Rudopolju (Velagići su i danas veliko mesto kod Bosanskog Petrovca) i Halagu Pajalitovića na kninskom polju Kosovu i "mnoge druge", stekao više robova i "dušmanu naneo znatne štete".4,5

*Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo istorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžić i dr. 

*Primjedba autora:

Aga Velagić je,kao iskusni turski vojskovođa i upravnik, od strane lokalnog pašaluka i vrhovne turske komande u Sarajevu, dobio zadatak da upravlja najisturenijim turskim uporištem na kraju Like, već u području Bijele Krajine. Njegova uprava se osilila i izazvala pobunu naroda u kojoj su pomogle dalmatinske harambaše i serdari, među kojima i Stojan, koji ga je u Rudopolju sustigao i pogubio. Tom akcijom na najisturenijoj tački turske imperije, Stojan je sve Turke razbio i potisnuo nazad, tako da turska vlast više nikad nije uspjela da dostigne te položaje…   

PODELITE OVAJ TEKST NA: