detalj slike: KRK Art dizajn

Maj 1665

Kad Stojan pogubi Halagu Pajalitovića, bašagu kninskog i dizdara sve turske vojske u okolini.

KNINSKO  KOSOVO

U purpurnom predvečerju modra rumen sve osvaja i preplavljuje, svoje pramenje nečujno stere i razliježe, u isti mah uspavljuje i budi.

Stojanov pogled već više puta pada na rumenu bjelinu zidina prastare tvrđave Burnum. Sa zidina klizi u stranu sve do brine, a onda ponire u tirkiz Krke, u pjenušavu bjelinu slapa Manojlovca, pa uz plaveti gornjih virova i svjetlucavih slapova, birka dalje, sve do Bilušića buka. Odatle dalje klizi staklastom površinom jezera Brljan, sve kao da će zamaći iza kose. A onda od njenog podnožja, uz kamenjare i ljeskare, ivicom se vere sve dok ne izbasa na drugu visoravan. Odatle dalje vidik puca na plaveti plećina dinarskih, gubi se u zalutalim oblacima, što nehotice skriše Orlov kuk i zamrsiše beskraj izblijedjelog sivila.

Otud se pogled vraća sve do grubo otesanog stola i na njemu bukare vina, koje u ovom trenu djeluje neobično okrepljujuće.

I pored rumene svjetlosti u okolini, ovdje pod bujnom natkriljujućom lozom, lica sagovornika bijahu u prilično dubokoj sjeni. U tišini ćute i napeto iščekuju da Jovan Sinobad nastavi sa započetom pričom.

A on, kao domaćin, zaćutao pa sve kruži i jednom po jednom dosipa vino, pazeći da kog ne preskoči. I još objašnjava kako ovo vino odavno čuva za posebnu priliku i kako reče, ovo mu je valjda ta posebna prilika.

Sa Stojanove strane uporno čekaju razgovor i sjede redom svi koji i dođoše s njim: Ivan Mitrović, Pavle Unčević, Cvijan Šarić, Vuk Močivuna, Smoljan Smiljanić i Stojanov mlađani brat Ilija Mitrović.

Svi su se pretvorili u uvo i samo čekaju da Jovan sa druge strane nastavi započetu priču. A Jovan, kako završi dosipanje vina, da bi što bolje dočarao situaciju, ne sjede, već osta stojeći i tako nastavi svoju priču:

    -To što vam rekoh, ljudi, sasvim je tačno i istinito. Moj rođak je već duže vrijeme osmatrao i uvjerio se da Halaga Pajalitović, zapovjednik sve dušmanske vojske u Kninu, skoro svakog petka ujutro ide u lov u kninsko polje Kosovo. Sa sobom povede još desetak ljudi kao obezbjeđenje. Obično se zadržava u sredini polja, nedaleko od kolskog puta. Tu, oko jednog uzvišenja obraslog visokom šumom, sa desne strane zavija potok. Iz te šume, jutrom i s večeri, srne izlaze na svoj pašnjak i pojilo. Češćim dolascima, on je to uočio i dosad je već nekoliko puta tu i osvitao. Već je dvije-tri srne ulovio, ali ima ih još.

Malo zastade, pa nastavi:

-Mi bismo odavde mogli prići stijenama, spustiti se niz mali klanac i tu se pritajiti dok se ne razdani. Teren poznajem kao svoj rodni kraj.  To polje i okolna brda  su nešto što sam prvo u životu ugledao i upoznao. Najbolje bi bilo da se nikom ne pojavljujemo i u  potpunoj tajnosti da pokušamo gada uloviti i na taj način zlikovcima dati do znanja da se dobro zamisle gdje se nalaze i šta čine. Na taj način natjeraćemo ih da za duži period odlože daljnje napade na Bukovicu i preko nje prodor na Obrovac, čime bi potpuno pregazili Krajinu. Na nama je da učinimo sve da do toga ne dođe...

    - A kakvi su izgledi da Turci izvrše osvetu nad tvojim selom, nad cijelim poljem Kosovom, ako bi naša akcija bila uspješna? - upita Stojan.

    - Razmišljao sam i o tome. To je već nešto o čemu možemo samo nagađati. Mi nemamo nikakvih informacija o njihovim pogledima na porobljene krajeve i o planovima u narednom periodu, ali koliko vidim oni stalno planiraju i doziraju silu i uticaj na porobljeni narod. Povremeno namjerno nasrću premlaćivanjem, zatvaranjem, ubistvima, da bi zastrašili, kao i silovanjima, da bi islamizirali, ali uvijek doziraju i paze da ne prekorače neku svoju granicu, kako bi na neki svoj način, još uvijek pomalo ličili i na vlast. Ako stalno čekamo strijepeći šta će biti, ništa nećemo ni učiniti, Osmanlije će se osiliti i udaraće još žešće. Možda se od jednog takvog udarca nećemo ni oporaviti.

Malo se zamisli, pogleda svakog ponaosob u lice, pa nastavi:

-Moje mišljenje je da je bolje povremeno skretati pažnju na sebe nego pustiti da se osvajač sprema kako hoće. Spremiće se jednom da nas zgazi „kao Murat gunj“, nakon čega gunj više nikad nije ličio na gunj, niti je bio upotrebljiv. Mislim da je u ovom trenutku dobro da i dalje djelujemo bar uskočki, makar to možemo.

Priča je potrajala još neko vrijeme. Kako god bi razmatrali slučaj, uvijek bi stigli do istog zaključka – tiraninu se mora pružiti otpor.

I tako, po bistroj ponoćnoj mjesečini, kolona osmorice odvažnih mladića krenu kosom stazom niz strminu iznad Krke. Što su silazili niže, okolni zvukovi su se sve više skrivali, a unutrašnji otkrivali, ističući čari ove neobično lijepe kotline. Voda je neumorno šumila preplićući zvukove sa Manojlovca i Bilušića buka. Krivudavom kotlinom povjetarac je češljao i ćarlijao, svirao i opojnu svirku raznosio staklastom površinom gornjeg jezera Brljan.  Tu konje napojiše, nekoliko rukavaca pregaziše i uputiše se na drugu visoravan, na lijevo rame Krke.

Dobar komad noći prođe u tihom usputnom razgovoru, a kada se putnici počeše spuštati nekim tijesnim omanjii klancem, i zora se poče odsijecati. Mjesec je zalazio i njegov mrkomodruljavi veo zamjenjivao je tračak purpurnog obrisa na istoku. Pokatkad se nazirala izdužena ravnina kninskog polja Kosova. A kada stupiše na jednu omanju zaravan, Jovan progovori:

    - Tu smo. Ispod stijene možemo ostaviti konje, a odavde, sa ruba ove male skrivene zaravni, možemo i osmatrati. Odavde je polje kao na dlanu. Samo čekamo da se razdani.

Nakon što ostaviše konje, ljudi priđoše rubu oniže litice i posjedaše. Kako je ko našao pogodan kamen i sa njega očistio rosnu mahovinu, tako je sebi namjestio sjedište za čekanje.

Utom se opet oglasi Jovan:

    - Ovo dolje ispred nas je selo Kaldrma. Mnogo je tu familija koje Turci svakodnevno harače i muče, a tim izlascima u lov, još im i prkose, ugone strah u kosti, guraju ih u još veći očaj. Eto, sada i mi imamo svoju čeku. Dođosmo u lov na lov, kao niko živ. Stalno nam se dešava koješta čudno, pa i od nas traži da činimo čuda. Ja znam samo to, da nije bilo Turaka, ne bi bilo ni uskoka. Svi bi mi sada, kao i sav normalan svijet, spavali nevinim snom, sanjali svoje vinograde i u snu razmišljali kako da ih što više uljepšamo, kako bi i oni nama pružili zadovoljstvo i uljepšali dan. Ovako, bogami, kao noćne ptice, svi ćemo ujutro imati „pune oči trnja“, sovićemo po cio dan, omamljeno, pijano i bez kapi rakije.

    - Dobro ti zboriš, prika moj, koliko ja vidim, dobro ćemo mi proći ako odavde ne odnesemo „gaće na štapu“. Šta će biti ako Turaka dođe dvadeset, trideset? - javi se Vuk Močivuna.

    -  U tom slučaju možemo da obavimo samo izviđanje i da se vratimo svojim kućama, niko nas ne nagoni na besmislice.

    . Ma, je li? Ti misliš da je nama lako organizovati sve i doći iz Kotara dovde, to je tebi kao dlan o dlan, kad je neko drugi u pitanju.

    - Pa šta predlažeš, Vuče?

-Nama je besmisleno doći na toliku dalj za džabe i da ništa ne činimo. To nema smisla. Nemoj, molim te, da mi demorališeš ovu ekipu.

Vuk je već bio onakav na kakvog su svi navikli, uvijek je tu da podigne raspoloženje, da stvori dobru sliku o svakom trenutku, pa u tom smislu i produži:

    - Ti misliš da se nama isplati vraćati kao pokunjene babe. 'Ajde, bogati, ma da ih bude pedeset, ima da im se puše gaće. Ima da ih Vučina gleda kako bježe. Ima da im gledamo u leđa dok prašinu dižu, pa makar gledali posljednji put.

Svi se oraspoložiše i tako raspoloženi nastaviše čekati šta će biti dalje.

Ne prođe dugo, rumen praskozorja poprimi sivkastu boju. Bliži predmeti su se vidjeli, ali dalje je još skrivala jutarnja izmaglica. Ali što jutro odmicaše, izmaglica se sve više zgušnjavala i spuštala. Pojedini vrhovi predjela vidjeli su se jasno i u daljini, ali zalegla magla iznad polja, tek nedgje je dozvoljavala da se imalo providi. Prizemni pramenovi magle tek su se katkad jedva primjetno  pomjerali, ali bez nagovijesti da kopne ili se dižu.

Odjednom Cvijan progovori:

    - Ne Izgleda mi baš da će se ta magla dići dok ne prođe dobar komad dana, i ako ostanemo ovdje, malo ćemo šta vidjeti i učiniti. Ma koliko bio položaj dobar, pregled nam je nikakav. Nešto moramo učiniti.

    - Znam prolaz i pogodnu zaobilaznicu do  mjesta pogodnog za lov - reče Jovan, a kada vidje da drugi ćute, on produži: - Zaobilazeći desnom stranom, prešli bismo preko puta za Kosovo, a malo dalje u polju i preko potoka. Tamo s druge strane mogli bismo nizvodno prići neprimijećeno čak i da sunce sija. Kroz gustiš živica možemo se došuljati perilu. Odatle, gdje potok zaobilazi pošumljen brijeg, imali bismo dobar pregled na svu okolinu. Između šume i potoka krivuda i blago zavija uska livada, na koju srne rano izlaze na pašu, a potom i na pojilo. Eto to je mjesto za koje su čuli i Turci, te sada i oni tu dolaze u lov.

Sačekaše još malo, a kada se uvjeriše da se magla ipak ne diže, nekako i nehotice prihvatiše Jovanov prijedlog. Kada su već tu, pokušaće još i to izviđanje, pa šta bude.

Tako se i uputiše dalje.

Jovan ih povede desnom stranom, odmah ispod omanje litice. Kada se spustiše u niziju, zaobiđoše jedno šumovito uzvišenje i na nekim proplancima, on im dade znak da stanu.

    - Ovdje ispred nas je put. Sačekajte da osmotrim i kada vam dam znak krenite dalje za mnom.

Kako to reče odmače se napred pedesetak koraka i namjesti iza jednog grma, kao da iza njega izviruje. Čim izviri nalijevo, žustro ustuknu, konja zavede malo skrivenije iza grma, a ostalima dade znak da se lagano i sasvim tiho približe njemu. Kada i ostali priđoše i proviriše imali su šta da vide. Podužim pravcem iz Kaldrme prema Kosovu, dolazi grupa konjanika. Još izdaleka vidi se da su Turci.  Šestorica ih je i svi su naoružani do zuba.

Osmatrači se sada već upitno pogledaše. Ova iznenadna promjena situacije sve ih iznenadi, ali i nagovijesti da je i Alaga tu. Već je stigao u lov. Ovo bi mogao biti dio njegove pratnje, raspoređen po zadatku da se kreće putem i kontroliše sva kretanja po njemu.

Tek tada šapatom se javi mlađani Ilija:

    - Ljudi, šta da radimo, ispred nas je šest neprijatelja. Da li da ovdje sjedimo mirno i puštamo ih da se ispred nas šetaju kako hoće?

Starijim i iskusnijim bijaše jasno da se tamo negdje iza brijega nalazi mnogo krupnija zvijerka, zbog koje su i došli, a nakon nekoliko trenutaka progovori i Cvijan:

    - Smiri se, mladiću, ima dana za megdana, ne bi bilo dobro da iskakanjem na ove pokvarimo sve ostalo. Nego predlažem da ove u miru propustimo i doprinesemo prilici za nešto mnogo važnije i bolje. Ove propustimo da prođu, a onda nas ti, Jovane, povedi dalje, kako si i napominjao.

Šest Turaka najbolje opremljenih i naoružanih, šest ličnih i počasnih sejmena iz Alaginog obezbjeđenja, prođe mirno prema Kosovu.

Kada zamakoše iza šumovite okuke, uskoci iza grmova tiho pređoše put. Između šumaraka i živica produžiše za svojim vodičem. Uskoro pređoše potok i sa druge strane nastaviše nizvodno.

Povremeno su zastajkivali, kako im je Jovan davao znakove krećući se kao izvidnik.

Ovdje su se morali kretati s najvećim oprezom i veoma polako, jer postojala je mogućnost da svakog trena nabasaju na grupu turskih stražara, koji su se eventualno rasporedili i sa druge strane vode. Ali tu ih nije moglo biti mnogo. Možda tek pokoji i najoprezniji, jer bi svojim prisustvom uplašili najoprezniju i najosjetljiviju divljač.

Ne ide mnogo ljudi na srndaća. Ostali su uglavnom gore na putu, a na buku sa puta navikla je i divljač. Svejedno, situacija i mjesto zahtijevalo je najveću opreznost.

Na jednom mjestu Jovan se obrati ostalima:

    - Sada smo oko dvjesta koraka do Perila. Ostaćete u ovom gustišu u najvećoj tišini. Čekajte me tu dok se ne vratim.

Tada se spusti sa konja, Močivuni priži povodac i tiho zamače iza grma, ode pješice u izviđanje.

Nema ga, nema i više od pola sata. Ostali se već zabrinuše. Već su i konji postali vrtljivi zbog mušica. Izgledalo je da će postati još vrtljiviji, jer odjutrilo je, otoplilo, mušice navalile, a konji se sve više brane, samo što ne frkću.

Tek odjednom, banu Jovan iza grma i nekako sav ozaren poče da priča:

    - Ljudi nećete mi vjerovati šta sam vidio.  Preko vode i livadice sa ivice šume izviruje Alaga. Pored njega su još dva čuvara. Njih trojica čekaju srndaća, jedan do drugog. Kada se stope njihova tri mirisa, ima da ih srndać osjeti sa veće udaljenosti od njihovog puškometa. Pored toga, na Perilu su i dvije perilje. Peru rublje i lupaju prakljačama, a nemaju pojma da su tu i Turci, na nekoliko desetina koraka, a uopšte ih ne primijećuju, niti znaju za njih.  I ako se desi koji zvuk, one ga ne primijete, jer oko njih voda žubori. Na onom malom brzaku i između onih kosih kamenova, na kojima lupaju rublje, voda stalno žubori. Tu pored tog kamenja, još su i njihove bose noge, pa je žubor dvostruko jači. One tako povremeno lupaju prakljačama, pa oprano rublje zajedno cijede i odlažu na neki grm, a stalno nešto pričaju i čavrljaju, uopšte ne znaju u kakvoj se opasnosti nalaze. Po priči se može zaključiti da su majka i kćerka. Uopšte nisu svjesne da će svojom bukom zasmetati lovcu na čeki. Osjećam da bi tu moglo biti svašta. Predlažem da se u najvećoj tišini još malo približimo, ali pješice i sa povocima u rukama. Ima tu neka omanja jarača, odakle se sve dobro vidi. Ne sikirajte se i ako koji manji zvuk izazovete, prikriće ga žubor sa potoka. Važno je da vas žene ne primijete, jer bi jako iznenađujuće reagovale, a pošto ih Turci dobro osmatraju, odmah bi primijetili njihovu reakciju i osjetili bi da ovdje nekog ima.

Kako to reče, uze povodac svog konja i krenu lagano naprijed, dok i ostale ne privede u pomenutu jaraču.

Odavde pogled kao da prosvijetli. Sa ivice suve jaruge i kroz granje pokoje oniže vrbe uz potok, jasno se vide dvije žene što bose stoje u vodi i sagnute peru rublje. Tog trenutka i ne primjećuju da im se sa druge strane tiho prikradaju dvojica Turaka.

Kako banuše do obale, onaj mlađi, grickajući neku dugu travku, obazre se, osmotrivši oko sebe još jednom, uskoči u vodu i s leđa ščepa onu mlađu, a onaj drugi do njega, onu stariju. Žene se preneraziše od iznenađenja i straha, u nesvjesnom kriku, postaše žrtve. A muškarci ih popadoše i kao lavovi mrlinu, počeše izvlačiti na obalu. Ta mukla borba i rvanje u ropcu, ne potraja gotovo ni tren, Turci ih već izvukoše na obalu. Stravičnu vrisku prigušiše dlanovi preko usana, svaki glas se pretvori u mumlanje, a bjesomučno rvanje u očajan poraz.

U grozničavom razmišljanju, uskoci su bili primorani da nešto preduzmu što brže. Stojan i Ivan su već na nišanu imali obojicu napadača. Stojan uspje samo kratko došapnuti Pavlu da privede i ostale, ako se iz šume pojavi više ljudi. Nakon što to reče, ispusti povodac svog konja, laktom jedne ruke dotače Ivana i obojica sunuše u potok, pa na drugu obalu.

Budući da je sve to i Alaga gledao, u momentu je shvatio da ništa ne može učiniti i samo mu se ote iznenađujući povik:

    - Kauri!

 Kako jedan od dvojice siledžija to ču, kratko se obazre, ali već sve bijaše prekasno. Istog trena Ivan u njega opali, a drugog dohvati mačem, i već se ponovo vrati, prileže za obalu, grozničavo stežući dršku druge kratke puške.

Za to vrijeme, Stojan je u krivudavom luku, čudnom brzinom priskakao Alagi, držeći ga stalno na nišanu. Alagi ne osta ništa drugo već da ispusti pušku, jer u tom trenu da je išta sumnjivo učinio, na mjestu bi bio pogođen. Stojanu je njegov začuđujući glas bio znak da je na tom mjestu sam. Jer da je imao još ikog od svojih čuvara, ne bi tako začuđujuće i beznadežno kriknuo.

Preko livade, u desetak dužih koraka, Stojan banu u prve grmove gdje stajaše i Alaga i tek tada spazi da se ovaj nesvakidašnji rizik i te kako isplatio. Pored Alage ne bijaše nikog. Iza njegovih nogu je tronožac stolac, a na dohvatu ruke uz stablo prislonjene još dvije duge puške njegovih pratilaca. Njegova je stajala na zemlji tik pored njegovih nogu. Stojan je samo odgurnu, odbaci je nogom što dalje i Alagi dade znak da što brže i tiše požuri do potoka. U svem čudu Alagi ne osta ništa drugo, već da posluša, da istrpi i grubo guranje za rame i u sljedećem trenutku nađe se u vodi. Osjeti kako mu voda nezaustavljivo prodire u obuću, dok se grozničavo okretao i pogledao u nekoliko ljudi, što se okolo primiču držeći svoje konje za povoce.

Tek tada spozna da je zarobljen, da to nije ni san, ni uživanje u lovu, već da je jedan njegov pratilac iz ličnog obezbjeđenja na licu mjesta ostao mrtav, a drugi samo ranjen, ali čvrsto držan od pristiglih.

U tom čudnom metežu i žene su uspjele da poprave suknje i stanu se ogledati po izgaženoj travi i razbacanom mokrom rublju. U neopisivom strahu, okamenjeno i bez daha,  zurile su u čudnu grupu ljudi što banuše iznenada i stvoriše najstrašniju predstavu usred ovog mirnog predjela i ovog maglovito tihog i nestvarnog jutra.. 

Tada i Alaga shvati da je mnogo šta propustio, i sudbini prepustio, da se odveć osokolio, zaboravio na raju ojađenu, poniženu, uzbunjenu. Zaboravio je da njegova stalna sila od petsto vojnika u ovom trenutku ništa ne može učiniti. Daleko su kilometrima. Nemaju pojma šta se dešava. Njegovo obezbjeđenje je tamo ili gore na putu i čuli su samo jedan pucanj. Pretpostavljaju da je Alaga ustrijelio svoj trofej, danas će se odobrovoljiti, napraviti slavlje u čast dobrog lova, sve pozvati na čašicu rakije. Svi se gore po putu nadaju tome i trljaju dlanove, a o stvarnosti nemaju ni pojma.

Kada sve to spozna i osjeti da je sam samcat u bezizlaznoj situaciji, zarobljen lično od već dobro poznatog Stojana Jankovića, ne osta mu ništa drugo već da pridobije neku korist razgovorom. Osjeti da ima samo još jednu polovičnu priliku da spasi makar čast ako ne i život. Da brani svoj dugogodišnji ugled, da svojim slabim držanjem ne ruši moral svojoj odvažnoj vojsci. Osjeti da mora nešto učiniti, pa kako bude nek bude.

Već je bio savladan, klečao je u potoku, pored kamena za pranje rublja, vezanih ruku na leđima. Odjednom progovori:

    - Zar bi jedan Stojan Janković branio svom zarobljeniku da kaže riječ-dvije?

    - Ne, zašto bih?! Samo najtiše što možeš.

    - Zar me planiraš vući i ponižavati po ovim brdima, pokazivati me vezanog, kao životinju? Zar jednom Stojanu to priliči? Da se razmeće, hvali, ponižava i zarobljenika i sebe... Zar će tako dovesti u pitanje svoj ugled za koji već svi znamo, pa sve to činiti, ne dozvolivši svom protivniku ni da se brani, ni da se bori. Zar to nije kukavički?

Više ga Stojan nije ni slušao, već samo odgovori:

    - Činim samo to na šta me ti isti nagoniš. Kaži i sam koliko si mom narodu dozvoljavao mira, spokoja i prilike da se brani i časno živi, da se bori u životu sa svojim životnim nedaćama, sa sušom i kišom, a ne samo sa tvojim krvolocima? Da se bori sa svim onim što jedan miran život donosi, kako čovjeku i pripada. Da se bori u svoj svojoj sreći i životnim pobjedama, a ne stalno protiv tvojih krvnika i tebe još većeg. Dozvoli im bar da predahnu, bar na trenutak da osjete život, a ne samo tvoju tiraniju. Sada kukaš ko baba, tražiš milostinju. Moj narod je kod tebe nije vidio. Po tvom sudu, samo si je ti zaslužio.

    - Kako god hoćeš, ali samo da znaš, radije ću u borbi umrijeti, nego u ovom tvom kukavičluku.

Okolo su svi u tišini slušali. Stojan ga je nekoliko trenutaka mirno gledao, zatim prođe iza njegovih leđa, presječe uže kojim je bio vezan, uze sa obale njegovu sablju i brzo mu je dobaci. Sljedećeg trena samo se začu onaj jezivi zvuk izvlačenja mača iz korica. Taj zvuk nekako zgasnu, priguši se u šumu uzburkane vode. Mnoštvo nogu požuriše da se izmaknu i to što prije, jer silovit udar, doleti kao s neba, sve ponovo iznenadi, u iznenađenju zaledi.

Kako Alagina sablja doleti, i on je kao sto puta uvježbavano prihvati i jedva stiže da je podmetne, jer Stojanova žestina svom snagom sustiže.

Udari gvožđe o gvožđe, prsnu voda okolo, prsnuše i ljudi uokolo, da se što prije izmaknu. U sredini osta silovit sudar dvojice čuvenih. Na svim okolnim otvorenim usnama zaledi se dah, u svim širom otvorenim očima iskrsnu čudo, u svaki um i razum doleti strah.

Sudariše se dva diva, toliko silovito da i zemlja podrhtava, da se i potok ugiba. U prvom trenu izgledaše da je Stojan u prednosti, s obzirom na to da je u boljem raspoloženju, međutim, evo protivnik udara sve žešće, lomi, savladava i gazi protivnika, silnim udarcima obara na koljena. Kod svih posmatrača okolo otvorena usta se osušila, a dah zaledio. Više niko i ne diše. Niti razmišlja, nit ima ikakvu predstavu o onome što slijedi u sljedećem trenu.

Iz klečećeg položaja Stojan leprša mačem tako da se ni ne vidi. Protivnik u čudu na jedan tren zastaje, Stojanov zaigrani zamah silovito se spušta na protivnikovu ruku od čega i ona i sablja padaju u vodu. U bijesnom naletu mač se ne zaustavlja, već se u sljedećem trenu kod protivnikovog pojasa sav zariva i istom vraća nazad, prije negoli je on to vidio i uopšte shvatio šta se desi.

Drhteći tako osta još koji tren, a onda kao proštac surva se ničice u potok i tu osta ležati.

Čini se da svi posmatrači tek tada udahnuše punim plućima i spoznaše šta se dogodi.

 U mukloj tišini samo se začu jedak Stojanov glas:

    - Tako! Tako ti i treba! To si i tražio sve ove dane i godine, otkad si došao! To si izazivao svakodnevno! To si želio svakome, ko god je bio druge vjere i drugog običaja, drukčijeg od tvog, poganog. Smišljao si kako ćeš ga kome zagorčati što više, dovesti u nevolju što veću, u strah i besmisao toliki da te i sami mole da im muke prekraćuješ, smrću ispisuješ! Dok i tebe jednom ne snađe i ne sustiže isto! Proklet da si dovijeka!

Zatim Stojan obrisa čelo, pa nastavi:

-Živio si za strah drugih. Uživao si u očaju nejači!  Svoje junaštvo si isticao i dokazivao na djeci! Ništa ti nije bilo nasrnuti na žensko dijete, samo ako je kaurske vjere! Po tvojim pravilima i pravima, predodređeno je za mučenje i sakaćenje! To su tvoja sakata pravila i pravda s tvojim sakatim umom ,podržanim samo od tvojih sakatih pajdaša! Proklet da si i ti i tvoj bolesni um!

Stojan je duboko disao. Pluća su mu se neobično jako i brzo nadimala u snažnim udasima, dok je u potoku stajao iznad savladanog protivnika i gotovo odsutno gledao u daljinu. Bujica misli samo je izvirala iz njega, dok ga Ivan ne dohvati za ruku.

    - Krv ti lipti iz mišice. Mlazem šiklja pravo u potok. Zar ne vidiš i ne osjećaš?... Moramo je zaustaviti, a ti i ne misliš na to, već samo na svoju galamu.

    - Jesam li naglas razmišljao?

    - Ne samo da si naglas razmišljao, već naglas i galamio.

Stojan se okrenu, baci mač u travu, jetko otpljunu i samo izusti:

    - Jedva savladah tu pogan. Jedva se oduprijeh tom prokletstvu, što se bogu moli a s đavolom šuruje, dok robi, pali, osvaja, siluje.

U tom trenutku pred očima mu se nađe onaj ranjeni Turčin, koji u sudnjem trenu odbaci sablju, diže ruke predade se i ostade živ. Gledaše on Stojana, čudno netremice, a i Stojan njega, dok mu se jednom ne obrati već pun bijesa:

    - Kako bi se osjećao da neko siluje tvoje dijete?

Turčin se snebivao i ne nalazeći odgovor, samo je grozničavo mrdao prstima obiju ruku, kao da prebira po odgovorima, sve dok Stojan ne upita i drugi put:

    - Kako?!

Osjećajući da nešto mora reći, da ne bi još pogoršao stanje, gotovo istisnu odgovor u obliku pitanje:

    - Da li je to možda tvoje dijete na koje sam nasrnuo?

Stojan sada već prepun bijesa, prasnu:

    - Da li si mi mogao postaviti gluplje pitanje?!

Sebičnije i gluplje, kako samo i odgovara svoj tvojoj poganoj naravi koju donosite ovdje i želite je ukalemiti i nama. Da li je uopšte važno čije je dijete, moje, tvoje, bilo čije, dijete je dijete. Sada vidim da je besmislen bilo kakav dalji razgovor s tobom, jer ne razumiješ ništa drugo osim lizanja ruku i dodvoravanja zločincima, kao što je i ovaj tvoj zapovjednik, turski osvajač, što je sada osvojio i zagrlio srpski potok!

Ostali su netremice gledali u Stojana. Ništa im ne bijaše jasno, jer nikad ga ne vidješe ovoliko ljutitog i iznerviranog.

Najednom zavrnu rukav, brzo priđe i pruži ranu Ivanu, da mu je on previje. I dok mu je Ivan čistio ranu, on ponovo progovori:

    - Jedva savladah tu pogan... A sve zbog toga što sam sebe prekorih u momentu kada i pogriješih.

Ostali se zgledaše, dok on produži:

    - U nesretnom momentu, kada je najgore, shvatih da sam pogriješio i tada mi iščeznu usredsređenost na borbu. To se poklopi sa protivnikom od kog se nisam nadao takvoj snazi niti vještini. U borbi  me je brzo načeo i nastavio da me lomi i načinje, a ja nikako da nađem načina kako da se branim, samo mi na umu to što mu dadoh priliku da svoje dostojanstvo brani, kada on ne dade priliku čak ni djetetu, prije nekoliko trenutaka. Pred očima mu njegovo obezbjeđenje juriša na malodobno dijete da siluje i on ćuti. Umalo me greška ne dođe glave.

    - Pa, mi smo bili tu i ne bismo dozvolili da te on ubije – reče Ivan.

    -  Bili ste barem pet-šest dobrih koraka od nas, a on na korak od mene, osokoljen, mojom greškom, osokoljen svojom nadom, a ja bez ideje šta dalje. Trenuci beskrajni, a on ispred mene treperi. Načeo me je skrivenim nožem, a ja još uvijek u poštenom stavu. I tek tada se dosjetih nečeg novog, čemu se on ne nada. Koliko ga zbuni pokrivenosti sveg prostora u mom dohvatu, toliko ga zbuni i zvuk. Samo u djeliću trena zastade, jer ne stiže propratiti s koje strane da se brani i pruži mi priliku da udarim. Ostalo ste vidjeli. Da se u tom trenu ne sjetih toga, bio me je već savladao.

    - Sad zaboravi, sve je prošlo i dobro se završilo. Evo i ranu smo umotali. Nadam se da će biti bolje.

    - Možda se ovdje predugo zadržavamo. Turci tamo sa puta, jednom će se dosjetiti da dođu i vide je li srndać pogođen tim jednim pucnjem. Pitaće se ako je ubio divljač, trebao bi se već pojaviti, pa neće valjda nakon jednog pucnja ponovo čekati ulov, a ona neće izlaziti do večere. Ovdje će doći svakog časa. I kada sve to vide momentalno će ubiti i ove dvije žene. Zato predlažem da one sada idu sa nama zaobilaznicom, a potom odozgo, sa bezbjednije strane, priđu kući. Ovog vrlog ranjenika ostavićemo im za poklon, On nam ne treba.

Nakon toga svi se brzo spremiše i zamakoše iza grmova, odakle su i došli.  A na ovom čudnom mjestu, osta u tišini mali usnuli vrbak. Ispod šumarka osta u tišini i mala uska livada i na njoj mnogo izgažene trave. Ostadoše razbacane rubine i između njih jedan poginuli siledžija. Usred potoka osta jedno čuveno ime, od kog su se u svim okolnim dušama svi osjećaji tresli od straha. Osta i jedan preživjeli siledžija, da tu sam sebi rane previja, dok čeka da njegovi pristignu. U njegovim mislima osta i neobična priča, eto da se pominje i o njoj raspreda, kad god bi kome zatrebala. Da priča, veze i svjedoči, o jednom narodu, njegovom  vremenu, muci i nadi u bolju, pravedniju, dostojniju budućnost...

Nekako pred podne, sa one iste već pomenute zaravni ispred litice, nekoliko ljudi je posmatralo ravninu Kninskog Kosova. Magla se već razišla i Stojanov durbin je sada već iz daljine mnogo šta  mogao dokučiti i otkriti. Nakon kraćeg osmatranja on progovori:

    - Eto, Vučino, sada stvarno možeš da gledaš Turcima u leđa i to još da vidiš kako dižu prašinu. Eno ih žure da se što prije iskupe i zbrišu u Knin, jer ne znaju ni gdje smo, ni kolko nas je.

    - Sada mogu zavijati vuci, kako li su nadrljali Turci... Nek sam u svoj ovoj muci jednom i to doživio, da svi iziđemo na ovakav izlet i da ništa ne činimo, već samo da gledamo i čudom se čudimo. Jutros se ja jadan hvalim, kako ćemo mi učiniti nešto, a ovaj čovjek do mene sve učini sam.

Ostavi me da i dalje kontam i premišljam i o njemu i o sebi, pa kako god skontam, vidim da još dosad nisam ni znao kom sam kumovao... Eto, kume moj, treba da znaš da ti je velika čast što si okumio upravo mene, ovog brkajliju velikog brka, koji nije loš ni kad se smrkaⁱ. Koji nije loš ni kada ga najveće brige opkole, ni kada ga rane zabole. Koji će o tebi uvijek pričati, baš kao što bi i tvoja mati rođena, iskreno i pošteno, upravo onako kako i ti činiš drugima, kako i zaslužuješ, u vidu naše neizmjerne sreće, i između svih nas, junačke glave ponajveće.

Dođider da te zagrlim drugarski, prijateljski, bratski, kako nikog do sad nisam, a sve zbog toga što dalje i pametnije ne znam ni zboriti.

 Istorijski podaci:

Kao Stojanovi podvizi u ratu pominju se tom prilikom sljedeći: pogubio je Ali-bega Durakbegovića, odsekao glavu Redžep-agi Filipoviću kod Cetine (Filipovići — srpska poturčena porodica iz Glamoča — bili su, kao što je već rečeno, čuveni turski junaci), posekao je Agu Velagića u Rudopolju (Velagići su i danas veliko mesto kod Bosanskog Petrovca) i Halagu Pajalitovića na kninskom polju Kosovu i "mnoge druge", stekao više robova i "dušmanu naneo znatne štete".4,5

Izvor – Srpsko kulturno društvo SKD „Prosvjeta“ koje je preuzimalo istorijske podatke od autora Boško Desnica, dr Stojan Berber, Vladimir Ćorović, Boško Suvajdžići i dr.    

 Primjedba autora:

Halaga Pajalitović je bio dizdar tvrđave u Kninu, zapovjednik sve turske vojske u Kninu i okolini, upravnik svih dešavanja na organizacionom području Knina, dakle – bašaga kninski. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: