detalj slike: KRK Art dizajn

Boris Đorem

prikaz: POSTHUMNA STIHOZBIRKA DARE SEKULIĆ

(Dara Sekulić, "Oproštajno pismo", Matična biblioteka Istočno Sarajevo, 2022)

Izdavač: Nova Zora, Bileća, broj 76, 2022. godina (kategorija M53)

Glavni i odgovorni urednik: prof. dr Miloš Kovačević

Stranice: od 186. do 192.

Boris Đorem

POSTHUMNA STIHOZBIRKA DARE SEKULIĆ

Dara Sekulić, Oproštajno pismo, Matična biblioteka Istočno Sarajevo,2022.

Sredinom oktobra 2022. godine iz štampe je posthumno objavljena pjesnička zbirka velike srpske književnice Dare Sekulić. Naslov knjige je Oproštajno pismo, a izdala ju je Matična biblioteka Istočno Sarajevo, u kojoj se takođe nalazi i pjesnikinjin legat. Sama autorka pripremila je rukopis za objavljivanje i namijenila mu ovakav naslov. Izvjesne okolnosti ipak su odredile da se rukopis u obliku knjige pojavi (tek?) otprilike godinu i po nakon smrti Sekulićeve.

Zbirka je izašla u okviru izdavačeve novoutemeljene edicije Zavještaj, koja je – po riječima iz predgovora urednice edicije i bibliotekarke Matične biblioteke, mr Ivane Kuljanin – zamišljena kao projekat „od kapitalnog značaja za Istočno Sarajevo“, u okviru kojeg bi čitaocima trebalo „predstaviti bogatu zaostavštinu zavičajnih pisaca“. Upravo se (sa) Oproštajnim pismom i začinje spomenuta edicija, za koju zaista vjerujemo kako će i biti ono što su njeni začetnici naveli kao cilj.

Za objavljivanje Oproštajnoga pisma, jednoga od tridesetak za savremenu srpsku književnost vrijednih duhovnih čeda Dare Sekulić – a prvoga od 2019. godine, kada je objavljena knjiga Odbačene pjesme – zasluge ponajviše pripadaju nekolicini vrsnih poznavalaca književnosti. Ovo se pak odnosi na recenzente, na Stevana Tontića i prof. dr Sašu Kneževića – te, uz to, i na maločas citiranu mr Ivanu Kuljanin, koja je pri tome u autorkinoj zaostavštini i pronašla Tontićev zapis o rukopisu knjige.

Ovo djelo Dare Sekulić sačinjavaju četiri po broju pjesama podjednaka ciklusa, koja je ona naslovila kao: Nemoj o tom, ćuti; Povjeravanje; Razgovor s Marom te Žuti sat. Pjesnikinja je pažljivo koncipirala promišljene sa predanošću i mukotrpnošću na papir izlivene pjesme – od kojih su pojedine nastale i desetak i više godina prije njene smrti, tako vjerovatno i čekajući pravi trenutak za zaseban život.Ona je, sa puno osjećanja, ali ipak vrlo staloženo i trezveno, ovo svoje poetsko pismo ukomponovala u zaokružene cjeline sastavljene od inače glavnih svojih književnih preokupacija.

Ni u stihozbirci koja je pred nama, kao ni u prethodnim – u potpunosti dosljedno svojoj poetici – Dara Sekulić (se) nije služila krupnim, pompeznim ili pak koliko-toliko naučnim riječima. Ali, i tim i takvim manje blještavim riječima, kao i uvijek, ona je i ovdje, u Oproštajnome pismu, predstavila patnju i trpljenje jedne osjetljive, reklo bi se u svemu lirske duše, osjetljive i zbog pojedinačnog i zbog opšteg udesa i jedinke i cijelog čovječanstva u jednom vremenu teškom ne samo da se živi i preživljava, nego i da se u životu prije svega i iznad svega ipak bude (i ostane) čovjek.

Iako su, dakle, (i)ovdje riječi Dare Sekulić, kao i tokom cjelokupnog njenog pjevanja, uglavnom ispunjene tugom i tjeskobom zbog nerazumijevanja mnogih čovjekovih dubokih, mračnih poriva za uništavanjem i samouništavanjem, za negiranjem bilo kakvoga čina ljubavi, dobrote i savjesti – pjesme Oproštajnoga pisma, i baš zbog neprihvatanja takvih ideja i nepristajanja na njih, bogate su razumom, dušom, srcem, što je umnogomei potrebno da se opstane u ov(akv)ome vremenu. Da je pak iole suprotno, ne vjerujemo da bi ova knjiga sadržavala i pjesme pod naslovima: Niste vi ubili mene, Nasrt bezimenih, Kako uputiti dijete ili Sve čini (sve navedene jesu iz prvoga ciklusa). Pritom, u pjesmama Dare Sekulić zebnja od svijeta i zla u njemu uspjeva da se sa puno duše, volje, ljubavi, kanališe, primi, podnese te hrabro i dostojanstveno iznese, da se ono što narušava mir i sreću istrpi (u načelu) hrišćanski i da se na zlo ipak nikako ne uzvrati istom mjerom.

Probaćemo u nastavku tek naznačiti važnije poetičke odlike svih ciklusa Oproštajnoga pisma, ali pak i neke od njihovih osnovnijih zajedničkih poveznica.

U prvome ciklusu– Nemoj o tom, ćuti – lirski subjekat se prvo i ponajviše obraća sebi, u drugom licu, ali i kada se obraća svojim najmilijima, nekako se čini kako se to izražavanje osude nimalo lijepih postupaka i riječi nekih članova porodice odvija „negdje unutar subjekta“, tj. kako je ponešto ostalo ne(do)rečeno (iz želje da se sačuva lično dostojanstvo, rukovođenjem mišlju da se ipak više ne može ništa ni reći ni uraditi da bi se šta izmijenilo u ovome odnosu, ili je u pitanju (i) nešto treće?). Takve pjesme pogotovo su: Niste vi ubili mene, Nenadu, Mala pita, Ono, U krugu zvijeri. U ovaj kontekst obraćanja sebi sa „ti“, u koje se „utapa“ i jedno kolektivno „mi“, o kojem će ukratko dva reda niže – može se ipak i „uklopiti“ jedno ovakvo osuđivanje, koje je u ovome ciklusu zbirke tematsko-motivski i idejno izrazito dominantno. Kako maločas napomenusmo,ima ovdje,dakle, i primjera prelaska na spomenuto„mi“, kao odslikavanja onoga što se dešavalo u okviru cijele jedne zajednice, ali, ipak – i to „mi“povlači se kada vidi da su bezuspješni pokušaji jedne strane da je ikoliko razumije ona druga koja zaboravlja da nekadasvi „Znali smo da dišemo / u jednoj odaji, umnoženi, / a da nam jutra / mirišu na zdravlje“, da „Od izlaska do zalaska/ mogli smo na njivi da danimo,/ prikupimo šaku zrna,/ a gladni zanoćimo“, dok „Sad ne stižemo, presiti,/ ni da se prekrstimo“(svi citati jesu iz pjesme Mala pita).

Drugi ciklus, pod nazivom Povjeravanje, sa aspekta lirskih subjekata, pored već naznačenog, kao svojevrsni novitet u zbirci donosi još jedan dijalog između subjekta i Boga, ali sada unutrašnji, tj. dijalog koji praktično i ne osluškuje i ne čuje nijedna treća strana. Tek jedan manji, na izvjetan način, „izlet“ jeste fragmentarno iskazana pjesma Iz razgovora – u kojoj, uslovno rečeno, i neka treća strana postoji ne bi li zapisala ono što već taj anonimni, u hodu u zapis „uhvaćeni“, govornik smatra da mu je bitno spomenuti ne bi li se ko „bolje upoznao“ sa njegovom „životnom filozofijom“. I ovdje, kao i u prvom ciklusu stihozbirke, imamo zastupljeno jedno „gluvo“ obraćanje u drugome licu, razgovor gotovo „sa zidom“ – čini se, posebno bolno u pjesmi Odgovor, jednoj od najpotresnijih u knjizi: „Pitate, jesam li to ja. / I to moram ponovo oćutati. / Jer, šta ako sam kao i vi, / đubre jedno od čovjeka dva. // Prevršila je ljudski jad / i moja Golgota. / O da mi je umrijeti, / zaštićena od života“. Kao i u prethodnom odjeljku, i u Povjeravanju se akcenat stavlja na sukobljavanje dva nepomirljiva životna obrasca, koja se jedan prema drugom samjeravaju i otprilike kao – u gotovo svim preostalim pjesmama iz ovoga ciklusa – i april i maj sa novembrom. Porodični i društveni raskol pomognut i istorijskim zbivanjima i moralnim razmimoilaženjima unekoliko je pak opjevan (i) u trećem ciklusu, o čemu ćemo detaljnije govoriti (i) nekoliko pasusa niže.

Za sada, u skladu sa rečenim, samo da konstatujemo kako treći ciklus, Razgovor s Marom, karakteriše (ponajprije) svojevrsno višeglasje lirskih subjekata, čak ponegdje i njihovo preplitanje i u jednoj istoj pjesmi – npr. pjesme: Razgovor s Marom; Negrin; Poziv, tv apel; Marina mačka – spomenute pjesme primjer su otežanoga prepoznavanja i razlučivanja prenosilaca i primalaca određene poruke. Još više bi se ovo sagledavanje zakomplikovalo ako bi se „naslovna“ Mara posmatrala i kao alter-ego same pjesnikinje.

Četvrti ciklus – Žuti sat – od elemenata nepoznatih prethodnim ciklusima uvodi pak to da se pojedinim stvaraocima, o kojima se govori, zapravo dopusti da oni sami „iznose“ svoja zapažanja o smislu života i smislu stvaralaštva te o vlastitome usudu. Takvi jesu lirski zapisi čiji naslovi sadrže imena Isidore Sekulić i Milice Stojadinović Srpkinje. Slična je donekle i pjesma Vesni Parun, sa kojom je – pored Desanke – Dara Sekulić upoređivana u nekim ranijim kritikama, pa se možda i zbog tog razloga pravi svojevrsni otklon: zazire se tu nekako od upoređivanja njene sa poetikom drugoga stvaraoca i stavljanja u rang sa drugim velikanom. Stoga je i naslov Vesni Parun primjereniji posveti nego autopoetičkom kazivanju ili prikazu čijega lika i(li) djela.

Dalje, Žuti sat, lirski zapis posvećen Iliji Ladinu koji se u stihovima ne spominje, kazuje nam (i) o podsjećanju lirskoga subjekta na vrijeme kog „više neće biti / a možda ga ni bilo nije“, čime se i „nadovezuje“ na pjesmu U parku, iz drugoga ciklusa.

Poeziju Dare Sekulić oduvijek je pak, pa tako i posljednje spomenutu pjesmu i cijelu stihozbirku u kojoj se ona nalazi, krasilo i to što je ona sva u znaku očuvanja ljudskoga dostojanstva. I starost i smrt blisku – ona je cijeli stvaralački vijek pjevala bez unižavanja i(li) poništavanja ljudskog (budući božanski nadahnutog) lica i tijela.

Pjesmama koje smo istakli u prethodnih nekoliko redova nekako i više „struji“ poetski duh Dare Sekulić – negoli u ostalim posvetnim iz ciklusa – tj. u tim pjesmama prepoznajemo već „na prvu“ i autorku Oproštajnoga pisma. Pjesme posvećene Darinki Jevrić („Oni koji su ti bili najbliži, / stajali su najdalje“) i Branku Čučku direktna su posmrtna „obraćanja“ ovim stvaraocima. Primarno za četvrti, posljednji ciklus zbirke jeste to što i ostale pjesme u njemu, poput prethodno spomenutih, obiluju i poetičkim i autopoetičkim iskazima. Pod ovdje nespomenutim naslovima „kriju se“ (i) svojevrsna uputstva za buduće i za sadašnje stvaraoce, pogotovo pjesnike. One su tako dobro posložene da su protkale pjesme koje govore o stradanjima kolega, i predaka i saputnika. Pored toga, stihovi (o) Tatjani Lukić, Irini (nesrećnoj kćerki neimenovanoga pjesnika), te (vjerovatno) likovnom umjetniku Ibrahimu Ljuboviću ispjevani su tako da nam govornik kroz trezveno, objektivno kazivanje u trećem licu kazuje pak i o životima i odlikama opjevanih i o tome kako i šta on misli o umjetnosti.

Viđenje Boga u pjesmama Oproštajnoga pisma takođe jeste donekle specifično, kao što ih i veliki broj pokazuje – i to ne samo u ciklusu Povjeravanje, iako je tu iponajviše pjesama sa temama i motivima koji se mogu dovesti u vezu sa pojmom „Bog“, ili, kako u zbirci dosljedno stoji, „bog“. Posebno se ti stavovi mogu ocrtati u pjesmama Slijepica sa okovom („Šta sve može ko može sve, / sačuvaj me od takvih bože, / iako te zovem malim slovom / i imenom te ne pišem. / Za me ti si imenica, / a ja od boga nesloboda, slijepica / sa okovom, sa olovom dišem. // Zaboravim božje ime, i kad ga / molim, o bože, spasi me. / Vjeru sam promišljala sama. / Po tome koliko ima vjera, / ja se nikad pomolila ne bih, / jer toliko ima i večera – /i svaka je za izdaju sebi.“), Sve trune („Hvala tebi vidljivom u svemu / što me do kraja jeseni / održavaš ko baštansko cvijeće – // puštaš da lagano venem / dok se nadam da ću opet / proći živa / kroz smrtno proljeće“), Slava bogu („Bože, kako sam ti zahvalna / što ništa nemam, što mi ništa nisi dao / osim mene, da se nosim suvišna i sebi“. Kod većine lirskih subjekata, ili barem više „raspoloženja“ istoga, u ovoj stihozbirci Dare Sekulić nazire se izvjesna duhovnost – postojanje Boga se,istina, priznaje, ali ipak postoji i izvjesna doza opreza i nepovjerljivosti kod onih koji su ili preživjeli velika stradanja ili su odrana odvajani od tradicije, vjere, duhovnosti (nerijetko i jedno i drugo istovremeno). Nijedan od citiranih stihova baš stoga se i ne bi mogao nazvati „jeretičkim“ ili ma kako slično, a na to u svome pogovoru upućuje i prof. dr Saša Knežević. Zbog svega ovoga sasvim je razumljivo i sasvim prirodno to što su pjesme citirane u ovom pasusu zapravo u zbirci znalački smještene jedna iza druge, u istome nizu. Po istom principu, i u ciklusu Razgovor s Marom tako jedna drugu „prate“ pjesme o kojima se o Bogu (u Dare: bogu) govori slično: Samo bog ničiji sin nije, Mara iz prošlog, te ona koja trećoj cjelini daje naziv. I za ove tri pjesme vrijedi izneseno povodom prethodno spomenutih.

Idući pak od ranijih njenih djela prema kasnijima, pa tako i prema zbirci koja je pred nama, pjesnikinjino viđenje uloge žene u društvu „prostire se“ od žene strasne, ali ne i vulgarizovane, nego vrlo promišljene, svjesne i sebe i sreće i patnje u svome okruženju i u sebi samoj, pa do žene majke isto tako svjesne, ali sada i strašnih obrta istorije, te ponavljanja strahota i stradanja – žene koja strahuje zbog zla koje nas okružuje. Pjesnikinja je pritom uvijek vidjela ljubav u isto vrijeme i kao beskraj i kao trenutak, i kao stvarnost i kao san, i kao zajedničko i kao pojedinačno, vidi ženu punu ljubavi, koja uz to i traži svoje mjesto pod suncem. Ipak, žena-majka, koja u ranijim djelima prirodno proizlazi iz motivâ ustreptale mladosti i zatim svesrdačne bespoštedne ljubavi, u poznijim pjesmama Dare Sekulić sve više strepi u vezi sa istorijskim surovostima te njihovim počestim ponavljanjima, kao i u vezi sa ponavljanjimasurovosti ličnije prirode. Zato se u njenoj davnoj pjesmi Strelište bez izuzetka sva djeca podjednako upozoravaju na to, posebno sa dva stiha sa dva potpuna kraja te pjesme: „Dabogda nikada heroji ne bili“ i „Tako se bojim da vas neću moći sačuvati“.Pozne i poznije pjesme Dare Sekulić o životu i ljubavi, a to se može odnositi i na stihozbirku Oproštajno pismo, dobijaju mnogo elegičniju „notu“ no ranije, dok pozn(ij)e pjesme o odnosu majke i djece imaju i jedan tragičniji prizvuk praćen i komentarisanjem baš spomenutog istorijskog usuda koji je počesto i sa ličnim povezan. To jeu Oproštajnom pismu naznačeno stihovima: „Zaboravila sam Katin nauk sinu svom da / prenesem, on prenio nije svom, njegov svome... / i moj očaj je u tome, što sa mnom se nauk majke / prekida, a nikad se ne prekinu strahote. // Kriva sam za sav život, za sve kriva sam živote“ (pjesma Matera usmena).

Kroz mnoge zbirke Sekulićeve susrećemo se (i) sa takvim viđenjem da se pogubni istorijski procesi ponavljaju kad god čovjek smetne sa uma ili pak još i negira loše iskustvo i predanje prethodnih generacija – a pogotovo kad se desi slučaj da određene zablude i nepovjerenje prenese i na potomke, koji to u potpunosti uzimaju zdravo za gotovo. Drukčije ipak nije ni u upozoravajućem, a vrlo trezvenom, Oproštajnom pismu.

U zapisu Marina mačka kaže se i ovako: „A, Maro, kako joj je ime? / Mačka, kako bi drugačije. Eto, ti imaš ime / pa šta, ime ti je ovu nesreću i donijelo“ – to, između ostaloga, shvatamo (i) kao opšti usud nikome krivoga pred nevoljama od onih koji i ne zaziru, ne ustručavaju se od bilo kakvih nepočinstava.

Pjesme Dare Sekulićipak nisu nikada, pa tako ni u ovoj knjizi, na samom kraju pjesnikinjinoga života i stvaralaštva, davale čiste, direktne informacije iz njene biografije. Pjesnikinja se, kao i mnogidrugi veliki pjesnici, i trudila da njeni lirski subjekti budu različiti i isprepleteni ne bi li svoje stvaralaštvo obremenila značenjima i podigla sve na univerzalni nivo, takav da se u njenim pjesmama mogu „pronaći“ i da se sa njima umnogome mogusaživjeti i oni koji nisu živjeli tako mučno, stradalnički. Tako na početku pjesmeMatera usmena – u četvrtom ciklusu zbirkeOproštajno pismo – i stoji: „Pjesnik, kad kaže JA, ne misli na sebe“. Ipak, mnogi od subjekata je, prema Stevanu Tontiću, i u Pismu „odlučio da nam se do kraja otvori, ne skrivajući ni ono što se obično prikriva pred očima neposvećenih, uopšte – drugih. To je, s jedne strane, znak svojevrsne hrabrosti, a s druge, znak vjere u samu poeziju, svemu uprkos. Jer mi smo prolazni, a svjedočanstva poezije imaju šansu da opstanu“.

Pjesnikinja je (od)uvijek tematsko-motivski bila i vezana za tradiciju, dakako (i) za već odavno zgasli Kordun, ali i za ritmove narodnoga stvaralaštva, čak i za igre riječima, kao i za bajanje, kletve i psovke; pa onda zatim i za leksiku starovremsku, koliko i za onu „sasvim običnu“, svakodnevnu. Kada već i nije bila u mogućnosti da se sama ukorijeni u zavičaju, onda je ona njega, iako pomalo i „izluđena istorijom riječi“ (pjesma Stanje svijeta i svjetine), ponajprije jezički pohranjivala u pjesmu i njom je napajala i hranila. Za potvrdu navedenoga uzmimo i nasumično stihove i strofe iz Oproštajnoga pisma (bez pomisli da ovo jesu i najuzorniji primjeri): „Nikad nije počelo, uvijek je bilo, / krvavo, i nikad neće prestati. // I bez nas se vrtjelo, i s nama se kreće, / i uvijek će se okretati, ukrivo; / kolaju posrnuli, to je kolo đavolje“ (Kolo); „Uvom ti se još razlijeva piskut, mjauk, / rik i škrgut“ (Nemoj o tom, ćuti); „Dabogda ti se drago moje, ostvarilo / sve što dosad si naumio, poželio“ (Nenadu – sličan je iskaz i pri početku pjesme Sve čini i pri kraju pjesme Niste vi ubili mene); „Gledaš kako ti je, glava smrskana, / i kako je, poput kneza, krvavu nosiš sa Kosova“ (Nož i štaka); „Janje, Janja (...), Janj, Janjevo“ (Prolaznici); „toliko ima i večera – i svaka je za izdaju sebi“ (Sljepica sa okovom); „U pakao ti mene, bogo, / blizu raja da bidnam“ (Povjeravanje); „Pjesniku ja i ne treba, on je sve što pomisli / i ugleda, sve ušto se zagleda. Za život, / pjesnik je nepismen, ali ima svoje slovo / u glinenim pločicama, gama zraci, ćirilici. // Sve usmeno u pjesmarici, napisale su Slepa / Jeca i Luda Mara, uz njih ja sam stala, one / slijepe znale su čitati, a ja sam slušala, / slušati sam znala. // Prva mi je čitala, i očitavala, nepismena, / usmena moja majka Egić Kata“ (Matera usmena)... itd. Ni psovka, nijedna, pak, u Dare Sekulić nije suvišna, nije ni vulgarna ni vulgarizovana – ona je u ovoj poeziji i „u jeziku koji krvari za svojim rodom“ sasvim „legitimno pjesničko sredstvo“, a do nje „ne bi ni došlo da su lijepe riječi bile dovoljne“ (Saša Knežević). Ovdje se može pripomenuti i takoreći upozoriti na to kako je leksika u poeziji Sekulićeve, podstaknuta i narodnom kulturom, naročito kraja u kojem je rođena, uopšte među manje proučavanim „činiocima“ njenog stvaralaštva.

Pjesnička riječ Dare Sekulić uspjela je (i uspjeva) da kao arhitektonski element pronađe put od svakodnevne komunikacije do umjetničkoga preoblikovanja, da ga pronađe sa što manje rasutog materijala – da „tvorevina od jezika“ bude što uglačanija. Autorka je oduvijek znala da je riječ skup materijal, pa se (i) trudila da sa što manje kaže što više. Reklo bi se: iz značenjske širine pojma „riječ“ crpila je odrana što više može, ne kaljajući je nijednoga trena. To nepresušno vrelo jezika (bilo) je u punom sjaju u njenoj poeziji u cjelini. Dakle, i u Oproštajnom pismu. Fascinirajućaje zaista uvijek bila (i jeste) i sposobnost Dare Sekulić da i u odavno gotovo zgaslim, gotovo utuljenim riječima pronađe neki plamen koji će taj svijet nanovo razgorjeti i vinuti ga u visine.

Posljednje objavljena pjesnička zbirka čestite starice i bogomdane književnice puna je – da u pomoć sada prizovemo stihove Tina Ujevića, književnika koji je nekada davno, kao i nešto kasnije Dara Sekulić, i sam koračao Sarajevom, onim istim krajevima koje je ona često opjevavala – riječi koje su „crne od dubine“, pjesama koje su „zrele i bez buke“: tako ni u kom slučaju ne zaostajući za prethodnim knjigama autorke.

Ipak, bar što se tiče odnosa lirskog subjekta prema životnim mukama, patnjama, ali i prema sopstvenoj smrti i sopstvenome propadanju – pjesnikinji je ipak nešto bliži Ujevićev ironični otklon negoli kod njega nešto ranije istaknuta jadikovka. Čini nam se, dakle, kako barem u okviru ove tematsko-motivske cjeline otklon te vrste postaje sve češći, tj. izraženiji kako idemo naprijed od početnih stihozbirki Dare Sekulić ka sve kasnijim – uključujući tu i ovu posthumno izdatu knjigu.

Žao nam je što među nama (fizički) više nisu Dara Sekulić i Stevan Tontić. Vjerujemo kako oni ne bi skrili sreću zbog prilično dobro urađenog posla u vezi sa izdavanjem rukopisa, ali i zbog lijepog dizajna – i korica i unutrašnjosti zbirke. Dizajn zbirke sveden je, smjeran, a nekako izgleda i nježno, pa i krhko. Čak su i boje koje krase korice umilne i svedene. Dobro su odabrane i fotografije, na prednjoj i na zadnjoj korici knjige. Sve ovo i odražava dušu Dare Sekulić, njenu toplinu, ali i životnost – uprkos svim nedaćama, mukama i stradanjima koje je proživjela tokom dugoga života (91 godina) i tokom više od sedam decenija od prve do posljednje napisane pjesme.

Nažalost, generacije koje tek stasavaju neće imati priliku da upoznaju i slušaju ovu našu pjesnikinju, da eventualno i razgovaraju sa njom, pa tako i da se uvjere u njene čovječanske osobine, kako je tu blagodet kroz decenije imao niz generacija i umjetnika i „običnih ljudi“. Ipak, trebalo bi im o tome što češće govoriti, te ih i upućivati na njena djela, pa tako i na ovu posljednje izdatu knjigu.

Mada se novoizašla stihozbirka po jednoj od značajnijih pjesama u njoj, inače završnoj u drugome ciklusu knjige, zove Oproštajno pismo – ističemo kako ovo nije i posljednji rukopis Dare Sekulić. Sasvim je izvjesno da će izdavač, u okviru edicije Zavještaj, u skorije vrijeme, a možda i već tokom naredne godine, izdati još dva rukopisa iz autorkine izuzetno vrijedne zaostavštine. Sama po sebi naslovna pjesma i govori prije o prisjećanju na mladalačke dane i o drukčijem raspoloženju kakvo je nekad izazivala jesen u odnosu na dane kada su iščezle i ljubav(i) i mladost, nego o kakvoj njegovoj rezignaciji zbog sve bližega kraja ovozemaljskog života.

Dok se nadamo i radujemo štampanju i tih dvaju rukopisa, za sada priželjkujemo pak da i posljednje objavljena stihozbirka ima dobar prijem kod kritike, ali i kod „obične publike“, kao što su ga umnogome imale i prethodne knjige Dare Sekulić. Zbirka Oproštajno pismo zasigurno zaslužuje da što više ljudi čuje ili pročita pjesme iz nje, ali i da ih kritika adekvatno vrednuje.

Boris Đorem – Istočno Sarajevo, Republika Srpska, BiH. Rođen 4. 7. 1997. u Istočnom (Srpskom) Sarajevu. U rodnom gradu završio osnovnu školu i gimnaziju opšteg smjera. Na Filozofskom fakultetu u Palama 2020. godine stekao zvanje diplomiranog profesora srpskog jezika i književnosti, a 2022. i zvanje mastera srpskog jezika i književnosti. Povremeno piše i objavljuje pjesme, kratku prozu, kritiku, ali i članke za pojedine portale za kulturu, umjetnost i društvena pitanja. Pjesme i kratke priče uvrštavane su mu u književne zbornike i časopise. Katkad i nagrađivan. Dugogodišnji je saradnik u organizaciji „Dana poezije za djecu i mlade“ u I. Sarajevu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: