detalj slike: KRK Art dizajn

VOJIN TRIVUNOVIĆ - OVO JE VRIJEME KRIZE MORALA

 „Bog bi sve poravnao, kad bi mogao proći na tenderu“

Jedan od naših najboljih pjesnika , Duško Trifunović, sedamdesetih godina prošlog vijeka rekao je da u Vojinovoj poeziji igra Glamočko kolo. I bio je u pravu. U Vojinovoj poeziji osim Glamočkog kola, igra i srce i duša.

Biografija:

Vojin Trivunović, rođen je 10. oktobra 1956, godine u Rudićima kod Glamoča. Vrlo rano počeo je da objavljuje pjesme u novinama i časopisima. „Male novine“ iz Sarajeva su ga nagradile za poeziju (1970). To mu je najdraža nagrada. Prvu pjesmu za odrasle objavio je u sarajevskom „Oslobođenju“ (1974). Još kao student u Novom Sadu biran je u Krug najtalentovanijih mladih pjesnika (1977). Pored književnog bavio se i novinarskim radom. U Novom Sadu je bio stalni saradnik „Glasa omladine i član Književnog kluba Kulturnog centra Radničkog univerziteta „Radivoj Ćirpanov“ i Književnog kluba pri „Tribini mladih“. Uređivao je i Bilten Književnog kluba pri „Tribini mladih“ u Novom Sadu. Po dolasku u Banjaluku počeo je da objavljuje u „Glasu“, a pisao je i u „Oslobođenju“, „Nezavisnim novinama“, a uređivao je i satirični dodatak „Patka“. Bio je direktor i glavni urednik „Krajiških novina“ Uređivao je novine „Imperijal mač“ i „Kolo“ kao i satirični list „Jazavac“. Bio je i potpredsjednik Upravnog odbora  Novinsko – grafičkog i izdavačkog preduzeća „Glas Srpske“ u Banjaluci. Prvu knjigu objavio je 1984. godine. Do sada su mu izašle  knjige: „Ponavljati gradivo“ (pjesme), „Ram za glavu“ (aforizmi), „Od entiteta do blentiteta“ (satira), „Gluvo kolo“ (pjesme), „Kroz iglene uši“ (pjesme), „Troprstaš“ (roman), „Na posljednjoj liniji obmane“ (pjesme), „Ogledalo i slijepac“ (pjesme), „Proleteri svih zemalja raziđite se“/ Prilozi za kritiku političke ekonomije društva u tranziciji/ (pjesme – ekonomija), „Pjesme“ (ne Esperanto jeziku, zajedno sa Stevkom Kozić Preradović i Rankom Preradovićem), „Ćorkan“ (pjesme), „Grad je spustio kapke“ (izabrane pjesme, zajedno sa Duškom Popovićem), „Pelene i zavoji“ (aforizmi), „Čitači tragova“ (izabrane pjesme), „Ako Bosna presuši,gđe ćemo se utopiti“ (aforizmi), „Cjedilo“ (pjesme), „Čovjek u saksiji“ (aforizmi), „Izgon“ (pjesme). Povodom četrdeset pet godina od objavljivanja prve ozbiljne pjesme za odrasle u sarajevskom „Oslobođenju“ i trideset pet godina od objavljivanja prve knjige izdao je Komlet odabranih radova u četiri knjige (2020): „Čitači tragova“ (pjesme), „Prilozi za kritiku političke ekonomije društva u tarnziciji“ (pjesme-ekonomija), „Bombe i upaljači“ (aforizmi),  „Vršaj“ (pjesme). U čast 180 – godišnjice pojave Prvog srpskog bukvara Vuka Karadžića, priredio je i objavio (2007) fototipsko izdanje. Dobitnik je ugledne nagrade „Umovanje zdravog razuma“ (2006) Književne zajednice „Vaso Pelagič“ Banjaluka. Radovi su mu prevođeni na strane jezike i uvršteni su u nekoliko antologija poezije i aforizama. Član je Udruženja književnika Republike Srpske I Srbije. Bavi se i izdavaštvom. Po obrazovanju je diplomirani ekonomista. Živi i radi u Banjaluci.

Književna radionica Kordun - Neda Gavrć - Banja Luka 10.02. 2023

Nedavno je u NUB-u Republike Srpske upriličeno sjajno književno veče povodom 45. godina Vašeg književnog rada. Biblioteka je bila mala za sve one koji su htjeli prisustvovati ovom značajnom jubileju. Imali ste sjajne goste, kolege koji su čitali Vašu poeziju, aforizme kao i one koji su govorili o Vašem radu i stvaralaštvu. Između ostalih, o Vama je govorio i književnik Ranko Preradović. Kakve utiske nosite sa te večeri? Kako se književnik osjeća posle toliko godina trajanja na književnoj sceni?

Da, sa dvije godine zakašnjenja obilježio sam taj jubilej, zapravo dva: 45 godina od objave prve moje ozbiljne pjesme (a sve su mi pjesme bile (pre)ozbiljne za moje tadašnje godine) u sarajevskom „Oslobođenju“ u kojem je Duško Trifunović bio urednik (1974), i 35 ljeta kako sam izdao moju prvu knjigu pjesmica (1984) pod naslovom „Ponavljati gradivo“. Rekoh sa zakašnjenjem, jer nema šta me nije smelo, a ponajviše širenje koronarne (mislim na bolest koronu) po cijelom svijetu, pa i po moja oba plućna krila. Niko od prisutnih nije ni osjetio da je bilo nekog kašnjenja, vjerovatno što moja poezija kad god dođe, na vrijeme je stigla. Jer, ne pjevam ja onako bez veze, pa kud vjetar odnese, nije mnogo ni važno. Kažete da je biblioteka bila mala, ne samo da je bila mala, već i tjesna, jer, čini mi se da su pored zainteresovane publike na poje predstavljanje pohrlili svi glavni junaci iz heljada bibliotečkih knjiga da se na licu mjesta uvjere ko se to još te večeri useljava pod njihov krov. Posebnu zahvalnost dugujem Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Banjaluci na vrsnoj organizaciji događaja. Na odgovornom zadatku su bili i novinari Radiotelevizije Republike Srpske, Glasa srpske i drugi mediji. Da, Ranko Preradović, veliko ime srpske poezije je nadahnuto govorio o mome djelu i meni, usput. Te večeri sam rekao da nije bilo Ranka ne bi bilo ni mene! Pjesme su oživjele Ljiljana Čekić, glumica Narodnog Pozorišta RS, Jelena Škrbić, mlada pjesnikinja i recitatorka i Neda Gavrić, književnica, djevojka za sve (ona je držala sve pod konac). Na moje stihove muziku je napisao naš poznati kantautor Miloš Minja Mikavica, a sa njim je pjesme izvodio veoma talentovani Mihajlo Arbutina. Oni su zaista uljepšali veče. Utiske nisam ponio. Ostali su u biblioteci. Jesu to neke godine. Trudiću se da trajanje ostane trajno. Međutim, nije to do mene.

Isto to veče promovisali ste i knjige naslova „Čitači tragova“, „Proleteri svih zemalja raziđite se/ Prilozi za kritiku političke ekonomije u tranziciji“, „ Bombe i upaljači“ i „Vršaj“. Da li je u pitanju isključivo pezija ili među njima ima i knjiga aforizama?

Četiri knjige, spakovali su u kutiju od troslojne ljepenke, izdavači „Nekazano“ iz Bara (urednik je Labud Lončar, poznati crnogorski pjesnik) i Književna zajednica „Vaso Pelagić“ iz Banjaluke na čijem je čelu već pomenuti Ranko Preradović). U te četiri knjige („Čitači tragova“ i „Vršaj“ su izabrane pjesme, a u knjizi „Bombe i upaljači“ su izabrani aforizmi. Ova knjiga je dobila naziv po aforizmu: „Dogovorili su se da NATO čuva upaljače, a oni bombe“. Knjiga „Proleteri svih zemalja raziđite se“ su zapravo satirične pjesme kao prilozi za kritiku političke ekonomije u tranziciji. One predstavljaju ekonomske pojmove kroz lirski izraz. Ne znam da li je iko na svijetu napisao sličnu knjigu. Osim djelimično Karl Marks od koga sam dosta toga „upio“. Inače, Marks je, po meni tačan filozof. Sada nije moderno spominjati njegovo ime. Vjerujem, ipak da će doći neko novo vrijeme i da će donijeti neke mislioce koji će misliti ne samo na sebi, već i o narodu. Sadašnje vrijeme tranzicije, kako ga nazvaše, nije prelaz iz jednog u drugi sistem, nego je vrijeme gramzive pohlepe i prekonoćnog bogaćenja manjeg broja ljudi koji upravljaju anarhijom. Ovo je vrijeme krize morala. I svake druge krize. Ne može na dobro izaći.

Kada ste obilježavali 40. godina književnog rada, odlučili ste se za svoj rodni Glamoč. Mnogo vaših sugrađana je došlo da vas čuje i vidi. Poznato je koliko ste vezani za svoje rodno mjesto, što je i prirodno, ali ono što je iznad svega pohvalno je vaš trud da svoj zavičaj i sve u njemu , sačuvate od zaborava. To radite i poezijom koja je okićena zavičajnim običajima i jezikom. Da li je istina, da čovjek što je stariji, sve je veća sjeta?

 Nije čovjek u starosti samo sjetan. Najveći teret mu je što malo kome treba i što zna da je sve prolazno, pored sjete (tuge) stišće ga spoznaja da za neko vrijeme skoro da neće nikoga biti ko će da ga se sjeti. Dakle, to je život, ali i smrt kao vrh života. U mojim pisanijama ima više zavičaja nego što se u geografiji prostire. Uveo sam zavičaj u poetski iskaz, obnovio stare i već skoro zaboravljene riječi. Nije slučajno jedan od naših najboljih pjesnika Duško Trifunović sedamdesetih godina prošlog vijeka rekao (i zapisao) da u mojoj poeziji igra Glamočko kolo. Ovdje bi posebno rekao da moji stihovi uklesani na spomeniku palim borcima i civilnim žrtvama (ovoga rata, a moglo bi se reći i svih ratova) koji je podignut u porti srpske pravoslavne crkve u Glamoču. Oni su svima opomena (i ovima i onima): „Mi sada spavamo, a vi budite stalno budni“. kao univerzalna poruka mira i slobode među ljudima (i narodima).

Tu su i posvete knjiga Vašim roditeljima, Vinki i Stevanu. Oni su takođe opjevani u mnogo Vaših pjjesama. Često znate i prepričavati anegdote iz svog rodnog doma i zavičaja. U Vašoj mladosti, bila je izuzetna čast izaći u novinama, biti na televiziji. Sav svoj uspjeh i ono što danas jeste, vi pripisujete upravo svojim roditeljima.

 Sve što radim posvećeno je mojim roditeljima. Moram reći da ne objavljujem knjige kako bih sebe veličao, već prosto, pišem da bih iskazao ono što su mi roditelji stvarajući me dali. Ne pravim sebi spomenik, već njima spomen. Spominjanjem, uvođenjem familije i zavičaja u poeziju, knjige, pokušavam sve pojave ovozemaljske ali i one neopisane, imaginarne, kosmičke, do kojima samo pjesnici svojim darom mogu da dosegnu, pojasnim na pomalo filozovsko pjesnički način, trudeći se da me što više ljudi shvati. Da shvati poeziju kao upozorenje. Stvaram da bih sebe osokolio. Ako sam ja zadovoljan onim što sam napisao, to je meni sasvim dovoljno i predstavlja mi veliko zadovoljstvo. Ako se još nekome dopadne to će biti dodatni stimulans. Ima pisaca koji se svim sredstvima „guraju“ da ih budućnost sačuva, da uđu u čitanke i slično. Teško je to objasniti. Čovjek bi trebao biti dobro „pismen“ da to sve shvati. Danas ljude ne interesuje um, poezija, niti bilo koja umjetnost, dali su se na pokušaje zgrtanja materijalnih dobara, slijedeći uzore koji su u svojim sredinama svojim nečinjenjem iznjedrili, ali malo kome to polazi za rukom. Sve više ljudi posjećuju religiozne objekte, ali nisu svjesni da mnogo toga u životu čine suprotno vjerskim uputama. „Krali su u ime oca i sina, duha nisu imali“, moj aforizam je koji plastično opisuje stanje „duha“ jednog naroda i ljudi koji su se našli u društvenom raskoraku. Od kako je svijet postao ljudi trpe, zbog ovoga ili onoga. Umjesto da pokušaju upravljati svojim životima, za tolike hiljade godina ništa se nije promijenilo. U strahu se slijepo drže vjerovanja da će neko u njihovo ime ispraviti sve nepravde ovoga svijeta, najčešća utješiteljska rečenica je: „Ima neko gore koji će to sve poravnati“, dok ih manjina izrabljuje kao u najtežim istorijskim periodima. Da se malo i našalim na tu temu, navešću i jedan moj aforizam: „Bog bi sve poravnao, kad bi mogao proći na tenderu“.

Vaši aforizmi su istorijski snimak ljudskog postojanja i odnosa prema ljudima, kako ste jedne prilike izjavili. Šta zapravo aforističar želi da poruči? Da li je aforizam neki vid bunta ili skretanje pažnje na  veoma važne stvari i probleme onima koji su u prilici da ih riješe?

 Odmah da vam kažem, aforizam je književni oblik koji je najteže da se napiše. U šali, ali ozbiljno volim reći da aforizme pišem da bi čitaoci lakše razumjeli moju poeziju. I tu ima puno istine. Nažalost, malo je onih koji vole ozbiljnu poeziju i aforizme. Prosto, njima je sve nedokazivo. Aforizam je kao putokaz na raskrsnici. Nažalost, kod nas je puno raskrsnica na kojima su putokazi okrenuti naopako. Puno je danas pjesnika i aforističara. Svako bi nešto na svoj način da za sebe izmudruje. Međutim, malo ko ih ne ferma ni za suvu šljivu.

Vaša biografija je izrazito bogata, kako umjetnički tako i poslovno i privatno. Između ostalog bili ste i novinar, urednik, saradnik mnogim redakcijama. Za svoj književni rad ste često nagrađivani značajnim nagradama. Pored svega toga Vas odlikuje skromnost, rad u tišini i tek poneko medijsko pojavljivanje. Da li je u stvari to Vaš recept za uspjeh? Tačnije, da li je najveći čovjjekov uspeh ostati čovjek?

Najveći uspjeh je da čovjek uđe u takozvano treće doba koliko-toliko očuvanog zdravlja. I da ga noge nose. Ako ga noge nose, nosiće i sve to što ste nabrojali. U suprotnom, nosiće ga sjeta, kako ste rekli i sjećanja. Ima jedna velika zabluda među ljudima, oni misle da svi oko njih trebaju da znaju sve o njima, kakve su škole i titule ponijeli, međutim istina je drugačija, malo se ko za koga interesuje. To neki ljudi nikada ne shvate. Oni se najčešće prema ljudima ne odnose kao ljudi. Zbog trke oko prestiža najčešće dolazi do loših međuljudskih odnosa i poremećaja. Još u ranoj mladosti bilo me je i po medijima. To me nije „pokvarilo“. Radovao sam se, ali u sebi, uspjesima, mojih i prijatelja, ali nikada to nisam iskazivao kao nešto posebno. Tako je i sada. Ako me neko pozove, uglavnom se odazovem. To nije recept za uspjeh, gledajući sa stanovišta nekih drugih pjesnika, aforističara i književnosti kao (iz)opštene pojave.

Posljednjih  godina bavite se i izdavaštvom i to takođe veoma uspjješno obavljate. Kada ste se odlučili na taj korak? U kojoj poziciji je danas izdavaštvo?

Od tog posla slabu sam korist imao, mislim na novčane prihode, međutim veoma sam zadovoljan da sam neke knjige donio našim čitaocima i bibliotekama. Posebno sam ponosan da sam objavio fototipsko izdanje „Prvog srpskog bukvara“ Vuka Karadžića. Oblast izdavaštva kod nas nije na najbolji način regulisana. Sada izdavač može biti svako udruženje građana koje skoro da nema nikakve obaveze prema državi. Dok onaj ko ima izdavačko preduzeće sve to mora da trpi i ne može opstati na tržištu. Opstaju štamparije koje su ujedno i štampari i izdavači.

Šta bi bila Vaša poruka mladim kolegama? Šta su Vas savjetovale starije kolege kada ste bili na početku svog književnog stvaralaštva i tog mističnog puta umjetnosti?

I kad bih znao, savjet ne bih dao. Druga su to vremena bila. Mene su još dok sam u osnovnoj školi bio, prihvatili ozbiljni i poznati pisci. Davali su mi snagu. I ja sam istrajao.

Koji su Vaši planovi u nekoj bliskoj budućnosti? Da li je u planu promocija u ostalim gradovima Republike Srpske ili Srbije? 

Čim dani budu ljepši i duži trebao bih da promovišem moje dvije knjige poezije: „O lovu na tetrijeba“ (2021) i „ Rasklop“ (2022).  Ako me neko pozove, rado ću se odazvati.

PODELITE OVAJ TEKST NA: